Matija Štahan i Sladoled

Rasponi bezumlja

Malo je intelektualaca u Hrvatskoj koji ne poznaju riječi Matije Štahana. Od onih koji uživaju u Petom danu na HRT-u ili Trećem programu HR-a pa do čitatelja s raznih portala, časopisa i tjednika u kojima Štahan (diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) sudjeluje. Ta činjenica ne proizlazi iz možebitnih bombastičnih napisa i provokativnih sadržaja kakvi bi se možda i očekivali od mladoga čovjeka (rođ. 1992.); naprotiv, njegove književne kritike, političke kolumne i kulturološke oglede odlikuje začudna i zrela promišljenost, eruditska barokna širina, iskustveno mnogostruko vaganje riječi i zaključaka, kao i neskriven, nezatajen, jasan osoban stav. Neki suprotivi javnici u svojoj poganskoj ostrašćenosti odmah su Matiju Štahana svrstali u konzervativnog desničara, pobožnoga crkvenog opskuranta koji spada u neoskolastičku močvaru. Jer on se ne ustručava iskazati istinu i nedvojbenost nekih vječnih pojmova koji postoje od nepisane povijesti do ovoga novog duha pod pritiskom suvremene histerične epohe.

U knjizi Duševni sladoled: ogledi o hrvatskoj politici sabrani su njegovi politički eseji s raznih strana i izloženi precizno u 8 poglavlja s 43 teme (dodano je imensko kazalo); kažem precizno, jer unutar tema neka važna pitanja nose i podnaslove. Knjiga je vrlo prohodna i grafički i urednički te se osjeća ruka iskusnoga Josipa Pavičića čija nakladnička izdanja čuvaju tu korektnost.

Sȃm autor, Matija Štahan, u uvodnoj riječi kaže kako obuhvaća politiku u vremenskom rasponu od Starčevića i Strossmayera preko Krleže do naših dana. Tako knjiga završava ogledom »Pisamce o Trampu s početka 2025.« Iz toga uvoda citirat ćemo možda glavnu misao: »Premda oglede kao književnu vrstu obilježava subjektivna perspektiva, što bi značilo da ne teže nužno obuhvatiti cjelinu istine, meni je u ovim pokušajima cilj bio – ako ne i obuhvatiti cijelu istinu – barem dokučiti njezinu srž.«

Gotovo da nema društvene teme koju nije dodirnuo u svojim ogledima: svakodnevna politika s njezinim protagonistima poimenično navedenim, političke podjele na tzv. ljevicu i desnicu, vječna potraga antifašista za ustašama, odnos elite i morala, uloge HDZ-a i SDP-a u suvremenome političkom trenutku, umiranje etosa i erosa, ideologija i kultura, ratni prizori i interpretacije, položaj Hrvatske na razmeđu Balkana i Europe, Hrvati i vjera, jezik i kulturni ratovi itd. Za izazovni i ironični naslov knjige kaže: »(...) a ja se – preuzimajući sintagmu duševni sladoled, kojom je Starčević podrugljivo opisivao društveno djelovanje svojega političkog suparnika Josipa Jurja Strossmayera – pozivam, među ostalim, i na njegovu dovitljivost.«

Dakle, i malo satire u obliku sukobljenih ideoloških i inih prizora u ovim analizama doprinosi čitljivosti knjige, pa i onda kad se u tome opširnom panoptikumu radi o vrlo ozbiljnim pojmovima, kao što su srbijanske blasfemije oko Domovinskoga obrambenog rata.

Stilski izbrušene rečenice često nose gnomske težine i mnoštvo ih se može upisati u poslovice ili mudrosnice, što je posebna vrijednost u knjizi mladog autora. U osnovi mnogih tema polazi od slučaja demoliranja jezika, to jest pojmova koji su u suvremenom komuniciranju izgubili prvotno značenje, ispraznili dubinu palimpsesta i postali naljepnica na praznini.

Osim jezika koji je pod budnim okom autora u svakom trenutku, osobito u društvenim silnicama ideoloških napetosti između stranaka i razgovora političkih protivnika, autor se odlikuje mogućnošću komparacija suvremenosti i dubina europske baštine antike, kao i egzemplarne protege vremena kroz međustoljeća, te time pokazuje uzročno-posljedično shvaćanje i poznavanje povijesti.

