Turopoljsko plemstvo i ilirski pokret

Širenje hrvatskog narodnog preporoda natjeralo je prijatelje Mađara u Hrvatskoj da se okupe u svojoj stranci. Tako je na početku 1841. godine osnovana Horvatsko-vugerska stranka. Nju su ilirci prozvali mađaromanskom, puk mađaronskom i njezine pristaše mađaronima. To je bila natražnjačka stranka. Težila je da se ukinu sve kulturne tekovine preporoda, da se Hrvatska što uže veže s Mađarima i uvede mađarski jezik u hrvatske urede i škole. Išli su zapravo za ukidanjem hrvatske samostalnosti i pomađarivanjem hrvatskog naroda. Uz njih je uglavnom pristalo neuko seljačko plemstvo iz Turopolja.
Trpimir Macan, Povijest hrvatskog naroda iz 1971. g.¹⁾

 

Njihov vođa Antun Danijel Josipović, turopoljski župan i oduševljeni mađaron, bio je izdajica hrvatske stvari.
Mijo Pem, Hrvatska povijest iz 2007. g.²⁾

U suvremenoj se hrvatskoj historiografiji vrlo malo spominje Plemenita općina turopoljska, a ono što se spominje uglavnom se svodi na isticanje negativne uloge turopoljskog plemstva u doba ilirskog pokreta, kao što se vidi iz uvodnih citata.

Plemenita općina turopoljska bila je, međutim, jedinstvena pojava ne samo u povijesti Hrvata. Njezina je povijest bila povijest jedne stare hrvatske plemenske župe zvane Turovo polje koja je nastala još u doba dolaska Hrvata u ove krajeve³⁾ i koja je u XIII. stoljeću stekla status autonomne plemićke općine s vlastitom upravom, sudstvom i vojnom obrambenom postrojbom te se u svojem nezavisnom statusu uspjela održati uz određene povijesne prilagodbe sedamsto godina, sve do 1947., kad je odlukom vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije ukinuta.

Kao što je uvodno navedeno, turopoljsko se plemstvo spominje u 19. stoljeću u negativnom kontekstu vezano uz ilirski pokret. Radi se, nažalost, o neobjektivnome, pojednostavljenom pristupu sudbonosnim povijesnim događajima toga doba opisanim isključivo sa stajališta iliraca. Argumente druge strane, tj. turopoljskoga i ostaloga hrvatskog plemstva, povijesna znanost ignorira. Ilirskom se pokretu pripisuje pozitivna uloga u povijesti Hrvatske, dok se drugoj strani, posebice turopoljskom plemstvu, članovima Horvatsko-vugerske stranke, pripisuje negativno protuhrvatsko djelovanje. Tako je za hrvatske povjesničare turopoljski župan Antun Danijel Josipović bio izdajica hrvatske stvari, a turopoljsko plemstvo bilo je neuko. Stvari su dakle vrlo jasne.

Kao što je to uvijek slučaj kad se povijesni događaji žele pojednostavljeno tumačiti, tako i u ovom slučaju ni jedna ni druga tvrdnja nisu točne jer činjenica jest da niti je Horvatsko-vugerska stranka bila negativna pojava i natražnjačka stranka niti je ilirski pokret bio pozitivan za Hrvate. Svako lice ima i svoje naličje.

Ukratko o Plemenitoj općini turopoljskoj

Plemenita općina turopoljska proizašla je iz starohrvatske plemenske župe Turovo polje, koju su, prema mišljenju povjesničara Ive Goldsteina, osnovali Hrvati nakon dolaska u krajeve između Save i Kupe, sjeverno od ondašnjega važnog upravnog i biskupskog središta Siska (Siscije).⁴⁾ »Nema sumnje«, piše povjesničar Emilij Laszowski, »da je već u najdavnije doba ono pleme, što se kasnije nazivalo turopoljskim, sačinjavalo posebnu slobodnu plemensku hrvatsku župu«.⁵⁾ Plemenska župa Turovo polje nalazila se na samom prilazu kneževskom gradu Sisku pa su u 9. stoljeću u doba hrvatskog kneza Ljudevita Posavskog njezini žitelji bili na prvoj crti obrane u borbama s Francima. Vjerojatno je već tada plemenska župa Turovo polje stekla onaj poseban status o kojem govore kasnije povijesne isprave. U doba Arpadovića, nakon 1102., kad su osnovane županije, zadržala je župa Turovo polje nezavisni položaj prema Zagrebačkoj županiji i nije se utopila u njezin teritorij.⁶⁾ Još 1125. godine »počinje emancipacija Turopoljaca od grada Zagreba,⁷⁾ nastavlja se god. 1271., a dovršava se god. 1278.«, navodi Laszowski.⁸⁾ Poveljom iz 1225. uzdignuo je herceg Bela IV. turopoljski rod Budune⁹⁾ iz reda rodovskog plemstva Zagrebačke županije (ab obligatoria seruitute castri Zagrabiensis eximentes, liberati inferioris officii) u red feudalnih plemića (gaudeans de honesta societate seruientum regis et concesse libertatis nobilitas). U plemićkoj povelji hercega Bele IV. ne spominju se nikakvi darovani posjedi (feudi) pa turopoljski plemićki rod Budune, koji je živio na svojim naslijeđenim posjedima (plemenštini) u župi Turovo polje, nije imao nikakvih obveza ni prema hercegu Beli IV. ni prema kralju.

Usprkos Zlatnoj buli Andrije III. iz 1222., kojom je bilo zajamčeno da se »nikome ne smije oteti posjed koji je poštenom i pravednom službom stekao« (članak 17.), kao i da je zajamčeno »zemljoposjednicima rodovskih župa da žive prema starim sloboštinama, koje su im podijeljene od kralja Stjepana« (članak 19.), feudalno se plemstvo pravom jačega nastojalo otimačinom domoći posjeda plemenskih župa. Okićko-brezovički vlastelin Jaroslav u dva je navrata 1249. ušao neovlašteno u posjed turopoljske župe i oba je puta intervenirao ban Stjepan Gutkeled. Godine 1255. utvrdio je ban Stjepan Gutkeled međe Turopoljskog luga koji je pripadao župi Turovo polje, a iste godine potvrdio ih je kralj Bela IV. Iz razdoblja od 1257. do 1276. objavio je arhivar Laszowski sedamnaest isprava u kojima se navode turopoljski posjedi.¹⁰⁾

Zbog nesigurnih vremena koja su tada vladala zatražio je turopoljski župan Ladislav Gumzina na plemićkom saboru »kraljevstva slovinskoga« (congregationem regni Sclavoniae), koji je 9. svibnja 1278. godine sazvao slovinsko-hrvatski ban Nikola da se utvrde i zapišu prava i povlastice koje žitelji plemenske župe Turovo polje oduvijek uživaju. Na saboru je hrvatsko plemstvo aklamacijom potvrdilo zemljoposjednicima župe Turovo polje (odnosno seljacima – ratnicima, kako ih neki povjesničari nazivaju) povijesna prava koja uživaju »od pamtivijeka«.¹¹⁾ U ispravi bana Nikole izdanoj 26. svibnja 1278. ta su stara prava i slobode zapisana u obliku statuta, pa je turopoljski župan Ladislav Gumzinin zatražio od kralja Ladislava IV. da ih potvrdi, što je on učinio poveljom od 26. svibnja 1279. »Statut je tako dobio sankciju zakona za cijelu Kraljevinu i stoga su Turopoljci i tijekom kasnijih stoljeća uvijek nastojali da njihove stare povelje kao i dobivene povlastice priznaju i potvrde novi hrvatsko-ugarski kraljevi, ali i hrvatski banovi«, stoji u Velikogoričkom leksikonu povjesničara Branka Dubravice i Agneze Szabo.¹²⁾

Adam Baltazar Krčelić, zagrebački kanonik, zapisao je 1749. godine o Turopolju u svojim memoarima Annuae¹³⁾ pod naslovom »De Campo Turopolia«: »Općina ovog polja (...) uživa vlastite privilegije i upravljana je poput samostalne općine. Ima vlastiti magistrat, sama se brine za svoje probitke, ima vlastiti sud, a isto tako i pravo mača, maltarine, sajma i trga u Gorici. Magistrat se sastoji od 12 prisjednika plemića, od kojih jedan predsjeda ostalima i naziva se u pučkom govoru špan, a inače plemenski župan. Kraljevim pismom biva pozvan na ugarske sabore, a tako i na sabore kraljevine Hrvatske javnom pozivnicom«.

Povijest Plemenite općine turopoljske bila je vrlo burna. Turopoljski su plemići zaslužni za obranu Zagreba od Turaka stoljećima zadržavajući turske osvajače južno od rijeke Kupe tako da ni u doba najžešćih stradanja Turopoljaca u 16. stoljeću Turci nisu nijednom uspjeli ugroziti Zagreb (za razliku od mnogo sjevernijih Budimpešte i Beča). Jedino je Napoleonu uspjelo početkom 19. stoljeća u okviru Ilirskih pokrajina ukinuti turopoljsku autonomiju (1811. – 1813.), a slično je bilo i u doba austrijske Kraljevine Ilirije kad formalno Plemenita općina turopoljska nije postojala (1814. – 1822.), premda su njezine službe potajice obavljale svoje poslove bez znanja regularnih vlasti. Nakon 1822. godine obnovljena je Plemenita općina turopoljska.

Kakav je status imala Plemenita općina turopoljska u doba ilirskog pokreta najbolje prikazuje izvješće Sabora od 9. listopada 1845. godine upućeno kralju Ferdinandu na njegov zahtjev od 21. srpnja 1845. godine (skraćeno):¹⁴⁾

»Turopoljsko plemstvo ima svoj posebni pečat i magistrat, koji izabire svake godine u svojoj restauraciji¹⁵⁾. Imade male i velike skupštine. U vrijeme insurekcije¹⁶⁾ ne opredjeljuje broj turopoljskih insurgenata¹⁷⁾ zagrebačka županija već kraljevina, kako to svjedoče državni papiri. Ti se (insurgenti) ne stavljaju pod zastavu županijsku, već pod svoju. Turopoljski plemići svjedodžbu turopoljske plemenštine pod svojim pečatom davaju, vode u svom kotaru zapisnik intabulacija¹⁸⁾ itd., u vlastitom arkivu čuvaju matice rodjenih, vjenčanih i umrlih. Sami sude u svim zaglavnim i gradjanskim parnicama. Sve to stavljaju bez utjecaja županijskih činovnika. Niti županija niti njezini pojedini činovnici nijesu dionici političkih vijećanja o poslovima turopoljskih plemića ili krojenja pravde pred prvim sudištem. Turopoljsko plemstvo zavisi upravo i neposredno od svoga poglavarstva, upravo i neposredno spada na ukupnost turopoljsku«.

O »neukome« turopoljskom plemstvu

Suprotstavljanje turopoljskog plemstva politici iliraca u 19. stoljeću opravdavali su ilirci »neukošću« turopoljskih plemića, a hrvatski povjesničari takvo objašnjenje do u najnovije doba nekritički prihvaćaju. Već sam ustroj Plemenite općine turopoljske, koja je u doba ilirskog pokreta kao samostalna samoupravna jedinica postojala već šesto godina, opovrgava takvu teoriju. Turopoljska plemićka općina koja je imala svoju samoupravu i svoje sudstvo morala je imati vlastite upravne činovnike s poznavanjem latinskog jezika na kojem su pisani zapisnici, donosile se sudske presude i vodila korespondencija s banskim i kraljevskim institucijama. Turopoljski su plemići sudjelovali u radu Hrvatskog sabora u Zagrebu, Ugarskog sabora u Pešti i Hrvatsko-ugarskog sabora u Požunu (Bratislavi) na koje su pozivani turopoljski župan i po dvojica nuncija. Da bi mogli obnašati svoje funkcije, morali su biti adekvatno obrazovani. Nije, doduše, poznato od kada je Plemenita općina turopoljska držala vlastite javne škole, jer je u turskim provalama potkraj 16. stoljeća (osobito 1592.) Turopolje opustošeno i uništeni su turopoljski arhivi, ali je sačuvan zapisnik velikog spravišća od 22. travnja 1617. da je na prijedlog turopoljskog župana Petra Vagića (Vađića) otvorena javna škola u Velikoj Gorici, čije je troškove dijelom snosila Plemenita općina turopoljska, a dijelom plemići. Laszowski navodi da se već 1321. spominje Marko, sin Dobre (Marko Dobrinić), iz Lomnice kao bilježnik bana Ivana Babonića, a 1365. spominje se »učeni Ivan Domnjolomnički« (Iuan literatus de Inferiori Lomnicha). Njegov sin kanonik Franjo Lomnički (magister Franciscus filius Iwan de Lompnycha), koji se spominje od 1425., ostavio je oporučno 1461. zagrebačkom sjemeništu bogatu knjižnicu teoloških, filozofskih i jezikoslovnih knjiga od kojih su mnoge bile rukopisne. I u drugim su se turopoljskim plemićkim kurijama nalazile vrijedne knjižnice o kojima Laszowski piše u 3. svesku Povijesti plem. općine Turopolja.

Laszowski piše da je u Turopoljskoj Petrovini u 16. stoljeću »župnik redovito uzdržavao školu i učitelja i to kako radi naobrazbe djece, tako i radi crkvenog pjevanja«,¹⁹⁾ a 1681. zabilježen je u Kobiliću Nikola Djanković, učitelj crkvenog pjevanja. Iz Male Mlake potječe leksikograf Bartol Đurđević (1506. – 1566.). Njegova su djela bila u 16. stoljeću tiskana u Antwerpenu, Liégeu, Parizu, Wormsu, Nürnbergu, Beču, Krakovu, Rimu, Lyonu, Wittenbergu, Frankfurtu i Londonu, čime je postao »najprevođeniji hrvatski pisac u povijesti«.²⁰⁾ Plemenitaš Franjo Črnko iz Črnkovca, komornik Nikole Šubića Zrinskog, opisao je 1568. Bitku kod Sigeta pod naslovom Podsjedanje i osvojenje Sigeta. Malomlački pjesnik Stjepan Berislavić IV., pravnik, bio je 1596. izabran za hrvatskog podbana te je bio prabilježnik Kraljevine Slavonije. Sačuvana je njegova poema Lusus Martis et Apostolis tiskana u Grazu 1615., kao i neka njegova pisma.

Plemenitaš Ivan Pogledić spominje se 1594. kao hrvatsko-slavonski podban, a 1601. kao župan Plemenite općine turopoljske. Zagrebački plemić turopoljskog podrijetla, Benedikt Blažeković, zaslužan je za osnutak Sveučilišta u Zagrebu. Bio je od 1596. zastupnik Griča u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu. Zauzeo se kod poglavarstva grada Zagreba da se u Zagreb dovedu isusovci, koji su 1607. osnovali gimnaziju, a 1628. akademiju. Godine 1609. rodio se u turopoljskoj Maloj Mlaki Juraj Habdelić, isusovac, profesor u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu te rektor isusovačkog kolegija u Zagrebu, autor nekoliko nabožnih djela i hrvatsko-latinskog rječnika. U 17. stoljeću spominje se također pisac (pjesnik) Matija Magdalenić iz Male Mlake, autor kajkavskog djela Zvončac iliti Premišlanja zvrhu četirih poslednjih človeka. U 18. stoljeću spominju se Baltazar Magdalenić, predstojnik banskog stola i Juraj Aleksander Magdalenić Kurilovečki koji je od 1745. bio kanonik u Zagrebu, a od 1747. je bio lektor u Bolonji. Turopoljac Nikola Dijanežević iz Donje Lomnice bio je kanonik i prepošt Zagrebačkog kaptola te 1666. zaslužan za osnivanje trogodišnjeg studija filozofije u Zagrebu. Plemić Mijo Škrlec Lomnički, rođen 1653. godine, doktorirao je filozofiju i teologiju u Beču i bio rektor isusovačkog samostana u Zagrebu. Plemenitaš Žigmund Škrlec Lomnički obnašao je početkom 18. stoljeća dužnost prisjednika sudbenog stola Kraljevine Hrvatske. Njegov sin Petar Škrlec bio je od 1756. prabilježnik bana i čuvar pečata Kraljevine Hrvatske. Govorio je pet stranih jezika, a bavio se i glazbom. Najvažniji iz obitelji Škrlec bio je Nikola Škrlec Lomnički. Bio je prabilježnik Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1763.), organizator i nosilac Kraljevskog vijeća, vrhovni ravnatelj školstva u Hrvatskoj (1776.), radio je na obnovi i razvoju Kraljevske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, uvođenju novih fakulteta, modernizaciji Akademijine knjižnice, bio je veliki župan Zagrebačke županije itd. Iz obitelji Škrlec treba još spomenuti teologe Adama i Jakoba Škrlca, zatim Matiju Stepanića iz Donje Lomnice te Jurja Ligutića iz Kurilovca, koji su u prvoj polovini 18. stoljeća završili teološke studije u Beču i Rimu.²¹⁾

Kurilovečki plemić Nikola Malenić bio je poslanik u Ugarskom saboru u Požunu i na generalnoj skupštini Habsburške Monarhije u Linzu (1614.), nuncij hrvatskih staleža kraljevima Rudolfu II., Matiji II. i Ferdinandu II. (1607. ‒ 1620.). Turopoljski plemić Ivan Juraj Malenić bio je poslanik u Ugarskom saboru u Požunu, član oktavalnog suda. Juraj Aleksandar Malenić (1716. – 1768.) bio je 1745. zagrebački kanonik, rektor bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija (1747. – 1749.) i 1764. izaslanik Kaptola na Ugarskom saboru. Grof Aleksandar Mihalj Malenić Kurilovečki (1723. – 1780.) bio je tajni savjetnik u Hrvatskom kraljevskom vijeću, poslanik u Ugarskom saboru i podžupan Zagrebačke županije. Svećenik Juraj Pogledić zabilježen je 1650. kao župnik u Velikoj Gorici, kao prisjednik Plemenite općine turopoljske od 1648. do 1653. te kao zagrebački kanonik i čazmanski arhiđakon nakon 1660.

