Novi prilozi za poznavanje srednjovjekovnoga gradišta Gudovac – Gradina kraj Bjelovara

Povijesni izvori daju obilje podataka za povijest srednjovjekovnog posjeda Gudovac kraj Bjelovara od 14. do 16. stoljeća, koji nije bio jednoznačna cjelina, već simbioza brojnih kmetskih selišta (najpoznatija zabilježena jesu Aladarjovac, Bučinac ili Orešje te Olivrh) pod upravom obitelji iz roda Gud, odnosno izvorno plemstva iz obližnjeg Rovišća. Naime, iz isprava se može iščitati da je jezgra posjeda formirana 1341., kada su Petar, Ivan i Bartol, potomci Jakova Blagonje iz obližnjeg, puno većeg posjeda Jakozerdahel (Jakobove Sredice, današnje Velike Sredice kao predgrađe Bjelovara), založili svoje zemlje koje su ovdje imali strancu Pavlu iz roda Tibolda, a ovaj ih je ustupio svojoj sestri Elizabeti i svaku Gudu, sinu Mihajlovom. Gud i njegov brat Ivan, samoborski kastelan, dobili su i dodatnih posjeda na račun Jakobovih potomaka nakon presude bana Ákosa Mikca, kojom su zbog nasilja osuđeni na smrt pa potom pomilovani, ali uz oduzimanje posjeda. Cijeli pravni postupak oko darovanja posjeda završen je nalogom bana Mikca Zagrebačkom kaptolu od 19. travnja 1341. da se obiđu međe tih posjeda (Smičiklas, 1912., str. 614, br. 433) te obavijest Kaptola banu od 9. srpnja iste godine da je to i učinjeno (Smičiklas, 1912., str. 629–631, br. 446).

Genealogija roda Gud dosta je nejasna. Naime, u ispravi iz 1473. g. (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 615, br. 2771) rodoslovlje Margarete, supruge Petra iz Gudovca može se pratiti sve do samoga Guda, sina Mihajlova. Ali isprave ukazuju na postojanje i drugog roda rovišćanskog plemstva, koji se prvi put, nakon gotovo stotinu godina, spominje u liku magistra Antuna iz Gudovca 25. srpnja 1442., notara grofova Celjskih Fridriha i Ulrika (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 567, br. 2031), te 2. veljače 1452., gdje je explicite naveden i njegov posjed Gudovac (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 578, br. 2206). Antun je umro bez potomaka, posjed prelazi u kraljeve ruke te ga kralj Ladislav 15. ožujka 1456. dodjeljuje Petru, sinu Tome iz Rovišća (ili Črnkovca) te njegovu bratu Matiji (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 585, br. 2314). Ta je isprava važna i zbog toga što pokazuje da je Gudovac tada bio kompleksan posjed s više vlasnika (drugim imenom zove se Vrh i Pleterna), a i zbog toga što se prvi put spominje i jedna od Petrovih javnih funkcija: tada je on notar bana Ulrika Celjskog. Tu darovnicu potvrdio je 31. svibnja 1458. kralj Matija Korvin, a u potvrdi se spominje prvi put i Petrov brat magister Matija kao notar Ugarske kraljevske kancelarije te arhiđakon Novigrada i Ostrogona u Ugarskoj (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 588–589, br. 2384).

Magister Petar, iako je po svojim funkcijama viceprotonotara Kraljevine Slavonije (čini se da je u vrijeme banova Ladislava od Egerwara i Matije Gereba degradiran na nižu funkciju notarova zamjenika) i upravitelja posjeda Zagrebačke biskupije (vicarius temporalis episcopatus Zagrabiensis) po položaju niži od brata Matije, u izvorima je eksponiraniji prvenstveno zahvaljujući skoro 40 godina dugom sporu s pavlinima iz Streze (danas Pavlin Kloštar kraj Bjelovara). Ti sporovi, koji su započeli 1462., a okončani 8. veljače 1503. Petrovim odricanjem pred banom Ivanom Korvinom od bilo kakvih pretenzija na pavlinske posjede (Dočkal, 1956., str. 159–162), iznjedrili su mnoštvo parnica pred raznim instancama, koje su popraćene odgovarajućim pisanim aktima.

