Gundulićev Osman 1826. – 2026.

Gundulićeve melodrame »s velicijem slavam« prikazivale su se u Dubrovniku, uglavnom prigodom vjenčanja. Gundulić je nepresušno vrelo za te pirne uratke imao u talijanskim originalima koje je slobodno prevodio, s tematikom iz klasične starine, s primjesama lascivnosti, po uzoru na grčke modele u kojima se mladence ispraćalo u ložnicu s pohvalnim pjesmama bogu Himeneju (»Združite se u razbludi...«, »Slatke želje ispunite...«).

Književnim sazrijevanjem, koje je pratilo i njegov duhovni rast potaknut isusovačkom duhovnošću, on se počinje sramiti tih svojih ostvarenja, svjestan svojih književnih potencijala i pjesničkih mogućnosti. U jednom trenutku sve ih je uništio (slučajno su 4 preživjele, pa tako prema njima pretpostavljamo i sadržaje onih uništenih). U predgovoru prepjeva sedam biblijskih psalama (6, 31, 37, 50, 101, 129 i 141), pod nazivom Pjesni pokorne kralja Davida, koje je posvetio Maru Marinovu Bona (1570. – 1621.), nagovijestio je svoj novi književni smjer, a to je da se u svakome svome sljedećem pjesničkom uratku očituje kao »krstjanin spjevalac«. U posveti prepjevanih psalama »plemenitom, bogoljubnom i razumnom prijatelju« navijestio je i to da kani prevesti spjev Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa. Psalme su mnogi u Gradu pohvalili, brojni čitatelji su ih slavili, neki od njih su ih i prepisivali, dakako, s bezbroj pogrešaka koje se dogode nevještoj ruci. Nezadovoljan tom pojavom koja je nagrđivala njegovo pjesništvo Gundulić je dao tiskati svoje djelo. Ta činjenica otkriva da je Gundulić književni posao doživljavao ozbiljno i odgovorno. To je bilo 1621., a sljedeće godine napisao je religioznu poemu Suze sina razmetnoga u kojoj je pjesnički oblikovao biblijsku parabolu evanđelista Luke. I to je djelo objavio s posvetom, ovog puta upućenom dundu, očevu bratu, Jeronimu Ivanovu Gunduliću (1553. – 1628.), pravniku. U godini vjenčanja za 20 godina mlađu suprugu Niku Sorgovu 1628. objavio je, ne slučajno, Dubravku. I to je bila pirna drama, ali bitno drukčija od onih koje je uništio. Umjesto himne bogu Himeneju u odbačenim melodramama, ona je veličala jednakost staleške pripadnosti mladenaca kao preduvjet uspješnog braka na kojem počiva solidna država i završavala raskošnom himnom slobodi. Potom je Gundulić odustao od nauma da prevede Tassov Oslobođeni Jeruzalem i odlučio je napisati vlastiti spjev, politički aktualan, na temu Bitke kod Hoćima 1622. godine. Nije poznato kada se točno na to odlučio, ali posve pouzdano znamo da je pisanje Osmana dugo trajalo i da ga je smrt spriječila da ga završi. Barokni ep opširno je pjesničko djelo pripovjednog karaktera, u kojem se prikazuju događaji sudbinski važni za život i opstanak jednog ili više naroda, pokrivajući geografski velika područja, a započinjući radnju in medias res i zazivajući muze za pjesničko nadahnuće. Gundulić ga je zamislio, po ugledu na Tassa, podijeljenog u 20 pjevanja, u kojima se u sukobu kršćanskog i muslimanskog svijeta prepliću dramatični spektakli, u kojem se, uz snažan emocionalni intenzitet, nadovezuju duga pripovijedanja s moralnim digresijama i vjerskim razglabanjima koja usporavaju radnju, a sve se to smjenjuje s fantastičnim krajolicima, svijetom erotike i krvi i psiholoških lomova. Gundulićevo vrijeme vrlo je turbulentno povijesno razdoblje moralnih i vjerskih dilema u Europi, poznato po netom završenome Poljsko-moskovskom ratu 1605–1618 i po upravo započetome Tridesetogodišnjem europskom