Ranko Marinković (1913. – 2001.)

Barba Ranko čuo je kucanje živoga srca u marioneti stare komedije

Ali knjiga je još neispisana, čista, s hrptom među anđelovim koljenima, a listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima lepršava papira...

Barba Ranko – jer tako sam ga zvala, a njegova su djeca moga tatu, svoga kuma, zvala Meme, moju mamu kuma Točkica – ulazi mi rano u život sa svim scenskim rekvizitima genija, što se osjećalo i prije nego što sam dorasla do godina u kojima ću ga čitati.

Da je u srži barba Ranka kazalište, vidjelo se već u samoj sceničnosti njegova stana u Visokoj, jer kako da se zove ulica koju nastanjuje velikan nego Visoka, gdje se u igri moglo trčati iz sobe u sobu, iz salona u vrt i natrag, a posvuda je bilo stvari na kojima bi se oko zaustavilo baš kao u starim sobama zaboravljenih heroina njegovih novela.

Stan je barba Ranka bio čarolija predmeta, ormarića, ogledala, fotelja, prozora, slika, dječjeg kazališta lutaka, i tako sam slučajno i prije vremena spoznala da je njemu, kao i drugom otočkom geniju, Luigiju Pirandellu, cijeli život, sve što je napisao i mi koji prolazimo njegovim stanom – pozornica i lica koja traže autora.

Svuda su ga pratile sjene rodnog otoka i gorkoslatke drame s neizbježnom tragedijom koja vreba u noći kad spavaćim sobama lebde sablasti mrtve djece, a između čempresa se sluti groblje. Pred mazgom u prolazu sklanja se don Silvestar iz novele Mislilac nad osam grobova u nesretnu kuću, gdje je napušten i tužan šjor Mome, nekoć ljepuškasti kartaš i mezimac svoje majke što se pred životnim užasom skriva u filozofske maksime i u samoću. Takve je tužne, teške bajke ispisivao barba Ranko, pritom cinične, komične, teturave, šepave, kao da motri iz visina svoj otok, svoju Issu, neveselim očima klauna.

Jer otočki je gradić sa svojom mračnom lukom i strmim uličicama i sam već urešen za činove isprepletenih drama, svećeničkih halja, biskupskih mitri, uzdaha raznih gospođa, kuhinja, soba, salona, balkona, vike na ribarnici, tamjana, oleandra. Cijela galerija likova nastanjuje otok: uz epikurejca – brijača Trimalhiona, tu je kicoš Tanćurli, stari Mena s francjozefinskom bradom, tri mudraca s Istoka, zvanih Pitagora, Protagora, Anaksagora, koji noću pjevaju pod prozorima, a bučni prosjak Lintre štapom diže suknje na nasladu gospe Olive što cijele dane viri kroz svoje perzijanere kuhajući mužu masnu juhu. Tu su svetačke slike, voštanice, oživjeli predmeti, jer štapovi, šeširi, kišobrani, ključevi, cipele, stolice, gramofoni, krletke također bi glumili, bili bi dijelom priče baš poput riba u mrežama, vinograda ili mladića koji ne može zakoračiti na brod pa mladost provede igrajući na karte, nesvjesno postajući junakom tragedije, izgubivši ženu i sedmero djece. Sve što je barba Ranko napisao može se odmah zamisliti na sceni, pa tako i skriptorij gdje gvardijan ispisuje i ponekad naglas prepravlja povijest rodnog otoka, a do njega drijema šjor Apollonio Caramaneo-Matijašević u Sanjivoj kronici.