Treba također spomenuti pisca Jurja Muliha (1694. ‒ 1754.) iz Hrašća, prema Vodniku najplodnijega kajkavskog pisca 18. stoljeća,²²⁾ autora dvadesetak knjiga i prvoga kajkavskog bontona, i Franju Novačića (oko 1650. – 1727.), poznatog kao Croata Turopoliensis, kanonika Stolnog kaptola zagrebačkog, rektora Hrvatskog kolegija u Beču i rektora Ugarsko-hrvatskog kolegija u Bologni. Među turopoljskim pjesnicima s kraja 18. i početka 19. stoljeća treba spomenuti Josipa Grdenića Jerebićkog, vjerskog pisca, Stjepana Grdenića Jerebićkog, pisca vjerskih knjiga, molitvenika i trojezičnog djela (na hrvatskom, mađarskom i latinskom jeziku) s marijanskom tematikom, Antuna Zdenčaja (umro 1831.), predsjednika Sudbenog stola u Zagrebu, koji je pisao pjesme na hrvatskom i latinskom jeziku, i pravnika Đuru Josipovića (1802. – 1837.), autora knjige o povijesti i privilegijama turopoljskog plemstva (1833.), zastupnika u Hrvatskom saboru i Hrvatsko-ugarskom saboru te prisjednika Banskog stola. Turopoljac Josip Brigljević (1794. – 1868.) imao je u Zagrebu odvjetnički ured, a u Malom Trgovištu u Zagorju vlastelinstvo. Bio je javni bilježnik i sudac Zagrebačke županije, zastupnik turopoljskog plemstva u Hrvatskom saboru te je stekao titulu kraljevskog savjetnika.

Općinski odvjetnik Franjo Pogledić (1812. – 1882.) bio je povjesničar, zemaljski arhivar u Državnom arhivu u Zagrebu i zastupnik u Hrvatskom saboru, a velečasni Stjepan Pogledić Kurilovečki (1801. ‒ 1892.) bio je 56 godina župnik u Župi sv. Marka u Zagrebu i zaslužan je za jednu od najpoznatijih zagrebačkih atrakcija. Dao je prekriti krov župne crkve sv. Marka na Gornjem gradu obojenim crepovima koji prikazuju grbove Trojedne kraljevine i grada Zagreba. Taj je Turopoljac imao licencijat sv. bogoslovlja, bio doktor filozofije i slobodnih znanosti, vitez Leopoldova reda i počasni građanin Zagreba.

Turopoljski župan Franjo Lučić (1889. – 1972.) bio je skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji i dvaput biran za njezina rektora. Bio je orguljaš, autor brojnih orguljaških skladbi, simfonija, misa, komornih skladbi, crkvenih zborskih i solističkih pjesama, obrada turopoljskih i drugih svjetovnih napjeva te autor turopoljske himne. Napisao je stručne knjige o teoriji glazbe: Elementarna teorija glazbe i pjevanja, Harmonija: nauka o sazvučju, Zborno pjevanje: solfeđo, Kontrapunkt i Polifona kompozicija.

I darovitim turopoljskim podložnicima (kmetovima) bila su otvorena vrata škole. Podložnički sin Blaž Dumbović (oko 1725. – 1787.) iz Lekenika završio je visoke škole i bio je u drugoj polovini 18. stoljeća također rektor bečkog i poslije bolonjskog kolegija. Uz njega se na Hrvatskom kolegiju u Beču spominju također Andrija, Juraj, Nikola, Petar i Pavao Dumbović,²³⁾ kao i još nekoliko drugih Turopoljaca na Hrvatskom kolegiju u Beču.

U 18. stoljeću postajalo je nekoliko privatnih zaklada Turopoljaca za stipendiranje školovanja djece. Bile su to Kovačevićeva, Modićeva (1758.), Rožićeva (1765.), Smendrovićeva (1768.) i Švastovićeva (1759.) zaklada, zatim zaklada Ivana Nepomuka Zdenčaja (1795.), a u razdoblju od 1771. do 1803. godine utemeljene su još tri zaklade vojnih časnika iz obitelji Pogledića Kurilovečkih, i to Josipa Pogledića, generala Jurja Pogledića i Matije Pogledića, zapovjednika II. banske regimente. Te su zaklade ukinute 1947. godine.

Za potrebe obrane i vodstva vlastitog banderija morala se Plemenita općina turopoljska pobrinuti da ima vrlo kvalitetne vojne časnike pa su, kao što je uobičajeno u plemićkim obiteljima, mnogi turopoljski plemići napravili vojne karijere. Poznato je da je turopoljski banderij pratio 1410. godine kralja Žigmunda u borbama kod grada Krupe u Bosni. U ispravi od 1. rujna 1521. navodi kralj Ludovik II. da su gotovo svi Turopoljci bili na ratištu zaokupljeni borbama s Turcima.²⁴⁾ Na Mohačkom polju 1526. poginulo je devetnaest turopoljskih plemića koji su se borili pod svojim zapovjednikom i pod turopoljskom zastavom.

Preskočit ću ovdje članove poznatih turopoljskih časničkih obitelji Jelačić i Berislavić i navesti časnike iz ostalih turopoljskih obitelji. Donjolomnički plemić Stjepan Arbanas bio je zapovjednik turopoljskog banderija 1614. i ponovno 1616. godine. Od turopoljskog župana Đure Pogledića dobio je zapovijed da ne smije dopustiti da turopoljski plemići u vojničkoj službi obavljaju bilo kakve dragovoljne fizičke radove. U Tridesetogodišnjem ratu, od 1618. do 1648., borili su se turopoljski banderijalci na bojištima u Češkoj, Ugarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj. Turopoljski župan Nikola Malenić iz Kurilovca bio je 1620. kraljevski dvorjanik i konjanički zapovjednik u Letovaniću i Žažini, poslanik u Ugarskom saboru u Požunu, nuncij hrvatskih staleža na dvoru kralja Rudolfa II., Matije II. i Ferdinanda II. te je obnašao niz drugih visokih dužnosti. Juraj Malenić sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu u Njemačkoj i bio na raznim vojnim dužnostima u Pokupskoj i Banskoj krajini.

U borbi protiv Turaka zabilježen je 1633. i 1635. plemić Matej Pogledić iz Kurilovca kao zapovjednik turopoljskog banderija na Kupi, a Juraj (Đuro) Arbanas, iz Arbanasove grane zvane Benak, obnašao je tu dužnost 1644. Zapovjednik Baltazar Pogledić spominje se 1669. kao izaslanik Petra Zrinskog koji je išao turskom sultanu u Solun radi dogovora o uroti protiv Habsburga. Kurilovčanin Pavao Pogledić (1728., 1738. ‒ 1740.) bio je zapovjednik u utvrdi Zrin.

Turopoljci su hrvatskoj vojsci dali nekoliko podmaršala, pukovnika, potpukovnika i veliki broj drugih časnika. Bili su časnici u Pokupskoj i Banskoj krajini, prefekti carskih utvrda, sudjelovali u Velikom turskom ratu, borili se na talijanskim bojištima u Nasljednom ratu 1701. – 1714. godine. Turopoljski plemić Nikola Malenić iz Velike Mlake bio je član komisije za uređenje granice nakon Požarevačkog mira 1718. te je 1729. obnašao dužnost podbana. Njegov sin, koji se također zvao Nikola, sudjelovao je u drugoj polovici 18. stoljeća kao potpukovnik u Američkom ratu za neovisnost. Kurilovčanin Petar Paraminski, ondašnji zapovjednik grada Zrina i Kostajnice, vodio je 1742. kao glavni zapovjednik hrvatske vojske, zajedno s potpukovnikom Jurjem Pogledićem, turopoljske banderijalce na ratište u Italiju u borbi protiv Španjolaca. Uz njih se spominju također časnici Nikola Arbanas (od 1746. zapovjednik turopoljskog banderija), Juraj Brigljević i Ivan Trumbetašić.

U ratu Bavarske protiv Prusije 1747. turopoljski je banderij pripadao I. plemićkoj četi kojom je zapovijedao turopoljski potpukovnik Juraj (Đuro) Pogledić. Banderij su vodili turopoljski satnici Juraj Mikšić ml. i Ivan Mikšić, poručnik Ivan Lučić te dočasnici Juraj Car, Tomo Lacković, Petar Kovačević i Ivan Modić. Potpukovnik Juraj Pogledić spominje se od 1750. kao pukovnik Kostajničke pukovnije, a 1771. kao general.

Prema podatcima u Turopoljskom leksikonu dobio je Aleksandar Mihalj Malenić Kurilovečki kao časnik u Banskoj krajini naslov baruna 22. lipnja 1762. od carice Marije Terezije, a nakon četrnaest godina, 5. srpnja 1776., uzdignula ga je na grofovski stalež.

Grof Franjo Erdödy pisao je 26. siječnja 1779. turopoljskom županu generalu Jurju Poglediću da je Marija Terezija pohvalila junaštvo turopoljskih banderijalaca.

I protiv Napoleona borili su se turopoljski plemići pod svojim zapovjednicima i pod svojom zastavom. Natporučnik Juraj Brigljević vodio je turopoljski banderij protiv Napoleona 1797., a 1809. zapovjednik je bio Ivan Trumbetaš, dok je njegov zamjenik bio Ivan Čunčić. Tu su dužnost obnašali do pobjede nad Napoleonom 1813. Maršal Marmont u svojim je Memoarima zapisao kako su 28. lipnja 1809. zarobili dvije zastave.²⁵⁾ Radilo se o turopoljskim zastavama. Pisac Miroslav Krleža spominje ih u svojem Dnevniku 1918–22:

»Iz onog vremena datira klasičan turopoljski distih:
Gda su Francuzi Turopolcem barjaka zeli,
Rekli su Turopolci: em imamo v Lukavcu tri«.²⁶⁾

Turopoljci su kao podanici Napoleonovih Ilirskih pokrajina bili novačeni u francuske postrojbe. Sudjelovali su u beskrajnim Napoleonovim vojnim pohodima i posijali kosti diljem Europe. Zanimljive su opservacije maršala Marmonta:

»U duhu je njihovog uređenja da u vrijeme mira ostaju kod svojih kuća, a da ih napuste samo u slučaju rata, jer oni su većinom oženjeni i njihove su ruke potrebne pri obrađivanju zemlje, oni osim toga predstavljaju snažni dio stanovništva. Oni bi već sutra kada bi im naredili otputovali bez žaljenja ratovati protiv Rusa čak i do na kraj Poljske, jer je rat njihov zanat; međutim smatrali bi se izgubljenima ako bi u jednom trenutku pomislili da će život provesti po stalnim garnizonima.«²⁷⁾

Krleža je napisao: »Turopoljci i Samoborci još jučer su kao graničari francuskog cara i ilirskog kralja stigli sve do Berezine i do Moskve, pak opet nazaj’ od Moskve do Pariza, i što se tu oko njih ratuje i tko to već ratuje i kako, baš ih boli glava!«²⁸⁾

Ti zapisi o Turopoljcima ilustriraju ratnu prošlost turopoljskog plemstva, no ta slika nije sigurno ni izdaleka potpuna, jer taj dio turopoljske povijesti još nije dovoljno istražen, ali već i ovdje izneseni podatci pokazuju da je Plemenita općina turopoljska, s obzirom na svoju veličinu, dala Hrvatskoj nerazmjerno veliki broj učenih ljudi i vojnih časnika te značajno pridonijela ne samo kulturnom razvoju već i obrani Hrvatske.

U 19. stoljeću imali su imućni turopoljski plemići svoje palače i kurije i na zagrebačkom Gornjem gradu (Griču). Turopoljski župan Antun Danijel Josipović, kao »najbogatiji hrvatski veleposjednik«, kako ga naziva povjesničar Dragutin Hirc,²⁹⁾ imao je raskošnu palaču na južnom kraju Katarinina trga prema Strossmayerovu šetalištu. U Opatičkoj je ulici imao palaču Kurilovčanin Aleksandar Jelačić, a na Markovu trgu svoje su kuće imali Turopoljci Franjo Kušević, Nikola Petković, Nikola Dumbović, obitelj Puc i obitelj Stepanić. Aleksandar Mihalj barun Malenić Kurilovečki imao je tri kuće u Zagrebu, dvije na Markovu trgu i jednu u Mesničkoj ulici. U Gospodskoj ulici (danas Ćirilometodskoj) nalazila se kuća obitelji Škrlec Lomnički i Tome Huzjaka. U Mesničkoj ulici bili su domovi obitelji Ivana Šoštarića, Andrije Cvetkovića, Petra Valičevića i Mateja Škrlca. U Mletačkoj su ulici imali kuće župan Magdalenić i Nikola Špišić, a u Kamenitoj i u Jezuitskoj ulici nalazila se kuća Kalmana Mikšića iz Lukavca. U Ulici pod vratima bile su kuće Turopoljaca Ivana Puđara, Đure Čunčića, Josipa Fabečića, Petra Paraminskog, Luke Bedekovića, Pavla Filipčića i udovice Malčević. Uz spomenute kuće spominju se još i palače obitelji Berković, Blažeković, Brigljević, Bušić, Jakopović, Janković, Magdić, Petričević, Pogledić Kurilovečki, Vernić, Zrnčić i vjerojatno još pokoja.

Hrvatski narodni preporod i ilirski pokret

Kad se govori o ilirskom pokretu, potrebno je razlučiti dva razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća hrvatski narodni preporod čiji je pokretač bio grof Janko Drašković i koji je tzv. »Iliriju Veliku« zamišljao državom svih Hrvata unutar Habsburške Monarhije. To je preporodno razdoblje, uvjetno rečeno, trajalo od 1832. do 1840. Drugo je razdoblje počelo nakon 1840. godine, kad je kormilo preuzeo Ljudevit Gaj, s početnom namjerom da pod imenom Ilirije okupi sve slavenske narode koje bi predvodila Rusija, a kad mu to nije uspjelo, tada se okrenuo južnim Slavenima, s tim da je središnjica te Ilirije trebala postati Srbija. Prema Enciklopediji Jugoslavije³⁰⁾ hrvatski su znanstvenici, filolog Franjo Fancev te književni povjesničari Đuro Šurmin i Slavko Ježić, početkom 20. stoljeća odvojeno obrađivali hrvatski narodni preporod i ilirski pokret. Tek je 1954. Antun Barac dosljedno zastupao stajalište da je ilirski pokret istovjetan s hrvatskim narodnim preporodom i od tada je u kroatistici prevladalo Barčevo stajalište.

Zapravo je hrvatski narodni preporod grofa Janka Draškovića bio završni dio dvjestogodišnjeg prirodnog razvoja hrvatskog jezika prema književnom jeziku na štokavskoj osnovi temeljenog na hrvatskoj lingvističkoj baštini nastaloj na sva tri hrvatska narječja, štokavskome, kajkavskome i čakavskome, koji je svoj vrhunac dosegnuo sredinom 19. stoljeća, dok je Gajev ilirski pokret skrenuo taj razvoj prema stvaranju jedinstvenoga južnoslavenskog jezika, a kulminirao je Bečkim književnim dogovorom na kojem su hrvatski i srpski lingvisti zaključili da su Hrvati i Srbi jedan narod koji govori jedan jezik.

Stanje prije hrvatskoga narodnog preporoda

Sve do 19. stoljeća u službenoj je uporabi u politici, administraciji i znanosti bio na području ugarskog i hrvatskog dijela Monarhije latinski jezik. U Kraljevini Hrvatskoj prevladavao je u školstvu, tisku i kazalištu njemački jezik, dok je hrvatski jezik bio jezik komunikacije i književnog stvaralaštva.

U Plemenitoj općini turopoljskoj, koja je unutar Kraljevine Hrvatske do druge polovice 19. stoljeća uživala veliki stupanj autonomije (A. G. Matoš naziva je plemenitom grofovijom³¹⁾), interni su akti i zapisnici, kako svjedoči bogata turopoljska arhiva, bili pisani hrvatskim kajkavskim jezikom, dok se u službenoj korespondenciji i u sudstvu koristio latinski i dijelom hrvatski jezik s iznimkom da su sudski zapisnici i presude kao i izjave svjedoka radi vjerodostojnosti i razumijevanja bile pisane na hrvatskome kajkavskom jeziku.

Premda se hrvatska književnost razvijala kroz povijest na sva tri hrvatska narječja, kajkavskome, čakavskome i štokavskome, postojala je svijest da se radi o istom jeziku. Ideja o potrebi korištenja jedinstvenoga hrvatskog jezika na štokavskoj osnovi javlja se u Hrvatskoj već u 17., a osobito u 18. stoljeću. O kodificiranju hrvatskog jezika i pravopisa na štokavskoj osnovi pisali su još u 16. stoljeću Zadranin Šime Budinić (1530. – 1600.), koji je počeo upotrebljavati i neke dijakritičke znakove, te kasnije Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.) čakavac rodom, ali djelatan prvenstveno u kajkavskoj sredini, koji je još u 17. stoljeću osjetio »da je razvitak hrvatskoga književnog jezika krenuo u korist štokavštine«³²⁾ i »borio se za načelo, da se svaki glas označi posebnim slovom«. U spisu Croatia rediviva dokazivao je da je Hrvatska nekad obuhvaćala cijeli rimski Ilirik, a da su sva njezina narječja samo dijelovi hrvatskog jezika.³³⁾

Svjestan različitih dijalekata u hrvatskom jeziku, kao i toga da je štokavsko narječje jedno od njih, napisao je 1662. turopoljski kajkavski pisac Juraj Habdelić na trećoj stranici svojeg Opomenka u uvodnom dijelu knjige Zerczalo Marianzko (Zrcalo Marijansko) sljedeće: »Ništarmenje, komu se horvatski hoče govoriti, neka reče mesto lehko lahko, mesto osem osam, mesto jalen jalan, mesto nesem nisam itd. Ar né teško mesto E. postaviti, ili reči I. ali mesto E. A. Ja sem činil štampati onak, kak onde govore, gde sem pisal«.³⁴⁾ Drugim riječima, Habdelić se, znajući da svi Hrvati ne govore istim narječjem, pri pisanju koristio onim narječjem hrvatskog jezika kojim su govorili stanovnici područja u kojem je pisao.