ratu u kojem je jako bila angažirana Habsburška Monarhija, ali i druge europske zemlje, poput Češke, Njemačke, Danske, Švedske i Francuske. Osmanlije su od ujedinjenja pod Osmanom i na osvitu 14. stoljeća, kad su izbili na obalu Crnog mora, u stalnom laganom napredovanju prema Europi. U 17. stoljeću na vrhuncu su moći. Upravo u godini u kojoj Gundulićeve Pjesni pokorne kralja Davida izlaze na svjetlost dana, odvija se Bitka kod Cecore (na rijeci Prut koja čini granicu Moldavije i Ukrajine) između poljsko-litavskih vojnih snaga (uz pomoć pobunjeničkih moldavskih trupa) i osmanske vojske. Nakon nekoliko borbi veći dio poljsko-litavskih trupa bio je ubijen ili zarobljen, među njima i knez Samuel Korecki, poljski plemić, ratnik i vojskovođa (u Gundulićevu Osmanu nazvan Korevski), o kojem kao idealu viteštva Gundulić pjeva razvijajući oko toga junaka ljubavne i avanturističke zaplete. Korecki je ubijen u zatvoru u Istanbulu, i to je povijesna činjenica. Ohrabren važnom pobjedom na rijeci Prut, ambiciozni mladi sultan Osman II. odlučio je pregaziti Poljsku i proširiti prostor Carstva sve do Baltika. Godine 1621. vojska od oko 200 000 do
250 000 osmanskih veterana, predvođena Osmanom II., napredovala je iz Edirnea, antičkog Hadrianopolisa, prema poljskoj granici. Zapovjednik poljsko-litavskih snaga i saveznika, Jan Karol Chodkiewicz, prešao je Dnjepar u rujnu s otprilike 35 000 poljskih vojnika i kozačkih pristaša te se učvrstio u tvrđavi Chocim (Hoćim ili Hotin), blokirajući put sporom osmanskom maršu koji je putem okupljao i priključivao novopridošle saveznike u svoju vosku. Upravo ti događaji okosnica su Gundulićeva spjeva Osman, premda su u spjevu opjevane posljedice te bitke, a o samoj bitci govori se kao o događaju koji se već zbio. Bitka kod Hoćima trajala je nešto dulje od mjesec dana (2. rujna – 9. listopada 1621.). Poljski saveznici uspjeli su Osmanlije zadržati na distanci sve do prvoga jesenskog snijega. Kasna sezona i gubitak otprilike 40 000 ljudi u bitci prisilili su Osmana II. da započne pregovore. Mladi poljski kraljević Vladislav (kasnije poljski kralj Vladislav IV.) nije zbog bolesti sudjelovao u bitci. Iako je bitka završila neriješeno Hoćimskim sporazumom, Europa je razumjela taj događaj kao prekretnicu u stalnome osmanskom napredovanju prema europskim zemljama i kao početak slabljenja osmanske vojne moći, a time i stalne ratne ugroze europskih zemalja. Osman II. poslao je kao pregovarača u Varšavu Ali-pašu, podrijetlom Hercegovca, poznatog po umijeću laskanja, mudroga i prijetvornoga govornika, čiji je diplomatsko djelovanje krasila hitrina, osobina koja ujedinjuje pronicljivost, prijetvornost u pregovorima i djelovanje bez odlaganja. Mir potpisan u Varšavi pružao je neke ustupke poljskoj strani, ali ispunjavao i neke osmanske zahtjeve. Sultan je za zastoj u zamišljenom prodoru prema Baltiku okrivio nedostatak žara i neposlušnost janjičara. Njegovi napori u modernizaciji osmanske vojske, kojima se zdušno posvetio, ostali su bezuspješni. Pobuna koju su predvodili janjičari i učenici medresa izbila je 18. svibnja 1622., svrgnut je Osman II., a dva dana kasnije zadavili su ga pobunjenici u Jedi-kuli. Europa se ponadala da je to početak kraja. Znamo da je to bila lažna nada jer upravo u tome dramatičnom stoljeću Osmanlije će dva puta jurišati na Beč, a Dubrovnik će, zbog njihovih političkih ucjena, jedva preživjeti najdublju političku krizu u svojoj povijesti, goru i od same Velike trešnje 1667. godine.

