Odrazi sjevernojadranskih klesarskih radionica u ranosrednjovjekovnom Sisku

Antička je Siscia kao središte provincije Savske Panonije (Pannonia Savia) te sjedište biskupa u kasnoantičkom razdoblju dočekala turbulentno razdoblje seobe naroda kao razvijeni urbani centar koji je unatoč stanovitom zamiranju pojedinih obilježja gradskog života ipak održao svoj značaj kroz čitavo razdoblje ranoga srednjeg vijeka (Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 1–26). U 9. stoljeću Siscia se još uvijek spominje kao civitas, dok je u gradu ili bližoj okolici svoje uporište imao panonski knez Ljudevit tijekom pobune protiv franačke vlasti. Vjerojatno je grad nastavio biti upravno središte Donje Panonije i tijekom ostatka 9. stoljeća te kroz 10. stoljeće (Filipec, 2015., str. 160–161). Iako su materijalni ostatci iz ranosrednjovjekovnog razdoblja rijetki, njihov je nalaz tim vredniji jer unatoč malobrojnosti oni ipak daju naslutiti postojanje određenih sadržaja i razine življenja grada u okolnostima o kojima općenito vrlo malo znamo. Riječ je, između ostalog, o dva kasnoantička kapitela i pet ulomaka skulpture ukrašene plitkoreljefnim dekoracijama kakve se na Apeninskom poluotoku, u Istri i priobalnim dalmatinskim gradovima pojavljuju već krajem 8. stoljeća, a na području srednjovjekovne hrvatske države od sredine 9. i tijekom 10. stoljeća.

Spomenuti fragmenti danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu, nekadašnjem Narodnome muzeju u Zagrebu, gdje ih je krajem 19. stoljeća zatekao Josip Brunšmid (Brunšmid, 1910. – 1911., str. 65; Brunšmid, 1912., str. 132–133, 137–138) (TABLA 1). Uz kratke opise, dimenzije i opaske o stanju očuvanosti i materijalu izrade, Brunšmid je tada za četiri od pet ulomaka skulpture (objavljeni pod brojevima 791, 792, 793 i 806) naveo da je njihovo podrijetlo upitno, odnosno da su »možda iz Siska, ali provenijencija nije točno ustanovljena«, dok je za jedan ulomak (broj 805) napisao da je pronađen u Sisku. Sve opisane ulomke datirao je u razdoblje od 10. do 12. stoljeća (Brunšmid, 1912., str. 132–133, 137–138). U kontekstu poznavanja hrvatske ranosrednjovjekovne umjetnosti najveća vrijednost razmatranih spomenika leži u činjenici da su oni dio skupine rijetkih pleterom ukrašenih reljefa pronađenih u kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske, a koja je u odnosu na istovrsne fragmente iz današnje Dalmacije i Istre zaista malobrojna.²⁾ Ljubo Karaman ih 1930. spominje kao dokaz migracija klesara i širenja utjecaja s Jadrana prema unutrašnjosti, dovodeći ih u vezu s artifices et murarii koje je Ljudevitu Posavskom oko 821. poslao gradeški patrijarh Fortunat, kako bi utvrdio Sisak i obranio ga od Franaka (Karaman, 1930., str. 108, 118). No već 1948., nakon otkrića dvaju ulomaka arhitrava iz crkve Blažene Djevice Marije Gorske u Loboru, Karaman propituje stvarno podrijetlo ulomaka koje je Brunšmid opisao te na temelju sličnosti dekoracija otvara mogućnost da su i oni u Zagreb mogli biti doneseni iz Lobora (Karaman, 1948., str. 109–110). Također, slijedom morfoloških osobina izvedenih ukrasa, koje je pripisao kasnijemu razvojnom razdoblju pleterne skulpture, sve ih je datirao u 11. stoljeće (Karaman, 1948., str. 110; Karaman, 1952., str. 60). Anđela Horvat smatrala je da su ulomci koje je Brunšmid doveo u vezu sa Siskom mogli nastati prije ili poslije ustanka Ljudevita Posavskog 821. godine. Kao argumente za njihovu dataciju prije ustanka navela je pretpostavke o valu kristijanizacije Donje Panonije i vijest o slanju inozemnih majstora, no zaključila je da je ipak izglednije da su barem nekoliko desetljeća mlađi, s obzirom na to da nesigurna vremena tijekom i neposredno nakon ustanka nisu bila nimalo povoljna za izgradnju i opremanje crkve. Pretpostavila je da se »starohrvatska« crkva nalazila u Sisku jer je, jednako kao i dijelovi njezina liturgijskog namještaja, morala biti građena od kamena, a on je bio lako dostupan upravo na ruševinama antičkoga grada. Taj je građevinski pothvat smatrala produktom kulturnih veza između Dalmatinske i Panonske Hrvatske te dokazom povezanosti s dalmatinskom crkvenom organizacijom (Horvat, 1954., str. 97–98). Budući da brojna arheološka istraživanja provođena na sisačkom području tijekom proteklog stoljeća nisu rezultirala nalazom ni jednog komada reljefa koji bi se na temelju stilskih odrednica mogao dovesti u vezu s otprije poznatim dijelovima liturgijskog namještaja, jenjao je i interes za njihovim proučavanjem. Većina istraživača uglavnom je parafrazirala Brunšmidovu objavu iz 1912. godine, referirajući se na zaključke Karamana i Horvat,³⁾ pa se u literaturi nastanak čitave skupine razmatranih ulomaka, zajedno s onima pronađenim u Loboru, kronološki smještao u 11. stoljeće i promatrao u kontekstu crkvenih i političkih veza sa srednjovjekovnom hrvatskom državom, odnosno širenja umjetničkih impulsa iz Dalmacije prema Panoniji u poodmaklom predromaničkom, odnosno ranome romaničkom periodu. Poticaj promjeni percepcije i načina promišljanja o svim fragmentima kamenoga liturgijskog namještaja s prostora Panonije očigledno je bio rad na izložbi »Hrvati i Karolinzi«, 2000. godine. Premda su u katalogu objavljena samo četiri kamena ulomka (dva iz Lobora, jedan iz Siska i jedan s nepoznatog nalazišta (Milošević, 2000., str. 91–92 (II.13 i II.14), 104 (II.40), 115–116 (II.60))), njihova je datacija pomaknuta u prvu četvrtinu, odnosno prvu polovinu 9. stoljeća, a ukazano je i na nove mogućnosti promišljanja o pojavi predromaničkoga likovnog sloga u kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske. Analizirajući stilska i formalna obilježja ukrasa i natpisa s dva ulomka arhitrava iz Lobora, Vedrana Delonga istaknula je njihovu sličnost s likovno-epigrafičkim rješenjima istovrsnih dijelova oltarnih ograda iz Veneta, Istre i pojedinih priobalnih lokaliteta hrvatske kneževine, nastalih tijekom prva tri desetljeća 9. stoljeća, zaključivši da ih valja razmatrati u kontekstu karolinške misionarske djelatnosti u Donjoj Panoniji (Delonga, 2000.a, str. 91–92). Na istim je ulomcima Nikola Jakšić zapazio karakterističnu trodijelnu podjelu prednje plohe, kakva se javlja na sjevernojadranskom i istarskom prostoru početkom 9. stoljeća, a koju je prepoznao i na ulomcima iz okolice Trogira (na području djelovanja Trogirske klesarske radionice), ponovno aktualizirajući mogućnost da su panonski klesari i klesarske radionice na neki način mogli biti povezani s gradeškim patrijarhom Fortunatom (Jakšić, 2000., str. 207). Nažalost, jedini ulomak čija se provenijencija s više sigurnosti veže uz Sisak ostao je pomalo zanemaren u tekstualnom i kontekstualnom dijelu (Simoni, 2000., str. 104). U Arheološkom muzeju u Zagrebu organizirana je 2007. izložba o predromaničkoj i romaničkoj skulpturi pronađenoj na različitim lokalitetima u međuriječju Save i Drave, a objavljen je i katalog kojim su obuhvaćeni i prethodno navedeni spomenici (Goss, 2007., str. 94–95, 98–99). Kapiteli iz Siska, koje je Brunšmid objavio 1911. godine, do danas su ostali potpuno nezapaženi od strane znanstvene javnosti.