Unutar toga analitičkog i komparativnog pristupa ovovremenim zbivanjima, čini se kao da piše odmaknut od jave, oštar i britak, demijurški smiren, izoliran od privlačnih mogućnosti ublaživanja ocjena negativnosti, nakaznosti i ružnoće ideologija što potresaju polumrtvu Europu. Imao bi sigurno više izgleda za kakvim kurativnim dobitkom da je lišen imperativa odgovornosti za svoju riječ koja pledira potragu za istinom. Obrazovan na tradicionalan, temeljit način, upoznao je etiku besmrtnosti koju je naša civilizacija zamijenila etikom smrti i smrtnika. On zna da materija nije temeljna supstanca bivstva i stoga dijeli vrlo jasno zlo od dobra, birajući društvo pape Benedikta XVI., Ivana Pavla II., Ivana XXIII. te pape Franje.

Stoga se Štahan ne suspreže imenovati onoga tko krade, reći za HDZ da ima Midin dodir, ali isto tako zna i političke suparnike, SDP i Možemo!, anamnezom rastočiti do one prave slike njihove lažljive i mimikrijske obrtaljke kao demokrata. Nitko nije ostao pošteđen od pogleda u vlastito lice u zrcalu koje nosi Štahan u ruci: kakve su primjerice pozicije moći potomaka partizana i ustaša, koji su uzroci da se karikatura od čovjeka imenom Lovro Kuščević postavi za mjerača broja glasova, ali isto tako i slučaj Arsen(ij)a Bauka; kako se uspostavila dominacija Ministarstva kulture i kako su se produbila suprotstavljena mišljenja u društvu te dovela do rastakanja svih vrijednosti kršćanske baštine, dok se obijest i snobizam, kao i negacija Hrvatske kao države, obilato podupire; koji su motivi izdaje vlastite države i naroda i progoni generala; koliko su apsurdne krađe hrvatske književne baštine od strane Srbije kad se zna da ni prenoćiti u Dubrovniku nisu smjeli; kako se lažne vijesti i njihovi pronositelji ne odriču svojih izjava, pa kao primjer analizira pojavu novinara Jovanović-Šprajca, i tome slične teme.

Izvanrednim skalpelom jezika Štahan secira farizejski humanizam takozvane ljevice i totalnu karnevalizaciju nove briselske politike, posebno u odnosu na dženderističke i rodne novotarije, koje snagom znanosti izolira u područje bezumlja i mračni ambis barbarstva.

Autor Štahan ulazi u oštru polemiku s apstraktnim pojmovima univerzalizma i globalizma. Riječ je o okrutnoj eliminaciji, već na terminološkoj razini, čitavog naroda samo zbog njegove potrebe za nacionalnom emancipacijom jer je europska »inteligencija« dedukcijom došla do zaključka kako je svaki nacionalni pokret inkompatibilan s njezinim pojmom univerzalizma. To je nova imperijalistička svijest koja nasrće na mnoge narode EU-a, pa tako i na Hrvate. Činjenicu da smo strašno i dugo žrtvovali velikane uma i duha osvijetlio je na primjerima osobito Zvonka Bušića i Slobodana Praljka, uvijek tragajući za svojim idealom: istinom. Najprije uzroci, onda posljedice. Autor je potpuno svjestan činjenice da hrvatski narod još nije dosegnuo stanje zasićenosti slobodom nacionalnog bića, čak ni verbalnom slobodom, unatoč dobivenomu Domovinskom obrambenom ratu. Još su laži proteklih režima dominantne u prakticiranju svakodnevice, koje polupismeni svijet vode u uvjerenje da postoje razne istine i da svatko ima svoju istinu.

Posve smireno izlaže dobre i loše strane propale Jugoslavije, ali jasno iskazuje stav da je pomirba hrvatskog i srpskog naroda na jugoslavenskoj baštini – »obična perverzija«. Na produbljenim povijesnim činjenicama promatra mračni ambis Bosne u koji dolaze slabo obrazovani strani faktori, guverneri i administratori iz EU-a koje resi »dubinsko nerazumijevanje« povijesti i sadašnjosti BiH koja ni danas nije razriješena i odterećena utega osmanlijskih i inih politika. Ti komesari opsjednuti su mogućnostima etnopluralizma i neracionalnog preslikavanja europskih demokracijskih formula iz svojih zemalja na tlo BiH.