Gundulić se odlučio o Bitci kod Hoćima napisati golemi barokni spjev, a mi se možemo s puno opravdane sumnje priupitati – je li doista Gundulić količinom svoga povijesnog, geopolitičkog, diplomatskog, vojnostrateškog, antropološkog, etnografskog i geografskog znanja bio u stanju dovršiti golemi književni zadatak uz koji je svojim nesumnjivo znatnim pjesničkim talentom prionuo? Neosporno književno kreativan, bio je pravi majstor versifikacije, maštovit, nadahnut, blizak svijetu bajki i čudesa i prizorima snoviđenja, idiličnosti, naklonjen pastirskom svijetu i klasičnoj starini, solidno obrazovan i načitan. Ali za iznimno dugo stihovano pripovijedanje, neophodno da bi se sačinilo 20 epskih pjevanja, s bezbrojnim događanjima iz šire europske i klasične te novije povijesti i sadašnjosti, te epsku naraciju koja ulazi u svijet imaginacije, ispunjenu maštovitim i raznovrsnim sadržajima, isprepletenim ljubavnim pričama i tragičnim sudbinama trebalo je osigurati golemu količinu šarolike građe, ali i upotpuniti znanje podatcima, otkrićima, iskustvom i spoznajama. Za informacije iz svijeta diplomacije, koje su Gunduliću nedostajale, jer nikad nije obavljao te ni slične poslove niti je mogao o njima imati operativnih saznanja, zasigurno su mu koristile obavijesti članova obitelji, njegovih bliskih rođaka, koji su imali uvida u prostore zbivanja, različite mentalitete koji su se tamo mogli sresti, koji su mogli razumjeti situacije i političke obrate do kojih je dolazilo slijedom povijesnih okolnosti. Prilike na poljskom dvoru i poljsku svakodnevicu mogao je doznati od dubrovačkih trgovaca i isusovačkih redovnika koji su tamo bili često viđeni. Obilje srpskih motiva i tema iz njihovih narodnih pjesama donosili su također brojni trgovci koji su boravili na tim područjima. Vjerujem da je najvažniju građu za pisanje spjeva Gundulić prikupio od poklisara harača koji su u odsudnim godinama bili primorani odlukom Senata otići na to opasno putovanje te uručiti sultanu harač u Istanbulu ili tamo gdje bi se po svojoj carskoj zadaći nalazio. Što se same bitke tiče, usmene predaje o događajima vezanim uz Bitku kod Hoćima kolale su Europom, stizale su i do Dubrovnika, a postojali su i ratni dnevnički rukopisni zapisi nastali tijekom bitke ili neposredno nakon nje (najpoznatiji je bio dnevnik Jakuba Sobjeskog (polj. Sobieskog), objavljen tek poslije Gundulićeve smrti, ali su se njegovi prijepisi širili po Europi). Poljski kraljević Vladislav otišao je na hodočašće u Rim krajem 1624. kako bi u Rimu obišao bazilike i svetišta u povodu jubilarne 1625. godine. U Rim je stigao kopnom putujući kroz Austriju i Njemačku. Vijesti o poljskom kraljeviću Vladislavu lako su iz Italije pronalazile put do Dubrovnika zahvaljujući i Gundulićevoj rodbini koja je živjela u dubrovačkoj koloniji – Anconi. Obavijesti s Vladislavova dvora u Varšavi u Dubrovnik su mogli donijeti i brojni dubrovački trgovci, ali i isusovci koji su tamo boravili, pa i trajno bili nastanjeni. Za pretpostaviti je da je Ivan Gundulić obilato koristio svjedočanstva poklisara harača, premda sam nije nikad bio poklisar, a tu tešku i izazovnu diplomatsku zadaću nije obavljao ni njegov otac. Godine 1627. izabran je za poklisara harača Ivan Nikolin Gundulić (1588. – 1643.) s kojim je pjesnik, bez sumnje, dijelio školske klupe, a bio mu je i u rodu. Isti je Gundulić