Pjesme

MAJSTOR TRAGIČNE FARSE

I kišilo je toga jutra, jer nebesa su plakala
što sam te izmaštala odavno u prošlosti
i izmaštala sam te za budućnost,
jer sadašnjosti nema, ne za nas,
to sam znala, zato sam i otišla.

I kradem ti riječi koje mi ne želiš dati,
dao si mi poglede i ćutnju
da njome pržiš čežnju da bi jača bila.
I neću ti dati da budeš loša kopija
majstora tragične farse
kakav si mi se želio prikazati,
ne, neću ti to nikada povjerovati
i neću pustiti da trun prašine
ikada padne na tvoju odanu ćutnju.

I izmaštat ću te,
sve ono lijepo što si mi dao
u milijunima riječi i slika.
Reći ću ljudima,
jer ljudi samo o ljubavima žele da slušaju,
o tugama ne,
boje se tuga da ih iz mojih stihova ne pohode.

A kako o ljubavima da im pišem
kada samo za jednu znam,
koja je davno šumila u golim granama
Orkanskih visova, imenima ljubavnika
koji su bili jedna duša zauvijek.
Ja čujem ih i danas kako vole.
I pusti me da ostanem s njima
u dalekoj prošlosti ostavljena,
dubokom tamom pokrivena
i pusti me, ne brani mi,
da te izmaštam ponovo.

MODERNI ROMAN

Daješ mi samo akciju i ništa više
baš kao u nekom modernom romanu,
živimo u galeriji likova koji se svode
na ravnu crtu koja daje jednostavne forme,
nešto hladno i monotono dok gledam.

I znam da mi nikada nećeš dopustiti
da lutam predjelima tvoje duše,
vidim da tu nema nikakve deskripcije,
tvoj izražaj je bez stilskih figura
čak ni prostoproširenih rečenica,
valjda zato i to malo tvojih riječi
čuvam kao najveće dragocjenosti.

To je moderno i to je ispravno,
sakriti sebe iza šturih rečenica
konkretnih odgovora koje imaš za sve,
jer ti si tako pametan i mudar
i dobro barataš materijom i životom.
A ja se vrlo teško privikavam na to
ja, koja osjećaje razbacujem kao pahulje
u milijunima nagovještaja koji mogu
asocirati na ljubav – tebi nepoznatu riječ.

I ne znam da li je ima u tvom svijetu,
da li je to ono što zoveš navikom,
onom čudnom višegodišnjom povezanošću
naših zajedničkih minuta,
jer »voljeti« je prevaziđena kategorija.
I tako. Stojim tu na kiši s hrpom starih
i tebi dosadnih pisaca pod miškom
koje sam željela dovesti u tvoj svijet,
osvrćem se i tražim put kojim ću krenuti
do tebe i tvoje praznine,
jer to je ono što je meni potrebno,
a tebi je ionako svejedno.

KADA GOVORIM O

Kada govorim o starosti – govorim o nemoći,
trošno tijelo što rođeno je da živi
prokletstvom darovano da misli i osjeća,
tegobno je prihvatiti naboranu ruku –
– svjedoka vremena ličnog propadanja.

Ljudski govor sada čujem drugačije,
kao kroz zidove, bruje kao rojevi pčela,
kako daleko sam od njih
i milijun svjetlosnih godina od svoga početka.

Kada govorim o starosti – govorim o mudrosti,
fosilnom ostatku savršenih pojmova
sahranjenih u kamenu razuma,
neki drugi svijet i mir koji sam željela dobiti.

FRAGILE

Moji bjesovi, moji bjesovi,
svi imate imena mojih slabosti.
Hoćete li nestati ako vas zovem imenima pravim?
Hoćete li smiriti bure gordosti?
Zar moje lice na Vas ostavlja utisak plahosti?

Ko Ciganka na dlanu sreću tražim,
sve smiješno je, jer danak iskrenosti plaćam,
a možda je za sve trebalo
samo malo ljubavi koje nijesam imala.
Ask for life and start the game again.
Fragile – lomljiva zauvijek.

I TEK TAKO KAŽEM I RAZMIŠLJAM

Ne trebaju tebi ljušture od žena
da se oko njihovih tuga svijaš,
ni emotivni otpaci s tuđega stola
sitne mrve nečije tuđe sreće,
ni novi zanos, tračak nade rođen
koji bi vratio vjeru da ipak postoji
i lijepo i ružno,
jer sve bi mogao izmaštati
ako u tebi dovoljno snova ima.

Ova ura potonja i kiša i zima,
novo će jutro iznjedriti
i ti ćeš znati da isto sve će biti,
ni pedalj da se pomakne od sna
od jave još teže, gusto sabijene,
odavno samoćom otrovane riječi
biju, biju damarima, još jače ako ćutiš,
ako tajnu kriješ grleći je ljubomorom,
oko sebe zaplićeš mreže u koje si
dobrovoljno upao, ne rođenjem
nego svojim izborom, sviješću, jasno
i bez straha, i miruj, miruj sad tamo,
ne pomjeraj sjenku, netko će je pogledom zalediti,
ne pomjeraj misao, umrtvi osmijeh
za sreću koju će neko drugi otkriti.

UTISCI O DANAŠNJEM DANU

U tvojim slikama vidim svoju poeziju
razmišljam, koliko si srođen sa svojim tugama?
Prepoznajem bezlična lica ispisana prazninom,
otuđenje, tvoje slike više govore od mojih riječi,
ja moram da pričam iako nosim kamen u grlu,
ti imaš poklonjeni dar da možeš ćutati – čuvaj ga
ili možeš smijehom prekriti samoću koja spava.

Šta još da ti pričam?
Sve je danas bilo naizgled mirno,
zastrašujuće mirno,
bilo je tu i smijeha i osmijeha
i strave koju mi je donijela
sinoćnja REM faza sna,
osjetila sam zatišje pred buru
jer svi su danas bili sumnjivo ljubazni,
znam da Saloma traži moju glavu na pladnju.