Nove spoznaje o Ivanu Vitezu od Sredne, izuzetnoj ličnosti hrvatske i mađarske povijesti – prilog povijesti Moslavine

Poznata povjesničarka koja se posvetila proučavanju Moslavine u predtursko vrijeme, dr. sc. Silvija Pisk, docentica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, objavila je u glasilu moslavačkih ogranaka Matice hrvatske, Moslavačkom zrcalu, u broju 1–2, 2024., vrijednu studiju »Moslavačko dijete: Ivan Vitez od Sredne i srednjovjekovna Sredna«. Ivan Vitez od Sredne (mađ. Vitéz János) važna je individualnost u kulturnoj i vjerskoj povijesti Hrvata i Mađara. Rođen je 1405., ili 1408., u Sredni, a umro je u Ostrogonu 1472. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih i mađarskih humanista, zagrebački biskup i ostrogonski nadbiskup, ugarski primas, diplomat kralja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, latinist, matematičar, astrolog i astronom. Pomogao je svomu nećaku, velikomu latinskom pjesniku, Janusu Panoniusu u školovanju i socijalnoj promociji.

Sve do povjesničarke Silvije Pisk hrvatski i mađarski povjesničari nisu uspjeli pronaći povijesna vrela na osnovi kojih bi ubicirali mjesto njegova rođenja. Nisu bili sigurni ni u podrijetlo Ivana Viteza od Sredne, zbog čega su iznesene brojne teorije o ubikaciji srednjovjekovne Sredne, a time i o podrijetlu nadbiskupa primasa, Ivana od Sredne. U dokumentima ondašnjeg vremena taj se toponim pisao kao »Zredna« i »Zdrednamelleky«, ali se nije znalo gdje se mjesto toga imena nalazilo. Silvija Pisk, marno proučavajući srednjovjekovna vrela, uspjela je, poglavito na osnovi arhivske građe pavlinskog samostana Blažene djevice Marije na Velikom Gariću, važnome srednjovjekovnom vjerskom i građanskome mjestu u Moslavini, pouzdano ustanoviti ubikaciju toponima »Zredna« na prostor današnje Moslavine, konkretno u širu okolicu grada Popovače i grada Kutine.

Arhivska građa navedenog samostana sačuvana je i vrlo je bogata te nudi »pregršt dokaza o smještaju posjeda (i naselja) Sredna, kao i informaciju o plemićkoj obitelji od Sredne«. Autorica je u svome radu, pored precizne ubikacije toga naselja, proučila i povijest obitelji Srednjanski te veze poznatog diplomata i nadbiskupa s hrvatskim moslavačkim krajem. Taj se kraj tada nalazio u dijelu hrvatskoga narodnog prostora koji su mađarske kraljevske vlasti imenovale zasebnom Kraljevinom, pod nazivom Kraljevina Slavonija (službeno mađarski: Tóthország, što u prijevodu znači ‘zemlja Tota’ (kao zaseban političko-pravni entitet odvojen od Kraljevine Hrvatske).¹⁾

Ivan Vitez (za nas Hrvat, a za onodobne Mađare Toth) nekada je bio uspješan kao član moslavačke feudalne obitelji iz mjesta Sredna. Završio je, zahvaljujući podršci mudrog oca Dionizija od Sredne, teološki fakultet u Beču i uskoro napredovao u crkvenoj hijerarhiji i postao kandidat za biskupa, a potom kanonik Zagrebačke biskupije. To je mjesto bilo odskočna daska za daljnja napredovanja. Kako piše u svojoj studiji Olja Perić (»Zbirka pisama Ivana Viteza od Sredne«, Živa antika, god. 29, sv. 1, 1979., str. 100): »Ivan je mudro vodio državne poslove tim smjerom i okrunio svoje djelo izborom Matije Korvina za kralja 1458. godine«. Pod »državnim poslovima« misli se na političko angažiranje u kraljevskom okružju, gdje je sve više stjecao povjerenje same Krune Svetog Stjepana.

Ivan Vitez u životu se nije potpisivao kao Vitez, već je ta riječ dodana kao konstrukt u mađarskoj historiografiji. U svim srednjovjekovnim izvorima u kojima se spominje, uključujući darovnice, njegovi »potpisi te nadgrobni spomenik navode ga kao Ivan de Zredna ili pak Zrednamelleky«. Autorica navodi upisnice na bečko sveučilište iz 1434., kada je među kandidatima naveden i naš Ivan pod latinskim imenom Johannes de Zdredna. U darovnici kralja Sigismunda Luksemburškog, izdanoj 24. studenoga 1434. u Znojmu, Ivanu se potvrđuje obiteljski posjed Sredna, te ga kralj oslovljava bez pridjevka »Vitez«. Kralj piše: »Fidelis nostri discreti magistri Johannis filii quendam Dionisii filii Geleth de Srednamelleke notarii nostre maiestatis.« »Fidelis nostri discreti« latinski je izraz, iz dokumenata Kraljevskih kancelarija, koji doslovno znači ‘naš vjerni i razboriti’ (ili ‘pametni’, ‘discernirajući’), opisujući nekoga poput kancelara ili službenika kraljevskog dvora, gdje je discretus značilo osobu od povjerenja, obdarenu mudrošću i sposobnošću rasuđivanja. Dakle: »Naš vjerni i razboriti podanik Johannis, sin Dionizija rođenog Geleth de Srednamelleke, tajnika našeg Veličanstva« (prev. Đ. V.).