Kajkavski pisac i leksikograf Ivan Belostenec iz Varaždina izdao je 1672. knjižicu Deset propovijedi o euharistiji kombinacijom štokavskoga, kajkavskog i čakavskog narječja, a u svoj rječnik Gazophylacium uključio je hrvatske riječi iz sva tri narječja. Još jedan kajkavski pisac, Tituš Brezovački (1757. – 1805.), javlja se »kao (predštokavski) navjestitelj novih vremena (...) i sve ideje s kojima će Gaj nastupiti u životnoj polemici s Mađarima, sve su one zapravo formulirane u stihovima Brezovačkog (...). Zanimljivo je da Brezovački, vrstan kajkavski komediograf, pripada među prve koji u Zagrebu priznaju vrijednost Kačićeve štokavštine i potrebu da se ona instalira kao standard cjelokupne hrvatske književnosti«.³⁵⁾ Svoju pjesmu posvećenu trima sestrama, Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, napisao je na štokavskoj ikavici pedeset godina prije ilirskog pokreta. U komediji Matijaš grabancijaš dijak izvedenoj 1804. uvodi likove koji govore čistom štokavštinom.

Još jedan kajkavac, Karlovčanin Josip Šipuš, isticao je 1796. u brošuri Temelj žitne trgovine potrebu kodificiranja hrvatskog jezika.³⁶⁾

Bečki filolog, slovenskog podrijetla, Jernej Kopitar, vladin cenzor za slavenske knjige, pisao je 1810. kako zagrebačko (kajkavsko) svećenstvo smatra da je dubrovački štokavski govor najpodesniji za opći književni jezik. Jedan je pokušaj bio i u doba Napoleonovih Ilirskih pokrajina kada je 1812. Šime Starčević izdao u Trstu Novu ričoslovicu iliričku. Autorova je namjera bila stvoriti jedinstveni hrvatski jezik na temelju govora hrvatske Like.³⁷⁾ Dvije godine kasnije, 1814. godine, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac izvješćuje Jerneja Kopitara o prijedlogu reforme pravopisa koju je već bio izradio njegov kanonik i profesor Marko Mahanović (1773. – 1824.) u djelu Observationes circa croaticam ortographiam³⁸⁾ sa svrhom ujedinjenja hrvatskih dijalekata (unio dialectorum).³⁹⁾
Mahanović se zalagao za pravopisno načelo »piši kako govoriš«⁴⁰⁾ koje je 1788. za njemački pravopis predlagao njemački jezikoslovac Johann Christoph Adelung (1732. – 1806.) u djelu Vollständige Anweisung zur Deutschen Orthographie (Iscrpne upute o njemačkom pravopisu). Mahanović je 1796. smatrao da »Hrvati trebaju poput Nijemaca uvesti zajednički jezik i pravopis«.⁴¹⁾ Spomenimo usput da je Mahanović bio 1815. župnik u Pokupskom, kao i kasnije pisac Pavao Štoos.

Kao poticatelje hrvatskoga narodnog preporoda treba svakako spomenuti Josipa Voltića (1750. – 1825.), autora Rječnika ilirskog, talijanskog i latinskog jezika (Ricsoslovnik) koji je smatrao da budući jezični razvoj treba temeljiti na sva tri hrvatska narječja. Ivan Derkos (1808. – 1834.) predlagao je 1832. u svojoj raspravi Genius patriae super dormientibus suis filiis (Duh domovine nad uspavanim sinovima svojim) spajanje jezika Hrvatske, Dalmacije i Slavonije i jedinstveni književni jezik. Iste godine objavio je Josip Kundek poslanicu Riječ jezika narodnoga, a Matija Smodek od te godine predaje hrvatski jezik na zagrebačkoj akademiji.⁴²⁾ »Uglavnom, mlada je generacija«, konstatira Enciklopedija Jugoslavije,⁴³⁾ »već 1830. navijestila tu promjenu, koja se mogla s uspjehom provesti samo žrtvujući kajkavsku tradiciju (...) štokavskom narječju«.⁴⁴⁾

Turopoljci spriječili nametanje mađarskog jezika

Potkraj 18. stoljeća pod utjecajem francuskog prosvjetiteljstva jača u Mađarskoj ideja o nacionalnoj suverenosti i javlja se velikomađarska ideja. Ne mareći za dotadašnji relativno miran suživot raznih naroda na ugarskom području Monarhije, Mađari se javljaju sa zahtjevom da se na području cijeloga ugarskog dijela Monarhije, a to bi značilo i u Hrvatskoj, umjesto latinskog u službenoj uporabi koristi mađarski jezik koji bi se obvezno morao učiti i u hrvatskim školama. Tome se 1790. oštro usprotivio Turopoljac Nikola Škrlec Lomnički kao hrvatski ravnatelj školstva i prabilježnik Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te je taj pokušaj propao. No Mađari nisi mirovali. Na svojim saborima 1825. i 1850. zahtijevali su »da stvore jedinstvenu, strogo mađarsku državu, te stadoše nasrtati ne samo na nemađarske narode u Ugarskoj, već htjedoše i u Hrvatsku uvesti mjesto službenoga latinskoga jezika – mađarski«.⁴⁵⁾

Mađarski pritisak na Hrvatsku jačao je samosvijest Hrvata i ukazao na potrebu stvaranja jedinstvenoga hrvatskog jezika. Turopoljski pravnik i političar Josip Kušević iz Male Mlake održao je 1826. u Hrvatskom saboru oštar govor protiv ponovnog pokušaja uvođenja mađarskog jezika u Hrvatskoj, dokazujući poseban položaj hrvatskog kraljevstva. Josip Kušević bio je prabilježnik Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a time i član Hrvatskog sabora, hrvatski nuncij u Hrvatsko-ugarskom saboru, čuvar pečata te je obnašao još mnoge druge dužnosti. Godine 1830. objavio je knjižicu O posebnim pravima i ustavu Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae) kojom je dokazao da je prema povijesnim ispravama Hrvatska oduvijek imala svoj posebni državnopravni položaj i da je bila nezavisna od Ugarske.

Iste godine, kad je Turopoljac Josip Kušević dokazivao u Hrvatskom saboru posebni državnopravni položaj Hrvatske u Monarhiji, uključio se u preporodna kretanja i mladi Ljudevit Gaj (1809. – 1872.), rođen u Krapini, inače po narodnosti Nijemac iz Slovačke, koji je humanističku naobrazbu (filozofija i pravo) stekao u Beču, Grazu i Pragu. Poput Šime Budinića (u 16. stoljeću) i Pavla Rittera Vitezovića (u 17. stoljeću) bavio se i Gaj reformom hrvatskog pravopisa, a uzor mu je bila češka ortografija (češki dijakritički znakovi). Zalagao se za morfonološki pravopis (poznat kao korijenski). Godine 1830. izašla je njegova Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, zapravo kajkavski pravopis. Gaj je u to doba nacionalnog buđenja Hrvata pisao i pjesme budnice od kojih je pjesma Još Horvatska ni propala (1833.) doživjela među narodom najveću popularnost.

Kako je iz hrvatskih rječnika složen Vukov srpski rječnik?

U Beču se u to doba događa nešto što će kasnije negativno utjecati na pozicioniranje hrvatskog jezika. Nakon Prvoga srpskog ustanka zatekao se 1813. u Beču hercegovački Srbin Vuk Stefanović Karadžić, seljak samouk, bez redovnog školovanja, koji je prije toga neko vrijeme radio kao pisar i učitelj u Srbiji. Na nagovor bečkog Slovenca, lingvista Jerneja Kopitara, prikupljao je narodne pjesme, pripovijetke i poslovice s područja Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a onda mu je Kopitar predložio da napiše rječnik srpskog jezika koji Srbija do tada nije imala, jer je u uporabi bio tzv. crkvenoslavenski, odnosno slavenosrpski jezik. Ponuđena zadaća nadilazila je Vukove mogućnosti pa je pisao Kopitaru, kao pisaru Dvorske knjižnice u Beču, »da mu pošalje dotad izašle hrvatske rječnike, koje je«, kako navodi publicist Ivan Strižić,⁴⁶⁾ »zatim temeljito opljačkao, proglasivši hrvatske riječi srpskim«. Radilo se o do tada objavljenim hrvatskim rječnicima, među kojima su se nalazili i kajkavski rječnici Habdelića, Belostenca i Jambrešića. Iz prepiske Kopitara i Vuka vidi se da se ovaj potonji više volio oslanjati na »šokačkog vladiku«, tj. biskupa Maksimilijana Vrhovca Rakitovečkog od kojeg je očekivao pomoć jer se od pravoslavnih vladika »ne nada ničemu«.⁴⁷⁾ Kako bi opravdao korištenje hrvatskih rječnika za stvaranje srpskoga, Karadžić je negirao postojanje hrvatskog naroda i hrvatskog jezika tvrdeći da se radi o Srbima katoličke vjere (»rimskog zakona«). Polazeći od stajališta da su »Srbi svi i svuda«, napisao je Karadžić u Objavljenju o srpskom rječniku 1816. da Rječnik sadrži sve »srpske« riječi koje se nalaze u rječnicima Della Belle, Belostenca, Jambrešića, Stullija itd., i da ima samo jednu trećinu pravih srpskih riječi, uglavnom s područja istočne Hercegovine. Vukov Srpski rječnik, koji je objavljen 1818., poznat je u lingvističkim krugovima po tome što je nastao prije negoli je napisana ijedna rečenica srpske književnosti na tome jeziku.⁴⁸⁾ Taj je rječnik poslužio velikosrpskim ideolozima kao dokaz da je stara hrvatska književnost zapravo srpska.

Poput ranije Marka Mahanovića tako je i Vuk preuzeo Adelungovo načelo »piši kako govoriš« i dodao »a čitaj kako je napisano«. Vukov rječnik nije bio prihvatljiv Srbima jer je imao previše hrvatskih riječi i oblika. Najviše mu se protivila Srpska pravoslavna Crkva predbacujući Vuku da želi u Srbiju progurati unijatsku (grkokatoličku) vjeru. Tek 50 godina kasnije, 1898. godine, rječnik je prihvaćen u Srbiji nakon što je preuređen i ekaviziran.

Radeći na širenju srpskog identiteta, Karadžić je 1849. tiskao prošireno izdanje etnografske građe s cijeloga južnoslavenskog štokavskog prostora pod naslovom Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona,⁴⁹⁾ tj. Srba pravoslavne, islamske i katoličke vjeroispovijesti. I dok je Vuk Stefanović Karadžić svojatao staru dubrovačku i dalmatinsku književnost ubrajajući je u srpsku književnost, Ljudevit Gaj i ilirci nisu marili za nju. Poznati hrvatski lingvist Zdenko Škreb navodi za ilirce da su se »svjesno odvraćali od toga da bi nasljedovali i nastavljali dalmatinsku i dubrovačku renesansnu i baroknu književnost«, kao i da nisu uzimali stariju hrvatsku književnost za svoj uzor.⁵⁰⁾

Janko Drašković i hrvatski narodni preporod

Budući da je jačao pritisak Mađara za uvođenje mađarskoga kao službenog jezika, napisao je 1832. grof Janko Drašković (1770. – 1856.) upute hrvatskim zastupnicima u Hrvatsko-ugarskom parlamentu pod naslovom Disertacija iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših. U Disertaciji je proklamirao buduća načela jezične politike i preporučio da zajednički jezik svih Hrvata bude štokavski tip hrvatskog jezika. Nije naodmet pripomenuti da je u to doba grof Janko Drašković bio član Turopoljskog bratstva, a taj su status još 20. veljače 1570. stekli njegovi preci, biskup i ban Juraj Drašković te biskupov brat Gašpar Drašković sa svim potomcima, kad su na velikom spravišću turopoljskog plemstva u Maloj Gorici usvojenjem (adopcijom) primljeni u Turopoljsko bratstvo.⁵¹⁾ Grof Janko Drašković bio je izravni potomak turopoljskog plemića usvojenika Gašpara Draškovića.

Draškovićeva Disertacija bila je sinteza ondašnjeg stanja u razvoju jedinstvenoga hrvatskog jezika te je ostavila snažan dojam. Prvenstveni cilj Janka Draškovića bio je nacionalni, kulturni i gospodarski preporod Hrvata. Zauzimao se da štokavsko narječje bude zajednički jezik svim Hrvatima unutar Habsburške Monarhije. S obzirom na to da je ondašnja znanost polazila sa stajališta da su Hrvati i Slovenci potomci starih ilirskih plemena, Drašković je zagovarao stvaranje »Ilirije Velike« ili »Kraljevstva Iliričkog« koje bi uz hrvatske zemlje obuhvatilo također Bosnu i slovenske zemlje, no potrebno je naglasiti da je »Iliriju Veliku« Drašković vidio u okviru višestoljetnih državno-pravnih veza s Ugarskom.⁵²⁾

Turopoljsko je plemstvo, kao i ostalo hrvatsko plemstvo, oduševljeno prihvatilo Draškovićev narodni preporod. Turopoljski župan Đuro Josip Josipović (1802. – 1837.), koji je župansku dužnost obnašao od 1832. do smrti 1837. godine, bio je zagovornik ideja grofa Janka Draškovića o posebnosti hrvatske države. Kao član Gornjeg doma u Hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu od 1832. pripadao je Draškovićevu hrvatskom bloku koji se borio za hrvatska prava. Njegov brat grof Antun Danijel Josipović (1806. – 1874.) obnašao je dužnost turopoljskog župana od 1837. do 1846. godine. Prijateljevao je s Jankom Draškovićem i bio s njim 1838. među osnivačima Narodne čitaonice u Zagrebu, u okviru koje je 1842. osnovano društvo Matica ilirska (kasnije Matica hrvatska). Kad se 1839. pripremala prva izvedba Kukuljevićeve drame Juran i Sofija, uzeo je Budimir Praunsperger, jedan od glavnih organizatora prve ilirske kazališne predstave, Antuna Danijela Josipovića za ulogu Hasan-paše.

Ponesen hrvatskim narodnim preporodom, odlučio je Ljudevit Gaj 1832. tiskati novine na hrvatskom jeziku. Zahtjev je podnio Ugarskom namjesničkom vijeću, ali je bio odbijen pa se 1833., uz preporuku utjecajnoga grofa Janka Draškovića, obratio carskoj kancelariji u Beču.⁵³⁾ Naime, šezdesetpetogodišnji grof Janko Drašković vidio je u mladom poduzetnom i ambicioznom dvadesettrogodišnjem Gaju osobu koja bi mogla nastaviti njegovo djelo na afirmiranju hrvatskog jezika na štokavskoj osnovi pa ga je kao bogati velikaš materijalno pomagao.

Gaja je na Draškovićevu preporuku primio osobno državni kancelar knez Metternich i zadržao se s njim u neuobičajeno dugom razgovoru o čijem se sadržaju ništa ne zna. No kasniji Gajevi postupci ukazuju na to da se razgovor s knezom Metternichom nije sveo samo na izdavanje novina. Knez Metternich bio je poznat po strogoj cenzuri u zemlji, protivnik svake nacionalne, literarne ili akademske slobode, ali i kao osoba koja je znala savršeno obrlatiti čovjeka.⁵⁴⁾ Izvjesno je da je Metternich 1834. dopustio Gaju izdavanje novina na hrvatskom jeziku, ali se nagađa da mu je dopuštenje dao pod do danas nepoznatim uvjetima i zahtijevao od Gaja određene protuusluge. O raznim nagađanjima, kao i o stvarnom sadržaju tih razgovora, nije se Ljudevit Gaj nikad izjašnjavao. Jedan od najučenijih Hrvata onog doba, dr. Imbro Tkalac, napisao je u svojim Mladenačkim uspomenama iz Hrvatske objavljenim 1894.: »Knez Metternich primio je Gaja u audijenciju koja je veoma dugo trajala. O toj je audijenciji Gaj uvijek diplomatski šutio, čak i sa svojim najintimnijim prijateljima (...). Lako se dade zaključiti da je svjetski diplomata držao mladog Gaja za korisno oruđe u svojoj politici prema Ugarskoj«.⁵⁵⁾

Pisac i leksikograf Miroslav Krleža titulira Gaja u Baladama Petrice Kerempuha u pjesmi Planetarijom⁵⁶⁾ »doktor Ludwig von Gay«, aludirajući, kako to navodi Mladen Kuzmanović u Rječniku i komentaru Balada Petrice Kerempuha, na »suvremene glasine da je Ljudevit Gaj nastojao dobiti od Beča plemićku titulu«.⁵⁷⁾

Susret s Metternichom bio je prekretnica u djelovanju Ljudevita Gaja. Gaj je 1835. počeo dvaput tjedno u Krapini tiskati »Novine horvatzke« na kajkavskom izričaju koji se koristio u Kraljevini Hrvatskoj. Kao književni prilog »Novinama« izdavao je jedanput tjedno »Danicu horvatzku, slavonzku y dalmatinzku«. Dakako da je izlaženje novina na hrvatskom jeziku dalo veliki doprinos hrvatskomu narodnom preporodu i obradovalo čitavu hrvatsku javnost pa su i Turopoljci, kao pravi domoljubi, pjevali hrvatske budnice, a i sam Ljudevit Gaj bio je rado viđeni gost u palači turopoljskog župana grofa Antuna Danijela Josipovića koja se nalazila na Griču na Katarininu trgu⁵⁸⁾ uz Strossmayerovo šetalište. Čak mu je dopustio da stanuje u njegovoj, i u tu mu je svrhu 1837. kupio novo pokućstvo. U »Ilirskim narodnim novinama« izlazio je do 1. lipnja 1838. oglas da se pretplata za novine prima u Josipovićevoj kući br. 7.

