Pašmanski izazov tehno-futurizmu

Nije lako danas za neku knjigu bez odlaganja ustvrditi da je za određenu literarnu tradiciju (Hrvatska) inovativno te izvorno djelo. Kada tematske i stilske prvobitnosti (po)sustaju, jer sve je – skloni smo reći – već spin-off viđeno/napisano, bezbrojnim franšizacijama plasirano i filtrirano, ili rustikalnim/antiknim zapletima/likovima ponavljački i opet repetirano – ulog unikatnosti nekog izdanja dodatno je savršeno podignut. Iz kolotečnog žanrovskog ambisa, derivata raubanih koncepata, polarizirati određeni tekst vlastitom premijernom granom od koje će naknadno rasti obradama/doradama slični odnosno analogni rukopisi, breakpoint je stanovitog književnog habitusa. A kanon koji je Andrej Šimunić (svejedno svjesno ili kreacijski spontano) targetirao, naravno, idealan je za tu vrstu daljnje eksploatacije. Kako zbog svoje, bliskim odrazom zbivanja, suvremene prirode koju živimo (digitalizacija društva sa svim direktnim i naglašenim aluzijama i paralelama), tako i opće naše arhetipske, atavističke tendencije na koju se uvijek vratimo – okupljanje oko listova/stranica i praćenje dobre priče iznova te isponova i da nam pri tomu nikada ne dosadi. A koja je to paradigma u smislu kontenta da s njom »Brainbox, pašmanske misterije – knjiga I.« stasa prima uno strateškim primjerom novatorskog spisateljstva u nas? Pa to da Andrej Šimunić razmišlja izvan okvira samo jedne autorske putanje, makar i ta konkretna putanja s kojom mu sadržaj možemo načelno konektirati do njegova romana ovdje uopće nije lansirana izražajnim posibilitetom. Stvarno, parametre cyberpunk-smjera hibridnim smislom fabularnog potencijala u svim agilnim krajnostima, oblicima, dramatičnim sposobnostima i svestranim situacijama – zaživjelo se nije čitalački izdanjima domaće nakladničke produkcije. Iole. Štoviše, »Brainbox« nam dolazi i kad globalno cyberpunk pop-up window setting filmovima/edicijama/stripovima/gamingom destilira (šablonski devalvira?) objavnu nakanu preprisutnošću (kao i sama digitalizacija koja frekventnošću u svakodnevnom životu više nije alat nego zamor). Čime ovaj refreshing/restart reboot »pašmanskim misterijama« konsolidira, ‘baudrillardovskim simulakrumom’ razvija, ali i usidruje cyberpunk u validnu luku i nadalje prestižne stvaralačke akvizicije. Kad s ovom knjigom era te struje pronalazi optimalnu ravnotežu između društvene refleksije, psihološke složenosti, eskapističke zabave, transhumanističkih uzurpatorstva i upozorenja te atraktivnih digitalnih gadget patenata.

Gradivno i značenjski impresivno je voluminozan eklekticizam »Brainboxa« budući da »flah« usputnost ionako nije karakteristika cyberpunka koji prizornim prilikama i fabulom svrhovito dinamizira čitalačke potrebe za jačim uživljavanjem u narav likova i prilika. Što je potporno afirmativan adut u probicima ovog književnog poduhvata. Specijalno jer Andrej Šimunić nije imao nikakav slično isproban prethodnik na ovoj sceni, čime je (još bolje) autentično oštrio i laštio svoju fikcionalnu uvjerljivost i uzbudljivost.