Spomenuti kameni fragment iz Siska odlomljen je s gornje i oštećen s lijeve bočne strane. Na donjem mu je dijelu sačuvan veći dio neukrašene plohe s istakom koji se uglavljivao u bazu na podu crkve. Dekoraciju prednje strane čini složeni preplet troprutih traka koje u sredini oblikuju vertikalne nizove antitetično postavljenih motiva nalik perecima. Ulomak je u literaturi, od Brunšmidove objave pa sve do danas, opisivan kao dio pluteja, no zapravo se radi o dijelu pilastra. Naime, desna je strana kamenog bloka ravno odrezana, što ukazuje na to da se radi o krajnjem elementu oltarne ograde koji se nalazio uz prolaz u svetište, gdje nikako nije mogao stajati plutej. Na lijevoj se pak strani čitavom visinom ulomka sačuvao i bočni utor u koji se uglavljivalo pero pluteja, zbog čega je jasno da se radi o pilastru (TABLA 1 a). Reljefno je polje bilo obrubljeno glatkim letvicama. Desna je strana bolje sačuvana i uz nju završava pleterna kompozicija, dok na lijevoj strani, gdje je bordura jače oštećena, neprekinuti tijek pleternih traka i logična zaokruženost cjeline odabranog motiva ne ostavljaju mogućnost njegove multiplikacije ili nastavka u šire mrežište eventualnoga glavnog polja pluteja, što također potvrđuje da je razmatrani ulomak bio dijelom pilastra. Pretpostavljamo da je istraživače koji su dosad pisali o sisačkom ulomku na pogrešan zaključak o njegovoj funkciji dovodila neobično velika širina od 48 cm.⁴⁾ Takvi pilastri vrlo su rijetki, a poznato je tek nekoliko primjera iz istarskih predromaničkih crkava (TABLA 2).⁵⁾ Svi su oni pripadali cjelinama oltarnih ograda prilično velikih dimenzija, što bi značilo da je i u Sisku postojala kamena crkva u kojoj je mogla biti smještena takva liturgijska instalacija.

Na temelju vizualne usporedbe površine kamena Brunšmid je ustvrdio da su sisački pilastar i jedan od dva ulomka arhitrava⁶⁾ (TABLA 1 c) načinjeni od žutog pješčenjaka kakav se vadio u Gorama kraj Petrinje,⁷⁾ što bi moglo ukazivati na to da su bili dijelom istoga graditeljskog ili obnoviteljskog pothvata. Lice spomenutog arhitrava bilo je podijeljeno u dvije zone. U gornjoj se nalazio niz kuka krupnih glavica na visokoj jednostrukoj nožici, a u donjoj uredna tropruta pletenica načinjena dvjema trakama u čijim su pregibima smještene polukuglice. Morfološki identična, no izvedbeno kvalitetnija dekoracija sačuvana je i na drugom komadu arhitrava (TABLA 1 b), koji dimenzijama odgovara prethodnomu, ali je isklesan od »bjelkastog pješčenjaka« (Brunšmid, 1912., str. 133), kakvog je u izobilju bilo na antičkim ruševinama Siscije.⁸⁾ Jednako pravilno klesana pletenica s polukuglicama u pregibima nalazi se i na ulomku zabata oltarne ograde iz Lobora (TABLA 3 a), zbog čega je pretpostavljeno da bi se u oba slučaja moglo raditi o istoj skupini klesara (Filipec, 2015., str. 250–251).⁹⁾ Budući da se izravne analogije takvim pletenicama, i to na ulomcima koji su mahom datirani u kraj 8. ili početak 9. stoljeća, susreću na području povijesne regije Venetia et Histria (TABLA 4 a – f) te samo u priobalnim gradovima Dalmacije (TABLA 4 g – j),¹⁰⁾ ali ne i na području hrvatske kneževine, nije isključeno da su prvi impulsi predromaničkoga umjetničkog repertoara u Panoniju prodrli upravo sa sjevernog Jadrana. U tome kontekstu svakako valja ponovo promisliti o davno iznesenoj hipotezi Nikole Jakšića da bi pojava nekih oblikovnih rješenja čije se izvorište prepoznaje u navedenim prijadranskim krajevima, u Panoniji mogla biti povezana s djelatnošću gradeškog patrijarha Fortunata, koji je u drugom desetljeću 9. stoljeća Ljudevitu Posavskom slao majstore i zidare, a koji je nakon Veneta i Istre boravio u bizantskoj Dalmaciji (Jakšić, 2000., str. 207). Jakšićeva se hipoteza, doduše, odnosi na karakteristično oblikovanje arhitrava, s trodijelnom podjelom prednje strane (TABLA 5), kakvi se pojavljuju na lokalitetima koje je opremala Trogirska klesarska radionica (Jakšić, 1999., str. 284; Josipović, 2013., str. 85–102), ali je znakovito da je jedan takav arhitrav pronađen i u Loboru (TABLA 3 b). U donjem dijelu toga arhitrava izvedena je dvotračna dvopruta pletenica, a na lijevom kraju istog komada raspoznaje se ostatak motiva tordiranog užeta. Oba spomenuta dekorativna elementa raspoznaju se i na fragmentu pluteja s ostatkom reljefa centrične kompozicije kvadrata upisana u krug (TABLA 1 e), kojeg je također objavio Brunšmid, uz opasku da je možda pronađen u Sisku. Dvoprute pletenice i tordirano uže motivi su koji deriviraju iz langobardskoga likovnog sloga i uglavnom se povezuju uz raniju fazu razvoja pleterne skulpture oko polovine 8. stoljeća, već početkom 9. stoljeća ih učestalo susrećemo na skulpturi Istre, kvarnerskih otoka, Zadra i Boke kotorske, što daje naslutiti da i prethodno opisane spomenike možemo povezati uz utjecaje koji u Panoniju prodiru u prvim desetljećima 9. stoljeća, zahvaljujući vezama sa sjevernim Jadranom.

U crkveno-povijesnom kontekstu ovdje valja imati na umu dvije stvari: činjenicu da je Donja Panonija spadala u akvilejsko misijsko područje (Filipec, 2015., sl. 90, 248, 256) te da je u isto vrijeme postojao snažan rivalitet između akvilejskog i gradeškog patrijarha u pogledu jurisdikcije nad biskupijama sjevernog Jadrana, a on se u trenutku »zahlađenja odnosa« između Karolinga i patrijarha Fortunata, nakon smrti Karla Velikog (Ančić, 2000., str. 82, 98), mogao reflektirati i na interesna područja na kontinentu. U literaturi se gotovo redovito javlja mišljenje da je primarni zadatak majstora i zidara koje je patrijarh bio poslao sagraditi ili ojačati Ljudevitove utvrde korištene u sukobu s Francima (Rački, 1877., str. 325–326; Kos, 1906., str. 60–61; Klaić, 1972., str. 18; Klaić, 1975., str. 191; Ančić, 2000., str. 81–82; Bertoša, 2003., str. 123; Goss, 2007., str. 20; Škunca, 2014., str. 71; Goss, 2020., str. 165, 177–178; Goss, 2021., str. 108).¹¹⁾ Znakovito je da je od 806. do 810. godine Fortunatovo sjedište bilo privremeno preseljeno u Pulu, koja je u to vrijeme bila značajan sjevernojadranski centar graditeljske i klesarske djelatnosti, te da je u njegovoj oporuci zapisano da je u Grado doveo »magistros di Francia« (Gaberscek, 1980., str. 397). Iako ne možemo znati s kojeg su dijela franačkog teritorija bili dovedeni ti majstori, niti dolaze li u Grado prije ili poslije patrijarhova boravka u Puli, možemo pretpostaviti da je barem dio onih majstora koje je poslao Ljudevitu dolazio s istarskog područja, na kojemu su, u tada već višedesetljetnom suživotu sa Slavenima, mogli savladati slavenski jezik, nužan za sporazumijevanje s naručiteljima u Donjoj Panoniji.

