Jezikova vatra

DRŽAVA

Stalno mi puše oko vrata kao država
i u bršljanu me davucka,
ali nikad preko mjere.
Nikad ne skida svoj žicarski plašt
i u kakofoniji suprotstavljenih orkestara
ona je prva violina, a ja gudalo...
običan radnik, potrošna roba
s pola pokidane konjske dlake na leđima,
s ožiljcima od udaraca po štafelaju,
s lumbagom od acelerandā u fortisimu.
Razmišljao sam da sȃm pokidam preostale dlake,
ali, s vremenom, urastoh u njen palac
i svaki otpor je bio uzaludan
te mi nije ni trebala reći
nakon posljednjeg koncerta suprotstavljenih
orkestara:
»Država, to sam ja.«

DEVE MOJE

I skočih ja na omiljenu mi devu,
podbodem je balčakom sablje
pritiskom koji je značio umjereno brzo,
a moja devetka krenu za mnom preko brda.
Spuštasmo se kozjim stazama,
a ja sam se osvrtao, smješkao i govorio:
»Sve to radim za vas, moje hanume.«
Kad je sunce odskočilo u zenit,
dovedoh ih do raja –
oaze koju sam slučajno otkrio.
Ukazaše se stabla datula, palmi,
jezerce, potočić i jedan šator.
Njih devet sjaha s deva,
sve potrčaše u jezerce,
kupahu se gole golcate
jer slugū ne bijaše s nama.
Izvalio se u šatoru, a moja ljubimica dođe:
»Ne zaboravi, večeras sam ja na redu.«
Tada zaspah.
Sanjao sam kako kuca na vrata,
tiho ulazi, liježe uz mene,
škakljucajući me perom po nosu.
Tada se probudih.
ONA me zabrinuto upita:
»Zašto arlaučeš ‘deve moje!’?«
»Ništa, ništa,« odgovorih,
»sanjao sam da sanjam.«

IZRIBAN

Izriban od vrhuške vlade,
upadoh u višeminutne konvulzije
nastojeći pod pravim kutom
pronaći optimalno i sigurno pribježište
gdje bih subjektu onemogućio
da me istovremeno sjecka s oba oka
i riga iz dvaju bacača plamena.
Subjekt me ipak pročitao
pa smo napravili više krugova,
suprotno od kazaljke sata,
oko kvadratna stola
koji je, na nesreću, avancirao1) u moje strjelište.
Subjekt je tada spomenuo Veliki prasak,
što mi je, začudo, razvezalo jezik
jer našli smo se na mome terenu.
Rekao sam da ne vjerujem u praskić
jer sva mudrost, koju je, navodno, začeo,
pa i razum, dobro i milost
zasigurno bi stradali
u trenutku praskava začinjanja
i mucali bi, do danas, neupotrebljivi,
rastegnuti kao paučina,
te bi se i obična ameba teško sastavila.
»A tko tebe sastavi?!«
rekao mi je subjekt iz vrhuške moje vlade.

NOSNA POLITIKA

Prvu godinu nisam ničim branio nos.
Već drugu branio sam ga šesnaestinkom,
treću osminkom,
četvrtu četvrtinkom (kako se poklopilo),
petu sam stavljao polovinku kao štit,
šestu cijelu notu,
u sedmoj dvije cijele note i povisilicu,
u osmoj tri cijele note, povisilicu i snizilicu,
u devetoj sve gore navedeno plus pauze,
u desetoj, unatoč moćnoj obrani,
uspjela je sve nabiti mi na nos.

PURA

Struja me nosila nizvodno
i tu se ništa nije moglo –
osim hvatati ribice i račiće
jer somova u toj rijeci nije bilo.
A bio sam željan pure
kao i òrao visina
pa sam počeo kukurikati.

Bila je u dosluhu s vjetrom,
odmah se stvorila s dvjema žličicama:
»Jednu pojesti u rijeci da ti snagu vrati,
drugu na kopnu zbog slasti.«
Sve vrijeme duhomjer je zvonio,
ali ga isključih na neodređeno vrijeme
kad reče da u kućici još ima pure.

I evo, gledam, cupkam, šepirim se,
nekad probudim selo, nekad ne.
Još mi malo nedostaju oni riječni vrtlozi i struje,
ne mogu ni ogradu preletjeti,
ali što je to prema purskoj gozbi.