Za potrebe ovog osvrta, gore potpisani prionuo je istraživačkom pristupu glede cyberpunka, međutim nije se moglo naći angažirane predmetne etikete u dosadašnjoj hrvatskoj književnosti – barem ne romana koji bi zadovoljavali sve glavne ciljane karakteristike (visoka tehnologija + distopija + utjecaj korporacija + cyber-profili + prekarna omniversalna migracija + hakerski elementi itd.). Postoje poneki materijali koji se sramežljivo dotiču elemenata cyberpunka, kritičke refleksije tehnologije, i stanoviti su pisak-vjesnik, kripto-preteča tog serijala u Hrvatskoj, ali identitetskog djela, do ovog, nema. Izrazito ako identitetskim smatramo da je to naziv za rutu znanstvene fantastike gdje postoji globalna instant-komunikacijska mreža, tehnološka ili biološka usavršenja (opresije) humanog, virtualna stvarnost uz holografske/displej simulacije, razvoj kompetitivnih heštegavatara i umjetne inteligencije te progresivnih sučelja između čovjeka i računala (sve to, i puno više, ima »Brainbox«). Pedantnosti radi podsjetimo, naziv cyberpunk stvorio je američki pisac Bruce Bethke 1980. napisavši priču tog imena. Ipak, naziv je popularizirao, i dao mu današnju famu, američki pisac i urednik Gardner Dozois, pokušavajući opisati rad Williama Gibsona, koji se smatra začetnikom trenda, a čiji je roman Neuromancer postigao veliki uspjeh (uostalom, tetralogija Matrix puno duguje Gibsonovim skriptama). Godine 1985. u »Interzoneu« br. 14. pojavio se članak »Nova znanstvena fantastika« koji je bio i prvi manifest cyberpunk pokreta. Ime je dobio po tome što su ga s punk glazbom donekle povezivale anarhističke ideje (glazba je integralni faktor zbivanja u »Brainboxu«: The Style Council, Big Audio Dynamite, Nick Cave, Johnny Marr...). Cyberpunkov propagandni list »Cheap Truth« dijeljen je besplatno i nikada nije bio zaštićen copy­rightom. Članci su bili objavljivani pod pseudonimima radi izbjegavanja stvaranja kulta ličnosti ili skupina. Ništa u hrvatskoj produkciji nema što bi uvrstili u tipične elemente cyberpunka; taj evidentno poseban tok SF-a koji traži prisutnost tehnologije koja direktno transformira ljudsku egzistenciju. Domaća književnost tretira to u manjoj mjeri, često više metaforički/studijski, nego kao centralnu fikcijsku tezičnost; prisutni SF-autori fokusirani su više na distopiju, vizije budućnosti, ali ne nužno na tehno-korporativne scenarije ili kiborg-konkordat (vidi »Fantastično, a naše: šetnja kroz hrvatski fantasy i znanstvenu fantastiku« Zorana Krušvara, »Cyberpunk i društvena zbilja« Vjekoslava Sekirice ili »Protočna granica« Kristine Peternai). I tu je kvalitetom samosvojan Andrej Šimunić. I zato je »Brainbox« važan. Kao osobito aktualan refleks na ubrzani tempo s početka 21. stoljeća. Pisac shvaća da će digitalno/sintetično zauvijek biti neodvojivi dio ljudskog iskustva, što je još uvijek za žanr ono sortirno, izlučujuće od drugih grana naučne fantastike: način na koji se razmatra socijalni utjecaj tehnologije na svakodnevni život, sekvencama usredotočenost na to što znači biti pojedinac, partner, prijatelj, dijete u svijetu koji vas želi pretvoriti u korporativnu implantat-imovinu. Da, budućnost futurističkih tehnologija već je ovdje, samo je dehumanizirajućeg rostera (prijetnja odmetnutog AI-ja stalno lebdi »cloudom« svakome nad glavom). I baš prema toj potonjoj dijagnozi Andrej Šimunić svoj »Brainbox« postavlja komplikatorski neortodoksno kako bi pripitomio sile tehno-urote. Naprotiv pomodarstva, force nadzora i modifikacije ljudskog preobražava u omekšali servis za happy end otkrivanje jedne obiteljske konstelacije. I za to mu nije okrilje poslovično kromom, čelikom, staklom i neonom hladan metropolitanski veleurbanitet, nego idilično topli, prisni mediteransko-dalmatinski pašmanski pejzaž sunca, vala, barke, bevande i roštilja.