Petrove svjetovne i crkvene funkcije bile su važne na razini Kraljevine Slavonije, ali samo u manjoj mjeri i na razini cijeloga Ugarskog Kraljevstva. Njegov položaj viceprotonotara (taj je položaj imao i za vrijeme kralja Vladislava; npr. Bojničić, 1899., str. 218) govori nam da je on u administrativnoj strukturi ustrojstva kancelarije banova, koja je polovinom 14. stoljeća bila mala (dvije do tri osobe), kao i kancelarije drugih baruna (palatina, dvorskog suca; Halász, 2022., str. 241), bio zamjenik puno važnijeg službenika, notara (Hameršak, 2013., str. 89–90). To mu je omogućavalo da kao član izaslanstva slavonskog plemstva bude nazočan na svim važnijim javnim događajima kao što je primjerice svadba kralja Matije Korvina 1476., sabor slavonskog plemstva u Zdencima 1480. (Kukuljević Sakcinski, 1862., str. 215, br. CXLVII), sabor na Rakoškom polju kraj Pešte 1490., kada se birao Korvinov nasljednik, ili pak pri potpisivanju Požunskog mira 1492. (Horvat, R., 1924., str. 187). S druge pak strane, on je kao svjetovni vikar i upravitelj biskupskih imanja (vicarius in materialibus) bio osoba iz užeg kruga zagrebačkog biskupa Osvalda Tuza. Te Petrove funkcije često su dovodile do toga da je Gudovac kao i njegov posjed u raznim prigodama bio svojevrsni locus credibilis gdje su se pisali akti npr. Čazmanskog (npr. 25. travnja 1492.; Stipišić i Šamšalović, 1961., str. 467, br. 3179) i Zagrebačkog kaptola (npr. 19. veljače 1494.; Kukuljević Sakcinski, 1886., str. 28 i bilj. 2); ili pak mjesto gdje su često boravili hrvatski banovi (npr. Ladislav od Egervara 26. rujna 1479. (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 623, br. 2890) ili Matija Gereb 9. prosinca 1486. (Klaić, 1913., str. 35) i 17. rujna 1488. (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 641, br. 3114)).

Ne zna se točno kada je Petar iz Gudovca umro, ali je poznato da se njegov sin Stjepan u ispravama pojavljuje od 1486. ili s ocem Petrom (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 637, br. 3059), ili samostalno (od 1490.; Stipišić i Šamšalović, 1961., str. 465, br. 3157), a sve u zajedničkoj obiteljskoj želji za nasilnim povećanjem svojih posjeda (npr. spor s pavlinima iz Streze 1493. (Dočkal, 1956., str. 154) ili s porodicom Svetačkih iz iste godine (Klaić, 1913., str. 33 i bilj. 4)). Stjepan, koji je umro 1521. (njegov testament sastavljen je 7. travnja te godine; Stipišić i Šamšalović, 1964., str. 554, br. 4446), imao je suprugu Barbaru (Stipišić i Šamšalović, 1961., str. 537, br. 4010) te kćeri Elizabetu i Anu (Stipišić i Šamšalović, 1961., str. 548, br. 4137); kada se Elizabeta udala za plemića iz Rasinje, Ivana Pekrija, 1523., ona preuzima prezime Bočkaj, a posjed Gudovac vjerojatno više nije u vlasništvu prethodno spominjane obitelji.

Iz Gudovca, kao mjesta koje se već formiralo kao veliki posjed, potječu i Pavao (ulazi 1421. u posjed Klokočevca, Plavnice i Olivrha; Stipišić i Šamšalović, 1959., str. 365, br. 1722) te Emerik (Stipišić i Šamšalović, 1960., str. 611, br. 2706), ali se trenutno ne zna imaju li oni kakvih rodbinskih veza s plemićima iz Gudova roda. Što se pak tiče vlasništva nad Gudovcem, od Elizabetine udaje postoji vremenski hiatus sve do 1543., kada je Gudovac izričito naveden kao vlasništvo Kristofora Međurječkog (Klaić, 1907., str.83; Szabo, 1920., str. 100).