Caramaneo se razbudi tek kad se među njegovim slavnim precima i važnim bitkama pojavi uljez, manje vrijedan povijesni lik:

»Ne ću da stavljaš moju familiju skupa s arlekinima – ajncvaj! Eto, to ne ću! Moj je nono Serafin Secondo, a ko je Rocco Rotte? – mulac arbaneški! Nono mu je na braceri prodavao dinje, a mater su mu zvali Tikvina. Ne ću s njima ni u grobu i basta!«

S istog otoka kreće parobrod za ponešto apstraktan i dalek Split na kojem je primaljin sin, Jubo Nazrević, pokojnog Dinka, što bi se školovao u gradu, a na ispitu ga, pohabanog, u posuđenome predugom sakou (kicoša Tanćurlija) i hlačama s rupicom, kratkovidnog, mahovinaste bradice, profesor provocira o vezama Sokrata i majčinih primaljskih vještina u Poniženju Sokratovu. Kratko se i nesretno u stanu svoje neljubazne tete Jorje, malograđanke, Jubo zaljubi u njezinu snahu, bakrenokosu Francuskinju Jeanette, s kojom ne može komunicirati, pa bude opet ponižen kao i na plaži pred nepoznatom, kontinentalnom Venerom. Isti će Jubo zaražen avanturističkim romanima tragati u podrumu svoje otočke kuće za blagom katalonskih gusara koje je, kažu, zakopano baš na takvim mjestima – pod kamenim pločama skrivene su žare pune zlatnika. No iskopat će, u cinizmu zbilje, samo crnu zemlju. U istom će gradiću, na istoj sceni, u noveli Na balkonu šjor Frane plemeniti Mandalin prebirati po svojim markama, ispisujući na prvoj stranici svoga novog albuma:

»O filatelijo, filatelijo! Ti si neka čudna boginja, neka malo luckasta vila, koja uzimaš za ruku dijete što izlazi iz začarane šume, gdje su napokon usnuli jedno uz drugo mali Palčić, Plava Ptica, Crvenkapica i Vuk, zatim ukrašavaš slikama Jules Vernea i prenosiš preko mora tvojim šarenim leptirima srca posve nespremna za put«, dok mu žena pati od buke u najudaljenijoj sobi prostranog stana, u nekom samo njoj znanom životu. Bezbrojnim nitima povezani su životi i sudbine otočana, sreću se, sudaraju, isprepliću, razilaze, da bi na koncu svatko bio potpuno sam, suočen samo s onim neminovnim što ga čeka na kraju puta, kao klesarski majstor iz Anđela, koji, doduše, nije otočanin, umirući svjestan da je prevaren, nevoljen i da za njega više ničega na ovome svijetu nema, osim – uklesati datum vlastite smrti u anđelovu knjigu smrti. Ne tako davno njegov pomoćnik Lojz nadahnuo ga je za lik pastira s frulom na grobu preminulog muža lijepe udovice s kojom će klesar nakratko prebivati u braku, ali majstorova pastorala s mladom suprugom nije potrajala: razbolio se, a ona postala hladna i nedohvatna, nevjerna.

»Gdje je taj pogled, taj smiješak, to šaputanje i šuštanje u mraku, to skrovito noćno šuljanje oko njega? Tada je možda mislio na Lojza... Gdje su se srele te dvije želje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje?«

Osluškujući sprovode, majstor Albert Knez tone u samrtnički san:

»Još jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, pada sumrak. A onaj kome zvoni već je u kutiji kao lutka, kao da ga šalju na dar nekom luđaku što prave kolekcije tih strašnih igračaka.«

Sprovod kao teatar, kao žalobna predstava – i opet smo u vertikali svijeta barba Ranka, onoga istog svjetskog cirkusa s čijeg će vrha pri izvođenju skoka salto mortale pasti lijepa akrobatkinja Glorija, čuvena artistkinja, besmrtna heroina trapeza. Nakon što smrtno strada u perju svoga kostima, sa scene je iznose četiri klauna. Iza Glorije uloga je časne sestre Magdalene koja teži zaboraviti prošlost, no silom bude Bogorodica što plače, izložena u crkvenoj niši »kao da je živa«, rekao bi Matoš, prema želji zaljubljenog don Jere, sapeta između svetosti i sakrilegija, iz čega samo može – skočiti u tamu. Glorija je posljednja nesretna svetica srednjovjekovnih otočkih prikazanja i mirakula, na čelu sa svetom Margaritom, lijepom i pobožnom djevojkom koju bestijalno muči poganin Olibrije, jer ne želi postati njegovom suprugom. Svetice svjesno biraju apoteozu smrti pred mukama koje pred njih postavlja život. Četiri klauna koja nose sa scene sveticu – akrobatkinju uz posmrtni marš epilog su svetačkih smrti i »Plačeva Marijinih« što su se stoljećima odvijali pred potresenim otočkim pukom; maske su pale, don Jere plače sam.

