Novo poglavlje u hrvatskoj dijalektalnoj poeziji

Nakon knjige Granice kretanja (Matica hrvatska Sisak, Sisak, 2020.), napisane standardnim hrvatskim jezikom, te iznimne pjesničke zbirke na kajkavskom narječju Peme jemput, za koju je 2023. osvojio prvu nagradu na natječaju »Korzo slova«, dragovoljac Domovinskog rata i ratni veteran Branko Tompić odlučio nas je još jednom ugodno iznenaditi. Ovoga puta neočekivanim djelom naslovljenim Kun izvora s Izvoron. U uvodnom slovu autora pjesnik objašnjava čitateljima da ga je na pisanje ove zbirke potaknulo djelo velolučkog slikara i pjesnika Izvora Oreba »Lanterna na škoju«. Pronašao ju je u vrijeme kad mu je životna situacija zbog korone, potresa i osobne bolesti bila iznimno teška i u njoj našao nadahnuće da napiše pjesme na govoru koji mu nije materinski. Naime, ovaj se rođeni Zagrepčanin upustio u pustolovinu pisanja na velolučkom dijalektu koji je tako uspješno savladao da bi rijetko tko mogao pomisliti da nije rođen u Veloj Luci. Tompić iskazuje iznimnu sposobnost prilagođavanja govoru jednog kraja, a ujedno dokazuje da poznaje i običaje i način života njegovih stanovnika.

Zbirka se sastoji od 56 pjesama te nekoliko ciklusa haiku-forma. Razvidno je da ovog pjesnika zaokupljaju teme poput doma, rodnog kraja, domovine, sjećanja, običaja, svakodnevnog života u malim mjestima, ljubavi, smrti, majke (...). Često ih rabi, a ovoga su puta obogaćene tipičnim mediteranskim motivima. Naš pjesnik sada umjesto zelenih zagorskih livada opjevava more, uvale, galebove, lanterne, odnosno sve ono što je vezano uz život ljudi koji žive uz more. I kroz te stihove Branka Tompića nazire se domoljublje, duhovnost i ljubav prema čovjeku i onome što ga okružuje. Svojom dubokom osjećajnošću i iskrenošću te otvorenim srcem osvaja čitatelja od prve stranice.

A ono što je posebno važno i treba istaknuti jest činjenica da nam Branko ovim svojim djelom poručuje da se svi mi u našoj domovini možemo bez problema sporazumjeti. Nije važno kojim narječjem govorimo: naš nas bogati jezik ne dijeli, već nas svojom raznolikošću zadivljuje i još snažnije povezuje. Primjerice, meni kao kajkavki uopće nije bio problem razumjeti ove stihove, osjetiti njihovu ljepotu i predočiti si prekrasne prizore našeg juga – vrijedne ribare, sijede mudre glave koje sjede uz obalu i razgovaraju, ribe čije se boje presijavaju ispod prozirne plave vode, let galebova (...).

Dirljive su pjesme o prolaznosti života (Čikara života, Ne gasi još lanterne), o povratku u dolinu djetinjstva (Povratak), o ljubavi (Jubav). No nisu sve idilične: u pojedinim pjesmama pjesnik jasno progovara o ljudskoj zlobi i zavisti, o sitnim podmetanjima i praznim govorima koji nagrizaju zajednicu malog mjesta. Time razbija romantičnu sliku mediteranskog sklada i unosi oštru, ali nenametljivu društvenu kritiku. Nažalost, sve to čini život, premda se može i bez toga.

Život čine i sjećanja, o čemu naš pjesnik pjeva u pjesmi Sićanja: »Vrime ne gre na se / samo sićanja nas vrate / na mrle što ih više ni / na ribare stareg kova / težake / i majstore kalafate / što izdilali su mnoge brode / koji danas parte« (str. 18). Kad netko ode s ovog svijeta, ništa se ne zaustavlja, sve i dalje traje. Ali ipak više nije isto. Iza nas ostaju samo sjećanja; sve ostalo pasalo je, kako glasi naslov jedne pjesme zastupljene u zbirci.

U ovoj je knjizi Branko Tompić tako dobro pogodio ugođaj, panoramsku sliku i nijanse govora jednoga mjesta na otoku Korčuli da ga ni pridodana haiku poezija nije narušila. Štoviše, izvrsno se uklopila u nj i pripomogla da ova knjiga postane još zanimljivijom. Slijedeći latinsku izreku »odvažnima sreća pomaže«, autor ove zbirke otvorio je novo poglavlje u hrvatskoj dijalektalnoj poeziji.

Ova je pjesnička zbirka tiho i trajno svjedočanstvo pjesničke hrabrosti i jezične otvorenosti. Jer ono što je započelo kao osobni izazov, završilo je kao uvjerljivi pjesnički zapis o snazi jezika i zajedničkom prostoru razumijevanja.