ŽDRJEBICA

Noću pažljivije timarimo ždrjebice
negoli jutrom ili po danu.
Noć ima nadrealističku moć
pa i ždrjebica progovori:
»Sve je magla, sve je spleen,
samo tvoju sirenu čujem.«
Sporo razgrće paukovu mrežu,
vidi ono što hoće vidjeti:
Ispaljivanje granata u dostojnu noćnu metu,
jabuke na slamnatu ležaju
i ždrjebice slomljenih udova.

Sve one konjusine koje je danju vidjela
već su joj isparile iz mozga
i ti si noću jedini konj u njezinoj štalici.
Sve uzima iz zobnice:
i sol i šećer,
i papar i mravinac,
i puding i jogurt.
Do jutra bi povodljivi razgovori
turpijali ozračje minimalističke scene,
samo kad bih znao ždrjebičin jezik.
Zato se lagano okrećem na slamici,
zatvaram oči i brojim:
»Jedan timar, dva timara, tri timara...«

REMETILAČKI FAKTOR

»Volim tvoj remetilački faktor
kad mirišeš juhu dok kuham
pa i koru krumpira dok je gulim,
šnicele kad ih tučem batom.
Volim kad osluškuješ cvrčanje ulja
i vrenje vode kad kuham kavu.
Osjećam da je bar pola tog divljenja
namijenjeno i meni.
Tada odjedriš tko zna kamo, kao da imaš krila
za neko pouzdano odredište
i kao da vidiš anđele i nebo nebesa.
Ali kaži mi gdje odjedriš
kad grickalicom siječem nokte?«
»Ja stalno tražim ideju«, rekoh.
»Kad mirišem juhu, sričem:
juha, duha, stuha, muha, Potepuha...
Ne smij se, sve je to rimovao Matoš.
Sa šnicelom, već, imam životni rimoproblem.«
»A grickalica, nisi mi odgovorio«, reče.
»Grickalica mi otvara um«, nastavih.
Slušaj samo:
»Gric po gric – dva gric, gric po gric – tri gric.
Osjećaš li u dva gric riječ gagrica,
a u tri gric riječ tigrica,
da ne nabrajam dalje mic po mic, vic po vic,
sic, gic, cic.«
»Cicnem te ja u taj mozak«,
zaključi i ušuti.

NEISKORIŠTENE PSOVKE

Kad se sva mora izliju na moju glavu,
a tu se nađe i ježinaca i vlasulja,
sipina crnila, trpova, zaštićenih velikih crvā,
neiskorištene psovke kucaju na vrata
jer znaju da me podiže plima
i da sam metar iznad fotelje
u stanju uzdizanja fakira uz konopac,
te već očajne provaljuju
bojeći se siromašna repertoara i ponavljanja
pred ovom opasnom helicerom
koja bi mogla istrgati i žice iz kontrabasa,
a kamoli ne iz ove mandoline
što upravo pluta u dvojbi:
otvoriti ili ne širom vrata.
Ipak ne otvorih
ni na sve njihove molbe i očajanske suze,
pa ni na tvrdnje kako će umrijeti neiskorištene,
već samo kratkim i miloupitnim pogledima
presrećem Staljinove orgulje, dronove i kamikaze,
oprezno se uvlačeći pod NATO-ov nuklearni
kišobran.
Na kraju grmalj uvijek popusti,
s mislima na vrč što je išao na vodu.

ZAJMOPRIMKE

Lukave zajmoprimke mojih iskrenja,
zagonetnim su smiješkom
uvijek davale naslutiti
da će otplatiti sva svoja dugovanja,
što sam, iskustvom potkovan,
držao prenapuhanim balonom,
ali ipak sam uživao u okrupnjivanju tenzija,
u »pametnim« izgovorima obmanjivačica,
i onih s fakultetom i onih s osnovnom školom,
te utvrdih da su bujice laži vječne.
To samo ih neki đavao smišlja,
a zatim šalje na pojedinačne adrese,
jer svaka laž je originalna i promućurna
i zna baciti sjenu u svjetlo.

Jednom kad nisam bio dobre volje
i kad mi je bilo dosta izlika obmanjivačica,
prvoj koja je došla rekao sam:
»Platiti danas!«
»Pa i mislila sam danas platiti«, posve mirno reče.
Ostadoh bez teksta
i bacih u vatru knjigu dugovanja.

DA

Na svaki moj »ne«, »nisam«, »možda«
navukla bi masku zaprepaštenja na lice,
jer godinama je postavljala pitanja
pred kojim je žmigao jedini mogući odgovor »da«
(u zelenoj boji kao na kvizu),
podražavajući mi jezik da ga i izgovorim.
I ja sam ga izgovarao godinama,
veselio sam se točnim odgovorima,
veselio sam se što se i ona veseli,
bar u trenutku izgovaranja,
i to sve zbog jednog običnog »da«.