Autorica navodi i druge povijesne izvore koji potvrđuju kako se Ivan od Sredne nije koristio titulom vitez. Konačno, na njegovu nadgrobnom spomeniku u Ostrogonu iz 1472. stoji natpis: DOMINVS IOANNES DE ZREDNA, DIOECESIS ZAGRABIENSIS, ARCHI-EPISCOPVS STRIGONIENSIS. (Velečasni gospodin Joannes de Zredna, iz Zagrebačke biskupije, nadbiskup ostrogonski.)

Silvija Pisk ne želi ispraviti korištenje titule »viteza« u prezimenu Ivana od Sredne, jer se taj oblik ustalio u literaturi. Njezin je cilj bio »insistirati na pravilnoj ubikaciji srednjovjekovne Sredne«. Poruka mađarskim i hrvatskim proučavateljima povijesti nacionalnih književnosti: To srednjovjekovno mjesto pogrešno je ubicirano na područje današnje Mađarske, Podravine i Slavonije »te se znalo isticati da je Ivan dio ugarskog plemstva, da je s područja srednjovjekovne Komarnice, kao i da je iz obitelji Vitez od Kamaria«. Prvi od hrvatskih znanstvenika koji je pravilo ubicirao dio Hrvatske u kojem se nalazila Sredna, te je ispravno detektirao da je Ivan iz obitelji Geletića od Srednje, bio je Miroslav Kurelac (1983.). Nakon njega je Olja Perić, proučavajući Ivanova djela, došla do zaključka da je Ivan Vitez podrijetlom iz Moslavine. Pisk piše: »Nažalost, njezini navodi nisu naišli na previše odjeka među povjesničarima.« Prvi koji je bio blizu točne ubikacije srednjovjekovne Sredne bio je Kamilo Dočkal. »On je pravilno primijetio da spisi vezani uz srednjovjekovnu Srednu pripadaju među spise pavlinskog samostana na Gariću.« No Dočkal je još uvijek Srednu tražio u okolici Čazme, oko rijeke Ilove i Garešnice. Pisk je detaljno proučila arhivsku građu pavlinskog samostana. O tome ona piše: »Toponim Sredna i pretke Ivana viteza od Sredne moguće je u vrelima pratiti na prostoru Moslavačke gore još od sredine 13. stoljeća. Obitelj je ime dobila po posjedu koji je formiran uz rječicu Srednu na prostoru Komitata / župe Gračenica (u susjedstvu pavlinskog samostana) o čemu svjedoči između ostalog darovnica kralja Andrije 1291. godine izvjesnom Stjepanu Belch (...). Isti posjed ili dio njega predmet je kupoprodajnog ugovora sklopljenog pred Čazmanskim kaptolom šezdesetak godina kasnije« itd.

Kako se potok s imenom Sredna s vremenom izgubio, autorica objašnjava taj hidronim: »Da je potok Sredna na području Gračenice kazuje i isprava Čazmanskog kaptola od 2. lipnja 1365. godine kada Geleth, filius Descen de Grescecha [Geleth, sin Deže od Gračenice, prev. Đ. V.] s braćom Dionizijem i Ivanom te bratićima Grgurom i Stjepanom, sinovima Germana, prosvjeduje protiv sinova Ivana zvanog Angel (koji je također imao posjede u susjednom samostanu) zbog smetanja posjeda na području Gračenice, kod potoka Sredna.« Autorica navodi da je spomenuti Geleth predak Ivana od Sredne prema kojem je Ivanov otac Dionizije u nekim vrelima nosio ime, pridjevak Geleth de Sredna, što Kurelca navodi na mišljenje da je Ivan iz roda Geletića. Pisk je došla do važnog otkrića: »Godine 1257. zabilježen je kao vlasnik nekoliko posjeda na području komitata Gračenica koji se ubiciraju na područje današnjeg Mramor Brda te Kutinske Ciglenice i još tada su u susjedstvu eremita (kasnije pavlinski samostan).« Toponim naselja Sredna od sada moramo ubicirati i pobliže istražiti na području između Kutine i Popovače, gdje su naselja Mramor Brdo, Mikleuška i Kutinska Ciglenica. Na potezu su i arheolozi.