Inicijatori gradnje i donatori ranosrednjovjekovnih crkava redovito su bili utjecajniji pripadnici klera ili bogatiji svjetovni odličnici. Nakon pada Avarskog Kaganata (795.) (Filipec, 2015., 67) i pacifikacije Panonije kao naručitelji se pojavljuju i osobe slavenskog podrijetla, a dio imena jednog od njih sačuvao se na ulomku zabata za kojeg također postoji mogućnost da je pronađen na sisačkome području (TABLA 1 d).¹²⁾ Široko polje s natpisom [...De]SAMER AVXS[it...] nalazi se ispod niza ulijevo nagnutih kuka, po čemu se može zaključiti da je fragment pripadao desnoj strani luka oltarne pregrade. Prema tumačenju Vedrane Delonga, stanoviti Desimir dao je uvećati ili uljepšati crkvu (Delonga, 2000.b, str. 115–116), što znači da je ona već od ranije postojala, a u predromaničkom je razdoblju preuređena ili proširena. U formalnom smislu značajan je izgled kuka, velikih glavica i vitkih, jednostrukih nožica, koje izgledom, mekanim oblikovanjem bridova i plitko uklesanom pozadinom prilično nalikuju onima s prethodno opisanih arhitrava. Značajno je primijetiti da se upravo takve kuke pojavljuju, katkada u kombinaciji sa širokim natpisnim poljem, a katkada s pletenicom polukuglicama naglašenog središta, samo na skulpturi s početka 9. stoljeća iz katedrala u Gradu, Puli i Osoru (TABLA 6), što je još jedan pokazatelj mogućeg smjera i razdoblja usvajanja afirmacije predromaničkoga likovnog izričaja u kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske.

Premda okolnosti nalaza opisanih ulomaka većinom nisu poznate, a do danas nije ubicirana ni crkva kojoj su bar neki od njih mogli pripadati, sama činjenica da je makar dio spomenutih fragmenata pronađen u Sisku zorno svjedoči o postojanju neke predromaničke crkve na području grada. Međutim, o njezinoj se poziciji može samo nagađati jer ostatci te ranosrednjovjekovne crkve još uvijek nisu otkriveni. Moguće je da je bila građena na nekoj poziciji izvan perimetra antičkih bedema Siscije, jednako kao što je moguće da je za potrebe crkvene zgrade bila obnovljena i iskorištena neka od zatečenih zgrada unutar samoga grada, možda upravo neka od gradskih kasnoantičkih crkava, ako ne i sama ranokršćanska katedrala.

S obzirom na veličinu, status, a naročito prometni i trgovački značaj antičke Siscije, moguće je zaključiti da je ranokršćanska zajednica u Sisciji zasigurno bila prilično brojna te je vjerojatno u gradu tijekom vremena, odnosno od 4. stoljeća nadalje, nastalo više sakralnih kršćanskih zdanja. Biskupija je utemeljena već polovinom 3. stoljeća (Póczy, 1980., str. 245, 268; Vuković, 1994., str. 128; Buzov, 1999., str. 245–271), a njezino se postojanje kroz spomen imena biskupa u aktima crkvenih sabora može pratiti do tridesetih godina 6. stoljeća (Hoti, 1992., str. 149–150, 152–153; Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 15–16). Znakovito je da nije poznato ime ni jednog biskupa Siscije iz 5. stoljeća, ali to ne znači da ih nije bilo, već je moguće da je izostanak njihovih potpisa u aktima crkvenih sabora samo odraz izmijenjenih političkih i demografskih prilika, uzrokovanih prolaskom barbarskih osvajača Donjom Panonijom, zbog kojih se sisački biskupi na njima nisu pojavljivali. Štoviše, s obzirom na uspostavu ostrogotske vlasti krajem 5. stoljeća i stacioniranja znatnijih vojnih snaga u Sisciji, vjerojatno je u gradu postojala i arijanska katedrala (Migotti, 2011., 61–64; Buzov, 2004., 464).¹³⁾

Iako o povijesti ranosrednjovjekovnog Siska govore rijetki pisani izvori, neupitan je naseobinski kontinuitet na mjestu antičke Siscije. Osim sačuvanog toponima, o njemu svjedoče i brojni arheološki nalazi, ponajprije numizmatičkih i uporabnih predmeta pronađenih unutar nekadašnjih gradskih zidina ili u njihovoj neposrednoj blizini (Sekelj Ivančan, 2001.; Gračanin i Bilogrivić, 2014.; Filipec, 2015.). Arheološka istraživanja posljednjih desetljeća, provođena uglavnom pri obnovi i izgradnji suvremenoga gradskog tkiva,¹⁴⁾ iznjedrila su i tragove prapovijesnih nastambi, ostatke rimske stambene i javne arhitekture, antičkih i kasnoantičkih nekropola, a moguće i nekolicine ranokršćanskih sakralnih zdanja. Tako su, primjerice, temeljem opisa i skice iz 19. stoljeća poznati ostatci trobrodne građevine s prostranom apsidom ili možda rotondom, za koju se pretpostavlja da je mogla biti ranokršćanska bazilika. Njezina je pozicija u današnjem gradu određena adresom u Ulici Antuna i Stjepana Radića 44, no naknadna arheološka istraživanja nisu bila provođena i sve se informacije o tome nalazu temelje na pisanom izvoru iz sredine 19. stoljeća (Migotti, 2011., str. 56–57; Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 16; Lolić i Burmaz, 2020., str. 321–335; Buzov, 2009., str. 59–60). Ako je ubikacija točna, pozicija navedene antičke građevine nalazila se u blizini glavnoga siscijskog foruma (koji je ubiciran na području sisačkoga željezničkog kolodvora (Jerončić, Paro i Mesarić, 2018., str. 173–197)) te uz cardo, koji je vjerojatno povezivao sjeverna i južna gradska vrata Siscije (Lolić, 2022., str. 90).

Potvrdu pretpostavci o postojanju prostrane, kamenom građene crkve u Sisku pružaju dva velika kapitela kolonade (TABLA 7 a), pronađena 1908., pri kopanju temelja zgrade Kotarskoga (danas Općinskog) suda, na području današnjeg Trga Ljudevita Posavskog (Brunšmid, 1910. – 1911., str. 65). Na bolje sačuvanom kapitelu jasno se ističu dva reda od po osam glatkih mesnatih listova, međusobno odijeljenih uklesanom brazdom. Donji dio listova čvrsto je priljubljen uz kubus, a samo se njihovi ušiljeni vrhovi blago povijaju u prostor. Iz gornjeg se reda listova prema kutovima i prema uvučenoj sredini abakove ploče pružaju parovi uredno klesanih voluta. Takav tip kapitela pojavljuje se već u 5. stoljeću, kao pojednostavljeni derivat klasičnih korintskih kapitela, a najbližu analogiju sisačkim primjercima predstavljaju četiri kasnoantička kapitela iz prezbiterija pulske katedrale (TABLA 7 b).¹⁵⁾ S obzirom na sličnost koju spomenuti kapiteli dijele ne samo po tipologiji i načinu oblikovanja, već i po pitanju dimenzija, možemo zaključiti da je Sisak već u 5. stoljeću imao oveće sakralno zdanje s kolonadama ili s trijumfalnim lukom naglašenim, kao u Puli, parom stupova s kapitelima. Takva bi crkva bila dovoljno prostrana da bi u njoj mogla, nekom kasnijom pregradnjom, biti smještena oltarna ograda s masivnim pilastrima poput prethodno opisanog (TABLA 1 a).