U nešto više od dvjesto godina od prvog spominjanja u povijesnim izvorima Gudovac je izrastao u respektabilno vojno, ekonomsko i vjersko središte (prvi put Župa sv. Petra spominje se u popisima župa Zagrebačke biskupije 1334.; npr. Rački, 1872., str. 215; Buturac, 1984., str. 79–br. 320 itd.): od malog possessio Gudovac je 1492. castellum (Stipišić i Šamšalović, 1961., str. 467, br. 3177), 1495. je castrum (Stipišić i Šamšalović, 1961., str. 479, br. 3308), a 1518. spominje se kao oppidum (Stipišić i Šamšalović, 1964., str. 545, br. 4337). Zadnji put fortalitium Gudovac Kristofora Međurječkog platila je porez na 14 dimova 1543. u iznosu od 7 florina (Adamček i Kampuš, 1976., str. 136)., a zadnje ubiranje poreza (ratne daće) u Križevačkoj županiji, a time i Gudovcu, bio je 1554. i iznosio je 750,5 florina (Klaić, 1907., str. 93).

Iako se u popisima ratne daće 1576. Gudovac više ne spominje, to ne znači, kako to neki autori pretpostavljaju, da je to mjesto raseljeno (Pavičić, 1968., str. 34–35). Naime, kartografski prikazi toga područja ne kolidiraju uvijek u potpunosti s povijesnim izvorima, pa je tako Gudovac pod imenom Gumbotz zabilježen na prvome kartografskom prikazu toga područja iz 1528. ugarskog kartografa Lazarusa (Slukan Altić, 2003., str. 21–22), ali je označen i na karti Nicola Angielinija iz 1566. (Slukan Altić, 2003., str. 22). Ta je karta posebno zanimljiva zbog toga što pokazuje kako se Gudovac u tome razdoblju formalno nalazi na teritoriju pod osmanlijskom vlašću, ali ipak na tzv. »ničijoj zemlji«; u osmanlijskim pljačkaškim pohodima, koji su npr. zabilježeni 1532., kada su se Osmanlije vraćale nakon opsade Kisega prema Beogradu, stradalo je Svetačje, ali je njihova vojska samo prošla pored Križevaca, Gudovca, Čazme i drugih većih utvrda (Klaić, 1913., str. 52 i bilj. 3). Dakle, čak i nakon 1552., kada je osvajanjem Virovitice i Čazme na neki način formirana zapadna granica između Osmanskog Carstva i buduće hrvatske Vojne krajine, Gudovac nije uništen u ratnim razaranjima.

Izgled arheološkog lokaliteta Gudovac – Gradina, koji je još sredinom prošlog stoljeća bio vidljiv kao tipično srednjovjekovno gradište (Pribaković, 1956., str. 116–118), radikalno je izmijenjen intenzivnom poljoprivrednom obradom, tako da danas izgleda kao da je sastavljen od više samostalnih cjelina (»dvojno gradište«; Tkalčec, 2005., str. 51). Arheološki nalazi pokazuju određenu dvovrsnost: nalazi koji se mogu uvrstiti u kategoriju svakodnevnih uporabnih predmeta tipičnih za gotovo sva srednjovjekovna gradišta toga razdoblja na području sjeverne Hrvatske (oružje, oruđe, keramika i sl; npr. Jakovljević, 2008. [2009.], T I/1; T II/8; T IV/11; T VII/17; Tkalčec, 2020., str. 245, 247, sl. 4), ali i raritetni nalazi domaće proizvodnje ili uvoza.

