Olga i Marisol

Jednoga subotnjeg jutra pred salonom za uljepšavanje »Yarela«, u Aveniji Suecia, u Santiagu de Chileu zaustavio se srebrni Mercedes-Benz. Iz njega je iskočila plavuša razigrane kose i na visokim potpeticama, njišući se u bokovima, žustrim se korakom uputila k ulaznim vratima. U salonu su uvijek kad bi ona došla svi sa zavišću promatrali njezinu garderobu, njezin profinjeni stil, kraljevsko držanje, bujnu kosu i izraz lica koji je odavao sigurnost i autoritet. Dama po imenu Marisol redovito je posjećivala ovaj salon posljednjih nekoliko godina jer je to bio jedan od najboljih, dakako i najskupljih, u Santiagu. Vlasnici je bilo osobito važno da klijentela bude zadovoljna i po mogućnosti iz bogatog i uglednog društva. Marisol je bila izdanak takve obitelji. Kao kći veleposjednika i poduzetnika u ljubavnoj vezi s potomkom jednog od najimućnijih bankara u cijeloj Južnoj Americi pripadala je čileanskom visokom društvu. Redovito je jednom tjedno dolazila u salon na seanse pomlađivanja različitim tretmanima, od masaže lica i tijela, čupkanja obrva i dlačica na stidnim mjestima do ugradnje trepavica, hijaluronskih injekcija za podizanje obraza i manikure noktiju ‒ sve što jedna njegovana cura treba i mora raditi na sebi da bi održala mladolik, zdrav i lijep izgled.

Istina, cura već odavna nije bila, ali je nastojala tako izgledati. Imala je između 30 i 35 godina i već je opažala prve tragove starenja, koje je, barem je tako mislila, vješto sakrivala. Bog joj je podario bogate roditelje i još bogatijeg momka, ali ju je u ljepoti malko zakinuo. Naime, nisko čelo i čvrst uvinut nos davali su njezinu licu ponešto strog izraz otkrivajući da nije dobila najbolje što bi joj sreća mogla podariti, a koža na obrazima, usprkos svim tretmanima i kremama, bila je i ostala masna s povelikim porama. Nekoliko naglašenih bora oko usana i između obrva odavale su da su ljepše godine svježe mladosti iza nje. Osim toga, i čileansko jarko sunce i neugodan vjetar učinili su svoje i poigrali se ostavivši na njezinu licu svoje tragove tamnih mrlja i zagasite puti. Usprkos tome, udvarača i avantura nije joj manjkalo.

Marisol je bila potomak španjolskog iseljenika i Njemice u trećoj generaciji, ali se osjećala Čileankom. Zahvaljujući svojim predcima, imala je skladnu tjelesnu građu europskog tipa. Za čileanske pojmove bila je visoka rasta, dugonoga, vitka, malenih grudi i uskih bokova, istaknutoga gluteusa i malko ispupčenog trbuha, ali viška kilograma nije bilo na njoj. Ipak, svojim tijelom nije bila zadovoljna. Smatrala je da je predebela, a mučio ju je i celulit – taj nesretni celulit kojeg se nikako nije uspijevala riješiti. Odlučila je, nakon što je sve moguće metode isprobala, uplatiti kuru skidanja kilograma i razbijanja celulita zamatanjem u prozirnu foliju u kombinaciji s liposukcijom i masažom, u programu pod nazivom masaje reductor anticelulítico.

U »Yareli« su imali zaposlenicu koja je mnogim ženama uspjela vratiti samopouzdanje, jer je bila odlična maserka i profesionalka u svome poslu, topla, požrtvovna i strpljiva u komunikaciji. Kako je sama bila punašna, malena i okrugla, tipična mješanka koja je naslijedila fizičke karakteristike bake iz plemena Mapuche i oniskoga Španjolskog doseljenika iz Ciudad Reala, bogate klijentice osjećale su se u njezinoj blizini božicama i već bi nakon par tretmana stekle dojam da su postigle željeni cilj kad bi se uspoređivale s njom, čak ni kad ni dekagrama sala ne bi skinule. Maserki je bilo ime Olga. Kao honorarna zaposlenica, punih trinaest godina, radila je u istom salonu kad joj je u ruke dopala Marisol.