* * *

Igre riječima zabavljale su barba Ranka podjednako u životu, »Kod Drageca«, gdje ih je sipao kao iz rukava i u napisanome. Riječ je živo biće, s njom se može baratati, sve dok se ne povrijedi njezino dostojanstvo:

»Riječi su (...) slikovita, akustička, teatralna strana misli. Upravo zato, one viču ili šapću, one su snažne ili slabe, odlučne ili bojažljive, brze ili trome, povezane ili iskidane, neuredne razbijene. Riječi gestikuliraju, grimasiraju, penju se i spuštaju, dižu i padaju, izvode skokove, piruete, one opisuju linije tragičkog patosa ili kapriciozne arabeske komičarske igre (...) Riječi su ‘tvrde’ ili ‘mekane’, ‘hladne’ ili ‘tople’, ‘oštre’ ili ‘tupe’, ‘slatke’ i ‘gorke’, ‘mučne’, ‘bljutave’, ‘otrovne’, riječi su ‘mirisne’ i ‘smradne’, ‘blistave’, ‘sjajne’, ‘svijetle’ i ‘tamne’, čak i ‘crnih’ riječi ima.... (‘Ove su riječi crne od dubine’... Ujević).« Riječi su te koje »daju kralju ime«, piše u »Dramaturgiji riječi«.

Jedva sam znala čitati kad sam s tatom počela posjećivati barba Ranka: više od njegove radne sobe zanimat će me dječja, puna igračka, i kućni ljubimac, morsko prase po imenu Sebastijan. Melankolični stariji gospodin ovećeg nosa kao i njegova supruga hrapavog smijeha za koju se uvijek šaptalo da je bila ljepotica, a meni je smetalo ono bila, jer nije ljepota nešto što se gubi, ona je uvijek tu, pa sam se ljutila u njezino ime što je osuđena na prolaznost ljepote baš kao i lijepa i prevrtljiva Ana u Prahu koja je već malo nacikla kad je napušteni ljubavnik, inače pasionirani sakupljač ključeva, nakon niza godina posjeti. Odmalena sam vagala riječi, pa sam jednom nadobudno prišla župniku u rodnom mjestu svoga tate i rekla mu:

»Krivo vam piše na crkvi. Nije Marija bez grijeha začeta, ona je bez grijeha začela.« Župnik se spustio do mene i rekao:

»Nisi u pravu, dijete. Ona je i začeta i začela bez grijeha. Previše je to za tvoju malu glavu.« I bilo je, dugo mi je Djevica bila apstraktna, nedohvatna, u visinama bez grijeha. Dolazeći svake nedjelje kod barba Ranka, često bismo prijepodne šaptali, jer on bi još spavao. Mojem tati to je bilo normalno, premda je ustajao u šest.

