Zdenko Zlatar – ime koje treba zapamtiti

O Zdenku Zlataru u našoj se znanstvenoj, povijesnoj, bolje reći historičarskoj, kao i u onoj književnoj sredini – malo zna, a neće se znati mnogo više ni nakon pročitane Bilješke o piscu, na svršetku obiju knjiga, koju je, očito, sam autor sastavio. Jedini prigovor ovim izdanjima je što nemaju kazalo s brojem stranica na svršetku knjige, ma koliko da je na njihovu početku Zlatar temeljit u uputama gdje je što. I još nešto: u Dramskoj trilogiji Krleža na tri se mjesta nalaze cjelostranične fotografije, a samo na prvome mjestu jasno je napisano tko je tko. Knjige su inače skupa izdanja tvrdih korica i uvezane.

Dakle, Zdenko Zlatar rođen je u Dubrovniku; nije napisano kada. Napisano je da je sveučilišnu naobrazbu stekao u Chicagu gdje je i doktorirao 1975. povijesne znanosti na temu »Dubrovnik u XVII. stoljeću«, a rad je objavljen kao knjiga 1992. Predavao je europsku povijest na sveučilištima u Americi, a od 1979. na Sydneyskom sveučilištu u Australiji. Objavio je deset znanstvenih monografija s područja povijesti jugoistočne Europe. U toj se bilješci navode i naslovi. Ima položaj professor emeritus.

Njegovi su književni radovi: Dubrovačke drame (ima ih deset u dva izdanja: 2014. i 2022.), zatim Tomaš – bosanski Hamlet – epska drama (2022.), Tri susreta Krleža – Andrić (2023.), Nokturno, drama, Rekviem, drama (2024.) te Mondscheinsonata (2025.). Svima je njima isti izdavač: Izvori.

Dramska trilogija Krleža počinje uvodom u Agoniju te uputom »za redatelje i čitatelje«. U tome nas autor obilno upoznaje i s Andrićem i s Krležom i s njihovim prijateljstvom i razilaženjem. Nakon drame Zlatar piše pogovor »Miroslav Krleža na hrvatskom književnom Parnasu – pro et contra«. To je jedan od najboljih eseja o Krleži općenito, a posebno se bavi Krležinom »dvostrukom nezakonitosti«, odnosno pitanjem očinstva jer Krležin nominalni otac pouzdano nije i njegov biološki otac. Uostalom, slično je i s Andrićem.

Drama ima četiri lika, tj. zapravo samo dva: mladi Krleža i mladi Andrić te stari Krleža i stari Andrić. Tri puta su se susretali u ovoj drami: 1919., 1929. te 1960. Ističe kako su obojica bili politički Jugoslaveni, premda nacionalno Hrvati.

Opseg knjige je 560 stranica od čega drama, koja se sastoji od pet činova, obaseže 476 stranica.

Premda Zlatar daje redateljima precizne upute tako da je zapravo sam redatelj svoje drame, teško da će se ovako kako su napisane i bez obzira što su dijalozi odlični i zanimljivi moći izvoditi na pozornicama jer su naprosto preopsežne i teško da mogu zadovoljiti ustaljenu recepciju dramskih djela.

U knjizi o Krleži i Andriću ima jedan detalj za koji ni ja nisam znao premda sam i ja doktorirao književnost. Naime, evo što Zlatar navodi na početku knjige: »1958. godine Savez književnika Jugoslavije nominirao je Miroslava Krležu zajedno s Ivom Andrićem za Nobelovu nagradu. Samo jedan od njih može je dobiti...« (Te godine sam i razgovarao s Andrićem u Dubrovniku, što je kasnije i zabilježeno u omladinskom »Poletu«.) Andrić je doista i dobio Nobelovu nagradu, ne te godine nego 1961., a Krleža je i nije mogao dobiti jer je bio oglašeni komunist.

Nakon obilja dijaloga Zlatar među opsežnim »uputama budućim redateljima« navodi čak i ovakav detalj: »Pozadinska glazba – Internacionala, tuš, nema stanke – odmah slijedi četvrti čin.« A nakon petog čina i nakon spomenutoga Zlatarova pogovora navodi da je taj pogovor bilo »izlaganje na promociji Mondscheinsonate u dvorani knjižnice Ogrizović, 5. lipnja 2025. (...) s malom dopunom«. (Imao sam prigodu i zadovoljstvo sudjelovati u tome.)

Zlatar navodi kompletnu biografiju Miroslava Krleže, kao i literaturu u kojoj se mogu pronaći podatci o njegovu životu.

Isto to navodi i za eseje i rasprave o Krleži i Andriću te bibliografiju Iva Vojnovića, kojega osjeća svojim takmacem, kao i za još neke hrvatske pisce, uključujući i Vladimira Nazora.

Mannovi – drama jedne obitelji ima svega šest sudionika: Thomas Mann, Heinrich Mann, njegov brat, Klaus Mann, njegov sin, Karla Mann, njegova supruga, Paul Ehredberg i Jakob Oeri kao nećak.

Nakon uvoda »za redatelje i čitatelje«, kao i u prethodnoj knjizi, slijedi predčin pa pet činova: »Maja« (prvi čin), »Smrt u Firenci« (drugi), »Smrt u Veneciji« (treći), »Parsifal« (četvrti) i »Mefisto« (peti).

Drama se uglavnom temelji na suodnosu braće od kojih je prvi (Thomas) bio čuveni pisac i nobelovac, a njegov brat Heinrich nije imao nobelovčevu nadarenost. Drugi temeljni sukob, pun intimnih i moralnih dvojba, odnosi se na homoseksualizam, ne tek u »Smrti u Veneciji«, nego i u osobnom odnosu Thomasa Manna i njegova sina. Vrlo delikatne situacije Zlatar vješto predstavlja.

I ovdje su obilne bilješke koje piše Zlatar historičar, trudeći se za gotovo svaku svoju književnu rečenicu imati dopuštenje Zlatara historičara. Zlatar dramatičar podložan je Zlataru historičaru kojega nadasve uvažava.

Dakako, i ovdje je opširna bibliografija, izvori, studije o Mannovima, studije o Thomasu Mannu...

Zaključno treba reći da je Zdenko Zlatar ne samo historičarsko nego i književno ime koje treba zapamtiti.

I čitati! Iz čitanja će se saznati i mnogo onoga što se inače može doznati tek čitanjem književno-povijesnih knjiga. I znatno više od toga jer ovo je živa književna riječ koja donosi provjerenu povijesnu podlogu, a i ne vidim da itko više od Zlatara zna povijesti Dubrovnika, Bosne...

Čitanje dramskih djela Zdenka Zlatara u ovako nesustavnom prikazu preporučujem svim čitateljima, osobito onima koje zanimaju Andrić, Krleža ili Mannovi. Preporučujem rado i redateljima da pročitaju ove knjige. Možda se nađe netko tko bi ih prilagodio suvremenim prihvatnim zakonitostima, da ih, makar i skraćene, možemo vidjeti i na pozornici.