Dio konstrukcije gradišta na poziciji prvoga obrambenog jarka oko dijela nekadašnjega središnjeg humka sastoji se od drvenih palisada ukopanih u močvarnu glinenu podlogu te drvenog objekta dijelom ukopanog u jarak, a dijelom u čvrsto tlo centralnog humka, koji je vjerojatno služio kao spremište za hranu ili kuhinjski objekt. Prvobitno zemljano gradište utvrđeno je drvenim palisadama, koje funkcionalno pretvaraju do tada pretežno stambeni u vojno-obrambeni objekt, sukladno pravu feudalaca da za obranu vlastitog posjeda mogu podizati turres et fortalitia cum propugnaculis et fossatis, što im je dopušteno 1514. uoči osmanlijske opasnosti (Horvat, A., 1975., str. 217). Tako utvrđeno gradište, zajedno sa sličnim susjednim posjedima, tvorilo je gustu obrambenu mrežu, koja se protezala područjem cijele sjeverne Hrvatske sve do Slavonskog Broda (Horvat, A., 1954., str. 104). Tu pretpostavku potvrđuje i analiza C¹⁴ drvene građe iz obrambenog jarka, čiji rezultati daju vremenski raspon od 1400. do 1650., s vjerojatnošću od 55,3 – 68,2 % (Tkalčec, 2005., str. 54).

Stratigrafija lokaliteta od obrambenog jarka prema najvišem dijelu uništenoga centralnog humka (Jakovljević, 2005., str. 57–59; Tkalčec, 2005., str. 50–55) ne pokazuje naznake devastacije uslijed ratnih razaranja, ali istraživanjima iz 2019. registrirane su do tada nepoznate promjene. Arhitektura je građena od čvrstoga građevinskog materijala i još je uvijek neutvrđenih gabarita. Izgrađena je na velikom sloju nanosa s drugih dijelova gradišta još u srednjem vijeku, na što ukazuju debeli sloj srednjovjekovne keramike ispod nje te srebrni ugarski novac nađen u njezinim gabaritima. Arhitektura je definitivno stradala u požaru, na što ukazuje debeli sloj čistog pepela u jugoistočnom kutu sonde te mnogobrojni utrusci ugljena i spaljene zemlje po cijeloj tlocrtnoj površini sonde te u njezinim profilima. Analiza C¹⁴ ugljena pokazuje starost u rasponu od 1397. do 1448., s vjerojatnošću od 62,6 % (Institut »Ruđer Bošković« u Zagrebu, uzorak Z-6921 od 17. travnja 2019.). Pronađeni ugarski novac srebrni je denar Matije Korvina kovan u Körmöcbányi između 1489. i 1490. Na aversu je prikaz Madone s djetetom, slova K-P i natpis okolo +M-MATHIE-R-VNGARIE, a na reversu Korvinov grb i natpis okolo PATRON VNGARIAE (sl. 1; Huszár, 1979., str. 722; Ruckser, str. 102).

Još dva nalaza upotpunjavaju sliku o kontinuitetu života na gradištu s numizmatičkog aspekta. Prvi je nalaz posrebrenog follisa Maksimijana Herkulija, drugog augusta Dioklecijanove carske tetrarhije (vladao 286. – 305. i 307. – 310.), kovan u Sisciji (Jakovljević, 2003., str. 17), koji je pronađen kao slučajni nalaz u dubljim srednjovjekovnim slojevima gradišta bez posebnog konteksta, a koji ukazuje da je gradište dijelom građeno na nekom obližnjem antičkom supstratu, ili da je tu dospio s nekoga obližnjeg rimskog lokaliteta u blizini antičkog Bjelovara.