Nešto južnije uz spomenuti cardo, uz južna gradska vrata (ispred današnje crkve Sv. Križa) pronađeni su ostatci vrlo velikog peterobrodnog zdanja, koje je u antičkome razdoblju, kada je sagrađeno, vjerojatno služilo kao žitnica (horreum), a čini se da je pregradnjama u 4. stoljeću barem jedan njezin dio sakraliziran i pretvoren u mjesto prakticiranja kršćanskog kulta (Migotti, 2003., str. 109; Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 4; Buzov, 1999., str. 259). Pozicija na perifernom dijelu antičkoga grada uz bedem i gradska vrata usporediva je s brojnim analognim primjerima začetaka episkopalnih centara na rubnim dijelovima drugih rimskih gradova, poput Akvileje, Salone, Poreča, Pule i dr. U tim su se gradovima na vrlo sličnim pozicijama razvila i u narednim stoljećima nastavila egzistirati biskupska sjedišta. Nažalost, slične analogije za sada nije moguće utvrditi u panonskim antičkim gradovima, s obzirom na to da do sada nije otkrivena ni jedna pozicija za koju bi se sa sigurnošću moglo tvrditi da se radi o ranokršćanskome episkopalnom kompleksu. U Savariji (današnji Szombathely) je pronađena crkvena građevina unutar gradskog bedema te u blizini sjevernih gradskih vrata; datirana je u kraj 4. stoljeća, a njezin je nastanak povezan s prenošenjem relikvija sv. Kvirina iz martirija s istočne nekropole u novoizgrađenu crkvu unutar grada. Međutim, iako se opravdano pretpostavlja da je Savarija bila biskupsko središte s obzirom na to da je bila i administrativno središte provincije Panonnia Superior (kasnije Pannonia Prima), pretpostavka o postojanju episkopalnog kompleksa još se uvijek ne može potvrditi ni izvorima ni arheološkim nalazima (Hudák, 2019., str. 32–34). Moguće je da je i crkva sv. Anastazije u Sirmiumu bila izgrađena unutar gradskih zidina, a pretpostavlja se da je bila građena tijekom 4. stoljeća. Njezino je postojanje potvrđeno epigrafskim izvorom, no točna pozicija crkve nije sigurna – pretpostavlja se da je bila smještena uz sjeverni bedem Sirmiuma na lokalitetu koji jest zabilježen, ali je uništen izgradnjom krajem 19. stoljeća (Popović, 2013., str. 107). U Sirmiumu je pouzdano potvrđeno postojanje gradske bazilike, vjerojatno posvećene sv. Dimitriju, s datacijom oko 426. godine, koja je bila pozicionirana uz glavni gradski cardo te u blizini prvotnoga gradskog foruma. To bi bila slična pozicija kao i u Sisciji ako bi se kod dokumentiranih ostataka građevine u Ulici Antuna i Stjepana Radića 44 doista radilo o crkvi. Međutim, u trenutku nastanka sirmijske gradske bazilike, antički je grad već bio reduciran s izgrađenim unutarnjim bedemom zbog čega je funkcija toga foruma tada već bila zamrla, a sama je crkva smještena u blizini toga novog, unutarnjega gradskog bedema te je popraćena ukopima unutar gradskih zidina. U tome je primjeru isključena mogućnost kontinuiteta sakralnog mjesta iz ranijih razdoblja, a funkcija biskupskog sjedišta se u ovom slučaju ni ne pretpostavlja (Jeremić, 2004., str. 64–67). Unatoč utvrđenom postojanju barem jedne gradske crkve, kao i poznatim cemeterijalnim crkvama ili martirijima na sirmijskim nekropolama, pozicija kasnoantičkoga episkopalnog kompleksa u Sirmiumu još uvijek nije ustanovljena. Gradska je crkva potvrđena i u Aquae Iasae (današnje Varaždinske Toplice), no u tome se slučaju radi o preuređenju i prenamjeni starijega termalnog kompleksa koji je bio smješten u blizini foruma. Sȃm grad nije bio središte biskupije pa u tome slučaju nije riječ o episkopalnom kompleksu (Hudák, 2019., str. 40; Migotti, 2002., str. 53–54; Migotti, 2015., str. 62–63; Buzov, 2010., str. 308–309). Pozicioniranje ranokršćanskih crkava na mjestu antičkih termi nije neuobičajeno, no u Sisciji, gdje je položaj termi poznat uz zapadni bedem grada prema rijeci Kupi, arheološka istraživanja nisu potvrdila takvu situaciju (Lolić, 2022., str. 114–121).

Iako u Sisku još uvijek nije utvrđen položaj siscijskoga episkopalnog centra, doista je moguće da navedena pozicija uz horreum i južna gradska vrata jest povezana s tradicijom iz ranokršćanskog razdoblja prije 4. stoljeća (Buzov, 2010., str. 312; Jurić, 2011., str. 315–319). Međutim, najnovija arheološka istraživanja unutar i oko crkve Sv. Križa (tj. današnje sisačke katedrale) ipak još uvijek nisu potkrijepila takve pretpostavke. Naime, ispod današnje katedrale otkriveni su temelji starije zidane crkve koji su presjekli rimsku ulicu što je vodila prema južnim gradskim vratima. No ta se građevina ipak datira u razdoblje kasnoga srednjeg vijeka, dok tragovi ranosrednjovjekovnih ili ranokršćanskih struktura za sad na tome mjestu još uvijek nisu pronađeni.¹⁶⁾ Dakle, vjerojatno je ovdje riječ o ostatcima iste crkve Sv. Križa u Sisku koju navodi gorički arhiđakon Ivan u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. te na čijem se mjestu obnavlja ili iznova gradi crkva istog titulara s prestankom osmanlijske opasnosti nakon pobjede u Bitci kod Siska 1593. godine (Buturac, 1984., str. 44; Cvitanović, 1996., str. 133–141; Jurić, 2011., str. 303–310). U svakom slučaju, ta je crkva vjerojatno morala nastati nakon što je sustav antičkih ulica, bedema i gradskih vrata prestao biti u funkciji s obzirom na to da svojim položajem potpuno negira glavni cardo i pristup južnim vratima.