*

Pozdravivši nazočne u velikoj sali u prizemlju »Yarele«, popela se Marisol na prvi kat te se licem u lice susrela s Olgom. Ona joj je srdačno stisnula ruku i zamolila je da se razodjene kako bi je mogla namazati po cijelom tijelu kremom za topljenje sala. Zatim ju je omotala prozirnom folijom i zamolila je da legne na ležaljku za masažu. Pokrivši je s nekoliko pokrivača, uključila je tihu glazbu i udaljila se iz prostorije na pola sata. Marisol je osjetila veliku ugodu jer je pokrivka bila temperirana, a glazba nježna i romantična. To ju je opustilo te se posvetila svojim mislima. Razmišljala je što će odjenuti za večernji izlazak s Nicolasom za primanje u Golf-klubu Lomas de La Dehesa pa je uskoro blaženo usnula.

Kad je otvorila oči, ugledala je Olgino okruglo lice kako joj se smiješi.

‒ Sad bih Vas zamolila da se istuširate – rekla je Olga mekim tonom.

Nakon tuširanja Marisol je ponovno legla na stol za masažu, a Olga ju je svojim snažnim rukama započela masirati nanoseći joj mirisne kreme po čitavom tijelu.

‒ Daj, kako ti je ono ime? ‒ odjednom se oglasila Marisol. ‒ Olga? Dakle, Olga, mogu li te zvati imenom?

‒ Por supuesto, señora. Samo izvolite ‒ odvratila je ljubazno maserka.

‒ Dakle, Olga. Previše kila sam nakupila tijekom posljednjih blagdana, a posebno mrzim celulit. Skini to s mene, kako god znadeš. Koliko tretmana će mi biti potrebno da odbacim ove naslage na trbuhu, rukama i stražnjici?

‒ Disculpe, señora, mislim da Vama nije potrebno puno skidati. Vi odlično izgledate! – rekla je Olga.

‒ Ma nemoj? Ti dobro ne vidiš ili mi laskaš. Ja osjećam da sam se udebljala – namrštila se Marisol.

‒ Ne znam, ne mogu Vam ništa reći, jer ne vidim potrebu – rekla je Olga blago.

‒ Iz tvoje perspektive, – zaustila je Marisol pa se predomislila – baš si simpatična, znaš. Ja se krećem u društvu savršenih žena pa se ponekad osjećam neugodno. Dobro, nisu baš sve one savršene, ali su u to uvjerene pa ogovaraju i kritiziraju druge. Ismijavaju ih čim se udalje iz njihova vidokruga. Primjećujem da me promatraju kritičkim očima, a to ne volim. Želim da se osjećam kao kraljica.

‒ Razumijem – rekla je Olga tiho i nastavila masirati ruke Marisol liposukcijskom metodom.

‒ Imam li previše vode u tijelu? – pitala je opet Marisol.

‒ Ne, ne... Imate mišićavo tijelo. To malo celulita ćemo riješiti.

‒ Da, ‒ kazala je Marisol ‒ odlično! Znaš, bavim se golfom. Redovito ja i moj partner odlazimo na golf, ali celulit me ubija.

Po završetku masaže, obukla se, tutnula Olgi par pesosa u ruke, nije je pravo ni pogledala te je istrčala iz salona. Pred zgradom je već čekao njezin novio Nicolas pa su odjurili u grad.

Toga dana Olga je imala još sedam klijentica iz istoga miljea. Pod kraj već ih je zadnjim snagama masirala. Osjećala se loše. Vijesti koje je dan ranije od svoga liječnika primila jako su je uznemirile. Naime, karcinom dojke koji je prije tri godine operirala, i nakon toga prošla seriju zračenja, vratio se. Žlijezde u desnom pazuhu prve su je upozorile da nešto nije u redu. Nalazi su potvrdili njezinu sumnju i nije bilo druge nego početi borbu za život ispočetka. Brinulo ju je to što terapija u okviru programa Salud publica nije dolazila u obzir jer bi za tretman trebalo čekati najmanje godinu dana, a toliko vremena nije imala. U privatnoj klinici došla bi odmah na red, ali za terapiju citostaticima koju su joj propisali liječnici trebala bi platiti veliku cifru, a nije mogla ni uzeti bolovanje. Novce za tretman nije imala pa je liječenje morala odgoditi dok ne prišpara potreban iznos. Preostalo je samo jedno ‒ raditi i raditi. Kod kuće ju je čekao suprug koji je za skromnu naknadu kao conserje brinuo o održavanju zgrade gdje su unajmili stan i maloljetni sin ljubimac koji je, nema tome davno, navršio jedanaest godina. Odlučila je ‒ njima zasad ništa neće reći.