Nema tomu dugo, na jedno sam pitanje ipak
odgovorio: »Čini mi se... možda....«,
a zelena bljeskalica počne kašljati,
te se dosjetih da moram odgovoriti »da«.

Nekoliko dana poslije,
(sigurno dok sam tražio neku rimu)
izletjelo mi je: »Ne, nisam.«
»Kako ne, nisam«, reče.
»Za tu laž Bog bi te nasukao na Ararat,
ali bez kokoši, jaganjaca, koza i svinjskih odrezaka.
Ne želim više razgovarati s tobom.«
Zagrcnuh se i promucah:
»Možda si krivo formulirala pitanje,
znaš da se to može svakomu dogoditi.
Svi ljudi griješe.«
»Ne, ja ne griješim!
Ja sam bezgrješna«, reče.
»Da, tako je, potvrđujem,« rekoh skrušeno,
»istina je.«

KLJUNAŠICE

Najvažnije je ne dražit’ bliske kljunove,
navlastito one pouzdane, prijateljske,
što su, povijesno gledajući, najopasniji.
Važno je, također, i svoj povući na vrijeme
kako kljunašica ne bi pomislila
da je životno ugrožena
i u napadu divlje razdraženosti napala te
i, nedajbože, iščupala ti oko,
što je i zabilježeno u nekim elitnim gnijezdima,
naoko punih meke slamice i miropjeva
gdje su neoprezni kljunaši rigali papar,
a kad je zujanje dosegnulo neizdržljive decibele
i kad su se zažarile uši obiju strana,
kljunašica je brzinom munje krenula u napad
na iznenađena i zgranuta kljunaša,
oduzimajući mu ne samo vid i gnijezdo,
već i teško stečeno pradjedovsko stanište.

Vodeći se tom životnom filozofijom,
spokojan sam kao nilski konj u bari,
čak i bezbrižan
kad mi kljunom poravnava trepavice dok
drjemuckam.

KROTKI JARČE MOJ

Samo krotki jarci bezbrižno pasu
na onim ožičenim livadama
gdje pastirica koristi šoker
ili prekriva travu najlonom
ako pasac zauzme ratoboran stav,
umjesto da pokaže ponizni naklon glavom
u trenutku napuštanja pašnjaka.

Ovdje vrijede pastiričini zakoni
i nije mi težak ponizni naklon glavom.
Zadovoljan već sam što sam pripušten pašnjaku
i lebdećim mirisom bludnih ovaca
koje ni u snu ne bih iskoristio
dok je pastirica u mojem vidokrugu
i dok me češka šokerom po mekoj vuni
tiho mi tepajući: »Krotki jarče moj.«

PAĆENIK I MAGARAC

Patio sam patnjama najispaćenija paćenika,
ne ćuteći više bol, probijao niske stropove,
a potom i one visoke
ne bih li gledao druga nebesa i zelenija staništa,
pozivao matematiku u pomoć
podcjenjujući i derući se na račun vjerojatnosti.

Magarac je zamišljeno stajao i gledao.

Mogao sam zaspati, ali nisam htio.
Volio sam slušati pudranje slojeva laži
i rasprsnuće balona prepuna uzdaha
koji ništa tvarno nije mogao spasiti
već je, dapače, izazivao mirotvorca u meni
pa me na jedvite jade svladaše.

Magarac je zamišljeno stajao i gledao.

Duh je hodao preda mnom
i, poput kakva psa, pišuckao postrance puta,
pokušavajući ugasiti tjelesna iskrenja,
usmjerujući me u okrilje rodnog ognjišta
gdje su me čekala zaleđena sjećanja
spremna, i ove noći, podnositi torturu.

Učinilo mi se da je magarac cinično nešto
prokomentirao.

RATIŠTE

Na stalno otvorenu ratištu
generali se ne snalaze u pogledu strategije.
I Napoleon, kad bi vodio ove ratove,
stalno bi doživljavao Waterlooe,
Naime, lako se boriti s dostojnim neprijateljem,
s vidljivom i organiziranom vojskom
koja ima i bijele zastave,
koja zna zatražiti i predaju,
te poštuje ratne konvencije.