Gajev panslavenski odnosno južnoslavenski ilirski pokret

Ostarjeli grof Janko Drašković prepuštao je vodstvo ilirskog pokreta mladom Ljudevitu Gaju koji je u rukama imao jako propagandno sredstvo – »Ilirske narodne novine«. Naime, »Novine horvatzke« izlazile su pod tim imenom samo godinu dana, a onda je 1836. godine Ljudevit Gaj promijenio naziv u »Ilirske narodne novine« I dok je Janko Drašković zamišljao svoju »Iliriju Veliku« ili »Kraljevstvo Iliričko« kao nacionalnu državu svih Hrvata u okviru postojećega ustavnog poretka, tj. u političkoj zajednici s Ugarskom kao ravnopravnim partnerom, Ljudevita Gaja nije previše zanimao hrvatski narodni preporod, već je ponesen idejama svojih slovačkih zemljaka Jana Kollara i Pavla Josefa Šafařika sanjao o velikoj panslavenskoj Iliriji koja bi obuhvaćala sve slavenske narode. Iz uporabe su nestali u njegovim novinama pojmovi Hrvat i hrvatski narod. Umjesto toga spominju se Iliri iz Hrvatske, Iliri iz Dalmacije, Iliri iz Kranjske, Iliri iz Bosne i sl. Sadržaj »Danice ilirske« bio je panslavenski s vijestima iz područja kulture svih slavenskih zemalja. Kad je 1837. Gaj odlučio tiskati »Ilirske narodne novine« ćirilicom umjesto latinicom, i kad je već bio podnio i molbu kod ministra Josefa Sednitzkog u Beču, prevršio je mjeru i naljutio svoga promotora, grofa Janka Draškovića, pa je morao od toga odustati.⁵⁹⁾

Grof Janko Drašković bio je još uvijek potpuno posvećen svojoj preporoditeljskoj zadaći. Godine 1838. objavio je spis Ein Wort an Iliriens hochherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes (Riječ plemenitim kćerima Ilirije o starijoj povijesti i najnovijem književnom preporodu njihove domovine), koji je, prema Ivi Frangešu, izazvao pravo oduševljenje.⁶⁰⁾

Još uvijek je 1839. godine vladala harmonija između turopoljskog plemstva i iliraca. Kad je turopoljski plemić Nikola Mikšić iz Donjeg Lukavca bio 1839. u Hrvatskom saboru izabran za protonotara Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, napisao je ilirski pjesnik kanonik Toma Gajdek, kasniji predsjednik Društva sv. Jeronima, stihove »Veseli se Turopolje, ti ilirsko milo oko«. I Antun Danijel Josipović tada je još uvijek uživao naklonost Gajevih novina. Kad je na velikom turopoljskom spravišću na Lucinje 1840. bio ponovno izabran za župana, »Ilirske narodne novine«, kako piše Velimir Deželić, simpatično su pisale o toj svečanosti, navodeći kako su Turopoljci nanovo posvjedočili »da narod naš, ma za čiju bilo volju od iskrenosti narodnosti svoje i ljubavi prama njoj nikada ni nipošto popustiti kadar nije«.⁶¹⁾

Za to se vrijeme Gaj usredotočio na realizaciju svoje panslavenske ideje. Uz pomoć posrednika uspostavio je 1838. vezu s carskom Rusijom nudeći se da radi u službi ruske politike na Balkanu. Iste je godine u spisu Secreta arcana objavio da će u Hrvatskoj raditi na promicanju ćirilice i pravoslavlja kao prave slavenske Crkve. U proglasu od 23. studenoga 1839. istaknuo je dužnost svakog rodoljuba da nauči »azbuku cirilsku«.

Međutim, godine 1840., nakon što je Gaj otputovao osobno k caru Nikolaju u Petrograd i dobio od cara za ostvarenje svojih panslavenskih ciljeva 25 000 rubalja, javljaju se među plemstvom u Hrvatskoj prve ozbiljne sumnje u Gajev ilirski pokret. Već tada su novine koje nisu bile pod Gajevim utjecajem pisale da Iliri »uvode srpski jezik, da žele posrbiti Hrvatsku i prevesti ju na pravoslavlje, a uništiti staru hrvatsku narodnost i domovinu«.⁶²⁾

Mađarski povjesničar Mihály Horváth (1809. – 1878.) u knjizi Dvadeset pet godina iz povijesti Mađarske (1823. – 1848.), pišući o ilirizmu, iznosi stajalište da je sveslavenska ideja bila opasni tajni plan ruskoga generala Čičakova, koju je preuzeo Jan Kollar, a Kollarov je prijatelj Gaj te »opasne« ideje presadio u Hrvatsku. Metternich je, davanjem dozvole Gaju za pokretanje političkih novina, pronašao pravi put kako da odvoji Mađare i Hrvate. »Vatreni ilirci su mislili da služe svojoj narodnosti, a vukli su konce Metternichove politike – i na vlastitu štetu.«⁶³⁾

Gaj je, međutim, za svoje ideje pridobio hrvatsko građanstvo, posebno intelektualce koji mahom nisu bili Hrvati, pa im je nadnacionalna ideja ilirizma bila prihvatljiva radi pune integracije u hrvatsko društvo. Najpoznatiji među njima bili su Grk Dimitrija Demeter, Srbin Đuro Daničić, Slovenac Stanko Vraz (inače Jakob Frass), Slovak Bogoslav Šulek, zatim Vatroslav Lisinski (inače Ignacije Fuchs), Adolf Tkalčević (Weber), Ljudevit Vukotinović (inače Farkaš), Ferdo Livadić (inače Wiesner), ali i mnogi drugi. Svi su oni bili oduševljeni Gajevom sveslavenskom ilirskom idejom i dali su svoj veliki doprinos u kulturnom i znanstvenom razvoju Hrvatske. Većina njih je nakon 1860. ilirizam zamijenila hrvatstvom, čime su hrvatska kultura i znanost mnogo dobile.

Vrlo je vjerojatno da je Gaj u ono doba bio zapravo marioneta u rukama Metternicha koji ga je financijski podupirao kako bi odvojio Hrvatsku od političke zajednice s Ugarskom i uključio je u austrijski dio Monarhije. U tu je svrhu Gaju izvrsno poslužilo nastojanje Mađara da na području ugarskog dijela Monarhije uvedu mađarski kao službeni jezik. Potencirajući opasnost od mađarizacije, Gaj je pod geslom aula est pro nobis (»dvor je uz nas«) uvjeravao hrvatsku javnost da se jedino uz pomoć Austrije može Hrvatska oduprijeti mađarizaciji.

Već spomenuti Imbro Tkalac napisao je u svojim Mladenačkim uspomenama iz Hrvatske da, premda je bio pristaša ilirskog pokreta, o Ljudevitu Gaju nije imao baš dobro mišljenje: »bio je duhovit, žarko ambiciozan i silno tašt. Solidnog znanja baš nije imao (...) izgovarao bi samo neke dubokoumne izreke kao kakav prorok, a svaki je slušač mogao iz toga da razabere ono što je želio.« Svoje proaustrijsko stajalište Gaj je volio naglašavati parolom aula est pro nobis (»dvor je uz nas«), čime je izazvao sve one koji su se protivili vezanju Hrvatske uz Austriju. Imbro Tkalac upozoravao je Gaja i njegove ilirce da se ne zanose previše uzrečicom aula est pro nobis, tumačeći im kako dvoglavi austrijski orao »zacijelo laže, jer ima dva jezika i govori kroz dva kljuna«.

Ni Miroslav Krleža nije imao baš visoko mišljenje o Ljudevitu Gaju. U Marginalijama Enciklopedije Jugoslavije zapisao je da se »javlja iz Budima Gaj, a sa Gajem vseslavenstvujušča stihija slavenoserbskih, ilirskih i jugoslavenstvojuščih horvackih pravopisanija...«. »Gaj nije bio nikakav ‘kajkavac’, nego baš pravi pravcati Švaba. Majka mu nije znala ni beknuti, a nažalost ni njemački, što se vidi iz njenih pisama«. »Gaj je u ono vrijeme primao obilate stipendije od Metternicha. On je već četrdesetih godina živio kao grand-seigneur. Palais u Gospodskoj ulici, štamparski monopolista (kupio je Županovu tiskaru), posjed na Mirogoju, prstenje i igle careva i kraljeva, mistifikacija sa slavjanskom historijom u Moskvi i t.d. i t.d.«⁶⁴⁾

Konačno, nije ni grof Janko Drašković bio oduševljen Gajevim političkim ambicijama, ali je naivno vjerovao da Gaj radi u korist hrvatskoga narodnog preporoda. »Da on pisati oče«, zapisao je 1844. tada već sedamdesetčetverogodišnji grof Janko Drašković, »sebi i nama bi koristio, nego kano kolovođa [tj. politički vođa, o. a.] nije zreo niti ufani [tj. pouzdan, o. a.] – a ovo mu je želja i duša«.⁶⁵⁾ »Gaja kao političkog čovjeka Janko Drašković nije cijenio«, piše povjesničar Jaroslav Šidak u Enciklopediji Jugoslavije. Drašković je »zastupao mišljenje kako Hrvatska treba dobiti neovisnu vladu, ali da uz to zadrži i zajedničko zakonodavstvo s Mađarima«.⁶⁶⁾

Hrvatsko plemstvo nije u početku pridavalo naročitu važnost djelatnosti Ljudevita Gaja. Poneseno preporodnim idejama grofa Janka Draškovića, hrvatski su plemići, a među njima i turopoljski župan grof Antun Danijel Josipović, podržali 1840. u Hrvatskom saboru prijedlog Janka Draškovića da se donese članak XXIV. kojim se zahtijevalo da se u Kraljevskoj zagrebačkoj akademiji i u svim gimnazijama uvede čisti narodni jezik (štokavština). Uz svestranu podršku plemstva posvećuje se Drašković stvaranju Narodnog kazališta 1840., a na poticaj biskupa Jurja Haulika osniva se 1841. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Turopoljski župan grof Antun Danijel Josipović bio je, kao istinski domoljub, također među utemeljiteljima Čitaonice u Zagrebu.

S vremenom je sve agresivnija Gajeva proaustrijska politika, kao i njegovo sveslavensko djelovanje, počelo iritirati hrvatsko plemstvo. Razilaženje u političkim stajalištima Antuna Danijela Josipovića i njegova podstanara Ljudevita Gaja nije se moglo izbjeći. U hrvatskim se povijesnim knjigama ne spominje da je Gajeva politika odvajanja Hrvatske od ugarskog dijela Monarhije i povezivanje uz Austriju iza koje je stajao knez Metternich bila protuustavna i stoga neprihvatljiva za hrvatsko plemstvo. Hrvatsko je plemstvo imalo povijesnu obvezu čuvati i braniti postojeći ustavni poredak, a pogotovo je tu zadaću imalo turopoljsko plemstvo čija je Plemenita općina turopoljska svoj višestoljetni autonomni položaj temeljila na municipalnom pravu kakvo Austrija nije poznavala. Konačno, ne smije se smetnuti s uma i donedavno negativno iskustvo turopoljskog plemstva s dvije Ilirije koje su prethodile ilirskom pokretu. U Napoleonovim Ilirskim pokrajinama koje su obuhvaćale dio Hrvatske južno od Save stupio je 1812. na snagu francuski građanski zakonik i ukinuta je Plemenita općina turopoljska, a plemstvo je izgubilo dotadašnje povlastice. Nakon prestanka francuske okupacije zaposjela je Austrija bivše Ilirske pokrajine i uspostavila 3. kolovoza 1816. Kraljevinu Iliriju. Budući da austrijski dio Monarhije nije poznavao municipalno pravo, nije postojao pravni temelj za ponovnu uspostavu autonomne Plemenite općine turopoljske. Tek su se 1822., pripojenjem Turopolja Kraljevini Hrvatskoj, stvorili uvjeti za ponovnu uspostavu plemićke turopoljske općine. Sjećanje na razdoblje tih dviju Ilirija još je uvijek bilo svježe u Turopolju i budilo je od samog početka oprez kako prema nazivu Ilirija tako i prema Gajevoj proaustrijskoj politici.

Gajevo protuustavno djelovanje prinudilo je turopoljskog župana Antuna Danijela Josipovića da otkaže gostoprimstvo Ljudevitu Gaju u svojoj kući na Gornjem gradu. Od 17. prosinca 1840. pretplata se za »Ilirske narodne novine« nije više primala u palači turopoljskog župana Antuna Danijela Josipovića, već u Dömetörfijevoj kući u Dugoj (danas Radićevoj) ulici. Dotadašnja idila između turopoljskog župana Antuna Danijela Josipovića i Ljudevita Gaja brzo se topila i razočarani Gaj krenuo je u napad protiv svojega donedavnog dobročinitelja, a sada protivnika, turopoljskog župana.

Kako bi se suprotstavio Gajevoj proaustrijskoj ilirskoj politici koja je bila izravno usmjerena protiv hrvatskih ustavnih vrijednosti, osnovao je 1841. turopoljski župan Antun Danijel Josipović, zajedno s grofovima Aleksandrom Draškovićem i Ivanom Nepomukom Erdödyjem te barunima Jurjem i Levinom Rauchom, Horvatsko-vugersku stranku,⁶⁷⁾ koja je, kako se jasno iščitava u njezinu imenu, bila nacionalno hrvatska, a politički i dalje vezana uz Ugarsku. Bila je to ustavna stranka kojoj je glavni cilj bio zadržati politički status quo, tj. sačuvati postojeći ustavni poredak koji je u sedamstogodišnjoj političkoj zajednici s Ugarskom jamčio zaštitu povijesnih prava i povlastice hrvatskog plemstva te sprečavao bilo kakvo strano uplitanje Austrije, Rusije ili neke treće države u unutrašnje poslove hrvatskog kraljevstva. Cilj je stranke bio dakle oduprijeti se vezivanju Hrvatske uz Austriju i sačuvati postojeći ustavni poredak i konačno time spriječiti ukidanje Plemenite općine turopoljske.

Ljudevit Gaj odmah je reagirao. Osnovao je iste godine Ilirsku stranku čiji je cilj bio ostvariti Metternichove ciljeve, tj. izdvojiti Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju iz političke zajednice s Ugarskom i pripojiti je austrijskom dijelu Carevine te utopiti Hrvatsku u panslavensku ilirsku državu koja bi obuhvaćala i ostale slavenske narode. »Ilirske narodne novine« postale su ilirsko stranačko glasilo i pokrenule su snažnu propagandu protiv Horvatsko-vugerske stranke tvrdeći da je cilj Horvatsko-vugerske stranke uključiti Hrvatsku u mađarsku državu i uvesti mađarski jezik kao službeni jezik u upravu i škole. Zanimljivo je da su hrvatsko svećenstvo i biskup Juraj Haulik vrlo aktivno sudjelovali u Gajevu ilirskom pokretu, ali iz vjerskih razloga. Vjerovali su da na taj način brane hrvatsko katoličanstvo od opasnosti koja je prijetila od tri milijuna mađarskih protestanata.⁶⁸⁾

I dok hrvatski povjesničari svrstavaju Horvatsko-vugersku stranku među natražnjačke, a Ilirsku stranke među napredne, strani povjesničari ne misle tako. Hrvatsko-mađarski povjesničar Dinko Šokčević napisao je u knjizi Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata⁶⁹⁾ da je Josipović bio liberal i prihvaćao je najliberalnija načela mađarske oporbe i da je pisao i u Kossuthovim novinama »Pesti Hirlapu«. Citira pritom njemačkog povjesničara Konrada Clewinga (studirao je povijest u Münchenu, Beču i Zagrebu) koji smatra da se ne može tvrditi da su ilirci napredni i liberalni, a »mađaroni« konzervativni, jer nijedna od tih stranaka nije imala razrađenu društveno-političku koncepciju ni konkretan socijalni program.⁷⁰⁾

Pristaše Horvatsko-vugerske stranke nazivale su svoju stranku domoljubnom strankom, a pristaše Ilirske stranke nazivali su njih mađaronima, i taj se naziv uvriježio u povijesti. Za članove Horvatsko-vugerske stranke, kao i za većinu hrvatskog plemstva, pojam Hrvat i pojam ilirac nikad nisu bili istoznačni; dapače, pojam ilirac za njih je značilo negiranje hrvatstva. Turopoljski župan Antun Danijel Josipović o tome je govorio na turopoljskom spravišću u Velikoj Gorici 1842., izričito zahtijevajući od turopoljskih plemića da čuvaju svoju hrvatsku narodnost kako ne bi postali Ilirci.⁷¹⁾

Hrvatski pravaški ideolog Antun Starčević pisao je da su se u doba ilirskog pokreta samo mađaroni izjašnjavali Hrvatima, odnosno da je svatko tko je za sebe govorio da je Hrvat smatran mađaronom (»reći da si Hervat, znamenova da si Mađaron«).⁷²⁾ Pisac Antun Gustav Matoš napisao je početkom 20. stoljeća u feljtonima koje je objavljivao u novinama »Hrvatska sloboda« da se suvremena ilirska literatura nije smatrala hrvatskom, već jugoslavenskom.⁷³⁾ U »Hrvatskoj slobodi« od 11. lipnja 1910. napisao je da je D. Demeter, premda se osjećao »Ilirom«, ipak bio velik hrvatski pisac.⁷⁴⁾

Kako bi podržao Gajevu novoosnovanu Ilirsku stranku, stigao je 12. rujna 1841. panslavist Jan Kollar u posjet Zagrebu. Ilirski tisak oduševljeno ga je pozdravio i njemu u čast objavio je ilirac Ivan Kukuljević Sakcinski u »Danici ilirskoj« br. 36, od 18. rujna 1841., prigodnu panegiričnu pjesmu posvećenu »uzajemnosti sveslavjanske neumarlomu spisatelju« Ivanu Kollaru. Kollara je tom prigodom primio i zagrebački biskup i banski namjesnik Juraj Haulik koji je, kao pristalica ilirizma Janka Draškovića, završio svoj pozdravni govor riječima »da Bog poživi municipalna prava trojedne kraljevine s konstituciom ugarskom« kao i »da Bog poživi bratju našu konštitucionalnu pod krunom ugarskom«⁷⁵⁾ čime Gajevi ilirci nisu baš bili naročito oduševljeni.