*

Iste večeri nakon posjeta »Yareli« Marisol se provodila u društvu svoga partnera Nicolasa i zajedničkih prijatelja u golf-klubu, u La Dehesi. Raskošni saloni i otvoreni bazen s pogledom na Kordiljere, mirisi cvijeća i parfema, elegantan svijet uz kavijar i šampanjac, dame u haljinama od šantunga, satena i čipke blistali su šarmom i ljepotom. Marisol i njezino odabrano društvo ćaskali su o politici, o stanju na burzi, o biznisu s paltama i vinom, o problemima sa susjedima u Boliviji gdje je Indijanac Evo Morales ugrabio vlast i udara velike carine na prekograničnu trgovinu. Žene su se ispod oka međusobno odmjeravale procjenjujući nakit, frizure i figure svojih suparnica. Marisol je cvala. Osjećala se sigurno. U haljini srcolika izreza i širokih naramenica, duljine do pola lista, s bogatim peplumom od šantunga bila je sigurna da nema konkurencije.

Muškarci su, međutim, zurili u drugom smjeru. Svi kao jedan pogledima su proždirali mladu pjevačicu koja je u kontrastu s ostalim damama, svojom savršenom figurom, nježnom puti i plavom kosom u crnoj kratkoj haljinici s dubokim izrezom ispod kojeg su provirivale malene grudi i s velikom zlatnom ogrlicom koju je krasila kornjača od opala i bisera, dominirala elegancijom i ljepotom nad ostalim damama. Noć je protjecala u ležernom tonu uz preludiranje Chopinovih mazurki i valcera u izvedbi nekoga bradatog tipa dugačkih prstiju iz Arice. Povremeno bi uz njegovu pratnju zapjevala i lijepa pjevačica stare tugaljive europske napjeve i francuske šansone. Mirisi cvijeća draškali su nosnice puštajući svoj pelud na sve strane na svaki dodir povjetarca koji se šuljao u salon kroz širom raskriljena vrata terase, a pogled s Lo Barnechee na rijeke svjetla kojima je bio obasjan Santiago bio je veličanstven.

‒ Jesi li upoznala onu maserku? Zar nije sjajna? ‒ pitala je prijateljica Marisol.

‒ Da, bila sam danas tamo.

Ali o detaljima nije imala volje govoriti. Krišom je promatrala Nicolasa koji se udvarao jednoj napirlitanoj glumici iz Gradskog kazališta. Rođeni šarmer, preplanule kože i bujne crne kose, duhovit i naočit bio je omiljen u ženskom društvu, a činjenica da je nasljednik velikoga bogatstva činila ga je još privlačnijim.

Marisol je iz razmišljanja trgnula druga dama.

‒ Nakon masaža osjećam se kao nova. Što kažeš? A ti? Kako je bilo? Je li te masirala ona mala debeljuca Olga?

‒ Da, da ‒ procijedila je Marisol pa se okrenula oko svoje osi i primaknula Nicolasu šapnuvši mu na uho da je umorna. Previše toga joj se nakupilo u jednome danu. Društvo ju je počelo nervirati od trenutaka kad je primijetila Nicolasov pretjerani interes spram glumice. Izgubila je samopouzdanje. Željela je ostati sama s njim, iako je bilo očito da mu se nikamo ne žuri i da on ne osjeća isto što i ona.

*

Olga je tu večer, kao obično, provela u društvu svoga supruga Pedra i sina Rubena, u siromašnom stanu, u predgrađu Lo Espejo. Lo Espejo je naselje spavaonica, loše povezano javnim prijevozom s centrom Santiaga vječitim prometnim gužvama zbog čega je Olga gubila više sati na putovanja do posla i natrag. Lo Espejo je jedna od novijih divljih prigradskih općina Santiaga i jedna od rijetkih komuna bez metroa. Imigracija tisuća ljudi iz provincije u glavni grad u potrazi za poslom ili boljom perspektivom prouzročila je naseljavanje golemih područja na južnom obodu grada. Vlasti su žmirile na nezakonitosti i lopovluk mešetara zemljištem, jer boljih rješenja nisu imale. Olga i njezina mala obitelj živjeli su u tom divljem naselju deset godina, u stambenom bloku u vlasništvu zemljoposjednika, koji je na svome terenu, kao i većina drugih, bez ikakvih dozvola podigao nekoliko objekata te ih iznajmljivao sirotinji.

