Requiem za šutnju

(...) »Tridesetogodišnja saga o jednoj ženi, jednoj obitelji, jednoj ulici, dvama gradovima, mnogim drugim ljudima, o vremenima i nevremenima, o želvama sa zmajevom glavom, o djevojci koju su (morževi?) u zajedničkome ritmu bacili u ništavilo i o još mnogo toga u jednome oklopu u kojemu su kovitlac i bujica riječi zatvoreni u staklenku šutnje« (...)

Roman prvijenac Tomislava Ribića zapisi su koji počinju u lipnju 1959., evociranjem događaja iz veljače te godine, kad nakon osobne tragedije više ništa nije bilo isto – »kad misao postane oklop, riječi se polako rađaju u posteljici straha«.

Oklop je umrtvio tijelo, ali nije zaustavio riječi; naprotiv, oslobodio je snoviđenja prošlosti iz kojih je izronio cijeli jedan život u trideset godina projiciran na zidu vremena i zidu osobnih sudbina koje izvan njega možda nikad ne bi bile zapisane.

Roman je podijeljen u poglavlja koja autor biblijski naziva knjigama, jer je svaka pojedinačna sudbina zaslužila biti glavnim likom i sudbina je i zajednice, te otvara mogućnost nadogradnje u nekoj novoj knjizi. Strukturom je roman izuzetno zanimljiv i moderan, niže se kao mozaik različitih vremena i različitih pripovjedačkih vizura koje su sve zapravo u glavi glavne junakinje Vere. Ponekad se ona udalji i uđe u glavu drugih osoba (prijateljice Vere, duh sam Ane Pavlove) kako bi vjerodostojno pretpostavila ono čemu nije svjedočila.

Roman je bez ikakve sumnje prvotno lirski. U pripovjedno realističko tkivo – spleteno od priča o osobnim selidbama (od Subotice, Velikoga Bečkereka, Bele Crkve, Požarevca, Splita, Čakovca do Varaždina) ili onim povijesnim, iz Rusije do maloga Čakovca, koji je blizu Beču i Pragu, do othajanja u Ameriku i povrataka, preko priča o ratu, poraću, strahu, skrivanju, bolestima – utkane su lirske dionice kojima se dokidaju granice između sna i jave, stvarnoga i fantastičnoga. Neke su poput lirskih lamentacija (lamentacija o polomljenim rebrima šume), druge su rekvijemi (npr. Requiem u šest stavaka za Lajčija) ili fuge o ljudima s fotografija složene u skladbu Knjiga o putnicima s fotografija (u nekima se od njih autor vraća svojim poznatim likovima iz prijašnjih ostvarenja – vujči Mihi i oproštajnoj večeri za njega).

Na stvarnom planu isprepleću se sudbine obitelji Makovec i Čulinović, povijest Julijane Makovec, njezine kćeri Marije (Micike) i njezine braće, Lajčija (koji je dobio zasebnu knjigu), Šandora i Mancike, oca pripovjedačice, Gabrijela Čulinovića, sudbina pripovjedačice Vere, sudbina kuće u Optujskoj i slike Isus prijatelj malenih, pripovijeda se o ratu, gladi, skupoći, ljudskosti, ratu koji u ljudima budi ono najgore, izjednačava ih s vukovima, a kasnije preobražava u političke morževe, budi susramlje, ali otvara i ono najbolje, empatiju, suosjećanje, želju da se pomogne. Govori se o progonima Židova, onima koje se poznaje, susjedima kojima se znalo ime, djevojčici u kolicima, kolonama koje postaju sve šire. »Umrla je moja ulica, drhti njezino oko«.

Iskustvo rata rađa svevremenskim mudrosnicama, nenametljivim aforizmima tako tipičnima za vremena preživljavanja: »U vrijeme rata ljudska zloba i jal rastu kao drač. Zlo je uvijek budno. Sjećanje je prevrtljivo, prošlost je uteg budućnosti«.

Mijenjaju se vremena. Iz vremena rata u oslobođenja, u nova pravila, nove strahove, nova skrivanja i nove bjegove i odlaske.

Vrijeme ne teče linearno, ono se oblikuje asocijativno, zajedno teku i prošlost i budućnost, osobno vrijeme i povijesno vrijeme. Često se u strahu, u skrivanju, potpuno gubi predodžba o vremenu, npr. za vrijeme života u trapu u Sračincu (kao krtice), »nestaje sve osim snova, postajemo hobotnice od cime«.