Gajev ilirski jezik i negiranje pojmova Hrvat i hrvatski nisu besprigovorno prihvatili ni svi hrvatski intelektualci. Turopoljac po majci, Dragutin Rakovac, koji je počeo kao kajkavski pisac i kasnije postao hrvatski preporoditelj, nije podržavao Gajevo zanemarivanje hrvatskog jezika. U svojoj je knjižici Mali katekizam za velike ljude (1842.) nastojao pohrvatiti Gajev politički ilirizam i ograničiti ilirsko ime na kulturno područje.⁷⁶⁾ Nažalost, bilo je prekasno.

Politička borba iliraca za vlast

Približavali su se izbori za županijsku skupštinu i izbor velikog župana Zagrebačke županije koji su bili zakazani za 30. svibnja 1842. Približavanje izbora snažno je polariziralo hrvatsko društvo jer su Gajevi ilirci nastojali pošto-poto pobijediti na izborima i osvojiti vlast u Zagrebačkoj županiji. Biskup Juraj Haulik, koji je u to doba bio banski namjesnik, podržavao je Gaja u toj namjeri i novčano mu pomagao kako bi potkupio što više glasača za Ilirsku stranku.

Na županijsku izbornu skupštinu (reštauraciju), kao i na sve druge svečane prigode, dolazilo se obvezno u svečanoj plemićkoj odori uz koju se nosila sablja i/ili kubura. Bojeći se mogućih izgreda, zatražio je Nikola Zdenčaj, veliki župan Zagrebačke županije, da delegati ne dolaze na izbornu skupštinu s oružjem. Turopoljski župan Antun Danijel Josipović, kako navodi Laszowski, dao je poštenu riječ da će njegovi plemići doći nenaoružani. I dok su se turopoljski plemići pridržavali zabrane, ilirci su stigli naoružani pištoljima, puškama i handžarima⁷⁷⁾. Prije početka skupštine došlo je do prepirke između iliraca i turopoljskih plemića navodno oko mjesta u dvorani i nastala je tučnjava u kojoj su naoružani ilirci ranili neke turopoljske plemiće i istjerali ih iz dvorane. Nakon toga ilirci su sami održali županijsku skupštinu i izabrali svoje županijsko čelništvo. Uz ilirce i velikog župana Nikolu Zdenčaja nalazili su se i neki članovi visokog plemstva, grof Janko Drašković, grof Laval Nugent, grof Juraj Oršić, barun Franjo Kulmer i Eduard Jelačić.

Ti su događaji doveli do potpunog prekida svake suradnje turopoljskog župana Antuna Danijela Josipovića s ilircima. Odmah je već idućeg tjedna turopoljski župan Antun Danijel Josipović sazvao veliko turopoljsko spravišće (skupštinu) u Velikoj Gorici koje je održano 7. lipnja 1842. Na spravišću je odlučeno da se pošalje interpelacija samom kralju o kršenju njihove ustavne slobode. Opisali su događaje na županijskoj skupštini i iznijeli stajalište da magistrat Zagrebačke županije, koji je izabran bez turopoljskog plemstva, nije zakonit i da su im bila osporena stoljetna plemićka prava izbora županijskog čelništva. Upozorili su na »opasne tendencije iliraca« i zahtijevali da kralj putem posebno imenovanog povjerenika istraži tu stvar.⁷⁸⁾ Odlučili su također prekinuti odnose sa Zagrebačkom županijom sve dok ne stigne kraljeva odluka. Bio je to prijelomni trenutak u političkom djelovanju Antuna Danijela Josipovića, koji se od tada jače okreće prema Ugarskoj, smatrajući da jedino ona može zaštititi turopoljsku autonomiju i jamčiti budući opstanak Plemenite općine turopoljske.

Kralj je udovoljio zahtjevu turopoljskog spravišća i imenovao za svog povjerenika Josipa Šiškovića, velikog župana Virovitičke županije, da istraži slučaj. Ilirci su branili svoja stajališta i osporavali turopoljskom plemstvu njihove privilegije. Šest godina povlačilo se pitanje povlastica turopoljskog plemstva na svakoj sjednici Hrvatsko-ugarskog sabora. Napeto stanje i neredi u Hrvatskoj, koje su stvarali ilirci, primorali su konačno kralja Ferdinanda V. da dekretom od 11. siječnja 1843. zabrani u javnoj uporabi ilirsko ime i grb u novinama, javnim spisima, kod javnih rasprava i osobito u školama. Neočekivani kraljev dekret uplašio je Ljudevita Gaja jer je smatrao da su on i njegov ilirci pali u kraljevu nemilost, a posljedično i u Metternichovu nemilost. Stoga se Gaj 1843. brzo povukao iz vodstva stranke i prepustio je Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom.

Zbog zabrane ilirskog imena Ilirska stranka promijenila je svoj naziv u Narodnu stranku, Matica ilirska postala je »narodna Matica«, a ilirski jezik preimenovan je u narodni jezik. Neistina je kad povjesničar Trpimir Macan navodi da je ilirsko ime zamijenjeno hrvatskim.⁷⁹⁾ Ilirci (sada narodnjaci) nisu kao nacionalno obilježje nikad koristili pridjev hrvatski. Svoj su jezik nazivali ili jezik ilirski, ili jezik narodni, ili jezik slavjanski, ili južnoslavjanski ili pak jezik naš materinski. Uzalud će današnji čitatelj tražiti u ondašnjim »Narodnim novinama« ili u »Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj« da se spominje hrvatski jezik. Činjenica je također da je književni prilog »Danica« samo po naslovu bio hrvatski, slavonski i dalmatinski, jer je sadržajno »Danica« bila panslavenski prilog, u kojem su objavljivane vijesti o kulturnim zbivanjima u Poljskoj, Češkoj, Rusiji, Srbiji, Kranjskoj (današnjoj Sloveniji), pa čak i kod Lužičkih Srba, tako da je vrlo malo mjesta u novinama ostajalo za pokoju vijest iz Trojedne kraljevine.

Prepustivši vodstvo Narodne stranke Kukuljeviću, Gaj se posvetio stvaranju velike ilirske države na Balkanu nakon što su mu propala nastojanja da za sveslavensku velikoilirsku ideju zainteresira Ruse kao »osnovke slavenstva«. Smatrajući pravoslavlje »pravom slavenskom Crkvom«, povezao se 1843. u Beogradu s velikosrpskim krugovima. U Enciklopediji Jugoslavije navodi se da »on održava tajne veze s emisarom poljske emigracije u Beogradu Františekom Zachom i s društvom koje je ondje 1844. osnovano radi jugoslavenske propagande«. Članovi toga tajnog društva u Beogradu bili su uz Gaja i neki njegovi najbliži suradnici.⁸⁰⁾ Poljski agent František Zach (1807. – 1892.), inače češke narodnosti, razradio je za srbijansku vladu plan stvaranja Velike Srbije. Taj je plan poslužio 1844. srpskom ministru unutrašnjih poslova Iliji Garašaninu za pisanje njegova Načertanija u kojem je razrađena koncepcija stvaranja Velike Srbije od svih slavenskih država na Balkanu, koje bi se okupile oko Srbije kao njihove matice. Gaj je postao veliki propagator južnoslavenske države u kojoj bi Srbija bila »sredotočje« buduće zajedničke države,⁸¹⁾ pa je Zach smatrao da Gaj »ne ilirsko kraljevstvo, nego upravo srpsko carstvo u familiji Karađorđevoj namjerava« stvoriti.⁸²⁾

Pa ipak, zabrana ilirskog imena i ilirskih obilježja nije smanjila tenzije u Hrvatskoj. Kad je 22. travnja 1843. sazvana sjednica Hrvatskog sabora, na sjednicu je došao neočekivano veliki broj seoskog plemstva, ne samo iz Turopolja, već i iz Svetoga Ivana Zeline, Moravča, Šašinovca i Jamnice. Uplašivši se nazočnosti tako velikog broja nižih plemića, ban je odgodio otvaranje sjednice Sabora za dva dana, odredivši da zasjedanje počne 24. travnja. Na saborskoj sjednici održanoj 30. svibnja 1843. izvijestio je ogorčeni turopoljski župan Antun Danijel Josipović kako su se ilirci prestrašili velikog broja plemića i zahtijevali od bana da odgodi izbore, a na tim odgođenim izborima održanim 24. travnja nije bilo dopušteno turopoljskom plemstvu da pristupi izborima, što je bilo protuzakonito. Pritom je bio pročitan dekret kralja Matije iz 1477. godine i 95. članak iz 1723. u kojima se govori o pravima plemića Plemenite općine turopoljske.⁸³⁾

Antituropoljska politika iliraca narodnjaka primorala je Josipovića da radikalizira svoja stajališta. Ozbiljno je počeo gajiti ideju o osamostaljenju Plemenite općine turopoljske kao posebne županije i o njezinu istupanju iz Zagrebačke županije.

Istodobno je Gaj u svojim novinama poticao tenzije između proaustrijskih iliraca (sada narodnjaka) i turopoljskog plemstva. Ilirci narodnjaci stalno su podgrijavali tezu da Horvatsko-vugerska stranka želi uvesti mađarski jezik u hrvatske škole i ustanove, a sebe su prikazivali kao borce za narodni jezik. Onaj pravi cilj borbe Horvatsko-vugerske stranke koji se ticao očuvanja postojećeg ustava i staroga municipalnog prava nije se u ilirskoj propagandi spominjao i sasvim se izgubio u javnom prostoru.

Na sjednici Hrvatsko-ugarskog sabora održanoj 28. lipnja 1843. u Požunu osudio je Gajeve stavove barun Levin Rauch, član Horvatsko-vugerske stranke, i pritom upozorio na članak 40. iz 1536. koji zabranjuje urotu protiv države, a Gaj u svojim novinama čini upravo to i truje hrvatsku mladež. U novinama objavljuje kako će »Rus svakom slavenskom narodu, koji se k njemu pridruži dati ustav (...) i da ilirci sa svojom zvijezdom i polumjesecom misle da se otrgnu od Ugarske i u svezi s drugim slavenskim narodima žele da osnuju veliko ilirsko carstvo«. Na kraju je optužio biskupa Haulika da je, kao pristalica ilirizma, kriv za tadašnju situaciju jer je potpomagao buntovnike⁸⁴⁾ i nakon što je kralj osudio ilirizam. Podržao ga je grof Aleksandar Drašković koji je, pozivajući se na zadnje županijske izbore, naglasio kako se »ideja ilirizma u čitavoj ogavnosti pokazala. Ilirci su oružjem navalili na plemiće. Plemići su ih mogli oružjem napasti, ali oni izabraše blaži način. Plemstvo turopoljsko obratilo se je kralju i županijama s izjavom da ne priznaje nezakonite ovlasti.«

U toj se napetoj situaciji trebala 9. prosinca 1843. održati županijska skupština. Turopoljski plemići bojali su se da bi ih ilirci ponovno mogli potjerati sa skupštine pa su se ovaj put uputili u Zagreb dobro naoružani. Stiglo je oko 700 naoružanih seoskih plemića, ne samo iz Turopolja već i iz Svetoga Ivana Zeline i Stubice. Ilirac grof Albert Nugent doveo je svojih sto trideset naoružanih vojnika (šerežana) i zatražio da se pošalje vojska koja bi štitila velikog župana Nikolu Zdenčaja. Dovedene su četiri čete pod komandom natporučnika Ivana Braunhofera iz 48. pukovnije i dvojice zapovjednika 1. divizije da budu u pripravnosti. Ulicama Gornjega grada kretale su se i grupe »crnoškolaca«⁸⁵⁾ naoružane batinama i sabljama. U Dömetörfijevoj kući u Dugoj (Radićevoj) ulici nalazio se stožer iliraca s Ljudevitom Gajem i grofom Albertom Nugentom. Turopoljski plemići nalazili su se uglavnom na Katarininu trgu u palači turopoljskog župana Antuna Danijela Josipovića koji se u to doba nalazio u Požunu na zasjedanju Hrvatsko-ugarskog sabora. Ostali su se Turopoljci smjestili u palačama Turopoljaca Karla Jelačića, Stjepana Kosa i bilježnika Vernića. Stanje je bilo napeto. Premda se vojska trudila da drži stanje pod kontrolom, u tome nije uspjela. U neredu i pucnjavi ubijena su četvorica turopoljskih plemića na Markovu trgu u Zagrebu dok ih je trideset bilo ranjeno pa je palača turopoljskog župana Josipovića bila pretvorena u bolnicu. Među vođama koji su u borbi vodili turopoljske čete i kasnije izvijestili o događajima kraljevu kancelariju u Požunu bili su grofovi Ivan Nepomuk i Antun Erdödy, Aleksandar Drašković, Karlo i Rikard Jelačić, Dionizije Sermage, Koloman Bedeković, baruni Šandor, Levin i Đuro Rauch, Aurel Kušević, Lujo Mikšić i još 18 drugih plemića. Točan nastanak i tijek borbe nije bilo moguće utvrditi jer je svaka strana imala svoju verziju. Obje su strane u sukobu odaslale svoje deputate kralju i zahtijevale da se istraže izgredi i konačno sredi stanje u Hrvatskoj. Dok je dio plemstva ukazivao da su ilirizam i panslavizam najveća opasnost za Ugarsku, uvjeravali su hrvatski ban Franjo Haller i zagrebački biskup Juraj Haulik da u Hrvatskoj nema ilirizma koji bi bio opasan za državu.⁸⁶⁾ Kancelar knez Metternich pozvao je 2. ožujka 1844. u Beč ilirca Dragutina (Karla) Klobučarića, predsjednika Banskog stola, da Metternicha izvijesti o događajima u Hrvatskoj. Klobučarić je iskoristio svoje poznanstvo s Metternichom i čitav je jedan sat na audijenciji razgovarao s njim tražeći da ukine turopoljskim plemićima pravo glasa kako bi se ukinula turopoljska većina u Saboru. Metternich mu je tom prigodom rekao: »I ban mi je izrazio istu želju da se Turopoljcima reduciraju i smanje glasovi prije nego što bude obdržavao restauraciju. Ja prihvaćam njegovo mnijenje te ću stvar dobro promozgati, to se mora urediti.«⁸⁷⁾

Gajevo koketiranje sa Srbijom bilo je za turopoljskog župana Antuna Danijela Josipovića novi dokaz o protuhrvatskom djelovanju Ljudevita Gaja. Na sjednici Ugarskog sabora 8. srpnja 1844. upozorio je zastupnike na opasnost koju nosi proaustrijski ilirizam, »jer od ove opake austrijske vlade ne možemo iščekivati ništa dobra«. Naglasio je da ilirci žele »hrvatsku slavnu kraljevinu razoriti i na njezinim razvalinama stvoriti ili austrijsku carevinu ili neku nebuloznu srpsko-ilirsku državu«. »Al taj buntovni govor«, zaključuje Velimir Deželić, »učinio ga je u očima Ilira: izdajicom domovine«,⁸⁸⁾ a takvo je mišljenje o Antunu Danijelu Josipoviću prihvaćeno u hrvatskoj historiografiji nakon ulaska Hrvatske u južnoslavensku političku zajednicu 1918. i zadržalo se do današnjeg doba. Zbog toga je Antun Danijel Josipović još i 2007. godine za povjesničara Miju Pema bio »izdajica hrvatske stvari«.⁸⁹⁾

A da Turopoljci nisu bili nikakve izdajice hrvatstva, svjedoči Velimir Deželić opisujući kako je drugog dana nakon instalacije bana Franje Hallera za velikog župana Zagrebačke županije, tj. 10. prosinca 1844., održan na Gornjem gradu zbor na otvorenom. Kad je ban Haller zabranio jednom govorniku da govori hrvatski, nastala je velika galama. Velimir Deželić piše: »Neki seoski plemić stupio je pred bana i doviknuo mu: ‘Volim moju odsječenu glavu vidjeti na zelenom ovom stolu, nego da pustim zabraniti komu govoriti hrvatski (...)’. Isti plemići s turopoljske strane vikali su: ‘Hrvatski – hrvatski’.«

Kad je 1845. ukinuta zabrana i ponovno dopušteno korištenje ilirskog imena, Gaj se ohrabrio i vratio na čelo stranke.