Drugi nalaz, koji je kronološki indikativan, svakako je pfennig za izračunavanje (rechenpfennige) na linijama (slično rimskom abakusu), odnosno metodi izračuna korištenoj u Europi od 13. do 17. stoljeća (sl. 2). Plosnati metalni diskovi postavljali su se na dasku, tkaninu ili metalnu ploču razdijeljenu linijama. Vrijednost diskova, koji su s vremenom poprimili izgled novčića, ovisila je o njihovu položaju na ploči. Cijeli sustav takvog načina računanja opisao je još u 16. st. Adam Ries (Ries, 1574.), a gudovački pfenning ili žeton potječe iz slobodnoga carskoga grada Nürnberga, središta njihove proizvodnje. Iako je svaka radionica proizvodila pfennige s različitim motivima, neka obilježja su ista. Na aversu je prikaz tzv. reichsapfel (carska jabuka s križem) u središtu obruba od tri dvostruka polukruga (dreipaß) s natpisom uz obod, dok je na reversu tzv. lillienkreutz (križ ljiljana) u četverostrukom polukrugu. Ti nürnberški primjerci datiraju se u kraj 15. do sredine 16. stoljeća (primjere s istim ili kombinacijom sličnih motiva v. primjerice u: Mitchiner, 1988.; Fauver, 2002.; Bauch i Press, 2014.), što bi odgovaralo i primjerku iz Gudovca. Međutim, gudovački pfennig na reversu ima jednostavniji motiv običnog križa, rubovi su u dosta lošem stanju pa je eventualni natpis nečitljiv, ali to ne bi trebalo osporavati njegovo datiranje. Nalaz pfenniga u Gudovcu ne bi trebao biti iznenađenje s obzirom na to da je to vrijeme Korvinove borbe za vlastite interese na Zapadu (sukobi pa pomirenje s njemačkim carem Friedrichom III., vraćanje krune sv. Stjepana iz Beča u Budim, dogovor s Friedrichom III. oko nasljeđivanja ugarskih i hrvatskih zemalja itd.).

Spominjući ranije raritetne arheološke nalaze domaće proizvodnje, kao primjerice izvrsno očuvane kožne obuće, lanenog platna (Jakovljević, 2006., str. 3) ili pisanice (Jakovljević, 2020., str. 253), najveću pozornost privlače pećnjaci. Ne ulazeći u povijest nastanka i razvoj kaljevih peći u srednjovjekovnoj Europi, recimo samo da se početak pećarstva u Ugarskoj i Slavoniji veže uz budimsku anžuvinsku kraljevsku radionicu 14. stoljeća još od vremena Sigismunda Luksemburškog, čija je produkcija dosegnula vrhunac u 15. stoljeću za vrijeme Ladislava V. i Matije Korvina (v. kratki povijesni razvoj pećnjaka primjerice u: Škiljan, 2011., str. 162–165). Vlasnici tih peći motivima na pećnjacima (heraldičke oznake, povijesno-alegorijske, mitološke i religiozne scene) šalju gledateljima željene informacije o svojem identitetu, statusu i svjetonazoru, što osobito dolazi do izražaja na motivima pećnjaka gudovačke radionice (na području Slavonije samo je još dokazano postojanje radionice u Novoj Vesi na zagrebačkom Kaptolu; Mašić, 2002.). Oni se grubo mogu podijeliti na motive religijskog karaktera, alegorijske motive temeljene na srednjovjekovnim bestijarijima (franc. bestiaire; kratka povijest bestijarija u: Škiljan, 2011., str. 185–186) u cilju moralnih i religijskih instrukcija (Rowland, 1983., str. 203) te heraldičke motive, koji uključuju i prikaze vladara.

Poveznica gudovačkih pećnjaka s razdobljem vladavine Matije Korvina najočitija je u jedinstvenom primjerku, čija prednja reljefna dekorativna ploča sadrži Korvinove kraljevske simbole u središtu (dvostruki ugarski križ, tri vodoravne grede i štit s gavranom koji u kljunu drži prsten), okružene mitološkim bićima kao što su jednorog, grifon i tri glave s krijestom na vrhu (nemoguće je determinirati je li zmaj ili orao; sl. 3).