»Zašto barba Ranko tako dugo spava?« pitala bih. »I kad ću se moći igrati s njegovom djecom?«

»On je književnik«, objasnio mi je. »Oni tako spavaju, jer cijele noći pišu.«

Dok bi tata pio kavu s tetom Mukom, kako smo je zvali, a ja toplo mlijeko, njegova rumena i kovrčava djeca navirivala su se iz dječje sobe čekajući da počne zabava, jer sve će se pokrenuti čim dobri stari gospodin iziđe iz sobe. I osvanuo bi, usklađen s gričkim topom, i naše bi vriskave igre počele. Jurimo posvuda, čak i njegovom radnom sobom punom papira i knjiga, pa i sobom tete Muke s ogledalom i tajanstvenim bočicama, četkom i biserima, svilenom kućnom haljinom prebačenom preko stolice. Svaka je soba bila pozornica, a vrt u kojeg se izlazilo iz dnevne sobe, sav u ružama i jorgovanima mamio nas je k sebi po kiši i suncu. Tata i ja vraćali bismo se kući na ručak i bila bi to savršena nedjelja, bolja od onih kad bi me vodio u kazalište lutaka.

* * *

Voljela sam ići kod književnika, sviđalo mi se to njegovo spavanje, njegov dobroćudni pogled kojeg bi mi uputio, rasla sam pred njime i negdje na granici djetinjstva, s dvanaest godina, rekla sam mu: »Barba Ranko, pišem pjesme.«

Ozbiljno me promotrio i rekao: »Svakako ćeš mi ih pokazati.« Doma je zavladalo uzbuđenje. Posložila sam sve svoje pjesme na hrpu i svi smo radili izbor za Ranka.

Tata je odložio spise i prestao pripremati obrane u radnoj sobi i bacio se na čitanje mojih malih tužnih pjesama o tome kako je sve prolazno i čovjek se nigdje ne može skloniti od neizbježnog. Mama, ta pjesnička duša odgojena na ruskim klasicima, pustila bi suzu nad nekim mojih stihovima. Zavladao je teror dječje poezije; čak i moja starija sestra, koja je svirala klavir i čitala hrpe mudrih filozofskih knjiga, morala je sudjelovati u analizi onoga što ću predati Ranku. On je, naravno, bio blag.

»Ti si prava pjesnikinja«, rekao mi je. »Upoznat ću te s nekim svojim prijateljima da s njima malo brusiš svoja znanja. Naći ćemo se ‘Kod Drageca’.« I tako sam odjednom napustila dječje igre i počela odlaziti na pjesničke kružoke s barba Rankom. Nisu to bili baš pjesnički susreti, o svemu se tu razgovaralo, možda najviše o kazalištu, što me nije čudilo kad je i sam njegov stan bio pozornica. Jer pjesnik je za njega morao biti poeta doctus, učen, a ne tek neki nadahnut lik. U mojoj četrnaestoj barba Ranko i ja već smo naveliko u njegovoj sobi pričali o tajnama zanata. Pokazivao mi je kako ispisuje stranice nalivperom i vodi brigu o svakoj riječi, baš kao na početku njegova Zagrljaja, posvećenog Ivanu Goranu Kovačiću, koji ga je među prvima prepoznao:

»Prostro si papir preda se, pet-šest listova odjednom, kao da ćeš ovoga časa sve to ispisati u jednom dahu, u nadahnuću što ti nadima košulju.... Napojio si svoj ‘parker’ dobrom tintom, skinuo si dlačicu s vrha, otpuhnuo vlas papira – i... I ništa. Odlažeš pero. Opipavaš cigarete: tražiš jednu mekanu, kao da je u tome stvar... Pušiš i otpuhuješ sitne pahuljice pepela što padaju na papir. Vrijeme prolazi, a još ni slova!«