Cijela 1844. i 1845. godina protekle su u žestokim raspravama i u Hrvatskom saboru i u Ugarskom saboru o turopoljskom pitanju. Povjerovavši tvrdnjama iliraca o promađarskim Turopoljcima, pojavile su se u mađarskim časopisima i knjigama teorije da su Turopoljci zapravo ostatak nekoga turskog plemena, odnosno da su podrijetlom Mađari i da je to bio razlog da su kroz povijest uživali posebne povlastice mađarskih vladara.⁹⁰⁾ Ozbiljno se u Ugarskom saboru 1844. razmatrala zakonska osnova o osnivanju samostalnog »turopoljskog kotara« koji bi bio, kako navodi Bresztyenstky, samostalni municipij, neovisan o Zagrebačkoj županiji, kao i o bilo kakvoj hrvatskoj upravnoj vlasti. Prema tome prijedlogu bili bi imenovani povjerenici koji bi utvrdili granice između Plemenite općine turopoljske i Zagrebačke županije.⁹¹⁾

Uvidjevši da je njegova borba za ostanak u okviru hrvatsko-ugarske političke zajednice krivo shvaćena, turopoljski se župan Antun Danijel Josipović našao u neprilici jer je morao braniti turopoljske plemiće ne samo od ilirskih laži nego i od velikomađarskih nacionalista koji su prisvajali Turopoljce. U mađarskim novinama »Pesti Hirlap«, broj 609, od 18. siječnja 1846., Josipović je napisao: »Za moju mađarsku braću imam simpatija u srcu, ja štujem govor kneza, kojim govori vjernim Mađarima (...). Ali ako cijenim glas brata, to sam svojoj vlastitoj narodnosti, kao svojem najdražem dragulju tako odan da svakoga smatram neprijateljem koji ovu svetu relikviju silovitim rukama takne.«⁹²⁾

Politički sukobi između pristalica domoljubne Horvatsko-vugerske stranke i panslavenske Ilirske/Narodne stranke zaoštravala se sve više približavanjem županijskih izvora 1845. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 28. ožujka 1845. odlučno je Antun Danijel Josipović na hrvatskom jeziku opovrgnuo sve optužbe u kojima se sumnjalo u njegovo hrvatstvo izjavivši: »Nebo, pod kojim stojim, svjedokom mi je da nijesam nikada ništa drugo želio, nego najbolje za svoju domovinu, te da su mi uvijek svetima bile narodnost i municipija moje domovine.« Turopoljski asesor grof Karlo Jelačić Buzinski i grof Stjepan Drašković objašnjavali su u novinama »Agramer politische Zeitung«, broj 29, od 5. svibnja 1845., da njihova stranka ne nosi ime »turopoljska«, već da im je sveto ime Hrvata te da se zove »horvatska stranka«.

A onda je kao grom iz vedra neba stigao kraljevski reskript od 14. rujna 1845. kojim je Ljudevit Gaj uspio isposlovati od Metternicha da se u Saboru dopušta pravo glasa samo onima koji su pozvani banskim pismima, čime je nakon šesto godina ukinuto pravo turopoljskim plemićima da sudjeluju u radu Sabora. Na sjednici Sabora održanoj 25. rujna 1845. pročitao je ban Franjo Haller spomenuti reskript koji je izazvao konsternaciju među turopoljskim plemstvom i »gromko klicanje iliraca«. Razvila se oštra rasprava. Zastupnik turopoljskog plemstva i Zagrebačke županije, odvjetnik Josip Brigljević, u svojem je govoru izjavio da »sada jedva bez suza može govoriti vidjevši ustavnu slobodu pokopanu« te je izrazio žaljenje »zbog propasti starih pravica, kakovih je tek malo zemalja s Hrvatima jednako imalo«. Dodao je da je »kraljev reskript opasan po konstituciju i da je nezakonit«. Odvjetnik Kuštić objasnio je da se prema zakonskom čl. 10. i 11. iz 1790. godine »ove zemlje ne smiju vladati nikakovim reskriptima, manualima, patentima, već zato je taj reskript nezakonit, al nezakonit je i zato jer dira u temeljne povlastice plemstva – u pravo legislativnog sudjelovanja.«⁹³⁾

U Hrvatskom saboru sukobljavali su se argumenti obiju stranaka. Na optužbu Ivana Kukuljevića Sakcinskog da je Horvatsko-vugerska stranka protiv hrvatskog jezika i da želi uvesti mađarski jezik u Hrvatsku odgovorio je na istoj saborskoj sjednici 29. rujna 1845. turopoljski župan Antun Danijel Josipović na hrvatskom (umjesto na latinskom jeziku): »Ja sam bio vazda pošten čovjek, uvijek sam branio pravice plemenite braće turopoljske, koje toliko gospodu s druge strane peku. Moram kazat, da sam uvijek bio i uvijek ću biti pravi domorodac, da sam ljubio domovinu, materinji jezik, narodnost (...). Mogu vam javiti da s našega puta nikad saći ne ćemo, da ćemo uvijek naša prava braniti, uvijek pravi Hrvati ostati; jer zato, što se ne ćemo od braće Mađara odijeliti ne slijedi, da hoćemo našu domovinu satrti. Ne ću se klanjat za nikakovu čast, ne ću učiniti nikakov korak, koji bi bio proti moje domovine, proti moga naroda za ništa na svijetu (...).«⁹⁴⁾

Čak su i biskupu Jurju Hauliku, inače uvjerenom ilircu, bile apsurdne ilirske tvrdnje da bi Turopoljci željeli uvesti mađarski jezik u Hrvatsku, kao i tvrdnje velikomađarskih nacionalista da su Turopoljci neko mađarsko pleme pa je u svom govoru u Ugarskom saboru 1844. primijetio da ti tobožnji mađarski Turopoljci ne razlikuju mađarski jezik od kineskog.⁹⁵⁾

O stanju u Zagrebačkoj županiji i o uzrocima sukoba izvijestila je kralja Ferdinanda Zagrebačka županija u pismenoj reprezentaciji od 20. veljače 1846. u kojoj se između ostalog navodi:

»Sjeme nesloge ove zasijao je neki Ludovik Gaj, koji je štampariju a i uredništvo novina zadobio.

Ove novine pod imenom ‘Horvatske Novine’ godine 1835. prvi put na svjetlo izišavše, kako u obziru svoga imena, tako i glede narodnoga jezika, zadobiše općenitu pohvalu svih državljana – pače sa zahvalnošću pozdravili su državljani ovu očinsku brižljivost vladanja glede izobražavanja narodnog jezika.

Nu jedva što protječe jedna godina, i već spomenuti urednik novina naslov njihov ‘Novine Horvatske’ u ‘Novine Ilirske’ promijeniti, bratimski narod mađarski u istima ne samo crniti, nego i raznim pogrdama vrijeđati (...) nije za grijeh niti za opačinu kakovu smatrao.

Otuda je slijedilo, da je najveći dio državljana – vidivši da pravu njihovu narodnost hrvatsku sam Ljudevit Gaj ugnjesti nastoji, koji je propovijedao, da joj od Mađara pogibelj prijeti – i želeći nju sačuvati i s bratskim narodom mađarskim i nadalje u prijateljskom i zakonitom savezu ostati – od spomenutoga Gaja i njegovih sljedbenika odstupio.

Po odstupu ovom i budući da je novinar Gaj na stazi, kojom je jedanput pošao bio, tvrdokorno i ostao, posljedica bila je ta, da su se malenom ovom kraljevstvu dvije stranke porodile, jedna ilirska, a druga vjerna svome zakonitomu sustavu, hrvatska«.

U nastavku »pismene reprezentacije« opširno se navode događaji iz 1843. godine:

»Bivši bo u ono doba vrhovni župan [Zagrebačke županije, op. a.] Nikola Zdenčaj, urekao je bio na dan 9. decembra 1843. veliku skupštinu županije naše i na ovu po ovdašnjiim županijskim časnicima pozvao sve plemiće ove županije. Plemstvo, budući tako po časnicima rok velike skupštine obznanjen, na urečeni dan dodje, – nu kakovim mu se je ružnim i lukavim načinom predusrelo!

Jer kad plemstvo do vratiju županijske kuće dodje, ondje je od ilirske stranke, sklopljene od 120 kmetova grofa Nugenta i sabranim po Zagrebu i Karlovcu ‘tepcima’, koji su svi sabljama, pištoljima, noževima, kopljima i puškama iz iste vojničke oružnice, a žalibože i iz županijske dobivenim, providjeni bili, – iskusiti moralo napadanje najprije bacanjem kamenja, a zatim opaljivanjem pušaka i pištolja.«⁹⁶⁾

Na neobjektivno pisanje Gajevih »Novina hrvatsko-slavonsko-dalmatinskih« o događajima u županijskoj skupštini⁹⁷⁾ u i Hrvatskoj potužio se Antun Danijel Josipović u članku objavljenom u mađarskim novinama »Pesti Hirlap« pod naslovom »Zagrebački listovi«. Za pristalice Horvatsko-vugerske stranke bio je otvoren jedino njemački tisak u Zagrebu i peštanski tisak.

Događaji u Hrvatskoj u svezi s Turopoljem zaintrigirali su i tisak izvan Hrvatske. Tako su ugledne novine »Augsburger Allgemeine Zeitung«, koje su se redovito mogle naći na stolovima svake zagrebačke kavane, poslale svog dopisnika u Turopolje da upozna te »turopoljske Mađare« i provjeri što se tamo događa. U broju od 4. veljače 1846. napisao je dopisnik o Turopoljcima (prijevod je iz onog doba) da su »ovi ljudi takovi korjeniti, pravi Hrvati, kakve je ikada Hrvatska o prosu i šljivovici othranila; pak zato nijedan, rekbi ni riječi mađarski ne znade«.⁹⁸⁾

Povjesničar Jaroslav Šidak navodi u Enciklopediji Jugoslavije da je Ljudevit Gaj 1846. po Metternichovu nalogu otišao ponovno u Beograd i nakon povratka podnio kancelaru opširno izvješće. U Kragujevcu je bio gost kneza Miloša Obrenovića s kojim je nekoliko puta razgovarao u četiri oka. Od kneza Miloša Obrenovića iskamčio je 392 dukata, a zatim je zatražio i dobio za svoje usluge u Srbiji novčanu nagradu još i u Beču. Iduće godine, 1847., ponovno je otputovao u Beograd i tom prigodom učvrstio svoje velikosrpske veze.

Akademik Radoslav Katičić piše u svojoj knjizi Vilinska vrata⁹⁹⁾ o franjevcu Stjepanu Verkoviću (fra Iliji) koji se zagrijao za ilirski pokret i koga je 1843. Ljudevit Gaj zavrbovao za svoje tajne misije. Bilo je to u skladu s Garašaninovim Načrtanijem u kojem je pisalo, navodi Katičić, »o potrebi da se za srpsku politiku pridobiju bosanski franjevci«, pa je fra Ilija postao tajni agent srpske vlade.

Južnoslavenska ilirska euforija nije se ograničila samo na jezičnu kulturu. Skladatelj Vatroslav Lisinski u svojem je ilirskom zanosu skladao ili notirao pjesme poput Rado ide Srbin u vojnike, Ja sam Srbin, srpski sin, Ajde braćo, ajd junaci, Na levoj strani kraj srca ili U Omera više Sarajeva itd.¹⁰⁰⁾

I dok su ilirci vođeni naivnim Gajem na sve načine podilazili Srbima, njima su ilirci i Gaj bili potpuno nezanimljivi. Srbi su u to doba imali već razrađenu velikosrpsku ideju i nije im na kraj pameti bila nekakva Gajeva ilirska odnosno sveslavenska država. Ilija Mamuzović, srpski povjesničar, piše u Enciklopediji Jugoslavije¹⁰¹⁾ da su srpski pisci bili protivnici »mrtvog ilirskog imena koje u sebi ništa ne znači«. U ilirskom su pokretu vidjeli skrivene protusrpske »namere rimsko-nemačkog ministerstva a i rimske bogomoljske stolice u Rimu«. Srbima su, tvrdi Mamuzović, smetali kroatizmi u ilirskom jeziku, a javilo se i pitanje čija je Bosna i Hercegovina, dubrovačka književnost i narodna poezija, koje je svojatala Srbija. Prema Mamuzoviću čak i onaj mali broj Srba koji su podržavali ilirizam zapravo je u njemu vidio približavanje Hrvata Srbima, drugim riječima mogućnost posrbljivanja Hrvata.

U prilično napetoj situaciji pripremani su u Zagrebu županijski izbori koji su održani 28. i 29. srpnja 1846. U namjeri da sačuva mir u doba izbora, pozvao je ban Franjo Haller u pomoć vojsku. Bili su to vojnici 13. Wimpferove pukovnije, sami Talijani. Na zaprepaštenje iliraca pobijedio je Josip Žuvić, kandidat Horvatsko-vugerske stranke. Slavlje pobjednika razjarilo je tada već pijane ilirce koji su navalili na pobjednike i na vojsku. Kao začetnici nereda posebno se spominju mladi ilirac, književnik Mirko Bogović i mladi grof Đuro Erdödy. Rezultat borbe bilo je 13 mrtvih i 27 ranjenih osoba. Ovaj je događaj ušao u povijest pod nazivom »srpanjske žrtve«.

Na velikoj skupštini Zagrebačke županije održanoj 20. veljače 1847. žučno se raspravljalo o stanju u Hrvatskoj koje je prouzročio Gajev ilirski pokret. Kako navodi Velimir Deželić, vodila se »borba žestoka«. Jedan od »starih Hrvata« izjavio je da u književnosti ilirskoj i u novom pravopisu vidi propast hrvatske književnosti, vidi propast zaboravljenog imena hrvatskog, vidi odcjepljenje od Ugarske.¹⁰²⁾ Suprotstavio mu se veliki župan Zagrebačke županije Emerik (Imbro) Pechy izjavivši da se mora rabiti Gajev pravopis koji je kraljevskom odlukom potvrđen. Na županijskim se sjednicama, piše Velimir Deželić, protestiralo protiv pravopisnih odluka Hrvatskog sabora i poslalo pismo Ugarskom saboru da književni jezik ilirski nije narodni već srpski.¹⁰³⁾

I dok je Gajev suradnik, ilirac Ljudevit Vukotinović, 1846. u nacrtu programa Narodne stranke napisao da je njegova »narodnost Slavjanska koja se osniva na književstvu ilirskom«,¹⁰⁴⁾ u Beču je Vuk Stefanović Karadžić pod sloganom »Srbi svi i svuda« propagirao srpski jezik i velikosrpske ideje negirajući postojanje Hrvata i prisvajajući hrvatski jezik i književnost, što je imalo velikog odjeka među tadašnjim slavističkim krugovima od Beča do Petrograda.

Turopoljski župan Antun Danijel Josipović javno je razotkrivao Gajevo protuustavno djelovanje i postajao je sve teži problem za Ljudevita Gaja. Gaju nije preostalo ništa drugo nego ponovno zamoliti za pomoć svojeg pokrovitelja kneza Metternicha, što je ovaj i učinio. Odlukom od 5. prosinca 1846. grof Antun Danijel Josipović bio je kraljevim dekretom uklonjen s mjesta turopoljskog župana »zbog nepokora i otpora protiv kraljevog naloga« i naređeno mu je da preda ključeve i pečate turopoljskog arhiva Zagrebačkoj županiji. Josipović je odbacio odluku navodeći da je dekret nezakonit »jer zasijeca ne samo u opće pravo plemićko već napose u prava plemstva turopoljskoga«. Bio je uvjeren da se Metternich zapravo boji njega kao župana, a da kralj ni ne zna za taj dekret.¹⁰⁵⁾ Odlučio je stoga da ako već mora predati ključeve i pečate, da će se pridržavati statuta Plemenite općine turopoljske i predati ih turopoljskom saboru (spravišću) koji ga je izabrao na tu dužnost. Učinio je to na turopoljskom saboru održanom 15. travnja 1847. na kojem je za privremenog župana izabran kurilovečki i velikomlački plemić Albert Modić. Na istom spravišću turopoljsko je plemstvo izabralo Antuna Danijela Josipovića za zastupnika Plemenite općine turopoljske u Hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu. Tome su se suprotstavili ilirci tvrdeći da Plemenita općina turopoljska nije ovlaštena sama birati svojeg zastupnika u Hrvatsko-ugarski sabor, no na ovo se, kako navodi Laszowski, »župan mogao samo smiješiti, jer se želje Iliraca nisu ispunile, a župan lijepo ušao u sabor državni«.¹⁰⁶⁾

Novoizabrani privremeni župan Albert Modić bio je po svojoj prirodi smiren i kompromisan čovjek koji je odustao od dotadašnje Josipovićeve politike zaoštravanja stanja u županiji u čemu je naišao na potporu većine turopoljskog plemstva. Bivši župan Antun Danijel Josipović bio je razočaran takvom politikom te je još više radikalizirao svoje političke nazore u korist Mađara. Kad je u jesen 1847. pozvao turopoljske plemiće da se na zasjedanju Sabora 23. listopada 1847. suprotstave saborskim odlukama, Turopoljci se nisu odazvali. Na toj je sjednici Sabora, na prijedlog Ivana Kukuljevića, donesen zaključak da se ilirski jezik uvede u sve škole i urede.