Radnja se odvija kroz prilično zahtjevan broj likova (Matteo, Šime, Kruno, Zvone, Sabine, Melita, Katarina, Mikkel, Eva, Freya, Magnus/Marin...) što traži od autora demonstraciju velike dirigentske sposobnosti. I doista, Andrej Šimunić iznimno vješto orkestrira kompleksnu kružnu naraciju u kojoj se isprepliće pregršt motrišta stvarajući zajednički mozaik. Uvodnim je dijelom riječ o karambol storytellingu sinematične (egzaktno filmski razvučene) perspektive (termin brainbox spominje se prvi put kad smo duboko u radnji) koja više skriva nego otkriva, dok zapravo posljednja poglavlja reveliraju gotovo sve, pa sada retrospektivno shvaćamo zašto prethodne opširne opisne dionice, s kojima nas autor izvjesno suspensnom tendencijom malo ziba, njiše i rotira. Ali čitatelj, ukoliko je bodren pitkim pasusima (i komičnim, korištenjem varijante pašmanskog dijalekta), zapravo voli kad majstorstvo pripovijedanja dribla očekivanjima, zavarava i plasira kamo pisac želi. I dok je pričanje dobrog nagiba i uživamo u tome, tada i visoki koncept – koji se zasniva na izglobljenosti iz trenutne suvremenosti u osmišljenu blisko moguću realnost – opravdano vijuga (od pašmanske bonace idemo do Meksika, SAD-a, Danske..., aterirajući opet na Pašman) aspektom intrigantne odrednice ovdje misterioznog nestajanja. Doduše i pogibelji, koju saznanjima potencira i odgonetava tehnologija zapriječena za opću praksu jer dezavuira pojam stvarnog s manipuliranim (provodničkim stazama sofisticiranog softwarea/micro-chipa/hardwarea). Što nas vraća značajkama, parametrima cyberpunka konfiguracijski i maniristički. I to modalitetom skoro pa kompilacijskog egzemplara. Pridobiva Andrej Šimunić i najrigoroznijeg entuzijasta SF ili cyberpunk idioma s obzirom na to da isti može detektirati svaki cornerstone pravca, artistički dinstan u »Brainbox«. Ne epigonski. Kao perfektan cultural & epochal pulse. Jukstaponira ethos partikularne spisateljske marke pričom koja sada stasa u otisak epohe: novelira idealizam i utopiju (Pašman), proučava mračnu stranu ljudske prirode (Eva), secira moć tehnologije i etičke izazove umjetne inteligencije/manipulaciju i kontrolu kroz upgrade, uplink, upload modove/konvergencijsku nepredvidivost digitalne industrije (brainbox).

Prijeđimo prag, uđimo u svijet različito drukčijih mogućnosti i ustroja od ovog našeg svijeta, a opet posve ugnjezdivog – unatoč svim protimbama – u prepoznatljivo, ovovremenski prevladavajuće životno iskustvo. To da pismom Andreja Šimunića proosjećamo svaku ponuđenu imaginativnu iteraciju čini doživljajnu komponentu »Brainboxa« obilnijom, svijet plastičnijim, a po tome kurioznost prilika uvjerljivijom. Stoga od započinjanja uzvicima »Baggio!!! Baggio!!!« pratitelj ne dovodi nikad u pitanje eventualne nemogućnosti potke (pazite, u finalu 1994. fatalni Baggio u ovoj izvještačenoj datosti zabija famozni gol Brazilu iz penala i L’Italia è campione del mondo!). Dapače, aktivno je »borgovskom asimilacijom« uvučen u postupak i smisao predodžbenog zamišljaja (po)slaganja. Što je bazični poticaj fantastike/cyberpunka, poticati nešto naoko nemoguće ali da istovremeno to jezgreno neostvareno učini srodnim, dojmovno prihvatljivom opcijom našega svijeta. Zbog čega s toliko predanosti i pažnje nižu se stranice i stranice ustvari upoznavanja protagonista (cogito, plijeni brižnost autora dok razjašnjava migracijski zades Sabine). Želi i potrebno je Andreju Šimuniću testirati i procijeniti (za sebe, ali prije svega podrazumijevajući vizuru recipijenta) likove, njihove odnose, okolnosti u kojima se zatječu, uvjerljivost temperamenata slijedom zbivanja, njihovu združenost pred