Odabir tih bića kao likovnog predloška za ukrašavanje gudovačkih pećnjaka nipošto nije slučajan. Njihovi likovi javljaju se i kao pojedinačni motivi na mnogim pećnjacima manjih dimenzija, a objedinjeni na ovome specifičnom primjerku, za koji zbog veličine možemo smatrati da je centralni pećnjak kaljeve peći, šalju snažnu poruku. Njihova je likovnost neupitna, ali ovdje nije riječ toliko o estetskim vrijednostima, koliko o simbolizmu vezanom uz samog vlasnika. Ne ulazeći u cjelovitu povijest mitoloških korijena tih bića s obzirom na njihovu teritorijalnu i religijsku pripadnost, koje možemo pratiti od antičkog Physiologusa iz 2. stoljeća do srednjovjekovnih bestijarija (studije o njima primjerice u: McCulloch, 1962.; Henderson, 1982.), treba apostrofirati ona značenja koja su bila dominantna u kršćanskoj Ugarskoj iz vremena Matije Korvina.

Grifon je vrlo česti motiv srednjovjekovnih pećnjaka na teritoriju cijele Ugarske, a riječ je o mitskoj životinji s orlovskim kljunom i krilima te lavljim tijelom. Taj je lik srodan i zemlji i nebu te predstavlja simbiozu zemaljske snage lava i nebeske energije orla. Njegovo je alegorijsko značenje dvojako: može biti simbol ljudske i božanske prirode Isusa Krista (Chevalier i Gheerbrant, 1987., str. 177; Borges, 2001., str. 64; Barney, Lewis, Beach i Berghof, 2006.), ali i demona, odnosno Sotone (Gevaert, 1923., str. 90).

Slična simbolika vezana je i uz jednoroga: od jednostavnog opisa te čudne životinje i njezine čudovišne naravi (Plinije Stariji, 1. st., VIII, pogl. 21), preko romantiziranog značenja o srednjovjekovnom poimanju viteške ljubavi (D’Astorg, 1963.), do opće prihvaćenog mišljenja kako je jednorog simbol Duha Svetog i Isusa Krista (povijest i analizu toga simbola v. u: Jung, 1984., str. 448 i d.). Naravno, svako značenje ima i svoju suprotnost, koja se kod jednoroga javlja kroz njegovu divlju narav i simbolizira zlo, o čemu je pisano još u Physiologusu, a to mišljenje dijele i kasniji autori (npr. Kuzanski, 1618., str. 348, 401. i d.; Picinelli, 1653., str. 419b).

Sastavni je dio gudovačke peći i akroterij u obliku lava, koji se svojim simbolizmom uklapa u opću sliku vjerskih poruka vezanih uz identitet vlasnika (sl. 4). Položaj lava iznad drugih bića pokazuje njegovu dominaciju, koja proizlazi još iz biblijske Knjige postanka i Otkrivenja: on je simbol Krista Sunca i Krista Iscjelitelja te onaj koji otvara Knjigu i njezinih sedam pečata. Njegov prednji dio, zbog svoje snage, odgovara božanskoj naravi Isusa Krista, a stražnji, slabiji, naravi čovjeka (Chevalier i Gheerbrant, 1987., str. 344, točka 2).

Simbolizam svih navedenih likova duboko je indikativan. Očito je da je vlasnik peći vrlo religiozna osoba, koja je i privatno i funkcionalno vrlo vezana uz vjeru i Katoličku Crkvu, a raskoš izrade takve peći ukazuje i na vlasnikovo financijsko bogatstvo. Sav taj simbolizam navedenih mitoloških bića, koji predstavljaju simbiozu vjerovanja u razne aspekte kršćanskog dogmatizma, nadu u vječni život te upozorenja na opasnosti i iskušenja ljudske duše u svakodnevnome zemaljskom životu samo je jedan dio odgovora na pitanje tko je bio vlasnik srednjovjekovnoga Gudovca. Drugi dio odgovora krije se u jednoj pronađenoj posrebrenoj zdjelici, koja na rubu ima utisnut žig s kraljevskom krunom te velikim slovom »M« ispod nje (sl. 5). To je vrlo osobni predmet koji, zajedno s gore spomenutim raskošnim pećnjacima velike simbolike vezane uz duhovnu sferu, ukazuje da je vlasnik Gudovca bio gore spomenuti magister Matija.

Bibliografija

1. Adamček, J. i Kampuš, I., Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Izvori za hrvatsku povijest 3, Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1976.