Agresivni ilirizam i dalje je napadao politiku Horvatsko-vugerske stranke koja nije prihvaćala proaustrijsku i antiugarsku ilirsku politiku. Na zasjedanju Ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu 7. siječnja 1848. obrazlagao je zastupnik Antun Danijel Josipović da u Hrvatskoj jesu dvije stranke, konzervativna Ilirska i Hrvatsko-vugerska. Prva se hvali da želi sačuvati narodnost, ali ne hrvatsku narodnost, jer ovoj je ime zatajila. Za hrvatsku narodnost bori se Horvatsko-vugerska stranka, koja želi ostati u tijesnom savezu s mađarskom braćom i s ugarskom krunom. Naveo je primjere nepoštivanja hrvatske narodnosti od strane iliraca koji »gotovo djecu svega građanstva njemački podučavaju«.¹⁰⁷⁾

Kad je 25. ožujka 1848. barun Josip Jelačić primio na putu iz Gline za Zagreb kraljevo imenovanje za hrvatskog bana, turopoljsko plemstvo nije baš s oduševljenjem prihvatilo to imenovanje jednoga austrijskog časnika, i to još ilirca, bez obzira na to što je bio podrijetlom Turopoljac iz Kurilovca.¹⁰⁸⁾

Kao uvjereni ilirac ban Jelačić proveo je »čistku« u svojoj vladi. Turopoljca Aurela Kuševića, koji je obnašao dužnost zemaljskog arhivara, maknuo je s te dužnosti u travnju 1848. i imenovao povjerenstvo da istraži njegovu dotadašnju djelatnost. Mađarsko je Ministarstvo vanjskih poslova kao protumjeru imenovalo 29. travnja 1848. Antuna Danijela Josipovića velikim županom Zagrebačke županije. Ilirci su zaprijetili Josipoviću represalijama ako se ne makne iz Hrvatske, a ban Jelačić proglasom o prijekom sudu zaprijetio je svima onima koji se budu bunili protiv iliraca. Zbog žestokih prijetnji Josipović je zajedno s obitelji morao pobjeći iz Hrvatske i skloniti se u Pešti, a slična je sudbina pogodila i mnoge druge znamenite Hrvate.¹⁰⁹⁾

Da bi pokorio turopoljsko plemstvo, naredio je ban Jelačić turopoljskom podžupanu Albertu Modiću da zajedno sa sucima svih plemenitih sudčija dođe u Banske dvore, što su oni i učinili 4. svibnja 1848. Uslijedila je prilično oštra rasprava u kojoj su, čini se, raščišćena neka sporna pitanja, ali je ostalo zabilježeno da je ban otpustio turopoljsku delegaciju »ne baš milostivo«.¹¹⁰⁾ Pa ipak, ta je rasprava s banom Jelačićem umirila turopoljsko plemstvo jer im je ban vjerojatno dao neka jamstva za opstanak Plemenite općine turopoljske. Deset dana kasnije, 15. svibnja 1848., više od tisuću petsto turopoljskih plemića došlo je na Markov trg u Zagrebu da se poklone Jelačiću. Vodili su ih kotarski sudac Bornemissa (odnosno Stolniković), nekoliko svećenika, budući župan Stjepan Josipović i drugi uglednici na konjima. Velimir Deželić piše: »Turopoljski su plemići ponosno koracali sa svojim zastavama i glazbom. Začudjeno su gledali zagrebački purgari te svoje nekadanje neprijatelje. Kad su došli na Markov trg pred zemaljsku kuću, čekali su da im se ban pokaže. Kad je pako ban dojašio na svom konju, onda zaori iz redova turopoljskih plemića oduševljeni ‘Živio!’ ‘Živio!’ taj nije više časova prestao, već se je orio gromko ulicama staroga Griča i trgom (...)«.¹¹¹⁾

Pokazalo se da turopoljsko plemstvo nakon razgovora s banom Jelačićem nije više imalo potrebu politički se angažirati u Horvatsko-vugerskoj stranci i ona se 1849. ugasila. Ilirci su nastavili putem tiska, kao i na županijskim sjednicama, huškačkim govorima iznositi lažne optužbe protiv turopoljskog plemstva. Na županijskoj skupštini 24. svibnja 1848. oštro su poimence napali turopoljske plemiće, nazivali ih izdajicama domovine i zahtijevali »naročito turopoljskog župana Antuna Danijela Josipovića neka se proglasi lišenim svake pravice i da ih smije svako bez milosrdja ubiti«.¹¹²⁾

O učinkovitosti antituropoljske propagandne u ilirskim »Narodnim novinama« svjedoči Josip Neustädter u knjizi Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848.: »Pukovnik, obaviješten o javnom mišljenju u (Velikoj) Gorici, te vidjevši gospodina Špišića u husarskoj dolami, zapita ga na mađarskom jeziku ima li u Gorici mnogo Mađara. Špišić odgovori zbunjeno da ne govori mađarski i da u Gorici i u turopoljskoj općini žive jedino Hrvati. ‘To je smiješno’, uzvratio je pukovnik, zlobno se nasmiješivši, ‘a meni su međutim kazali da tu ima Mađara, koliko u Gorici, toliko i u općini Turopolje uopće’.«¹¹³⁾

Na velikom spravišću 29. svibnja 1848. izabran je za turopoljskog župana Stjepan Josipović, sin bivšeg župana Đure Josipovića (1832. – 1837.), inače brata Antuna Danijela Josipovića. On je sljedećeg tjedna, 3. lipnja 1848., doveo turopoljsko plemstvo na instalaciju bana Josipa Jelačića. Ban ih je »lijepo primio i pozvao ih u kolo hrvatsko-slavonsko, a Turopoljci odgovoriše na te ljubazne banove riječi i poziv gromovitim ‘Živio!’«¹¹⁴⁾

Za to je vrijeme Ljudevit Gaj nastavio provoditi svoju prosrpsku politiku. Prigodom Jelačićeva ustoličenja 1848. uspio je spriječiti povratak biskupa Jurja Haulika u Hrvatsku i odlučno utjecao da instalaciju bana obavi patrijarh Srpske Vojvodine¹¹⁵⁾ Josif Rajačić. U Saboru je iste godine tražio da se najhitnije urede odnosi sa Srbijom jer se »budućnost naša na bratimstvu serbstva i hervatstva osniva«.¹¹⁶⁾ No Gaju nije smetalo da već potkraj te iste 1848. bude spreman da za dobre novce, koje mu je ponudila poljska emigracija, poradi na obaranju Jelačića.¹¹⁷⁾

Bivši turopoljski župan Antun Danijel Josipović pratio je u svojem mađarskom izbjeglištvu događaje u Hrvatskoj i bio je duboko razočaran i ogorčen. Povjesničar Velimir Deželić navodi kako je Josipović patio »zbog čega se tolike godine borio i mučio, žrtvovao noći i dane, imetak i zdravlje, sreću svoje obitelji da sada, dok je još živ, gleda kako se Turopoljci klanjaju jednom ilirskom banu, jednom Jelačiću«.¹¹⁸⁾ Ne samo to. U ratu protiv Mađara 1848./49., turopoljsko plemstvo pridružilo se banu Jelačiću, dok je Antun Danijel Josipović stao na stranu obrane Mađara i borio se s vojskom koju je sam skupio uz Lajosa Kossutha. Propao je bio njegov pokušaj da privoli turopoljske plemiće da napuste Jelačićevu vojsku i da prebjegnu na njegovu stranu. Odaziv je bio vrlo slab, svega tridesetak Turopoljaca.

Zahvaljujući razboritoj političkoj osobnosti vrlo mladog, ali sposobnog, župana Stjepana Josipovića (izabranog 1848. – 1850. i ponovno 1860. – 1893.), turopoljsko se plemstvo posvetilo svojoj Plemenitoj općini turopoljskoj i nije se više naročito isticalo u političkom životu Hrvatske. Usprkos tome Turopoljce su, čak i u najnovije doba, optuživali kako su htjeli Hrvate pretvoriti u Mađare. Na optužbe vođe pravaša dr. Josipa Franka u Hrvatskom saboru 1895. replicirao je Imbro Josipović (1834. – 1910.), inače ministar za Hrvatsku u ugarskoj vladi (1887. – 1897.), najmlađi sin Antuna Danijela Josipovića, da Turopoljci nisu vojevali »protiv načelu hrvatstva nego proti načelu ilirizma. Dapače, Turopoljci su se smatrali samo kao Hrvati pod ugarsku krunu spadajući, oni su vojevali proti Ilircima, koji se nisu zvali Hrvati.«¹¹⁹⁾

Svjedoci smo da u se ni u samostalnoj Hrvatskoj nije promijenio odnos hrvatskih povjesničara prema ilirskom pokretu. Tek se 2006. mađarski povjesničar i kroatist Dinko Šokčević (Baja, 1960.) ozbiljnije pozabavio sukobom iliraca i Turopoljaca.¹²⁰⁾ U knjizi Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata Šokčević obrazlaže da su »mađaroni uzeli u obranu hrvatsko ime nasuprot ilirskom nazivu, jer su se bojali panslavizma i velikog ilirskog carstva (panslavenski ilirizam) u kojemu bi Hrvati netragom nestali«. Šokčević¹²¹⁾ ističe da ni »dandanas nema objektivne ocjene ni analize povijesne uloge turopoljskog komeša Danijela Antuna Josipovića i pristaša njegove unionističke stranke«. U knjizi Hrvatska od stoljeća 7. do danas¹²²⁾ taj povjesničar daje sljedeći zaključak: »‘Mađarone’ su ilirci držali izdajicama domovine (1848. godine su prominentnije ličnosti morale izbjeći iz Hrvatske), što je odredilo predodžbu o njima u hrvatskoj javnosti i u kasnijim razdobljima, premda valja zapamtiti da su njihovo ustrajanje na hrvatskom etnonimu pravaši znali cijeniti. Miroslav Krleža, veliki pisac 20. stoljeća, vidio je, suprotno Gajevim sljedbenicima, pozitivnu stranu u njihovoj odanosti kajkavskom književnom jeziku.«

Kao dobar poznavatelj sukoba između mađarona i iliraca zapisao je Miroslav Krleža u Marginalijama Enciklopedije Jugoslavije: »Kakvi su to paradoksalni odnosi vladali u mentalitetima, mislim da je veoma pregnantno izraženo u Baladama Petrice Kerempuha, gdje horvacko-vugerski raspoloženi Turopoljci, psujući Ilire, govore o toj zavrzlami mnogo jasnije nego čitava naša historiografija zajedno«.¹²³⁾

Što je dalje bilo

Hrvatski jezik: Zahvaljujući zalaganju iliraca na Bečkom su književnom dogovoru održanom 28. ožujka 1850. zaključili hrvatski i srpski pregovarači – Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Vuk Stefanović Karadžić, Vinko Pacel, Franjo Miklošić, Stefan Pejaković i Gjuro Daničić – da se, što se Hrvata i Srba tiče, radi o »jednom narodu i jednoj književnosti« te da su se sastali radi razgovora kako bi se u književnosti što se više može složili i ujedinili. Tim zaključkom Ljudevit Gaj obavio je svoju južnoslavensku zadaću, što mu je nakon 1918. godine, u doba kasnijih južnoslavenskih federacija, donijelo veliku slavu i počasno mjesto u hrvatsko-srpskoj filologiji.

Kad je za bana 1860. izabran Josip Šokčević, donio je Hrvatski sabor 1861. odluku da je »jugoslavenski jezik trojedne kraljevine« službeni jezik u Hrvatskoj.¹²⁴⁾ Tek se nakon nestanka ilirskog pokreta, u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868., prvi put spominje da »u svemkolikom obsegu kraljevinah Hrvatske i Slavonije službeni je jezik hrvatski toli u zakonarstvu koli u sudstvu i upravi«. No bilo je već kasno. Bečkim dogovorom ilirskih i srpskih lingvista prekinut je prirodni razvoj hrvatskoga književnog jezika na štokavskoj osnovi koji je pokrenuo Draškovićev hrvatski narodni preporod, a zasluga je Gaja da je svojim prosrpskim djelovanjem utro put stvaranju hibridnoga hrvatskosrpskog, srpskohrvatskog odnosno jugoslavenskog jezika.

Žrtva pretjeranoga glorificiranja Ljudevita Gaja zapravo je pravi hrvatski preporoditelj grof Janko Drašković (1770. – 1856.). Hrvatski filolog i akademik Franjo Fancev smatrao je da bi upravo Janko Drašković trebao biti »nesumnjivi otac, vođa i prvak Hrvatskog preporoda«.¹²⁵⁾ Bio je autor Disertacije te utemeljitelj i podupiratelj mnogih hrvatskih nacionalnih institucija, između ostalih Ilirske čitaonice, Gospodarskog društva, Narodnog kazališta i Matice hrvatske, te je svakako zaslužniji za hrvatski narodni preporod od Ljudevita Gaja. Premda je i on bio zagovornik »Velike Ilirije«, ipak ju je zamišljao u ustavnim okvirima hrvatsko-mađarske političke zajednice. Draškovićev ilirski narodni preporod bio je oduševljeno prihvaćen u svim slojevima hrvatskog društva. Gajev ilirski pokret skrenuo je u proaustrijske, panslavističke i kasnije u južnoslavenske vode i stvorio sredinom devetnaestog stoljeća neslogu i duboke podjele u hrvatskom društvu, čije se negativne posljedice osjećaju na lingvističkom polju i u najnovije doba.

Horvatsko-vugerska stranka: Nakon izbora Stjepana Josipovića na dužnost župana Plemenite općine turopoljske 1848. turopoljsko se plemstvo nije više angažiralo u stranačkom životu Hrvatske. U strahu od represalija iliraca mnogi su se vodeći političari iz Horvatsko-vugerske stranke sklonili na neko vrijeme u Mađarsku. Nakon takva razvoja događaja Horvatsko-vugerska stranka se 1849. ugasila.

U radu Unionističke (mađaronske) stranke, osnovane 1860. godine, turopoljski plemići nisu bili angažirani.

Ilirska odnosno Narodna stranka: zabranjena je 1851. u doba Bachova apsolutizma. Nekadašnji oduševljeni proaustrijski ilirci doživjeli su neočekivano otrežnjenje. Obistinila su se sva ona najgora predviđanja koja im je navijestio bivši turopoljski župan Antun Danijel Josipović. Austrijski ministar unutarnjih poslova Alexander Bach uveo je apsolutizam. U Hrvatskoj je uveden njemački jezik u upravi i u školstvu, a 1852. godine zabranjena je uporaba hrvatske zastave. U hrvatske urede dovedeni su njemački, kranjski i češki činovnici s dobrim poznavanjem njemačkog jezika. Duboko razočarani ilirci odjednom su počeli žaliti za hrvatsko-ugarskom državnom zajednicom. Kad je u listopadu 1860. car Franjo Josip vratio stari ustav Hrvatskoj i Ugarskoj i odobrio uvođenje narodnog jezika kao službenog jezika, zavladale je među bivšim ilircima prava promađarska euforija. Ante Starčević napisao je ironično u knjizi Nekolike uspomene 1870.: »Odmah poslije Solferina nemalo sve zavapi za ‘braćom Mađari’. Mađarska nošnja, mađarski ples, toljage mađarskih juhászah, neotesanost, divljaštvo mađarskih kanászah, to se sve udomi u Zagrebu«.¹²⁶⁾ Bivši veliki ilirci (sada narodnjaci) poput Ivana Kukuljevića, Ivana Mažuranića, Ljudevita Farkaša Vukotinovića, Maksima Price i Mirka Bogovića započeli su 1861. pregovore s grofom Julijem Jankovićem Daruvarskim, mađaronom, jednim od čelnika Unionističke stranke, o mogućnosti združivanja Hrvatske s »mađarskom braćom«. Narodnjaci (bivši ilirci) čak su dijelili letke sa slikom krune svetog Stjepana ispod koje su stajala dva lika u mađarskoj i hrvatskoj nošnji s potpisom: »Pod ugarskom krunom, kao s braćom, rukuje se Mađar sa Hrvatom«.¹²⁷⁾

Ljudevit Gaj: Nakon 1848. godine postupno su topio utjecaj Gaja u hrvatskoj politici. Prigodom dolaska srpskog kneza Milana Obrenovića u Zagreb, optužio ga je knez da je iznudio od njega za potrebe Hrvatske znatnu svotu novaca. Ban Jelačić naredio je zbog toga istragu koja je Gaja politički upropastila. Stvorio je dugove kojih se nije mogao riješiti. Čak je htio prihvatiti novac od poljske emigracije radi obaranja bana Jelačića s vlasti. Zbog veza sa Srbijom ministar unutarnjih poslova Aleksandar Bach stavio ga je pod policijski nadzor i kad je njegova povezanost s velikosrpskim krugovima bila potvrđena, bio je 1853. optužen za neprijateljski rad u korist Srbije. Propali su pokušaji da se kasnije ponovno politički aktivira. Kao zaboravljena osoba Gaj je umro od kapi 1872. u Zagrebu.

Antun Danijel Josipović: Budući da je zbog prijetnji morao pobjeći iz Hrvatske u Mađarsku, bio je ogorčen događajima u Hrvatskoj i odnosom hrvatske javnosti prema njemu. U ratu s Mađarima 1848./49., koji je pokrenuo Jelačić, Josipović je stao na stranu Mađara i borio se uz Lajosa Kossutha s vojskom koju je sam skupio. U tome su ratu Mađari bili poraženi 1849. pa je Josipović pobjegao u Erdelj (na područje današnje Rumunjske), gdje je 5. travnja 1850. bio uhićen i odveden u peštanski zatvor. Osuđen je bio 1851., najprije na smrt, a onda pomilovan na deset godina zatvorske kazne i odveden u zatvor u Kufsteinu. Car Franjo Josip I. amnestirao ga je 1860., ali je on odbio izaći iz zatvora izjavivši da on od austrijskog cara »nikakvu milost ne prima« pa su ga morali na silu iznijeti iz tamnice. Prigodom pripreme restauracijskog spravišća 1861. ponudila je Plemenita općina turopoljska Antunu Danijelu Josipoviću da prihvati dužnost turopoljskog župana, ali je on tu čast odbio. Politikom se kasnije nikad više nije bavio. Umro je 1874. na svom imanju u Jalkovcu.