izazovom, usputne reakcije kod opasnosti, utvrditi ponaosob sustav vrijednosti, kakvi su uzorkom kušnje a kakvi su uzorkom blagodati (...). Namjerno rastegnutim opipavanjem aktera tonom društveno-stereotipno općeg – uljujkavši nas – u pravom trenutku pisac zapetljava blaženu, spokojnu standardnost njihova pašmanskog priobalnog raja deep fake ujdurmom globalnih razmjera, uz sve zamislive tehnološko-hakerske konce i kučine. I to u trenutku pronalaska kutijice famoznog elektroničkog čuda brainbox [sada zabranjenog za uporabu zbog remetilačkog, cerebralno izvitoperenog utjecaja na svijest ljudi, što je susljedno uzrokovalo micanje iz javnosti i »pametnih telefona«, a »mreža« je zajednici selekcionirano staleški samo naročitima u domaku – kakve li sjajne, kumulativno, provokativno-regresivne inverzije postavki cyberpunka] koja svojim pohranjenim podacima inducira domino-efekt tajnih spoznaja. Upravo odavde Andrej Šimunić zaigrava enigmu sa svojim čitateljima, sijući eruditski (mjesto je podvuči, pisac ima plodno i uspješno iskustvo u IT sektoru) indikacije da kombinatorno tehnologijom ili ne, čovječnost i solidarnost mora i treba biti/ostati naša deklarativna odlika. Strukturalna trodioba pašmansko, globalno, tehnološko – prikopčano na fenomenologiju highend electronics brainbox apparatusa – detektivskim skrivalica-otkrivalica misterijem kotrlja (i rješava) kobnu obiteljsku nepoznanicu neokaljanim ljudskim sentimentalizmom. Poradi toga Andrej Šimunić poseže za kolosalnijim zamahom romana. Naposljetku, sižejno gorište je na hrvatske likove i njihove psihološke promjene klasičnim diskursom druženja, putovanja i samospoznaje, koje elevira anksiozna atmosfera skandinavsko-danske (Aarhus) ambijentalizacije često klaustrofobična i tajanstvena akorda, da bi znanstveno-fantastični motivi i metafore transformirali sve u sagu o umjetnoj inteligenciji koja evoluira i »bježi« granicama ljudski kontroliranog te upravljanog postojanja. A sve je kao što čitamo/vidimo krenulo iz pašmanskog pastoralnog zaleđa. Korištenje uvjetno rečeno provincije (Englezi imaju dovitljivo adekvatniju riječ za to: hamlet) kao trasirne pozicije aktivnosti u književnosti (i filmu) nije slučajno – iza toga stoji i znamen i funkcija. Koristi se kao »sijač« radnje koja se zatim širi u urbane ili čak globalne i futurističke ikonografije, jer se »zaleđe« doživljava arhetipskim mjestom porijekla, nevinosti, sigurnosti, tradicije i nepatvorenog života. Kolijevkom moralnih ili duhovnih vrijednosti, koje se kasnije testiraju u »velikom svijetu« tehnologije, moći, kompliciranosti, progresa ili dekadencije. U tom smislu, Pašman nije samo mjesto (otok ukupno 3100 stanovnika), već i ishodišna točka osobne (ili kolektivne) transformacije. Ovako postavljen kontrast asistira Andreju Šimuniću napraviti dramsku tenziju, što pokreće radnju, mobilizira interes. Elem, to je ona poznata far in, far out shema the world is a global village. Global village, fraza obilno korištena a koju je prvi upotrijebio multimedijalni teoretičarski pionir Marshall McLuhan 1960. u spisu »Izvještaj o projektu i razumijevanju medija« (posljedično se provlačila i kroz cijelu njegovu knjigu »Gutenbergova galaksija«, 1962.). Danas se ovaj izraz odnosi na kurentni svijet računalnom mrežom tako dobro povezan da je u stvari postao »selo«. Preciznije, ovaj se pojam koristi kao metafora prvenstveno(!) za Internet i World Wide Web. Otuda kristalizira pašmansko Canaan i Zion interaktivno okruženje: bez da se promijeni mjesto boravka, moguće je uz pomoć Interneta stupiti u kontakt s ljudima iz cijelog svijeta – što doslovno poduzimaju protagonisti priče i to