»Pisanje je briga o riječima«, govorio je. »Svaku moraš prevrnuti dva-tri puta u glavi prije nego što ćeš je zapisati.« Zato barba Ranko nikad nije žurio s onim što bi pisao, puštao bi rečenicama da miruju na bijelom papiru, nekad i danima ne dovršivši odlomak. »Stil je čovjek sam«, rekao bi. »Ljute me književnici koji misle da je važno samo imati priču. Nju treba i dobro napisati!« Neke svoje suvremenike ne bi štedio kritikama, čak ni one slavne. Nigdje nisam vidjela tako bijele papire kao kod barba Ranka, tako lijepo nalivpero, tako fino ispisane riječi. U petnaestoj sam mu predložila intervju za naše školske novine. Prihvatio je sa smiješkom. Pitala sam ga o tome kako mu je izgledao Zagreb kad je u njemu osvanuo nakon djetinjstva na Visu i škole u Splitu. Pričao mi je o nekom meni nepoznatom gradu, o jučerašnjem, rekao bi Zweig, starome, matoševskom gnijezdu čarobnih, jantarnih noćnih svjetiljki i konjskih zaprega, kao da je vremeplovom doputovao u kraljevstvo zasuto snijegom s izblijedjelih razglednica. Pričao mi je o sebi mladome na tome dostojanstvenom mjestu s kulama i zvonicima, ali i o vječnoj nostalgiji za otokom. Samo bi budala izgubila taj intervju: nestao je u labirintima vremena. Barba Ranko imao je, samorazumljivo, police pune knjiga. Bilo je i njegovih, prevedenih na strane jezike. Kad sam s petnaest pročitala Kiklopa, kad je Melkior Tresić otpuzao u Zoopolis, s dubokim sam poštovanjem, gotovo s tremom, počela zalaziti u tu sobu. Mucala sam nešto o Melkioru, o početku romana tako urbanom, a on me strpljivo slušao, kao kad dijete radi svoje prve korake, i podnosio salve komplimenata. Nije me on uputio da nakon Kiklopa čitam Ruke, potom drame, naposljetku eseje gdje trijumfira njegovo znalačko igranje riječima što bi ih na tucete vrtio u kovitlacima, dižući ih u zrak i puštajući da poput umornih balerina polegnu po papiru. Dogodilo se tako da je barba Ranko u svojim kazališnim ogledima možda i više otkrio o sebi nego što je kanio, skrivajući se iza Molièrea, Shakespearea, Pirandella, iza hrabrog glumca Talme u eseju »Mnogo vike ni za što«, što se prvi usudio na premijeri Brutusa pojaviti na sceni bez pompoznoga, dvorskog kostima, »versailleske kostimerije«, skandaliziravši tout Paris:

»– Vi imate gole ruke, Talma!

– Takve kakve su imali Rimljani.

– Ali, Talma, vi ste bez hlača!

– Rimljani ih nisu nosili.

– Svinja!«

Skice je Talmi za kostime radio slikar David, a sam je glumac »amaterski prekapao po antici, tražio modele, studirao, skupljao čak i kolekcije staroga grčkog i rimskog oružja, ne propuštajući ni najmanju priliku da svoje historijske likove obogati do krajnjih mogućnosti muzejske i akademske pedanterije.«

Potom će »provincijalni artist Delaistre, koji je na fami Talminih kostima gradio sebi reklamu te je na plakate za svoje predstave davao ispisati Večeras će gospodin Delaistre glumiti u Talminu kostimu«, gotovo podsjetiti na otočke junake barba Ranka, kolekcionare ključeva, maraka, samozvane povjesničare i arhiviste. Navodno je Talma prijateljevao i s Napoleonom, još dok je ovaj bio »mali oficirčić«, pa je, legenda kaže, »od Talme posuđivao svoje najmarkantnije teatralne poze«.

Posudio mi je barba Ranko debelu knjižurdu objavljenu početkom 20. stoljeća o francuskoj drami koju sam nekako teško i tromo čitala sve dok mu je nisam vratila.

Shakespeare se francuskom teatru priviđao poput brutalnog seljačine, »barbarski nepravilnog«, koji se usudio izvoditi na pozornicu »zanatlije i rimski plebs i pred nedostojne oči puka izložiti izbodeno, krvavo i mrtvo tijelo Cezara«.

Voltaireu je Shakespeareova scena »klaonica«, premda ga opravdava donekle grubošću vremena u kojem je živio, dok je za Diderota on »kolos bez forme, primitivno i nezgrapno izmodeliran«. Pa opet, uza sve napore i ambicije, ni kasniji, buntovni, romantičarski teatar, sa svojim tučnjavama i manifestima, nije mogao proizvesti ni sjenu neke Shakespearove drame.