Pogovor

U knjizi Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, koja je izišla 2006. godine, napisao je mađarsko-hrvatski povjesničar Dinko Šokčević da su »mađaroni uzeli u obranu hrvatsko ime nasuprot ilirskom nazivu, jer su se bojali panslavizma i velikog ilirskog carstva (panslavenski ilirizam) u kojemu bi Hrvati netragom nestali«. Šokčević ističe da ni »dandanas nema objektivne ocjene ni analize povijesne uloge turopoljskog komeša Danijela Antuna Josipovića (...).«

Istinski borci za hrvatska državna prava, kao što su potkraj 19. stoljeća bili pravaši dr. Ante Starčević i veliki hrvatski pisac Antun Gustav Matoš, imali su drukčije mišljenje o turopoljskom plemstvu nego suvremeni hrvatski povjesničari. Još je prije 110 godina napisao Matoš o Turopoljcima u zagrebačkom dnevniku »Obzor«, od 11. svibnja 1913., pod naslovom »Campus nobilium« sljedeće: »Ilirizam nađe u njima nepomirljive protivnike. Bunilo ih je to nenarodno, neprirodno ime, ilirski demokratizam, sjećanje na Napoleonovu Iliriju, strah od germanizacije i kamarilskog apsolutizma, koji je kasnije usuprot Gajevoj ‘aula est pro nobis’ ilirski pokret s Jelačićem užasno izigrao (...). Vođa unionista Danijel Josipović je nesumnjivo velika figura i veći značaj od posljednjeg pripitomljenog Gaja. Kao kasnije A. Starčević, gledaše u ilirizmu negaciju hrvatskog imena, hrvatske posebnosti i ustavnosti, nalazeći u uniji s Mađarima jedino jamstvo za naš i ugarski ustavni i slobodni život (...)«.¹²⁸⁾

»Cijeli ilirizam«, napisao je Antun Gustav Matoš 17. srpnja 1909. u »Hrvatskom pravu«, »skupo je platio slučaj što ga je vodio politički diletant kao Gaj, tražeći oslonca gdje ga ne mogaše naći, mjesto da ga potraži u hrvatstvu i njegovom narodnom i državnom pravu«. ¹²⁹⁾

Činjenice navedene u ovom članku nisu nove i hrvatskim su povjesničarima poznate već najmanje 115 godina, od dana kada je 1910. godine arhivar Emilij Laszowski objavio prvi svezak Povijesti plem. općine Turopolja. Jasno je da je borba turopoljskog plemstva protiv ilirizma bila zapravo borba protiv Gajeve proaustrijske politike koja bi značila propast turopoljske samouprave, njihove slobode za koju su se stoljećima borili i stoljećima je sačuvali, a tek je posredno bila borba protiv ilirskog negiranja hrvatskog jezika i hrvatske narodnosti. Donedavno drukčije tumačenje ilirskog pokreta u doba južnoslavenskih državnih zajednica objašnjavalo se »višim političkim razlozima« jer se ilirski pokret tumačio kao začetak »srpskohrvatskog bratstva i jedinstva« i jer se, kako je Ljudevit Gaj govorio 1848. u Saboru, »budućnost naša na bratimstvu serbstva i hervatstva osniva«.¹³⁰⁾ Turopoljski župan Antun Danijel Josipović bio je, naravno, među južnoslavenskim zagovarateljima nazivan izdajicom jer je još 1844. upozoravao da će ilirci na razvalinama hrvatske slavne kraljevine stvoriti neku nebuloznu srpsko-ilirsku državu.

Valjda je došlo vrijeme u slobodnoj Hrvatskoj da se istinito prikažu povijesni događaji u 19. stoljeću i ispravi nepravda koja je nanesena turopoljskom plemstvu kako turopoljska djeca ne bi učila u školi da su im preci bili izdajice hrvatstva.

____________________
1) Trpimir Macan, Povijest hrvatskog naroda, Školska knjiga, Zagreb, 1971., str. 161.

2) Mijo Pem, Hrvatska povijest, knj. II, vlastita naklada, 2007., str. 237.

3) Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995., str. 160.

4) Isto.

5) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 45.

6) Ferdo Šišić, Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskoga naroda 600. ‒ 1526., 1. dio, Split, 2004., str. 258 i 259, fusnota br. 120 i 121.

7) castrum Zagrabiensis, tj. sjedište Zagrebačke županije i njezina velikog župana

8) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 47.

9) Budune, et fratrum suorum Iwan scilicet et Leucha, nec non et cognatorum suorum, videlicet Georgii, Iwan filii Ladislai, Pirbizlai, Nicolai, Dobche, Miluani, Rodus, Thole, Koscut et aliorum iuxta eiusdem generacionis lineam descendencium (Emilij Laszowski, Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1904., str. 1).

10) Emilij Laszowski, Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, sv. I., Zagreb, 1904.

11) a tempore, cuius memoria non extat, in libertatibus predictis permansissent (Emilij Laszowski, Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1904., str. 30‒31.)

12) Velikogorički leksikon, prir. Branko Dubravica i Agneza Szabo, ur. Drago Bukovec, Albatros POU, Velika Gorica, 2007., str. 16.

13) Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748. et subsequis 1767. ad posteritatis notitiam (Povijest od 1748. do uključivo 1767., zabilješke potomstvu), preuzeto iz: Mijo Pem, Hrvatska povijest, knj. II, Povijest XVI – XX stoljeća, vlastita naklada, 2007., str. 196.

14) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 178, pozivom na »Agramer polit. Zeitung« 1845., str. 365.

15) na svojim izborima

16) vojne mobilizacije

17) vojnika

18) upisa u zemljišne knjige

19) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. II, Zagreb, 1911., str. 330.

20) Denis Peričić, »Ferdinand Košćak u Varaždinu i Hrvatskoj«, Kolo, časopis Matice hrvatske, br. 2, ljeto 2007., str. 317.

21) Alojz Jembrih, Tragom turopoljske povijesti, Albatros POU, Velika Gorica, 2014., str. 71‒77.

22) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. III, str. 128.

23) Alojz Jembrih, Tragom turopoljske povijesti, Albatros POU, Velika Gorica, 2014., str. 76‒77.

24) Emilij Laszowski, Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, sv. II, Zagreb, 1905., str. 486.

25) Maršal Marmont, Memoari, Logos, Split, 1984., str. 149.

26) Miroslav Krleža, Dnevnik 1918–22, Davni dani II, sv. II, Oslobođenje, Sarajevo, 1977., str. 168‒169.

27) Maršal Marmont, Isto, str. 245.

28) Miroslav Krleža, Isto, str. 305‒306.

29) Dragutin Hirc, Stari Zagreb: Gradec i Grič, Matica hrvatska, Zagreb, 2008., str. 147.

30) Enciklopedija Jugoslavije, sv. V, JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1988., str. 523.

31) Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, Vidici i putovi, sv. IV, JAZU, Liber i Mladost, Zagreb, 1973., str. 32.

32) Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb i Cankarjeva založba, Ljubljana, 1987., str. 107‒108.

33) Stjepan Antoljak, Pregled hrvatske povijesti, Orbis i Laus, Split, 1994, str. 105‒106.

34) Juraj Habdelić, Zerczalo Marianzko po Juriu Habdelichu, Gradecz 1662 – 2009 Staro Čiče, pretisak, Župa Pohoda BDM, Vukovina i Gradska knjižnica, Velika Gorica, 2009.

35) Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb i Cankarjeva založba, Ljubljana, 1987., str. 129.

36) Isto, str. 131.

37) Stjepan Antoljak, Pregled hrvatske povijesti, Orbis i Laus, Split, 1994., str. 125.

38) Emilij Laszowski i dr., Znameniti i zaslužni Hrvati 925‒1925, Hrvatski štamparski zavod, Zagreb, 1925., str. 168.

39) Zvonko Pandžić, »Od Zagreba pa do Fruške gore«, Vijenac, časopis MH, god. XXVI, br. 646, od 6. prosinca 2018., str. 28.

40) Schreib wie du sprichst! – vidi: Ivan Zvonar, Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, I. dio, Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca, Zabok, 2014., str. 155.

41) Ivan Strižić, Pero ili mač: hrvatski politički esej, DoNeHa, Zagreb, 2001., str. 104.

42) Stjepan Antoljak, Pregled hrvatske povijesti, Laus i Orbis, Split, 1994., str. 129.

43) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. –1990., sv. V, str. 524.

44) Isto.

45) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 86.

46) Ivan Strižić, Pero ili mač: hrvatski politički esej, DoNeHa, Zagreb, 2001., str. 110.

47) Isto.

48) Zvonko Pandžić, »Od Zagreba pa do Fruške gore«, Vijenac, časopis MH, god. XXVI, br. 646, od 6. prosinca 2018., str. 28.

49) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. – 1990., sv. VI, str. 680; Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. III, str. 401; Ivan Zvonar, Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, I. dio, Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca, Zabok, 2014., str. 155.

50) Zdenko Škreb, Književne studije i rasprave, ALFA, Zagreb, 1998., str. 302.

51) Potvrdu o adopciji sljedećeg sadržaja – »Mathaeus Zalathnoky, comes Campi Zagrabiensis, et tota universitas nobilium eiusdem Campi, in conventu suo Minori Goritzae celebrato, comitem Georgium Draskowych, episcopum Zagrabiensem ac per eum Gasparem similiter Draskowych, necnon Ioannem, Petrum et Georgium filios eusdem Gaspari, haeredesque ipsorum universos, ad universa bona dictae communitatis nobilim Campi Zagrebiensis adoptat« – predočio je Wolfgang (Vuk) Puškač kao izaslanik grofa Ivana II. Draškovića na općem saboru (spravišću) Plemenite općine turopoljske 13. prosinca 1689. (Emilij Laszowski, Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, sv. IV, Zagreb, 1908., str. 19)

52) Enciklopedija Jugoslavije, sv. III, JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1984., str. 567.

53) Neki povjesničari navode da je Gajev uzor, slovački književnik i preporoditelj Jan Kollar, ishodio Gaju audijenciju kod kneza Metternicha. To je malo vjerojatno jer je u to doba Jan Kollar bio evangelički pastor u Budimpešti.

54) »ein vollendeter Menschenbehandler«; usp. Golo Mann, Propyläen Weltgeschichte, sv. VIII, Berlin i Frankfurt na Majni, 1986., str. 389.

55) Imbro Ignjatijević Tkalac, Mladenačke uspomene iz Hrvatske, prijevod, Matica hrvatska, Karlovac, 2002.

56) Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha, Novi Liber, Zagreb, 2013., str. 112.

57) Mladen Kuzmanović, Rječnik i komentar Balada Petrice Kerempuha, Liber, Zagreb, 1972., str. 106.

58) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 88–89.

59) Agneza Szabo i Alan Labus, Hrvatska povijest: odabrane teme, Visoka škola za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti »Baltazar Adam Krčelić«, Zaprešić, 2012., str. 180.

60) Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb i Cankarjeva založba, Ljubljana, 1987., str. 138.

61) Ilirske narodne novine, g. 1840., str. 397. (prema: Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 94.)

62) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 93.

63) Dinko Šokčević, Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006., str. 338–339.

64) »Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor«, Kolo, časopis Matice hrvatske, br. 1, proljeće 2007., str. 276–277 te str. 262–263.

65) Enciklopedija Jugoslavije, sv. III, JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1984., str. 568.

66) Isto.

67) U nekim se ispravama spominje kao Horvatsko-vugerska strajnka.

68) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 122.

69) Dinko Šokčević, Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006.

70) Konrad Clewing, Staatlichkeit und nationale Identiätsbildung Dalmatiens in Vormärz und Revolution, R. Oldenburg, München, 2001.

71) Mijo Pem, Hrvatska povijest, knj. II, vlastita naklada, 2007., str. 227.

72) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. – 1990., sv. V, str. 524.

73) Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, sv. VII., JAZU, Liber i Mladost, Zagreb, 1973., str. 53.

74) Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, sv. X., JAZU, Liber i Mladost, Zagreb, 1973., str. 141.

75) Danica ilirska, br. 36, od 18. rujna 1841., str. 154.

76) Stjepan Antoljak, Pregled hrvatske povijesti, Orbis i Laus, Split, 1994., str. 132.

77) vrsta bodeža; Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 98.

78) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 107.

79) Trpimir Macan, Povijest hrvatskog naroda, Školska knjiga, Zagreb, 1971., str. 161.

80) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. – 1990., sv. V, str. 526.

81) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. – 1990., sv. IV, str. 301.

82) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. – 1990., sv. V, str. 526.

83) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 120–122.

84) Isto, str. 128.

85) učenika i studenata

86) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 140.

87) Isto, str. 144.

88) Isticanje je preuzeto iz knjige: Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 148.

89) Mijo Pem, Hrvatska povijest, knj. II, vlastita naklada, 2007., str. 237.

90) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 142.

91) Aleksandar Bresztyenstky, Izbor iz djela, Gradske knjižnice Velika Gorica i Dugo Selo, 2013., str. 130.

92) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 186.

93) Isto, str. 171–174.

94) Isto, str. 176.

95) Isto, str. 143.

96) Cijeli se tekst nalazi u: Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 190–195.

97) Emilij Laszowski, Isto, str. 196.

98) Isto, str. 187.

99) Radoslav Katičić, Vilinska vrata, Ibis grafika i Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 167–168.

100) Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, sv. X, JAZU, Liber i Mladost, Zagreb, 1973., str. 241.

101) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. – 1990., sv. V, str. 531–532.

102) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 198.

103) Isto, str. 200.

104) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. – 1990., sv. V, str. 526.

105) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 197.

106) Isto, str. 202.

107) Isto, str. 203.

108) U Turopolju se Jelačići spominju od 15. stoljeća (Philip Jellachich) i imali su posjede i kurije u Buzinu, Kurilovcu, Plesu te u Velikoj i Maloj Mlaki. Prema posjedu u Buzinu nosila je plemićka obitelj Jelačić pridjevak Buzinski (Iellachich de Buzin). Prema navodima povjesničara dr. sc. Krešimira Regana pojavio se u obitelji Jelačić u 19. stoljeću pridjevak Bužimski umjesto Buzinski, i to greškom, s obzirom na to da utvrda Bužim nije bila u vlasništvu obitelji Jelačić (vidi: Turopoljski leksikon, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 2021., str. 272). To potvrđuje i dr. Ivan Bojničić u knjizi Der Adel von Kroatien und Slavonien te navodi da je ugarsku titulu baruna dobio 8. srpnja 1808. godine Franjo Jelačić Buzinski (Franz Jellachich v. Buzin) i njegova djeca Josip, Juraj, Antun i Cecilija. Zatim navodi da je austrijsku titulu grofa dodijelio car Franjo Josip I. 20. travnja 1854. godine Josipu barunu Jelačiću Buzinskom (Josef Freiherr Jellachich v. Buzin), banu i vrhovnom zapovjedniku Hrvatske i Slavonije (Bojničić, str. 78).

109) U Mađarskoj su zaštitu potražili barun Levin Rauch, Đuro Rauch, Rikard Jelačić, grof Teodor Drašković, grofovi Antun i Ivan N. Erdödy, a od turopoljskih plemića Josip Brigljević, Franjo Pogledić, Stjepan Kos, Stjepan Pavleković, Ljudevit Mikšić, Josip Tomašić, Koloman Bedeković i još neki.

110) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 210.

111) Isto, str. 212.

112) Isto, str. 215.

113) Dinko Šokčević, Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006.^, str. 76.

114) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 219.

115) Autonomna Srpska Vojvodina utemeljena je 1. svibnja 1848. na Majskoj skupštini koju je u Srijemskoj Mitrovici sazvao tadašnji metropolit Josif Rajačić. U Srpsku Vojvodinu ušle su ugarske pokrajine Srijem, Baranja, Bačka, Banat te Bečejski i Kikindski distrikt. Prema odluci Majske skupštine ušla je Srpska Vojvodina u politički savez s Kraljevinom Hrvatskom. Za vojvodu je izabran petrinjski general Stjepan Šupljikac, a za patrijarha Josif Rajačić. Srpska Vojvodina reorganizirana je 18. studenoga 1849. i stvorena je Vojvodska Srbija i Temiški Banat kao krunska zemlja Austrijskog Carstva sa središtem u Temišvaru.

116) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1980. – 1990., sv. IV, str. 301.

117) Isto.

118) Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb, 1910., str. 219.

119) Isto, str. 233.

120) Dinko Šokčević, Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006.

121) Isto.

122) Isto, str. 251–252.

123) »Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor«, str. 276–277; Kolo, časopis Matice hrvatske, br. 1, proljeće 2007., str. 262–263.

124) Na 50. saborskoj sjednici 29. srpnja 1861. donesen je članak XLVIII. u kojem je pod § 64. zapisano da je poslovni jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti »hrvatski ili srpski«, a na 59. saborskoj sjednici od 12. kolovoza 1861. donesen je članak LVIII. »O narodnom jeziku« u čijoj točki 1. stoji: »Jezik jugoslavenski trojedne kraljevine uzjavljuje se ovim za savkoliki obseg trojedne kraljevine za jedino i izključivo službeni jezik u svih strukah javnoga života.« (Katica Čorkalo, »Povijest uvođenja hrvatskoga jezika u službenu i uredovnu uporabu u vrijeme bana Šokčevića«, u: Hrvatski ban Josip Šokčević, zbornik radova, HAZU, Zagreb – Vinkovci, str. 122–123.)

125) Enciklopedija Jugoslavije, sv. III, JLZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1986., str. 567.

126) Ante Starčević, Djela, sv. III, Zagreb, 1894., str. 321–322, prema fusnoti u knjizi: Dinko Šokčević, Hrvatska od stoljeća 7. do danas, Durieux, Zagreb, 2016., str. 268.

127) Dinko Šokčević, Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006., str. 268–269. Vidi također: Dragutin Hirc, Stari Zagreb: Gradec i Grič, Matica hrvatska, Zagreb, 2008., str. 191.

128) Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, sv. XI, Putopisi, JAZU, Liber i Mladost, Zagreb, 1973., str. 249.

129) Antun Gustav Matoš, Isto, sv. VI, O hrvatskoj književnosti, JAZU, Liber i Mladost, Zagreb, 1973., str. 230.

130) Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., JLZ »Miroslav Krleža, Zagreb, 1980. – 1990., sv. IV, str. 301.