2. Barney, S. A., Lewis, W. J., Beach J. A. i Berghof, O., The Etymologies of Isidore of Seville, Cambridge, 2006.

3. Bauch, W. i Press, W., »Katalog Rechenpfennige in Schleswig-Holstein«, Archäologischen Nachrichten aus Schleswig-Holstein, sv. 20, Schleswig, Neumünster, 2014.

4. Bojničić, I., »Škrinja privilegija kraljevine«, Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, god. I., Zagreb, 1899., str. 209–230.

5. Borges, J. L., Priručnik fantastične zoologije – knjiga o imaginarnim bićima, Školska knjiga, Zagreb, 2001.

6. Buturac, J., »Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine«, Starine JAZU, knj. 59., Zagreb, 1984., str. 43–108.

7. Chevalier, J. i Gheerbrant, A., Rječnik simbola – mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987.

8. D’Astorg, B., Le Mythe de la dame à la licorne, Seuil, 1963.

9. Dočkal, K., »Srednjovjekovna naselja oko Streze – prilog našoj srednjovjekovnoj topografiji«, Starine JAZU, knj. 46, Zagreb, 1956., str. 145–202.

10. Fauver, L. B., Nuremberg and Nuremberg Style Jetons, Oak Grove Publications, 2002.

11. Gevaert, E., »L`Héraldique, son esprit, son langage et ses applications«, u: E. Droulers, Dictionnaire des Attributs, Allégories, Emblèmes et Symboles, Bruxelles, 1923.

12. Halász, E. B., »Zadarski mir: mijene pedesetih i šezdesetih godina 14. stoljeća«, u: Zadarski mir: prekretnica anžuvinskog doba, zbornik radova Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2022., str. 235–248.

13. Hameršak, F., Mali leksikon hrvatske pravne povijesti, v. 1.0, Zagreb, 2013.

14. Henderson, A. C., »Medieval Beasts and Modern Cages: The Making of Meaning in Fables and Bestiaries«, PMLA, 97 (1982.) 1, pp. 40-49 [»Srednjovjekovne zvijeri i moderni kavezi: stvaranje značenja u bajkama i bestijarijima«, u: Publikacije Američkog udruženja modernih jezika, sv. 97, University of California, Berkeley, 1982., str. 40–49.]

15. Horvat, A., »Obilazak spomenika kulture na području kotara Sl. Brod«, Vijesti Društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske, br. 4, Zagreb, 1954.

16. Horvat, A., Između gotike i baroka – umjetnost kontinentalnog djela Hrvatske od oko 1500. do oko 1700., Društvo povjesničara umjetnosti, Zagreb, 1975.

17. Horvat, R.: Povijest Hrvatske, sv. I., Zagreb, 1924.

18. Huszár, L., Münzkatalog Ungarn von 1000 bis heute, München, 1979.

19. Jakovljević, G., »Povijest naseljenosti bjelovarskog kraja do osnutka grada«, u: M. Slukan Altić, Povijesni atlas gradova, I. sv., Bjelovar, Zagreb, 2003., str. 11–19.

20. Jakovljević, G., »Gudovac – Gradina«, u: Hrvatski arheološki godišnjak 1/2004, Ministarstvo kulture, Zagreb, 2005., str. 57–59.

21. Jakovljević, G., »Srednjovjekovno laneno platno iz Gudovca«, u: S. Sitta, Tekstilno rukotvorstvo bjelovarskog kraja, biblioteka Posebna izdanja Gradskog muzeja Bjelovar, br. 2, 2006. str. xx-yy

22. Jakovljević, G., »Srednjovjekovna konjanička oprema i naoružanje s područja Bilogore«, Opvscvula Archaeologica – Radovi Arheološkog zavoda, 32 (2008. [2009.]), str. 101–131.

23. Jakovljević, G., »Jaje u mitovima o stvaranju svijeta«, HAZU – Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, sv. 14, Zagreb, Bjelovar, 2020., str. 253–282.