ostao na dužnosti i sljedeće godine, 1628., što znači da je barem dvije, a moguće i tri godine proveo u Carigradu i stekao dosta dobar uvid u sva politička i ratna zbivanja od Gundulićeva interesa. Poklisarski put (Dubrovački drum koji se potom priključivao Carigradskom drumu) išao je preko Hercegovine do tromeđe Bosne, pa velikim dijelom kroz Srbiju i Bugarsku – zato o tim prostorima dosta govori Gundulićev spjev. No Bitka kod Hoćima zbila se puno sjevernije na prostoru Ukrajine, gdje dubrovački poklisari nisu zalazili. Nedostatak tih opisa, kao i sadržajna ograničenja u rekonstrukciji bitke, slabe su točke Gundulićeva spjeva. Nedostatke je pokrivao korištenjem pripovijesti iz grčke mitologije, a osobito romantičnim pričama o mladim ljepoticama uguranim u prostore rata, poput Sokolice i njezinih dvanaest amazonki, neustrašive Krunoslave koja prerušena u muškarca dolazi u Istanbul osloboditi zaručnika Korevskog iz osmanskog zarobljeništva ili Smederevke Sunčanice, ugrabljene iz očeva doma, koja predstavlja ideal moralne čistoće, vjere i ljubavi. Te protagonistice predstavljaju estetičke draži Osmana, ali ne doprinose njegovoj umjetničkoj snazi i uvjerljivosti. Čitanjem Osmana, lako je utvrditi čestu nepovezanost među postojećim pjevanjima, slabu kompoziciju, nepovezanost sadržaja i njegove grube šavove, nedostatak veza među likovima i radnjama, necentriranost te nedostatak ravnoteže između Osmanlija i Poljaka. Posljednja pjevanja Osmana usredotočena su na dramatična zbivanja u Istanbulu, prije svega na carskom dvoru, nakon pobune janjičara. Događaji koji su se tamo zbili kao posljedice odluke Osmana II. da preuredi vojsku, obnovi je novim vojnicima iz istočnih područja te razriješi dužnosti podmitljive, pohlepne i neučinkovite janjičarske vojne postrojbe, doveli su do toga da je prvi put u osmanskoj povijesti ubijen sultan Osmanskog Carstva od ruku svojih vlastitih podanika i vojnika (ukupno su bila četiri takva slučaja u njihovoj povijesti). Ta zbivanja uznemirujuće su odjeknula svijetom, osobito u Dubrovniku koji je Osmanskom Carstvu plaćao redovito godišnji danak kao uvjet za svoju sigurnost i slobodu. Gundulić je potanko prikazao u svome spjevu sve okolnosti državnog udara u osmanskoj prijestolnici, tijek događaja i njegove sudionike. Informacije o događajima na carskom dvoru Gundulić je očito dobivao iz prve ruke jer su oprezni dubrovački poklisari pomno pratili sva zbivanja, ne samo zbog vlastite sigurnosti nego i zbog toga što su povratkom u domovinu bili obvezni dati Senatu opširno izviješće o svome boravku i djelovanju. Iz Istanbula su ponekad slali i šifrirana pisma o svim pojavama za koje su držali da mogu imati posljedice na delikatne odnose Dubrovnika i Osmanskog Carstva, koje je svaka kriza mogla poremetiti. Poklisari su jako dobro poznavali unutrašnjost carskog dvora u kojem su najčešće predavali sultanu dubrovački harač, imali su u njemu svoje plaćene doušnike jer je predaja harača bila vrlo osjetljiv i kompleksan čin koji je zahtijevao puno takta, mudrosti i obzira, pri čemu je osobito važno bilo doći do prave informacije o situaciji na dvoru i sultanovu raspoloženju u vrlo kratko vrijeme. Zato i Gundulićevi stihovi o spomenutim tragičnim događajima ostavljaju jasan dojam doživljenoga povijesnog iskustva koje je pjesnik znao prenijeti čitatelju autentičnim pjesničkim