Umrijevši koji trenutak nakon što je zavjesa pala nad Umišljenog bolesnika, Molière opisuje svijet kakav će se stoljećima kasnije zrcaliti u barba Ranka:

»Gledajući ljude svoga vremena u njihovoj bijednoj samodopadnosti, u njihovoj nabožnoj hipokriziji, ambiciozne, pretvorljive, naučno-uobražene, kurtizanske lutke, koje se pomiču tobože po svojoj vlastitoj volji, koje govore tobože vlastite riječi, gledajući te smiješne marionete, Molière je samo pokazao kamo vode niti tih pokreta, odakle dolazi zvuk tih riječi, i nad svom tom komedijom nasmijao se galski mudro.«

No nigdje on nije »ismijao čovjeka lično, nego njegovu deformaciju u karakteru, njegovu unutrašnju nagrđenost, koja pomalo izobličuje ne samo njegove postupke nego i njegovu fizionomiju, i stvara od njega tip koji se može prepoznati.«

Zbog divljenja velikom komičaru, lijeva će ruka u istoimenoj noveli, rugajući se desnoj, sebe prozvati Molièreom:

»Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni Akademija, ni Buffon. Ja sam Molière.

– Molière? I što još?

I figa u džepu. Ili van džepa, kako hoćeš. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj. Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodiš konverzacije, ti nastupaš, ti širiš horizonte, ti gradiš svjetove; ti si neimar, genije. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost, umješnost, Njegov Smisao. Jednom riječi: ti si Ruka!«

Ukoliko je žalobni Molièreov smijeh zabilježen u proročanskim riječima barba Ranka, njegov je blizanac, njegov alter ego, Pirandello:

»(...) taj grobarski humor nad vlastitim grobom, to je teatar Pirandella. To je smijeh mozga, koji se u svojim analizama raskrinkao i oborio sve iluzije, i našao se u svojoj strašnoj jednostavnosti, u svojoj smiješnoj golotinji pred samim sobom.«

Pirandellovim riječima: »Moja umjetnost je puna samilosti za one koji se zavaravaju«, dozivajući njome kozmičko kazalište bijednih marioneta, život rasut na uloge, čovjeka koji glumi »sebe«, kazalište u kojem će samo umjetnik pronaći »živo srce koje kuca«.

Kad sam imala šesnaest godina, dok su se bijele ruže šuljale oko njegova prozora, a vrt se činio ljepšim nego ikad, rekao mi je barba Ranko da moram čitati Prousta, jer samo ću od njega naučiti što je to rečenica. Naravno, na francuskome.

»Ali ja ne znam francuski!«

»Pa to nije neki problem. Ni ja ga nisam znao. Onda sam jednog ljeta uzeo Balzaca i pročitao cijelu Ljudsku komediju na francuskome. U šumici, do plaže.«