Ranokršćanski sadržaji i tragovi pronađeni su i na siscijskim nekropolama – uz južna, jugoistočna i sjeverna gradska vrata, kao i na predjelu Pogorelac na suprotnoj (desnoj) obali rijeke Kupe (Sekelj Ivančan, 2001., str. 200; Buzov, 2010., str. 313). Na poziciji sjevernih gradskih vrata i tamošnje nekropole nalazila se kapela sv. Kvirina s grobljem, no njezin titular i smještaj vjerojatno su ipak vezani uz novovjekovno oživljavanje kulta najpoznatijega sisačkog biskupa i mučenika sv. Kvirina (270. – 303.) (Šourek, 2011., str. 354).¹⁷⁾ Groblje uz kapelu također je mlađeg postanka jer se ono tamo formira tek krajem 18. stoljeća, kada se napušta starije groblje uz župnu crkvu Sv. Križa (Slukan Altić, 2004., str. 63). Kao moguća pozicija ranosrednjovjekovne crkve predlaže se i jugoistočna nekropola uz današnju Ulicu kralja Tomislava ili pak nekropola koja se razvila na Pogorelcu (Filipec, 2015., str. 123, 261).¹⁸⁾

Budući da arheološki nalazi, iako rijetki, ipak navode na zaključak da se ranosrednjovjekovno naselje razvilo na središnjem ili južnom dijelu antičke Siscije, a ranosrednjovjekovno groblje uz jugoistočnu antičku nekropolu (Sekelj Ivančan, 2001., str. 202–204; Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 22), skloniji smo zaključiti da se i ranosrednjovjekovna crkva nalazila unutar perimetra antičkoga grada te da nastaje bilo gradnjom ex novo, bilo obnovom ostataka ranokršćanske crkve. S obzirom na kontinuitet srednjovjekovnih ukopa na jugoistočnoj antičkoj nekropoli, moguće je da se crkva nalazila upravo na južnom rubu naselja, negdje u blizini pozicije današnje sisačke katedrale, odnosno kasnosrednjovjekovne župne crkve.

S obzirom na značaj i ugled Siscije kao središta provincije u kojem se ipak nastavilo živjeti i pod avarskom vlašću te s obzirom na smještaj grada na riječnome plovnom putu i na križanju značajnih rimskih prometnica koje ga izravno povezuju s Dalmacijom i Akvilejom, ne može se sasvim isključiti ni mogućnost da se na području grada očuvala neka manja kršćanska zajednica unatoč vrlo nasilnom dolasku poganih Slavena i Avara (Budak, 1994., str. 171). Naime, u zapisniku koncila koji se 796. godine održao pod vodstvom akvilejskog patrijarha Paulina i u prisustvu kralja Pipina u franačkome vojnom logoru negdje na obali Dunava (ad ripas Danubii), stoji kako u nekim crkvama na području pod avarskom vlašću još uvijek služe svećenici (Filipec, 2015., str. 244). To je, doduše, zapis koji nastaje dvjestotinjak godina nakon slavenskog zauzimanja Siscije u prvoj polovici 7. stoljeća, no ipak bi se mogao pretpostaviti barem neki prežitak kršćanskog stanovništva (Filipec, 2015., str. 240–245). U svakom slučaju, sustavno misionarsko djelovanje vjerojatno se razvija s početkom 9. stoljeća i završetkom franačkog rata s Avarskim Kaganatom, a stvaranje prvih misionarskih sjedišta smješta se u nekadašnjim crkvenim središtima (Filipec, 2015., str. 245, 250; Goss, 2021., str. 107–108). Vjerojatno se misionarska ishodišta pokrštavanja javljaju uz središta lokalne elite i pod zaštitom lokalnih vladara s obzirom na uvriježenu pretpostavku da je pokrštavanje kretalo od višega društvenog sloja prema široj populaciji. Možda se Siscia već ranije formirala kao sjedište nekoga slavenskog vođe i prethodnika panonskog kneza Ljudevita, u čije vrijeme datira prvi ranosrednjovjekovni spomen Siska iz 822. godine.

Spomenuti koncil održan 796. godine na obali Dunava značajan je zbog toga što je tada na rijeci Dravi određena granica misionarskog područja između Akvilejske patrijaršije i Salzburške nadbiskupije, pri čemu je područje južno od Drave potpadalo pod ingerenciju Akvileje, a sjeverno od Drave pod ingerenciju Salzburga. To je ujedno podrazumijevalo i granicu između dviju navedenih crkvenih metropolija (Filipec, 2015., str. 64, 98). Time je i Sisak ušao u područje djelovanja akvilejskih misionara, a samim tim i pod akvilejski kulturni utjecaj. Vjerojatno se već tada na području Siscije osposobljava neki prostor za funkcije kršćanskog kulta, a moguće je da u tome kontekstu ubrzo dolaze i graditelji iz obalnih krajeva koji sudjeluju u izgradnji i opremanju barem istaknutijih crkvenih zgrada u formiranim središtima. Grad se 822. godine u pisanim izvorima spominje kao civitas i Ljudevitovo sjedište, a uslijed njegova ratovanja protiv franačkog vrhovništva izvori donose podatak o optužbi da je gradeški patrijarh Fortunat slanjem zidara i majstora pomagao Ljudevitovu pobunu (Karaman, 1930., str. 108, 118; Jakšić, 2000., str. 207; Filipec, 2015., str. 112; Goss, 2020., str. 165; Goss, 2021., str. 108).

Ljudevitov ustanak bio je ugušen 823. godine te se nakon njega kao namjesnik za područje između rijeka Save i Drave spominje grof Salahon, a onda u drugoj polovici 9. stoljeća knez Braslav (Filipec, 2015., str. 116–117, 159). U Braslavovo vrijeme franački kralj Arnulf 885. godine šalje poslanstvo bugarskom kralju Vladimiru koje zbog rata s velikomoravskim knezom Svatoplukom izbjegava uobičajeni plovni put Dravom i Dunavom pa koriste put preko Braslavove donjopanonske kneževine Savom i Odrom do Siska pa dalje Kupom i ponovno Savom prema istoku (Gračanin, 2011., str. 190–191; Filipec, 2015., str. 160). To može posvjedočiti povoljan prometni položaj Siska u ranome srednjem vijeku, a arheološki nalazi iz toga razdoblja upućuju na zaključak da na području Siska obitava elitni sloj slavenske donjopanonske kneževine (Budak, 1994., str. 172; Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 23; Filipec, 2015., str. 161). Na čitavom je području Donje Panonije zasigurno kršćanstvo već bilo rasprostranjeno i među širim slojevima stanovništva, tako da se pri spomenu Sisačke biskupije iz 928. godine javlja vijest o dobro napučenom području s dovoljnim brojem svećenika (Budak, 1994., str. 172; Filipec, 2015., str. 222).

Taj je spomen ujedno i prva vijest o postojanju Sisačke biskupije nakon 6. stoljeća. Na temelju dosadašnjih spoznaja nije moguće utvrditi kakva je bila sudbina Sisačke biskupije nakon provala Avara i Slavena u južnu Panoniju i njihova osvajanja Siscije u prvim desetljećima 7. stoljeća.¹⁹⁾ Većina istraživača smatra da je u tim nemirnim vremenima ugašena i biskupija (Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 20), premda je moguće da je biskup još neko vrijeme obitavao na nekom povišenom i utvrđenom položaju (Bratož, 1996., str. 215–218; Buzov, 2009., str. 65–66; Gračanin i Pisk, 2015., str. 347), ili da se kao »gostujući biskup« sklonio na područje neke druge, manje ugrožene biskupije (Bratož, 1996., str. 215–218). U svjetlu svega ranije rečenog, nije nemoguć ni stanoviti kontinuitet postojanja biskupije koja bi mogla reducirano djelovati nad preostalim kršćanskim (iako vjerojatno vrlo malobrojnim) stanovništvom, a svakako bi se obnova dala naslutiti sa sustavnim djelovanjem misionara s akvilejskog područja početkom 9. stoljeća (Filipec, 2015., str. 314).