umijećem, svojom dojmljivom retorikom i vrsnoćom svojih baroknih slika i pjesničkih figura. O Gundulićevu spjevu znalo se i govorilo još za života njegova autora i s velikim ga je zanimanjem iščekivala čitateljska publika. Popularnost spjeva planula je nakon njegova preranog odlaska. Gundulićevo pjesničko djelo, koje je u brojnim prijepisima kolalo Dubrovnikom nakon njegove smrti (drži se da ih je danas osamdesetak), postalo je kultni sadržaj kućnih i samostanskih knjižnica u Dubrovniku. Da je Gundulić dovršio svoje djelo, ne bi bio dopustio njegovo proizvoljno prepisivanje koje je stvaralo brojne netočnosti, previde i nesmotrenosti. No nakon autorove smrti, interes za spjevom i znatiželja čitatelja nisu se više mogli kontrolirati. Najstariji rukopis Osmana koji danas posjedujemo (Arhiv Male braće u Dubrovniku, rkp. 202) i jedini, koliko je poznato, koji je nastao prije Velike trešnje 1667. godine, iz 17. je stoljeća, a prepisao ga je Nikola Ohmućević između 1651. i 1654. godine. Ni jedan od prijepisa Osmana nije, dakle, Gundulićev original (za koji se vjeruje da ga je najstariji sin Franjo odnio sa sobom u Beč i nije ga vratio) i u svakom prijepisu nedostaju dva pjevanja. Da se zapravo radi o nedovršenom djelu, odnosno o njegovoj radnoj verziji, mnogi nisu znali jer su ga površno čitali. Inače se ne bi dogodilo to da su Stjepanu Gradiću Osmana poslali kao poklon za papu Aleksandra VII. koji se iznimno zauzimao da se Dubrovniku pomogne nakon Velike trešnje 1667. godine, a obrazovani je Gradić odmah utvrdio da je djelo necjelovito te da kao takvo ne može biti darovano svetom ocu; vratio ga je u Dubrovnik i umjesto Osmana naručio Palmotićevu Kristijadu za papu Aleksandra VII. u znak zahvalnosti Dubrovčana. Kao razlog nepotpunosti Gundulićeva spjeva Osman usmena predaja navodila je da su dva pjevanja istrgnuta iz konteksta zbog političkih okolnosti. U prijepisu Osmana iz 1731. Lovra Cekinića (rkp. 245, Arhiv Male braće u Dubrovniku), na njegovoj 113. stranici nalazi se bilješka koja upućuje na to da su dva pjevanja koja nedostaju bila istrgana iz spjeva »po zapovijedi naših samovladalaca, a razlog za to oni znaju. I zasve da ih ovdi nije, nahode se u općijenomu blagoshraništu gdje, komu je dopušteno, može ih vidjeti«. No suvremeni književni povjesničari danas drže da Gundulić nije ni napisao pjevanja koja nedostaju, a o nezavršenosti spjeva svjedoče i druge njegove manjkavosti. Bio je toga svjestan i prvi priređivač Osmana za tisak, Đanluka (Ivan Luka) Volantić (1749. – 1808.). Dovoljno je poći od samog naslova. Osman je, kao središnji lik, antijunak, nedorađen, nepotpun i neuvjerljiv. O njemu Gundulić ponajviše govori u prvom pjevanju dok se u preostalim pjevanjima tek sporadično pojavljuje, uglavnom kao žrtva vlastitih mana i posljedično loših odluka. Ne odlikuje se junaštvom ni drugim vrlinama, nego tek izražajnom ambicijom, vojnom nesposobnošću i vladarskim promašajima te neslavno završava svoj život. Pravi junaci u ovom spjevu jesu Poljaci. Mit o Vladislavu (koji nije prema povijesnoj zbilji ni sudjelovao u Bitci kod Hoćima), i panegirici o Bitci kod Hoćima širili su se Italijom i stvarali kulturno ozračje Gundulićeva vremena. Poljaci su predozirani u spjevu koji nosi ime osmanlijskog silnika. To daje naslutiti da je Osman Gunduliću moguće bio tek radni naslov nezavršenog spjeva.