Jedna od višekratno ponovljenih tema jest i ona da Hrvatskom još upravljaju jugoslavenske elite u liku sinova i kćeri ili unuka onih koji nisu doživjeli lustraciju. S tim su u uskoj vezi, kaže autor, ponovni valovi emigracija Hrvata, iznevjereni ideali, duhovna neiskorijenjenost jugoslavizma i nasilje vladajućih elita nad udaljenim narodom.

Sudbina Europe goruće je pitanje i ako se nastavi sukob nadnacionalnog establišmenta i naroda EU-a, upitna je dugoročnost ovoga jedinstvenog saveza. Zarazno je širenje ideologija koje njeguju na pozornicama svijeta ljudi koji su svoju nastranost proglasili legitimnim javnim životom, svoju amoralnost i idolatriju prava doveli u krajnost, jer je dogma o osobnom pravu stavljena iznad bilo kakvoga moralnog kriterija.

Raspon komparativno suglasnih ili posve oprečnih mišljenja samoga autora i mnogih sugovornika njegove lektire, bogate i raskošne, seže od antike i jednog Aristotela ili Zenona, preko pisaca suvremene sociologije, književnosti i povijesti, kao i političkih suvremenika – od Kafke, Borgesa, Kierkegaarda, Browninga, Adorna, Arendt, Benoista, Finkielkrauta pa do Tuđmana i niza drugih.

Upravo u obračunu s protivnicima kršćanstva i vjere uopće poseže Štahan za riječima jednog od vodećih đaka frankfurtske škole, sociologom i filozofom ateističke provenijencije – Jürgenom Habermasom: »Za normativno samorazumijevanje moderniteta, kršćanstvo je djelovalo kao nešto više od prethodnice ili katalizatora. Univerzalistički egalitarizam, iz kojeg izviru ideali slobode i solidarnog suživota u kolektivu, autonomno djelovanje te emancipacija, moralnost pojedinčeve savjesti, ljudska prava i demokracija izravno su nasljeđe židovske etike pravednosti i kršćanske etike ljubavi. To nasljeđe, supstancijalno nepromijenjeno, bilo je objekt stalne kritičke prenamjene i reinterpretacije. Sve do danas nema mu alternative.«

U tome duhu promatra svijet i naš autor svojim silnim, mudrim i pravednim okom, objedinivši uza sve mislioce i Orwella i Huxleyja s njihovim toliko poznatim vrlim novim svijetom, promatra raspone bezumlja, »antifašističke« napore grupice neradnika da fašizmom novogovora zatvore sva ministarstva osim ministarstva užitka, gleda raščovječenje čovjeka, eugeniku kao negaciju ljudskog razuma, konstatira nasilje kulturnog marksizma, queer teoriju i političku korektnost kao niz puteva u normalizaciju zločina, dekadenciju i barbarstvo. »Zašto ne ostvariti brakove među mnoštvom osoba? Što opravdava ograničenje na binarnu formu braka? Zašto ne i brak sa životinjama?« (Slavoj Žižek)

Ova je knjiga Matije Štahana beskrajni niz pitanja (i odgovora) koja muče ne samo hrvatsku politiku i društvo nego i EU, pa konačno i cijeli svijet. Vještinom analitičkih razmatranja i dedukcijskim postavama neuvijenih i jasnih pogodaka u samu srž istine, dosegnuo je u ovom djelu sami vrh onih objava koje će se naći među često citiranim u ozbiljnome akademskom svijetu.

Za kraj ovoga kratkog razmatranja navodim citat kardinala Roberta Saraha kojim Matija Štahan na neki način zaključuje svoja razmišljanja: »Uvjeren sam da se zapadna civilizacija nalazi u smrtnoj krizi. Dosegla je vrhunac autodestruktivne mržnje. Kao i pri padu Rima, elite su zaokupljene raskoši svoje svakidašnjice, a narod je anesteziran sve vulgarnijom zabavom. Barbari su već u gradu. To su svi oni koji mrze ljudsku narav, koji nište osjećaj za sveto, ne vrednuju život, buneći se protiv Boga kao Stvoritelja čovjeka i prirode.«