Zaključak

Kameni fragment iz Siska do sada je uglavnom bio interpretiran kao plutej oltarne ograde, no ovim se radom ustanovljuje da je riječ o pilastru oltarne ograde, koji svojim dimenzijama svjedoči da je ranosrednjovjekovna crkva na području tadašnjeg Siska morala biti prilično velika zidana građevina. Dva ulomka arhitrava koja se prema formalnim karakteristikama mogu povezati s navedenim pilastrom te datirati u isto vrijeme, nose oblikovne elemente srodne primjerima koji se javljaju na sjevernom Jadranu u prvim desetljećima 9. stoljeća, no ne i na području hrvatske kneževine. To upućuje na zaključak o izravnim utjecajima klesarskih radionica sa sjevernog Jadrana na panonsko područje, umjesto dosadašnjih pretpostavki o posrednom kolanju utjecaja u Panoniju preko područja hrvatske kneževine gdje se navedene likovne karakteristike počinju javljati tek nakon sredine 9. stoljeća. Zbog tih ranijih pretpostavki panonski su fragmenti inicijalno bili datirani u 10., pa čak i 11. stoljeće. Navedeni zaključak u skladu je s povijesnim tijekom zbivanja u Panoniji nakon potiskivanja avarske i uspostavljanja franačke vlasti krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Tada se teritorij upravno i kulturno integrira u franački politički sustav s organiziranim misionarskim djelovanjem i obnovom ingerencije Akvilejske patrijaršije na području južno od rijeke Drave. Moguće je da se Sisak do tada već prometnuo u sjedište nekoga lokalnog slavenskog vladara, a vjerojatno se ovdje formira i misijsko središte početkom 9. stoljeća (ako ne i ranije) te se pokrštava lokalni elitni i vladajući društveni sloj, a negdje u naselju ili uz njega zidana crkva (obnovljena ranokršćanska građevina ili građena ex novo) oprema se kamenim namještajem. Upravo se s tim okolnostima mogu povezati fragmenti ranosrednjovjekovne skulpture sa sisačkog područja. Panonski knez Ljudevit kao franački namjesnik zasigurno je već bio pokršten kada podiže svoj ustanak protiv središnje vlasti od 819. do 823. godine, a u Sisku kao njegovu sjedištu, koje se u izvorima navodi kao civitas, do tada je već morala postojati neka crkva. Moglo bi se pretpostaviti da je već tada bila obnovljena i Sisačka biskupija pod ingerencijom Akvilejske patrijaršije. Djelovanje gradeškog patrijarha Fortunata u izvorima se spominje u vezi s protufranačkim ustankom kneza Ljudevita te se ranosrednjovjekovna kamena skulptura u donjopanonskom prostoru redovito dovodi u neku relaciju s tom informacijom. Ne može se ustvrditi kada točno Fortunat šalje majstore u Panoniju, ali se može zaključiti da oni tamo dolaze prije 821. godine kada se navedena optužba spominje u izvorima. Međutim, to nipošto ne bi trebalo značiti da majstori koji znaju obrađivati kamen nisu u području Donje Panonije mogli djelovati i ranije u okviru misionarskog djelovanja sa zadatkom izgradnje i opremanja crkava na tome prostoru, neovisno o vezama patrijarha Fortunata s knezom Ljudevitom i njegovom ulogom u Ljudevitovu ustanku. O samim majstorima nema dodatnih podataka, no bilo bi logično pretpostaviti da dolaze s područja gdje su savladali jezičnu barijeru sporazumijevanja na slavenskom jeziku – bilo da su bili u kontaktu sa Slavenima, bilo da su sami bili Slaveni. S obzirom na sličnosti u izvedbi i morfologiji ulomaka razmatranih u ovome radu s onima sa sjevernog Jadrana, lako je moguće da poslani majstori dolaze s istarskog područja.

Literatura

1. Ančić, M. (2000.), »U osvit novog doba: Karolinško carstvo i njegov jugoistočni obod«, u: A. Milošević (ur.), Hrvati i Karolinzi – Rasprave i vrela (str. 70–105), MHAS, Split.

2. Belošević, N. (2019.), Predromanička kamena liturgijska skulptura na području Pulske biskupije (doktorska disertacija), Sveučilište u Zadru, Zadar.

3. Bertoša, M. (2003.), »Istra od 6. do 15. stoljeća«, u: F. Šanjek (ur.), Povijest Hrvata – srednji vijek (str. 371–376), Školska knjiga, Zagreb.

4. Bratož, R. (1996.), »Ecclesia in gentibus: vprašanje preživetja krščanstva iz antične dobe v času slovansko-avarske naselitve na prostoru med Jadranom in Donavo«, u: V. Rajšp (ur.), Grafenauerjev zbornik (str. 205–225), Filozofski fakultet, Ljubljana, Založba ZRC, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Pedagoška akademija Maribor.

5. Brunšmid, J. (1910.–1911.), »Kameni spomenici Hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu«, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, vol. 11, br. 1, str. 63–144.

6. Brunšmid, J. (1912.), »Kameni spomenici Hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu«, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS, vol. 12, br. 1, str. 129–197.

7. Budak, N. (1994.), »Sisak u ranom srednjem vijeku«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 27, str. 171–174.

8. Buturac, J. (1984.), »Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine«, Starine, vol. 59, str. 43–108.

9. Buzov, M. (1999.), »Sisačka biskupija u svjetlu pisanih izvora i arheoloških izvora (Prilog proučavanju arheološke topografije biskupskoga grada Siska)«, Tkalčić – Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, vol. 3, str. 245–271.

10. Buzov, M. (2004.), »Problem povijesnog kontinuiteta i diskontinuiteta u Sisciji«, u: M. Pelc (ur.) Zbornik 1. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, (str. 463–468), Institut za povijest umjetnosti, Zagreb.

11. Buzov, M. (2009.), »The Topography of Early Christian Siscia«, Classica et Christiana, vol. 4, br. 2, str. 43–78.

12. Buzov, M. (2010.), »The Topography and the Archaeological Material of the Early Christian Period in Continental Croatia«, Classica et Christiana, vol. 5, br. 2, str. 299–334.

13. Cvitanović, Đ. (1996.), »Župna crkva Uzvišenja Sv. Križa u Sisku i njene obnove (prije i poslije ratnih razaranja 1991. godine)«, Rad Instituta za povijest umjetnosti, vol. 20, str. 133–141.

14. Delonga, V. (2000.a), »Lobor: Crkva Majke Božje Gorske (II.13)«, u: A. Milošević (ur.), Hrvati i Karolinzi – katalog (str. 91–92), MHAS, Split.

15. Delonga, V. (2000.b), »Nepoznato nalazište: Ulomak zabata oltarne ograde (II.60)«, u: A. Milošević (ur.), Hrvati i Karolinzi – katalog (str. 115–116), MHAS, Split.

16. Filipec, K. (2000.), »Lobor: Ulomak zabata oltarne ograde (II.14)«, u: A. Milošević (ur.), Hrvati i Karolinzi – katalog (str. 92), MHAS, Split.

17. Filipec, K. (2010.), Arheološko-povijesni vodič po svetištu Majke Božje Gorske u Loboru, Župa sv. Ane, Zagreb.

18. Filipec, K. (2015.), Donja Panonija od 9. do 11. stoljeća, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo.

19. Gaberscek, C. (1980.), »La scultura dell’alto Medioevo a Grado«, Antichità Altoadriatiche, vol. 17, br. 2, str. 381–397.

20. Goss, V. P. (2007.), Stotinu kamenčića izgubljenog raja: romanička skulptura u muzejima i zbirkama između Save i Drave, AMZ, Zagreb.

21. Goss, V. P. (2020.), Početci hrvatske umjetnosti, Ibis grafika, Zagreb.

22. Goss, V. P. (2021.), »Razmišljanja o ranokarolinškom Zagrebu«, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 48, str. 103–124.