Olga i Pedro iz godine u godinu živjeli su u neizvjesnosti i stalnom strahu od toga hoće li moći platiti rentu kako se ne bi našli na ulici. Vlasnik zgrade skupo im je naplaćivao 60-ak kvadrata stambenog prostora. U njihovu susjedstvu živjelo je puno obitelji kojima je samo jedan član bio zaposlen pa i taj bi često bio bez valjanog ugovora o radu i socijalne zaštite. Bili su to ljudi niske razine obrazovanja, ranjivi, prisilno raseljavani ili samohrane majke s dvoje-troje djece. Olga je zahvaljivala Bogu na snažnim rukama i prirodnoj nadarenosti za masiranje zbog čega bi uvijek našla posao masiranja bogatih gospođa iz visokog društva u privatnim salonima, u elitnim predjelima grada.

U svojoj četrdesetoj godini, u uvjetima u kojima je odrasla i uz supruga iz istog svijeta s dna socijalne ljestvice, nije mogla ništa više očekivati od života. Ipak, nikad se nije tužila, a nije imala ni kome. Osim toga, bila je tihe i pomirljive naravi. Već je u djetinjstvu shvatila da je svijet pun nepravde i nejednakosti. Usprkos brojnim problemima, bila je vedre prirode i znala se veseliti sitnicama. Došavši kući, svojima ništa nije spomenula o nalazu liječnika i preporuci da se što prije podvrgne kemoterapiji, ako joj je stalo do života. Odlučila je nastaviti s masažama dokle bude izdržala. Snagu je nalazila u vjeri koja joj je pružala nadu i utjehu. Izračunala je da joj je potrebno najmanje još tri mjeseca intenzivnog rada da bi prikupila potreban iznos za kemoterapiju. Drugog izbora nije imala.

Ona i njezina obitelj pripadali su jednoj vjerskoj afrobrazilskoj zajednici, koja je u Čileu imala vrlo malo sljedbenika. Članovi te vjerske družbe, poznate pod imenom Candomblé, osnovane u Brazilu, bili su ljudi iz najnižih slojeva društva, većinom potomci afričkih robova. Štovali su vrhovno božanstvo Oloruna i niža božanstva ili oixe, čuvare različitih područja prirodnog života i različitih ljudskih emocija i potreba. Kao autentični pripadnici animizma vjerovali su da sva priroda i sva stvorenja imaju dušu. Olga i njezin suprug nisu imali nikakva dodira ni obiteljskih veza s potomcima afričkih robova, ali su u njihovim vjerovanjima pronašli odgovor za svoje brige i potrebe. Olga je smatrala da se nije udaljila od kršćanstva, jer su orixi po njezinu shvaćanju bili poput katoličkih svetaca i anđela te su imali moć posredovati pred bogom Olorunom kojemu je u predodžbi ovih vjernika odgovarala uloga kršćanskog Boga, velikog tvorca svega stvorenoga. Vjera je Olgi dala sigurnost o vlastitoj vrijednosti i poštovanje u očima zajednice, jer se osjećala zaštićenom i voljenom u toj sredini kao svaka marginalizirana i ponižena osoba u svijetu bogatih i moćnika. U ambijentu čileanske bijele elite bila je osoba drugog reda. I možda je upravo u poziciji pripadnice jedne takve sinkretičke vjerske zajednice koja je sebe smatrala ekskluzivnim sljedbenikom jedine istine pronašla utjehu i snagu da se osjeća jednako vrijednom sa svim ljudskim stvorenjima kao i sa svim stvorenim bićima pod kapom nebeskom. Zato se nije previše bojala ni vlastite smrti. Za nju je smrt bila samo točka prijelaza iz jednog u drugo stanje života. Jedino se brinula za svoga sina Rubena jer je bio još dijete koje ju je trebalo, a u Pedra, koji je bio bez trajnog i sigurnog zaposlenja i nedovoljno snažan da ponese sav teret životnih iskušenja, nije se mogla dovoljno pouzdati. Naravno, boli se bojala, ali se nadala da će je orixi svojim duhovnim moćima voditi kroz taj neumitni proces, kao što su joj i ranije pomagali da izdrži operaciju i dugotrajno zračenje. Njezin je duhovni učitelj govorio da treba prihvatiti svijet onakvim kakav jest, s njegovim svjetlima i sjenama, umjesto da od njega očekujemo da bude idealan i po našoj mjeri. Ta zabluda o svijetu bez patnje je koliko lijepa toliko i nedostižna. I bogati pate. I njih snalaze bolesti. I oni moraju umrijeti ‒ naglašavao je njezin duhovni učitelj.