Je li se on uopće kupao toga ljeta, pitam se. Ili je izgorio poput Jure Nezirovića u svojoj pohabanoj majici. Barba Ranko dolazio je na promocije mojih ranih zbirki, još dok sam mlada poetesa, perspektivna, dok se pojavljujem u tekstu One dolaze, posvećenom djevojkama od kojih se mnogo očekuje. Verbalno me maze stari kritičari još u vrijeme prvih proza, no nekako znam u sebi da ću s vremenom postati tragikomična poput tužnih lutaka barba Ranka koje moraju brzo treptati da bi sakrile suze. Kako odrastam, mijenjaju se i posjeti barba Ranku; već je star, spor, sjedi u kuhinji ponešto mrzovoljan, ne voli suhoću i hladnoću starosti, cinizam propadanja kojeg je toliko puta opisao. Potkraj života gotovo me izbjegava, izlazi sam na svoje gornjogradske šetnje, gleda grad kao da je tek u njega stigao, prožima se mladost sa starosti, život bogat pljeskom i priznanjima, nagradama, ranu mu je kazališnu kritiku pisao Ivan Goran Kovačić, potom će njegove nagrade nositi imena Vladimira Nazora, Grada Zagreba, AVNOJ-a, Kiklop će dočekati stotu izvedbu, Glorija će putovati gradovima, njegove novele doživjet će brojna kazališna i filmska uprizorenja, a on će biti sve tužniji. Zatvorit će se u neki svoj unutarnji otok, gdje su živopisni kolekcionari ključeva i maraka, uzbuđene gospođe bijelih bedara naviruju se kroz prozor, gdje se mahniti napušteni ljubavnik uzalud vješa o svilenu vrpcu kojom su omotana stara pisma njegove drage, gdje prosjak štapom zadiže suknje, gdje se mediteranske drame i karnevali odvijaju u dvije strme uličice prema moru, gdje čudaci šeću noćnom, masnom lukom, gdje piscu ponestaju slova, a papir mu je bijel poput onog na radnom stolu barba Ranka. Zadnji put vidim ga samog, nedaleko od katedrale, nakrivljenog, poput nekog od njegovih otočkih vagabunda, na hladnom zimskom povjetarcu, stojim i gledam ga kako polako hoda sjenama, on zastane i pogleda u mojem smjeru, vidi li me, zna li me, da ga prekinem u toj tužnoj šetnji, maknem ga s te hladne pozornice, drukčije od onih na kojima su izvođene njegove drame, njegovi romani, njegove novele, gdje ga na kraju ne čeka pljesak, nego kao njegova majstora klesara smrt, je li kukavički što ga puštam da prođe, jer uskoro će biti u bolnici, uskoro će se sresti sa sudbinom Alberta Kneza koji umire znajući da ga anđeo već čeka, da samo treba upisati datum smrti u njegovu mramornu knjigu. Optimistički će moj tata, izgubivši kuma i prijatelja, pokrenuti na Visu Dane Ranka Marinkovića, u čijim je temeljima upisano prijateljstvo dvaju Dalmatinaca, jednog s otoka, drugog iz grada u kojeg se dolazi parobrodom, premreženo obiteljskim posjetima, rođendanskim tortama moje mame njegovoj kćeri, škripavim vicevima tete Muke, njihovim izbjeglištvom u našoj kući u vrijeme rata kad im je stan stradao u bombardiranju... Toliko je uspomena na naivno-dječje upoznavanje posljednjeg diva na čijim će se plećima kasnije meškoljiti patuljci opsjednuti svojim veličinama.

»Ti i ja, mi smo horoskopske Ribe«, govorio je barba Ranko, »zato se tako dobro razumijemo.« Jesmo li se »dobro razumjeli« ili je Ranko samo bio nježan i pažljiv prema meni, jer ispod cinizma i gorčine, ironije, sarkazma, krilo se umorno i blago srce, krio se čovjek koji je sate proveo u razgovorima s djevojčicom, otključavši joj pritom vrata književnosti, usmjerivši je rano u svjetove riječi, gotovo mi ne ponudivši izbor, nego da se umotam u literaturu i iz nje tek tu i tamo povirim u svijet čudeći se kako se malo toga promijenilo od vremena njegovih priča: redikuli su ostali redikuli, pedanti pedanti, a oni koji kao da su popili svu pamet svijeta i dalje su uobraženi. Sve je to opisao barba Ranko, svijet kakav je bio i kakav će biti, jer kvaliteta je velikog književnika da bude besmrtan, čak i kad se u prah mrve vrijednosti za koje smo mislili da su trajne, čak i kad nas preplave sumnje, on nije tu da nas tješi, nego da nas sućutno pogleda i kaže »tako je, ako vam se tako čini«.

Bilješka:

Citati iz opusa Ranka Marinkovića preuzeti su iz: Sabrana djela Ranka Marinkovića, I – VI, ur. Albert Goldstein, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1982.