23. Gračanin, H. (2011.), Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća), Plejada, Zagreb.

24. Gračanin, H. i Bilogrivić, G. (2014.), »Postrimski grad u južnoj Panoniji: primjer Siscije«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 32, str. 1–26.

25. Gračanin, H. i Pisk, S. (2015.), »Sjeverozapadna Hrvatska u ranome srednjem vijeku«, u: Z. Nikolić Jakus (ur.), Nova zraka u europskom svjetlu: hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150) (str. 345–366), Matica hrvatska, Zagreb.

26. Horvat, A. (1954.), »O Sisku u starohrvatsko doba na temelju pisanih izvora i arheoloških nalaza«, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 3, str. 93–104.

27. Hoti, M. (1992.), »Sisak u antičkim izvorima«, Opvscvla archæologica, vol. 16, str. 133–163.

28. Hudák, K. (2019.), Methodological Introduction to the Pannonian Early Christian Church History – Through the Last Fifty Years of Pannonia (374–456), University of Pécs, Center for Ecclesiastical Studies, Pécs.

29. Jakšić, N. (1999.), »Reljefi Trogirske klesarske radionice iz crkve Sv. Marte u Bijaćima«, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 26, str. 265–285.

30. Jakšić, N. (2000.), »Klesarstvo u službi evangelizacije«, u: A. Milošević (ur.), Hrvati i Karolinzi: rasprave i vrela (str. 192–215), MHAS, Split.

31. Jeremić, M. (2004.), »Kultne građevine hrišćanskog Sirmijuma«, u: M. Radmilović (ur.), Sirmium i na nebu i na zemlji (str. 43–73), Projekat Blago Sirmijuma, Sremska Mitrovica.

32. Jerončić, T., Paro, A. i Mesarić, M. (2018.), »Zaštitna arheološka istraživanja na poziciji Sisak – željeznički kolodvor u 2013. i 2014. godini«, u: I. Drnić (ur.), Segestika i Siscia – od ruba imperija do provincijskog središta (str. 173–197), AMZ, Zagreb.

33. Josipović, I. (2013.), Predromanički reljefi na teritoriju Sklavinije Hrvatske između Zrmanje i Krke do kraja 9. stoljeća (doktorska disertacija), Sveučilište u Zadru, Zadar.

34. Jurić, S. (2011.), »Katedrala Uzvišenja Svetog Križa«, u: D. Tepert i S. Jurić (ur.), Zbornik radova Antiquam fidem (str. 303–321), Glas Koncila, Zagreb.

35. Jurković, M. (2000.), »Novigrad: ciborij biskupa Mauricija iz krstionice katedrale (I.41)«, u: A. Milošević (ur.), Hrvati i Karolinzi – katalog (str. 52–55), MHAS, Split.

36. Karaman, Lj. (1930.), Iz kolijevke hrvatske prošlosti: historijsko-umjetničke crtice o starohrvatskim spomenicima, Matica hrvatska, Zagreb.

37. Karaman, Lj. (1948.), »O umjetnosti srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji«, Historijski zbornik, vol. I, br. 1–4, str. 103–127.

38. Karaman, Lj. (1952.), »O potrebi povezivanja rada arheologa, historičara umjetnosti i historičara«, Historijski zbornik, vol. V, br. 1–2, str. 57–62.

39. Klaić, N. (1972.), Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Školska knjiga, Zagreb.

40. Klaić, N. (1975.), Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb.

41. Kos, F. (1906.), Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku II (l. 801–1000), Lenova družba, Ljubljana.

42. Lolić, T. i Burmaz, J. (2020.), »Razmišljanja o kasnoantičkoj arhitekturi Siscije i mogućoj izgradnji kršćanske bazilike«, u: M. Sanader, D. Tončinić, I. Kaić i V. Matijević (ur.), Zbornik I. skupa hrvatske ranokršćanske arheologije (str. 321–335), Arheološki zavod Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

43. Lolić, T. (2022.), Urbanism of Roman Siscia: Interpretation of Historical and Modern Maps, Drawings and Plans, Archaeopress, Oxford.

44. Matejčić, I. i Mustač, S. (2014.), Kiparstvo 1 – Od 4. do 13. stoljeća, Umjetnička baština istarske Crkve, Arheološki muzej Istre, Poreč.

45. Migotti, B. (2002.), Early Christianity in Aquae Iasae (Varaždinske Toplice) und Iovia (Ludbreg) in Pannonia Savia. Zalai Múzeum, 11, str. 51–66.

46. Migotti, B. (2003.), »Olovni privjesci dvaju novih nalaza iz Siska«, Godišnjak Gradskog muzeja u Sisku, vol. III–IV, str. 99–115.

47. Migotti, B. (2011.), »Prostor ranokršćanske biskupije Siscije i njegova arheološka ostavština«, u: D. Tepert i S. Jurić (ur.), Zbornik radova Antiquam fidem (str. 37–68), Glas koncila, Zagreb.

48. Migotti, B. (2015.), »Early Christian Archaeology in Northern Croatia: The State of Research«, u: R. J. Pillinger (ur.), Neue Forschungen zum frühen Christentum in den Balkanländern (str. 61–68), Austrian Academy of Sciences Press, Wien.

49. Milošević, A. (ur.) (2000.), Hrvati i Karolinzi – katalog, MHAS, Split.

50. Obad-Vučina, M. (2007.), Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, Zavičajna naklada »Žakan Juri«, Pula.

51. Póczy, K. (1980.), »Pannonian Cities«, u: A. Lengyel i G. T. B. Radan (ur.), The Archaeology of Roman Pannonia (str. 239–274), Akadémiai Kiadó, Budapest.

52. Popović, I. (2013.), »Sirmium – carska rezidencija, panonska metropola i hrišćanska ‘Glava Ilirika’«, u: I. Popović i B. Borić-Brešković (ur.), Konstantin Veliki i Milanski edikt 313.: rađanje hrišćanstva u rimskim provincijama na tlu Srbije (str. 102–117), Narodni muzej, Beograd.

53. Rački, F. (1877.), Documenta historiae chroaticae periodum antiquam, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. 7, Academia scientarum et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae.

54. Sekelj Ivančan, T. (2001.), »Neki arheološki primjeri zaposjedanja ruševina antičkih urbanih cjelina u sjevernoj Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka«, Prilozi Instituta za arheologiju, vol. 18, str. 189–212.

55. Simoni, K. (2000.), »Sisak (II.40)«, u: A. Milošević (ur.), Hrvati i Karolinzi – katalog (str. 104), MHAS, Split.

56. Slukan Altić, M. (2004.), Povijesni atlas gradova: Sisak, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Državni arhiv u Sisku, Sisak i Zagreb.

57. Škunca, S. J. (2014.), Prošlost Crkve u Istri, Državni arhiv u Pazinu, Pazin.

58. Šourek, D. (2011.), »Kapela svetog Kvirina u Sisku u kontekstu svečeva čašćenja u XVII. stoljeću«, u: D. Tepert i S. Jurić (ur.), Zbornik radova Antiquam fidem (str. 353–367), Glas koncila, Zagreb.

59. Vinski, Z. (1970.), »O postojanju radionica nakita starohrvatskog doba u Sisku«, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, vol. 4, br. 1, str. 45–92.

60. Vuković, D. (1994.), Siscija – vizija rimskoga grada u Panoniji, Centar za kulturu »Vladimir Nazor«, Sisak.

61. Zornija, M. (2014.), Ranosrednjovjekovna skulptura na tlu Boke kotorske, (doktorska disertacija), Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.

62. Hrvatski arheološki godišnjak, https://min-kulture.gov.hr/eu-kultura/kulturna-bastina/izdavacka-djelatnost/hrvatski-arheoloski-godisnjak/8334 (pristupljeno 24. 7. 2023.)