Došavši kući i poljubivši svoga sina Rubena, pripremila je Olga na brzinu fideos con salsa de tomate, skromnu večeru koju je njezin jedinac jako volio. Imala je za njega i malo iznenađenje, dar koji joj je donijela jedna klijentica. Bila je to kutija merenge slatkiša. Ponekad se događalo da dobije neki maleni znak pažnje u salonu pa je to s radošću donosila svome Rubenu. Bio je on dobar dječak i uspješan učenik. Lijepo je pjevao, vješto je puhao u okarinu, a bio je i razgovorljiv, spretan i veseo. Vjerovala je da će on imati više sreće u životu i probiti se na društvenoj ljestvici iz siromaštva u kojemu je rođen i možda završiti školu i postati svoj čovjek.

Ruben se razveselio primivši merenge, ali je ubrzo nestalo njegova ozarena pogleda kad se zagledao u majčino lice. Osjetila je da je prepoznao njezinu tajnu, da nešto naslućuje, ali nije znao to izraziti. Zato se požurila objasniti:

‒ Umorna sam, danas sam puno radila ‒ rekla je kao da se želi opravdati.

‒ Mama, ‒ šapnuo je Ruben ‒ volim te. Hvala ti!

Dugo nije mogla zaspati. Osluškivala je Rubenovo odmjereno disanje i molila da joj Bog podari još malo života kako ga ne bi ostavila svijetu još tako malena bez svoje ljubavi.

*

Tri su mjeseca prošla nevjerojatnom brzinom. Marisol je imala još samo dva tretmana kod Olge da bi završila ciklus skidanja kilograma i celulita. Bila je zadovoljna rezultatima i radovala se odlasku s Nicolasom na Floridu gdje je već provela nekoliko godišnjih odmora, istina, s ranijim partnerima.

Bio je početak kolovoza, krošnje jakrandi okitile se plavim cvjetovima. Ulicama Providencije prostirao se sag nježnih cvjetova koje je proljetni vjetar nemilosrdne stresao s krošanja. U »Yareli« su je dočekale loše vijesti. Obavijestili su je da Olge nema. Otišla je i neće se vraćati. Čuvši to, Marisol se naljutila:

‒ Kako sada odjednom nema je? Moj program nije gotov. Ja imam još dva tretmana ‒ naglasila je Marisol ‒ i želim da mi to Olga odradi, kako ste mi obećali.

‒ Razumijemo i želimo se ispričati, ali mi nismo s time računali. Hoću reći neće biti moguće ‒ uzvratila je vlasnica salona. ‒ Olga je bolesna i neće se vratiti. Možemo Vam vratiti novac ili Vas može preuzeti jedna od naših maserki. One su sve vrsne kao Olga.

‒ Ne, to ne dolazi u obzir ‒ kazala je odrješito Marisol. ‒ Kako mislite bolesna, odjednom bolesna, a još prošli tjedan bila sam na tretmanu. Krajem mjeseca idem na put i želim taj program zaključiti.

‒ Razumijem, señora, ali radi se o višoj sili. Gospođa Olga mora hitno na kemoterapiju. Ona je već dugo ozbiljno bolesna ‒ rak! ‒ naglasila je povišenim glasom vlasnica salona.

‒ Užas ‒ ciknula je Marisol. ‒ I hoćete reći da je u takvom stanju radila? Nije moguće.

‒ Da može platiti liječenje. To puno košta ‒ odvratila je vlasnica salona odlučno.

Marisol se zamislila. Osjetila je nešto poput suosjećanja. Olga nije bila puno starija od nje. Nikad joj se nije povjeravala ni žalila. A Marisol se Olgi povjeravala. Znala je da to nitko neće čuti osim nje, da može ispričati sve što je muči, s čime nije zadovoljna i da će Olga to s nekim čudnim mirom primiti i pohraniti u svojoj nutrini.

‒ Ima li nade? Može li se nešto poduzeti? ‒ napokon je progovorila.

‒ Ne znam? Sve ovisi o tome koliko je bolest uznapredovala i hoće li biti dovoljno novca za tretmane.

‒ Pa, javite mi. Možda možemo i mi nešto dodati.