Pisk je otkrila u povijesnim vrelima »kako se članovi ove obitelji (Geleth) u ispravama identificiraju kao plemići od Gračenice (de Grescencha) sve do Ivanova oca Dionizija i njegove braće koji počinju koristiti pridjevak de Sredna (de Zredna)«. Dakle, zaključuje autorica, »srednjovjekovna Sredna nalazila se u široj okolici garićkog pavlinskog samostana, s južne strane, na granici zemalja utvrda Gračenica i Bršljanac, odnosno iznad današnje Kutine, na prostoru Mramor Brda i Kutinske Slatine u široj okolici Popovače i Kutine«. Vrijedno je spomenuti kako se Ivanov otac Dionizije vrlo uspješno uključio u politički život zahvaljujući svojim ratnim vještinama. Postao je dio kruga kralja Sigismunda i na taj način omogućio svomu sinu školovanje i druženje s utjecajnim osobama, odnosno karijeru na dvoru. Isprave govore da je bio dio najužeg kruga Janka Hunjadija.

Ivan Vitez iskoristio je životne prilike, ali nije zaboravio ni rodbinu. Za hrvatsku je književnost važno da je on štitio i školovao svoga nećaka Jana Panonija, sina svoje sestre Barbare. Jan je postao veliki latinski književnik. U samoj Moslavini Ivan Vitez od Sredne prijateljevao je s Demetrijem Čuporom Moslavačkim jer su njihovi posjedi bili vrlo blizu. Obitelj Čupor također je pripadala krugu pristalica kralja Sigismunda. Podsjećamo da je Demetrije Čupor bio i zagrebački biskup.²⁾

Srednjovjekovna Sredna propala je u vrijeme osmanlijskih osvajanja. Granice posjeda nestale su, a ime potoka promijenjeno je. Ne može se sa sigurnošću utvrditi da se srednjovjekovna Sredna nalazila upravo u široj okolici garićkoga pavlinskog samostana, odnosno iznad današnje Kutine na prostoru Mramor Brda i Kutinske Slatine. Na kraju autorica s pravom zahtijeva: »U znanstvenoj literaturi i medijima napokon bi se trebala početi koristiti precizna ubikacija. Umjesto uobičajene fraze da je Ivan rođen u Sredni kraj Križevaca, pristojno bi bilo navoditi da je Ivan Vitez rođen u Sredni na prostoru današnje Moslavine, na razmeđi gradova Popovače i Kutine.«

Za sve one koji žele proučavati povijest toga samostana, autorica je navela svu potrebnu literaturu, uključujući i obavijest da se isprave nalaze u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u zbirci Pavlinski samostan Garić (fond pod signaturom HR-HDA-647). Isprave su kronološki raspoređene u 8 fascikala. Otvoren je put za daljnja istraživanja, a studija Silvije Pisk vrijedan je doprinos povijesti Moslavine u predtursko vrijeme.

____________________
1) Tóthország (često napisano i kao Tothorszag) mađarski je naziv za Slavoniju, doslovno ‘zemlja Tota’ (Slavonaca / Slavena), a koristi se za označavanje povijesnog područja i naroda koji su tamo živjeli, a to su bili uglavnom Hrvati. Termin Tóth (Toth) bio je mađarski endonim za Slavene (Hrvate, Slovence, Slovake), a Tóthország je ‘zemlja Tota’. Danas se prezime Tóth često nalazi u Mađarskoj i potječe od toga naziva, a odnosi se i na Hrvate (Tote) u Mađarskoj koji su sačuvali svoj identitet. Žitelji Kraljevine Slavonije u tadašnjim ugarskim povijesnim vrelima imenuju se kao »Toti«. I nakon gašenja Tóthországa subetnonim Toth, sada kao etnonim, prebacio se na Slovake.

2) Demetrije Čupor Moslavački (u. 1468.) bio je hrvatski plemenitaš iz obitelji Čupora Moslavačkih. Bio je visoki crkveni dužnosnik, kninski, jurski (đurski) i zagrebački biskup. Sin je Pavla Čupora Moslavačkog, bana Kraljevine Slavonije. Izbori na biskupske dužnosti nisu prolazili mirno. Papa mu je 1447. dao mjesto zagrebačkog biskupa, no kanonici su se protivili izboru, zbog čega je izbor bio poništen sve do 14. lipnja 1465. godine. Kralj Matija Korvin založio se za Demetrija kod pape da ga se imenuje za biskupa, ali bez uspjeha. Papa je Demetrija morao premjestiti 1467. godine u Juru (Đur) za biskupa, a na tome je položaju i umro. Zanimljivo je da su po izumrću Čupora Moslavačkih njihovi posjedi prešli u posjede jurskog biskupa Tome Bakača (Zrinka Nikolić Jakus, »Obitelj Čupori Moslavački«, Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, br. 4 (2011.), str. 269–300).