digitalno eksponencijalno naprednim brainboxom konfiguriranim za mutacije i promjene u biološkom i mentalnom stanju usera (čitamo izravno objašnjenje u knjizi: Taj takozvani Brainbox algoritam bi po svom aktiviranju – a trebao ga je aktivirati korisnik na svom pretincu na mreži – jednostavno obradio dostupne fotografije i na temelju njih kreirao nekoliko novih, koje su uvijek bile različite i tih nekoliko novih spremio i prezentirao korisniku kao njegove »pročitane« misli. Milijuni su povjerovali u to i koristili. Napravljen je komad softwarea koji je autonomno radio manipulaciju vizualnog sadržaja. I više se nije znalo što je a što nije istina...). Rekonstruirajući vizualnu memoriju kutijice, junaci romana otvaraju Pandorinu kutiju intimnih ali i sveeuropskih reperkusija koje eskaliraju pašmanski zaplet i rasplet »Brainboxa«. Prst sudbine nad mladim Magnusom zahtijevao je od Andreja Šimunića u opisima pozoran splet suosjećajnih melodramskih postulata. Osupljivo dosjetljiva slagalica – od arkadijske atmosfere mira i sklada Pašmana (Šime, Kruno, Zvone, Sabine, Melita, Katarina...), preko hladne, emocionalno kontrolirane distanciranosti danskih skandinavaca (Mikkel, Eva, Freya...), do dehumane, kaotične, digitalno-algoritmičke, elektroničkim alatima i kodovima artificijelne asertivnosti (brainbox) – slivena je koordinirano uzvišeno s vulnerabilnom kobi izgubljenog djeteta Magnusa pa pronađenog sina Marina. Nedvojbeno, Andreju Šimuniću glavni likovi, mjesta odvijanja, tehničke inovacije u svim dijelovima knjige simboliziraju različite pristupe ljudskoj prirodi i njenim otkrivačkim/empatičkim granicama. Bilo kroz potragu za idealizmom, istraživanje tehnologije ili suočavanja s nepoznatim i vlastitim promjenama. Autor koristi ove likove/elemente da kroz njihove unutarnje sukobe i promjene raščlani univerzalne odgovore na dileme ljudskosti, identiteta i transformacije. Znakovito je tako obilježen epilog knjige: Šime je odlučio napraviti još jednu, posljednju stvar zbog koje je današnji dan bio važan (...). izvadi malu crnu kutijicu, izgrebanu i oštećenu od djelomično i nasilnog otvaranja, pa visoko se uzdignuvši preko oplate broda, zamahne rukom što je jače mogao i baci crnu kutijicu u široki bijeli trag pjene koju su iza jurećeg broda ostavljali moćni benzinski motori, što su zvučali i mirisali na način koji je mogao izazvati ovisnost. Drugim riječima, odgovor gdje su granice između znanstvene i humane sfere na dobrobit puka i korpusa, u moru je tamnom i dubokom i za njim trebaju posegnuti tek oni spremni, sazrijeli i etički.

Kako je ovo figurehead knjiga, Andrej Šimunić – uz sve prethodno navedeno – istaknuo je »Brainbox« nizom prvotnih korisničkih aplikacija. Kroz sam podnaslov (»pašmanske misterije – knjiga I.«) sugeriran je sequel koji se i tekstualnom najavom prezentira u završnom apendiksu. Također, knjiga je voljno sazdana maltene according to parental control web dozatoru – nema nijedne vulgarne riječi u romanu. Usto, izrazito je efikasan njegov postupak citiranja glazbenih brojeva unutar odlomaka te popis istih na kraju izdanja kao jasni soundtrack – pop/rock zvučna kulisa zbivanjima. Kao i suvremeni film, eksplicitno koristi glazbene brojeva »u off-u« iz nekoliko učinkovitih razloga. Nadasve to je spretnost takozvanih »soundbite« momenata te »earworm« impresija s kojima senzorno egzaltira radnju, pojačava emocije i atmosferu, objektivno pomaže namjerama pripovijedanja, i najvažnije, odražava kulturu (sebe kao autora) i očekivanja publike. Doprinosi to znatno knjizi na svaki način, ali izgledno britko provocira i ambiciju probabilog filmskog adaptiranja (...).