Objavljivanje Osmana u dubrovačkoj sredini najviše je zagovarao dubrovački notar i podtajnik Republike, spomenuti Đanluka Volantić. Cjelovitom objavljivanju spjeva doprinio je Pjerko Franatice Sorgo (Sorkočević), prapraunuk Gundulića, dopisavši dva pjevanja koja su nedostajala. Volantić je potjecao iz antuninske obitelji (članovi bratovštine antunina, laičke vjerske udruge, čiji je zaštitnik sv. Antun Opat) koja je pravo ulasku u taj visoki građanski sloj dobila 1668. godine, nakon Velike trešnje, kako bi se barem djelomično popunili redovi poginulih antunina. Njegov otac Frano bio je trgovac, a u Dubrovnik je stigao s otoka Mljeta. Volantić je dulje od jednog desetljeća radio na različitim rukopisima Osmana. Koristio je dvadesetak rukopisa da bi uspoređivanjem došao do teksta koji mu se činio najprikladnijim za objavljivanje, proučivši svaki detalj, prepoznavajući svaki autentični Gundulićev stih jer je u mnogim prijepisima pronalazio manjkavih stihova, nasumičnih i ispuštenih riječi i kojekakvih, pogrešnim razumijevanjem, upalih pojmova, što nije uopće nalikovalo poeziji, a kamoli Gundulićevoj poetici. Volantić se potrudio da svako pjevanje povijesno razloži, protumači nepoznate riječi i toponime (»Nadomjerenja«), dopiše Gundulićevu biografiju te priloži sažetke svih pjevanja. Volantić je za svoje izdanje Osmana sve komentare napisao na talijanskom jeziku. Na koncu je to ipak dao prevesti stanovitom Pjerku Bašiću. Ovako tumači Volantić svoj rad na rukopisima spjeva (donosim prema studiji I. Lupića i I. Bratičević iz zbornika Colloquia Maruliana 2017.):

»Začeh dake u pameti mojoj pritještenje njegovo izvršit, ter cijenjah sam sobom da bi to lasno mogo ispunit radi velika broja pripisa, koji se pri svakomu nahode, s pomoći kojijeh nadah se da bi se moglo jedno ispravljeno pritještenje utvorit. Ali ištom prionuh na ovi poso, istavih se tajčas koliko se bijah u momu nadanju privario, erbo spoznah da svi pripisi manje-većeli tako ružno bjehu izopačeni i priobraćeni (...) trjebovaše odviše da bi Gundulićevu pravu miso do kraja dosegnuo, mnokrat (...) iskat i iznahodit ona prosvjetljenja koja bi bila ili sasvijem raščinila ili prosvijetlila one tmine koje se na dosta i dosta mjesta neuredno susretahu.«

Volantić se pri kraju posla razbolio te boravio u Napulju do 1799., a 1801. umire dubrovački tiskar Andrija Trevisan s kojim je ranije bio dogovorio tiskanje Osmana. Kad je započela s radom nova tiskara Antuna Martecchinija 1802., ona je bila zauzeta objavljivanjem djela Francesca Marije Appendinija Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’ Ragusei. Ulazak francuske vojske u Grad te bombardiranje od strane rusko-crnogorskih trupa također nije išlo na ruku objavljivanju Osmana, a 1808. Volantić umire. Nije imao potomaka i nije se ženio. Oporukom je sve svoje, pa tako i za tisak pripravljenog Osmana, ostavio prijatelju, antuninu Sebastijanu Marinoviću, a nakon Marinovićeve smrti, njegova je rodbina prodala te rukopise, čini se baš Appendiniju. Poslije desetak i više godina fra Ambroz Marković odlučio je objaviti Osmana, s dopunom Pjerka Franatice Sorkočevića, pronašavši, prema njegovu iskazu, neke Volantićeve zapise u knjižnici Male braće: »jedan ne vele obilan dio, ter još i ovi rastrkan i razmetnut po razlicijeh kusih i komadih knjižina pometnutijeh i odvrženijeh«. Nikada nije razjašnjeno što je to točno Marković našao na nekoj polici knjižnice Male braće u Dubrovniku. Tvrdio je da je na rukopisu radio više godina, sve do 1821., kada je napisao predgovor knjizi, pod naslovom »Izvoditelj Osmana po Gunduliću spjevana slovinskomu štiocu«. Istaknuo je Gundulićevo poznavanje jezika i njegovu