Ovo stalno otvoreno ratište
nasumično kasa u božićno primirje
iako je ljeto, a dan jako dug,
što udvostručuje praćenje neprijateljevih pokreta,
rasteže misli kroz njegove pobude
pa se i večera zna ohladiti
od dugotrajnog buljenja u važne kote,
čekanja poruka od golubova pismonoša,
kojima je primirja preko glave:
Oni su samo željeli letjeti, letjeti,
uostalom, kao i mi –
ratovati, ratovati...

REZALIŠTE

Kad muškarac ide u rezalište
(a obično ide prije žene),
ona javno očituje svoje opažajne vibre.
Odjednom postaješ zamjetljiv.
Naime, razgradnja je začudna,
primjećiva je već na razgovornoj blizini
u širenju madeža, nositelja razgradnje,
u zaboravu tekućih poslova,
zatim u nedovršenim rečenicama
izmiče u ubrzanu vremenu
kao kratak zimski dan,
a ona kontrolira kotačiće,
vadi babu iz utrobe vuka,
žličicama produžuje osmijeh dana
i, bezbrižno ga njuškajući, proumljuje
hvatajući se za ukusnije mirise
na ovom neumoljivu klizištu
gdje će biti samo u vlasnosti popudbine –
neizgubivih krhotina sjećanja
kad rezalište kaže:
»Sljedeći, molim!«

GLJIVE

Mirisave gljive me zamaraju.
Obično stoje u prvim redovima
da bi odmah bile zamijećene,
a mirisom prikrivaju svoje nedostatke
što te mogu dostići u budućnosti
kao truo rukohvat
ili okorjela krava muzara.
Onda osjećaš elektricitet,
ali zakoni fizike se poremete,
različiti polovi se odbijaju –
jedan krene u mirisavu zonu,
a drugi prema krivim zgradama
koje mu se nesmiljeno smiju.
I koraci se poremete, cipele pate,
razdraženi vjetrovi nose uzdahe
dok se uspinješ bezidejnim stubištem
u vlasti neparfimirane kraljice.

Nemirisave gljive uvijek možeš začiniti.

MOTOR

I Ona ima motor,
doduše, s pogonom na osobnu žudnju
pa si u prvo vrijeme pažljiv,
preporučeni broj sati
voziš u skladu s naputcima.

Naravno, glancaš sve dijelove,
paziš na ulje i gorivo,
s udivljenjem gledaš zupčanike,
hladnjak, nožice gasa
što molećivo vabe upiratora
koji bi osluškivao zvuk motora.

Nakon nekog vremena taj motor ti dosadi
jer u mimoilaženju vidiš i druge,
jače, moćnije, privlačnije,
ali mogu li ići na tvoju žudnju,
teško je i škakljivo pitanje.
Uglavnom, moraš čekati
da se neki rezervoar ne isprazni,
što, zbog neusklađenosti kakvoće goriva,
baš i ne garantira uspješnost punjenja.
Na kraju krajeva,
iz šupe uvijek možeš izvući stari motor.

OSOLJEN

Već me je prvoga dana osolila
(možda s malo i previše soli).
»Neka,« rekoh sebi,
»od viška glava ne boli
i lakše ću upregnut’ uzbrdicom,
bez zbacivanja tereta i revanja.
Tada će se višak i razgrađivati,
a mogu ga dijeliti i svim onim
slabo ili skrivećki osoljenim supatnicima
pa sada kao brȃvi2) lutaju hridinama,
čekaju bure i juga
da bi usisali snagu iz škrapā.

A mogli su to i prvoga dana imati,
samo da su ponizno rekli:
‘Osoli me malo više’.«

JEZIKOVA VATRA

Bojim se jezikove vatre,
sve druge mogu me samo ubiti.
Ova me probada do kostiju
razdire mi kliještima strukturu DNK-a,
pretvara me u slanu srdelu
dok se migoljim među plamenim mačevima
pitajući se jesam li plava ili bijela riba.

Bojim se jezikove vatre,
kad me prozove imenom i prezimenom
a ne uobičajenim nadimkom,
jer znam da će zapjeniti mirno more,
otvoriti rasjelinu na dnu
i zapljusnuti me gejzirom abecede
u samo prividno neključajuću stanju.

Bojim se jezikove vatre,
kad žrtva pomirnica ne biva uslišena,
kad okamenjene molbe drobi u prah,
kad ismijava velika obećavajuća davanja
(a zaista bih ih i ispunio).
Bojim se kao i svaki vještac na mukama.

_________________
1) avancirati – napredovati u službi, važnosti

2) brȃv – mužjak ovce, koze