Autor namjerno želi stvoriti dojam dokumentarnosti; proučavao je pisma, razgovarao, čitao knjige i novinske izreske kako bi što vjernije oslikao tih trideset godina života obitelji, pojedinaca, Varaždina i Čakovca iz Verine perspektive. A onda se stvarni svjetovi omeđeni stvarnim nadnevcima i mjestima i povijesnim trenutkom pretvaraju u mitske prostore u kojemu djevojčica razgovara s vukovima i kroti ih jer nema izlaza njezinu strahu. Knjiga o vukovima smještena u područje Donjega Lapca postaje mitski događaj koji je okružio i stegnuo djevojčicu jače od onoga oklopa više od dvadeset godina kasnije.

U mit se pretvaraju i fantastične priče Čohave Mice o Dravi. Fantastične unutarnje svjetove nastanjuju životinje – mačke, strašila, šišmiši, ribe, grlice, miševi – koji se metaforizacijom pretvaraju u simbole, u čudovišta, zakvačke. Slikovitost i metaforika građena motivima flore i faune u konotacijama važno su stilsko obilježje romana. Svi ti likovi iz prirode, svaki od njih demon, plešu u divljem kolu podsvijesti izazvani strahom, snovima, čežnjama. U oklopu čitav svijet postaje jedan organizam koji je u se usisao čitav svemir koji tako teško prelazi u riječi.

Višestruko hibridna zanimljiva forma romana djeluje poput dokumentarističko-igranog filma na koji se autor često referira govoreći o životu pojedinih likova (npr. crno-bijeli filmovi Lajčijevih odlazaka) koji su romantizirani jer se većinom njihove sudbine prikazuju na potki izdvojenih događaja koji su se širili poput legendi među članovima obitelji. Prošlost se vrti kao film: »Gledam film koji se usporeno vrti. Mlada žena oprezno hoda zaleđenim pločnikom Vrazove ulice. Ispod debelog dugog kaputa vidi se trudnički trbuščić. Omotana šalom i sa šeširićem nabijenim na čelo, ogledava se lijevo-desno na pješačkom prijelazu. Kad je prešla ulicu i zakoračila na pločnik, u nju se iznenada zaletio biciklist koji je skrenuo iz Kačićeve u Vrazovu ulicu. Žena je ležala na ledu. Dva muškarca priskočila su joj u pomoć. Biciklist je stao, oči su mu virile ispod širokog debelog šala. Bio je poput duha, fantoma u dugom kaputu; podigao je bicikl, popeo se na njega i nestao u magli«.

Sve su knjige na neki način, pa i ova, obračun sa smrću. »Smrt je samo odsutnost tjelesnosti«. Šutnja je jedini oblik bijega. Sve je u konačnici zagonetka, jednadžba. Stalni su strahovi i demoni koji samo oblače novo povijesno ruho. Smrt jednog čovjeka smrt je svemira – cijeli svijet u tome sudjeluje: »Sjena oraha u sebi skriva smrt – pogurena starica iz plemena jesenskih crnih vrana. Vrane zazivaju smrt kad se smrači; pretvore se u ugljen, u naftu, crnu ljepljivu smolu što klizi niz stablo oraha«.

Roman Kornjača u oklopu šutnje knjiga je o ljubavi koju se šuti, ali je se živi. O ljubavi koja razbija oklope, u kojoj je šutnja želja za zaštitom, skrivanje od opasnosti i straha. O svetom putovanju jedne obitelji i još mnogih drugih kroz trnje i kamenje života.

U knjizi o Lajčiju, u neke priče Čohave Mice, umeće se kajkavski jezik pa i na planu jezika roman dobiva hibridnu formu, koja govori i o jeziku samome:

»Reči su seme zla, drač posejan v misel, puščaju korenje, giftaju mozek, budiju me, prevrčeju v posteli, rujeju v znuternju noč i dan. Izginuči pripovedam preparirani sovi o zarajtanim cajtima. Pripovedam mertvem pilku, cvetju katero vmira z jeseni i skrivle tajne onostranosti. Zlomlene reči gubiju smisel. Maloši visiju po drevima«.

Zadnja knjiga, Knjiga egzodusa, nije izlazak iz osobne nesreće. Metaforički, a ipak stvarno, glavna junakinja usudom kojim su samo rijetki blagoslovljeni gubi i vid, nakon što je napunjena njezina staklenka šutnje. Autor ne sudi ni o kome liku. Ne govori kakvi su. Čitamo o njima između redaka, iz onoga o čemu su govorili, šutjeli, maštali.

Roman završava Epilogom, ali slijede još Dodatci te Knjiga o Jelki. Nema kraja. Šutnja bocka maštu i otvara prostore novih riječi.