ljepotu na kojemu je mogao izraziti i svjetovnu i religioznu poeziju, zbog kojih sposobnosti zaslužio je ponajprije, među svim dubrovačkim pjesnicima, lovorov vijenac. Napisao je da su mnoga njegova ostvarenja nestala u Velikoj trešnji i ognju koji je tada zahvatio ranjeni grad te nabrojio sva Gundulićeva pjesnička djela. Marković je zapisao da je Gundulić, po njegovu mišljenju, složio Osmana 1627., što je teško prihvatljiva tvrdnja, u kojemu je prikazao zlu kob Osmana I., što je netočan navod jer se Gundulić bavio Osmanom II., dok je Osman I. živio nekoliko stoljeća ranije. Pozivajući se na povjesničara Serafina Crijevića, naglasio je da su pjevanja koja nedostaju 14. i 15. pjevanje, a ne 13. i 14., kako se iščitava iz nekih prijepisa Osmana. Naveo je u predgovoru i dva, po njegovu mišljenju, najzaslužnija Dubrovčanina za objavljivanje Gundulićeva Osmana, a to su građanin Ivan Luka Volantić, koji je istražio događaje o kojima se Gundulić odlučio pisati, te dubrovački plemić Pjerko, sin Franatice Sorkočevića, Gundulićev praunuk po ženskoj liniji (u Markovića pogrešno stoji unuk). Sorkočević je, piše Marković, uspio iz građe koju je prikupio Volantić složiti dva pjevanja koja su spjevu nedostajala. Marković hvali Pjerka Sorkočevića da je spjev dopunio pjesnički tako vješto da nitko tko ne zna, ne bi posumnjao da njegova dopuna nije Gundulićeva. Istaknuo je također da se Volantić potrudio prevesti, odnosno rastumačiti, čitatelju sve ono što je moglo izgledati nejasno i jezično nerazumljivo. I upravo kad je sav posao bio dovršen, umre Volantić. Volantićeva smrt prije nego što je Gundulićev Osman bio tiskan ganula je fra Ambroza Markovića, kako je zapisao, do te mjere da je on odlučio dovršiti taj važan posao, davši se u potragu za svim onim podatcima koje je pronašao Volantić i dao im smisao i značenje kako bi pojasnio Gundulićevu ideju i njegove pjesničke poticaje. Fra Ambroz nadalje svjedoči u svom predgovoru knjizi da je, unatoč golemom trudu, uspio pronaći samo »jedan ne vele obilan dio, ter još i ovi rastrkan i razmetnut po razlicijeh kusih i komadih knjižina pometnutijeh i odvrženijeh, vidjeh se usilovan tražit ih tamo i ovamo i zato primetnuti priko ruka mnoga pisma i knjige zgodopovjedalaca u kojijeh budući ih toliko iznašao koliko sudih da mi bijaše zadosta, sredih oznanjenje, vrhu života našega spjevaoca u ukratko sastavih život cara Osmana.« Zatim je, prema vlastitom svjedočenju u predgovoru, nastojao pojasniti sve one situacije koje su mogle čitatelju predstavljati poteškoće u razumijevanju Gundulićevih stihova u »Nadomjerenjima«, svojevrsnom tumaču nepoznatih riječi, događaja, protagonista i toponima te njime popratio svako od pjevanja Osmana.

Nakon što je završio posao na spjevu, potrajalo je još pet godina da za tiskanje Gundulićeva djela dobije dopuštenje austrijskih vlasti. Dobio ga je 1826. godine. U Dubrovniku, u kojem se znalo za dugogodišnji rad Ivana Luke Volantića na pripremi Gundulićeva spjeva Osman za tisak, optužili su odmah redovnika Markovića da je posegnuo za Volantićevim trudom uloženim u pripremu Osmana, da se kiti tuđim perjem, a on se branio da je sȃm napisao uvodnu riječ te da je istražio biografiju Osmana koju je donio u sklopu toga prvog izdanja spjeva. Također je spomenuo da je sve nejasnoće nastojao razjasniti u »Nadomjerenjima« te ih obilježiti brojevima kako bi ih čitatelj mogao lakše pronaći. Napadi su od strane utjecajnoga talijanskoga gimnazijskog profesora F. M. Appendinija bili tako žestoki da je morao javno objaviti, i to u Veneciji 1828., pismo u kojem je izložio svoju obranu (Lettera del P. Lettore Ambrogio Marcovich Minore Osservante ad un suo amico sulla