Činilo se da je one nadute Marisol nestalo i da se ispod toga arogantnog stava krije jedno suosjećajno biće. Odjednom više nisu bila važna dva preostala tretmana niti bespovratno uložen novac. Duboko je uzdahnula osjetivši vlastite grudi kako se nadimlju. Nikad ne znaš kad će te zadesiti zlo, pomisli i zadrhta poput šibe na vjetru.

*

Toga istog dana Olga je krenula na svoju prvu kemoterapiju. Prvih pet terapija dosta je dobro podnijela. Osjećaj pritiska u trbuhu, povraćanje i glavobolja bili su simptomi koje je od ranije poznavala. Kad joj je počela ispadati kosa, muž joj je obrijao glavu. Kad su joj predložili operaciju jajnika, odbila je to jer nije više imala čime platiti. Kako su se terapije zaredale, počela je osjećati kako joj dani bježe u galopu, lipanj je bio iza nje, a srpanj se već valja k svomu kraju ‒ strašno bolan i tužan. Više joj nije bilo važno što je ćelava, što nema dojku, što je svakim danom sve deblja od kortikosteroida i ne prepoznaje više svoje tijelo. Nije ju brinulo ni to što će ostaviti svijet još relativno mlada. Jedino Ruben, Ruben ‒ kako će on podnijeti da je više nema? Toga se bojala. Život je tako jednostavan u očima djeteta. Djeca ne gledaju na vanjštinu, nemaju osjećaj prolaznosti vremena. Gledaju život očima srca. Hoće li je pamtiti? Hoće li uspjeti bez njezine pomoći odrasti? Ležeći u svome domu svjesna da se bolest širi poput hobotnice zahvaćajući joj čitavo tijelo i da nema više vremena za čekanje, pozvala je Rubena da sjedne uz njezinu postelju.

*

U to vrijeme Marisol je proživljavala jednu od najbolnijih drama u svome životu. Srpanj se bližio kraju, ali Nicolas se danima nije javljao. O njegovim planovima ovisio je njihov put na Floridu. No Nicolas je u međuvremenu odletio na mali izlet u Ekvador. Odande se javio samo dva put kratkim porukama na mobitelu. U prvoj je napisao:

‒ Čuj, oprosti. Došlo je do promjene plana. Neću ići na Floridu.

A u novoj: ‒ Imam drugu ponudu. Čujemo se.

Marisol ga je smjesta nazvala. Zgranuta njegovim neuobičajenim ponašanjem jednostavno je pitala: ‒ A ja?

‒Ti ćeš ostati ‒ rekao je smirenim, ali hladnim tonom Nicolas. ‒ Mislim da nema smisla. Htio sam ti to ranije reći, mislim da nema smisla da nastavimo. Želim ti svako dobro i to je to.

‒ Jesam li te nečim povrijedila? Ne razumijem, otkuda to? ‒ inzistirala je Marisol.

‒ Nema smisla da raspravljamo. Jednostavno, nismo jedno za drugo. Odlučio sam. Tako je bolje za oboje.

Marisol je piljila u jednu točku na zidu ne vjerujući onomu što je upravo čula. U jednom trenutku sav svijet joj se srušio.

*

Nad Santiagom se spustila dugo iščekivana kiša koja se ubrzo pretvorila u bujične potoke ulicama grada. Rijeka Mapocho porasla je i nadula se poput divlje životinje koja se bijesno valja koritom prijeteći da će iskočiti i porušiti sve što joj se nađe na putu. Vjetar je snažnim zamasima češljao drveće jakrandi u Providenciji. Na rubu grada sirotinjske nastambe punile se vodom koja je prodirala kroz porozne zidove i otvore. U luksuznoj vili u La Dehesi, na povišenim bokovima Santiaga, mobitel je uzalud neumorno zvonio. Marisol nije odgovarala. Ležala je na prostranom krevetu u letargičnom snu. Na perzijaneru, nadohvat ruke, bila je odbačena otvorena bočica s tabletama koje su se poput raspršenih perli razletjele uokolo.

Na drugom kraju grada Ruben i Pedro, shrvani vlastitom nemoći pred neumitnom sudbinom, opraštali su se od Olge koja im je s velikim naporom pokušavala izreći svoje najdublje osjećaje i strepnje prije rastanka. Riječi su poput teškoga kamenja padale s njezinih ispucalih usana u njihova usplahirena srca. Bližila se noć.