24. Jung, C. G., Psihologija & Alkemija, Naprijed, Zagreb, 1984.

25. Klaić, V., »Popis ratne daće u Slavoniji godine 1543.«, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, god. IX, Zagreb, 1907., str. 74–94.

26. Klaić, V., »Plemići Svetački ili nobiles de Zempche (997.–1719.)«, Rad JAZU, knj. 199, Zagreb, 1913., str. 1–66.

27. Kukuljević Sakcinski, I., Jura regni Croatiae, Dalmatiae & Slavoniae: Privilegia & Libertates regni Croatiae, Dalmatiae & Slavoniae, I. dio, Zagreb, 1862.

28. Kukuljević Sakcinski, I., »Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj«, Rad JAZU, knj. LXXXII, Zagreb, 1886., str. 1–68.

29. Kuzanski, N., De simbolica Aegyptiorum sapientia, Pariz, 1618.

30. Mašić, B., Kasnogotički pećnjaci s Nove Vesi, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2002.

31. McCulloch, F., Mediaval Latin and French Bestiaries, br. 33, University of North Carolina – Department of Romance Studies, Chapel Hill, 1962.

32. Mitchiner, M., Jetons, Medalets & Tokens, sv. 1, The Medieval Period and Nuremberg Seaby, 1988.

33. Pavičić, S., »Moslavina i okolina«, Zbornik Moslavine, knj. I, Kutina, 1968., str. 7–167.

34. Picinelli, F., Mundus symbolicus, I, Milano, 1653.

35. Plinije Stariji, Historia naturalis, 1. st.

36. Pribaković, D., »Neki podaci o gradištima severozapadne Hrvatske«, Vesnik Vojnog muzeja JNA, br. 3., Beograd, 1956., str. 107–142.

37. Rački, F., »Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine«, Starine JAZU, knj. IV, Zagreb, 1872., str. 201–229.

38. Ries, A., Adam Risen Rechenbuch auff Linien und Ziphren in allerley Hanthierung / Geschäfften und Kauffmanschafft: Mit neuwen künstlichen Regeln und Exempeln gemehret, Christian Egenollfs Erben, Frankfurt, 1574.

39. Rowland, B., »Bestiary«, u: J. R. Strayer (ur.), Dictionary of the Middle Ages, Charles Scribner’s Sons, New York, DMA, sv. 2, s. v. Bestiary, 1983., str. 203–207.

40. Ruckser, P. D., The Coins and Kings of Hungary To Leopold I.

41. Slukan Altić, M.: Povijesni atlas gradova, I. sv., Bjelovar, Zagreb, 2003.

42. Smičiklas, T., Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. X, Zagreb, 1912.

43. Stipišić, J. i Šamšalović, M., »Isprave u arhivu Jugoslavenske akademije«, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije, sv. 2, Zagreb, 1959., str. 289–379.

44. Stipišić, J. i Šamšalović, M., »Isprave u arhivu Jugoslavenske akademije«, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije, sv. 3., Zagreb, 1960., str. 563–643.

45. Stipišić, J. i Šamšalović, M., »Isprave u arhivu Jugoslavenske akademije«, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije, sv. 4., Zagreb, 1961., str. 465–554.

46. Stipišić, J. i Šamšalović, M., »Isprave u arhivu Jugoslavenske akademije«, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije, sv. 5., Zagreb, 1964., str. 533–578.

47. Szabo, Gj., Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1920.

48. Škiljan, I., »Kasnogotički pećnjaci s Garić-grada«, HAZU – Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, br. 4, Zagreb, Bjelovar, 2011., str. 161–194.

49. Tkalčec, T., »Gudovac – Gradina 2004.«, Godišnjak Instituta za arheologiju, I (2005.) 1, str. 50–55.

50. Tkalčec, T., »Ceramic Drinkware from Castles and Earth-and-Timber Fortifications as Indicators of the Medieval Slavonian Nobility’s Status, Castrum Bene 15: A Castle as a Status Symbol«, Studia Castellologica, I, Wrocław, 2020., str. 243–250.