Osmanide di Gianfrancesco Gondola, ultimamente per le sue cure stampata a Ragusa e su alcune relazioni da lui date circa le opere del medesimo Gondola, Simione Occhi, Venezia, 1828.). Dvjestotinjak godina nije bilo značajnijih reakcija na prvo izdanje Osmana. Prvotisak Gundulićeva spjeva Osman objavljen je, naime, nešto prije osvita preporodnih gibanja u hrvatskim zemljama starim slovopisom koji se oslanja na talijanski slovopis. Zbog toga je, kao i zbog Markovićevih (?!) vlastitih jezičnih rješenja na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini, većini obrazovanih Hrvata bio nezanimljiv (Sanja Vulić, predavanje u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku 2025.). Nakon što je 1844. u Zagrebu objavljeno drugo izdanje Osmana, koji je priredio i dvama pjevanjima dopunio Ivan Mažuranić, prvo izdanje, dubrovačko, gotovo je potpuno palo u zaborav. Prema znanstvenoj studiji koju su 2017. objavili I. Lupić i I. Bratičević u zborniku Coloquia Marulliana, koji su do cjelovitog teksta Volantićeve pripreme Osmana za objavljivanje došli u Knjižnici Biskupijskog sjemeništa u Dubrovniku, Volantić je prikazan kao jedini zaslužan za svu građu neophodnu za kritičko izdanje Osmana. U rečenoj studiji fra Ambroz Marković optužen je kao plagijator jer je sebi prisvojio zasluge za Volantićev višegodišnji studijski rad na prijepisima Osmana, kao i na njegovim opsežnim i razložitim tumačenjima, dok je Markovićevo izdanje Osmana u tiskari Antuna Martecchinija, nazvano »kritičkom izdajom Osmana« i najvećim skandalom u povijesti hrvatske filologije. Prema saznanjima spomenutih dvoje autora studije, kad se Markovićev prvotisak Osmana usporedi s materijalima koji se nalaze u Volantićevu svežnju, koji je Marković nazvao »brutta copia«, sasvim se jasno vidi da je u glavnini svoga rada Marković ovisio o Volantiću te da je, gdje god mu je to bilo moguće, iz Volantića samo preuzimao i prevodio. U spomenutoj studiji iz 2017. godine koautori su donijeli u cijelosti Volantićev predgovor neobjavljenom izdanju Osmana iz 1797. godine, sačuvanom u rukopisu broj 18 Knjižnice Biskupijskog sjemeništa u Dubrovniku, listovi Vr-IXv. Autori studije ujedno su demaskirali i neznanstvene pristupe srpskih istraživača Osmana, M. Pantića. i Z. Bojović, koji su iskoristili povijesne nejasnoće koje se odnose na prvotisak Osmana i sebi pridali neosnovane zasluge u proučavanju Osmana i njegovih prijepisa. Premda se priređivač Osmana za prvotisak, fra Ambroz Marković, opravdao budućim čitateljima zbog svih neizvrsnosti s kojima će se susresti nakon što uzmu prvotisak Gundulićeva spjeva u ruke i započnu ga čitati, njegov je čin popraćen sviješću o tome da ga je on, redovnik uboga znanja, s nemalim trudom objavio. Da to nije učinio, za tisak pripravljeno djelo bilo bi ostalo zametnuto među brojnim svescima malobraćanske knjižnice u Dubrovniku, čekajući kad će se naći neka izdavačkom poslu vještija i stručnija ruka »koja bi ga obilnije i urednije naresila, ter ga u svojoj najljepšoj dici na sunčani zrak iznijela«. Unatoč tome što fra Ambroz priseže da je razlog za sve što je učinio da Osman iziđe na svjetlost dana bio snažan biljeg njegove ljubavi prema vlastitom jeziku, svome narodu i kršćanskom puku, ipak je nakon najnovijih saznanja o tome na ovome kanonskom djelu hrvatske književnosti ostao sporni biljeg s mnogo pitanja. U povodu ove dvostoljetne obljetnice, veoma važne za našu povijesnu i književnu kulturu, možda će čudnovata i dojmljiva sudbina prvog izdanja Osmana potaknuti nezainteresirane čitače našeg vremena da to iznimno djelo hrvatske književnosti konačno uzmu u ruke i pročitaju.

(Objavljivanje ovoga članka podupro je JANAF)