SISAK – TABLE

  

TABLA 1 – a) ulomak pilastra iz Siska, b-e) ulomci čija točna provenijencija nije utvrđena,
ali se pretpostavlja da su mogli biti pronađeni u Sisku ili na sisačkome području.

 

TABLA 2 – Istarski primjeri pilastara velike širine: a) Novigrad, katedrala – š. 58,5 cm,
b) Novigrad, katedrala – š. 62 cm, c) Pula, katedrala(?) – š. 40 cm,
d) Brijuni, sv. Marija – š. 46,5 cm.

 

TABLA 3 – Ulomci arhitrava iz crkve Majke Božje Gorske u Loboru

 

TABLA 4 – Primjerci pletenica s polukuglicama u prepletima: a) Ratchisov oltar (detalj),
Cividale, b) detalj arkade ciborija, Sta. Maria in Sylvis, Sesto al Reghena, c) ulomak
arhitrava, Sta. Eufemia, Grado, d) Piltrudina ploča (detalj), Cividale, e) arkada
Mauricijevog ciborija (detalj), ex katedrala, Novigrad, f) dio arhitrava, katedrala sv.
Marije, Pula, g) dio arhitrava, ex katedrala, Osor, h) ulomak pilastra, ex katedrala,
Biograd na moru, i) plutej (detalj) katedrala sv. Anastazije, Zadar, j) ulomak arhitrava,
Sv. Marija, Kotor.

 

TABLA 5 – Primjeri trilobne podjele prednje plohe arhitrava: a) Sta. Maria delle Grazie,
Grado, b) katedrala, Poreč, c) katedrala, Pula, d) nepoznato nalazište, Pula, e) Sv. Vital,
Divulje (Žedno na Čiovu), f) Pađene kod Knina.

 

TABLA 6 – Fragmenti arhitrava; a) S. Maria delle Grazie, Grado, b) Katedrala, Pula,
c) katedrala, Krk

 

TABLA 7 – a) bolje sačuvani kapitel iz Siska, b) kapitel kolonade katedrale u Puli

____________________
1) Ovaj je tekst prijevod na hrvatski jezik rada na engleskom jeziku »Reflections of the North Adriatic Stone-Carving Workshops in Early Medieval Sisak« koji je objavljen u Zborniku radova Filozofskog fakulteta u Prištini, 53 (2023.) 3, str. 189–212, doi: 10.5937/zrffp53-45772.

2) Usp. Milošević (ur.), 2000., cjelina »Panonija« i ostale cjeline u katalogu.

3) U cilju oslikavanja povijesnih prilika Siska iz »starohrvatskog« vremena razmatrane je ulomke kratko spomenuo Zdenko Vinski (usp. Vinski, 1970., str. 47). Neven Budak naveo ih je kao dokaz franačkog pokrštavanja rubnih dijelova Panonske nizine od početka 9. stoljeća (usp. N. Budak, 1994., str. 172), dok ih se Marija Buzov dotaknula u kontekstu rasprave o povijesnom kontinuitetu i diskontinuitetu u Sisciji (usp. Buzov, 2004., str. 465).

4) Uobičajena širina pilastara najčešće varira između 15 i 30 cm.

5) Nikolina Belošević, 2019., katalog: I.53 (Pula), XII.8 (Brijuni), XXX.3 (Marčana); Matejčić i Mustač, 2014., str. 210–212. (kat. 73 i 74 – Novigrad).

6) Brunšmid ih opisuje kao dijelove istog okvira portala.

7) Već je Anđela Horvat istaknula da se Brunšmidova procjena o vrsti materijala izrade ulomaka temelji samo na vizualnoj analizi površine kamenih ulomaka te da bi točne podatke o provenijenciji sirovine mogli dobiti samo kemijskom analizom jezgre kamenih blokova (Horvat, 1954., str. 97). Takva analiza do danas nije učinjena.

8) Krešimir Filipec pretpostavlja da su ulomci od bjelkastog pješčenjaka mogli biti preklesani antički spoliji (Filipec, 2015., str. 259).

9) Filipec donosi i analogije u Sloveniji, u okolici Maribora i na području Petovijske biskupije (Filipec, 2015., str. 250–251).

10) Takve su pletenice vrlo česte na djelima langobardskih radionica, a na istočnoj obali Jadrana pojavljuju se na ulomcima iz crkvi opremanih krajem 8. ili početkom 9. stoljeća, poput novigradske i pulske katedrale te na lokalitetima na kojima je prepoznata djelatnost Radionice pluteja zadarske katedrale, Klesarske radionice iz doba biskupa Ivana (Kotor) i Kotorske klesarske radionice, koje su bile djelatne u istome navedenom razdoblju. Vidi: Milošević, 2000., str. 54 (I.41/4); Matejčić i Mustač, 2014., str. 165 (Novigrad); Belošević, 2019., I.34, str. 319; Josipović, 2013., katalog: T – 6, 10, 12; Zornija, 2014), katalog: T – 16, 18, 24, 26, 27.

11) Od ovog odstupa Krešimir Filipec koji iznosi mišljenje da je patrijarh Fortunat mogao biti lažno optužen s obzirom na mogućnost da je jednostavno slao majstore u okviru misionarskog djelovanja, a da ih Ljudevit koristi za ojačavanje utvrda (Filipec, 2015., str. 112).

12) Budući da i za taj spomenik Brunšmid nije bio uvjeren da je sigurno pronađen na sisačkom području, Vedrana Delonga ga je u katalogu »Hrvati i Karolinzi« navela kao ulomak s nepoznatog nalazišta, otvorivši čak mogućnost da potječe iz Dalmacije ili iz Like.

13) Migotti, 2011., str. 61–64; Buzov, 2004., str. 464. Arijanska je crkva u Sisciji zasigurno nastavila postojati i nakon ostrogotske vladavine, s obzirom na to da je već krajem 540-ih godina bizantski car Justinijan federatskim sporazumom ustupio Langobardima, koji su također bili arijanci, brojna uporišta u južnoj Panoniji i Noriku, među kojima i današnji Sisak. Vidi: Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 16–18; Gračanin i Pisk, 2015., str. 345–346.

14) Vidi izvješća u: Hrvatski arheološki godišnjak – https://min-kulture.gov.hr/eu-kultura/kulturna-bastina/izdavacka-djelatnost/hrvatski-arheoloski-godisnjak/8334 (pristupljeno 24. 7. 2023.).

15) Dva se kapitela i danas nalaze in situ na stupovima ispred trijumfalnog luka, dok su druga dva bila naknadno upotrijebljena kao škropionice. Vidi: Obad-Vučina, 2007., str. 24, 30–33; Matejčić i Mustač, 2014., str. 54–56.

16) Istraživanja su vršena u okviru obnove katedrale zbog oštećenja nastalih tijekom potresa krajem 2020. Rezultati arheoloških istraživanja još nisu objavljeni, pa zahvaljujemo gospođi Spomenki Jurić na ustupljenim informacijama.

17) Kapela se prvi put spominje 1653. godine.

18) Kao analogni primjer Filipec predlaže razvoj katedrale u Pečuhu na antičkoj, odnosno ranokršćanskoj nekropoli izvan gradskih zidina.

19) Povjesničari se uglavnom slažu da je Siscija osvojena u razdoblju između pada Sirmija 582. i prodora Slavena do jadranske obale u prvim godinama 7. stoljeća. Vidi: Horvat, 1954., str. 93–94; Budak, 1994., str. 171; Gračanin i Bilogrivić, 2014., str. 19–21; Gračanin i Pisk, 2015., str. 346–347.