Protiv umiranja svjetlosti – Kulturne politike u kojima silom prebivamo

Usred sveopće zabrinutosti zbog sve raširenijeg piskaranja po društvenim mrežama i širenja sadržaja kojima se otupljuje ljudski duh, u svijetu cijenjeni Oxford University Press, nakladnik koji, među inim, tiska i Oxford English Dictionary, i koji relativno redovito raspisuje natječaj za najpopularniji neologizam (riječ ili frazu) u nekoj godini, proglasio je sintagmu brain rot (umna trulež) sintagmom 2024. godine. Objašnjavajući rečeni termin, isti ga je nakladnik ovako definirao: »Propadanje duhovnog ili intelektualnog stanja osobe, kao rezultat pretjerane konzumacije sadržaja (posebice mrežnih materijala) koje se drži trivijalnim ili mentalno neizazovnim.« Istodobno se u nas utemeljuju posebne nagrade i pokreću festivali baš za splačine nastale na društvenim mrežama, a polupismena škrabala koja gomilaju takvo smeće proglašavaju se vrsnim piscima, pače uzorima književne umjetnosti, čija se (zlo)djela masovno promiču u medijima (pretežito u stranome većinskom vlasništvu) i koja, da stvar bude gora, naše Ministarstvo kulture i medija zdušno financijski podupire.

U zemlji u kojoj književna djela, poglavito ona vrijedna, nailaze na sve veće birokratske prepreke na putu do konzumenata i u kojoj je sve očitiji nedostatak zainteresiranosti »potrošača«, ponajprije zahvaljujući već spomenutim masovnim medijima koji promiču banalnost, trivijalnost i kič, u zemlji u kojoj čitanost, prema svim statističkim podatcima i usuprot kojekakvim projektima Ministarstva kulture za poticanje čitanosti, opada iz godine u godinu, u kojoj de facto tržište knjige ne postoji, svi kulturni sadržaji, pa i oni koje su takvima proglasili kojekakvi žreci trivije, banalnosti i kiča, mogu funkcionirati samo kroz različite modele društvenog financiranja. To, drugim riječima, znači da o kulturnoj produkciji odlučuju Veliki mecena (čitaj: Ministarstvo kulture i medija) i slične ustanove na lokalnoj razini (u slučaju Zagreba to je Gradski ured za kulturu i civilno društvo). Arbitar postaje politika, odnosno birokracija! Štoviše, ima i onih kritičara koji drže kako je kultura i dalje u rukama rodbinsko-prijateljskih krugova i da je nepovratno obilježena pogubnim klijentelizmom i favoritizmom.

Malo je onih koji će zanijekati tvrdnju da je kultura jedan od bitnih čimbenika nacionalnog identiteta. Stoga posebice zabrinjava tvrdnja nekih kritičara da je i tridesetak godina nakon uspostave samostalne i neovisne države Hrvatske kultura i dalje u rukama onih koji zagovaraju ideje jednog jezika Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bošnjaka, postjugoslavenske književnosti (u načelu u jednini), regionalnog zajedništva itd., dok se sve one koji misle drukčije proglašava desno-klerikalnim, konzervativnim ognjištarcima, a u posljednje vrijeme fašistoidnim nacionalistima, i kojima se, zahvaljujući takvim posve neutemeljenim i neargumentiranim diskvalifikacijama, već godinama sustavno uskraćuju potpore.

Ima kritičara koji drže kako je takvo stanje u kulturi rezultat opće nebrige ljudi, poglavito u Ministarstvu kulture i medija, za novac poreznih obveznika koji se dijeli po ključu »ja tebi, ti meni«, ili još manje za »vjerodostojno umjetničko vrednovanje projekata ili pak kulturu općenito«! To je, držim, samo djelomice točno. Već sam i prije pisao, a to ću ponoviti i ovdje: Uvjeren sam kako sve gore rečeno nije slučajnost ili posljedica isključivo nečije nebrige. Prema svemu ovdje navedenom gotovo sa sigurnošću se može zaključiti kako je riječ o svjesnom projektu rastakanja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Dokazuju to mnogi već prije spomenuti primjeri, a ovdje ću navesti još neke.

Kada se u društvu pokrene više peticija protiv aktualne ministrice kulture, jednu od kojih potpiše dvjestotinjak kulturnih djelatnika, a drugom se zatraži i ministričino istočasno smjenjivanje s toga položaja, i kada jedna politička stranka uvjetuje svoj ulazak u vladajuću koaliciju zahtjevom da joj se preda vođenje Ministarstva kulture i medija, onda bi svima trebalo biti posve jasno da je s hrvatskom kulturom nešto pošlo po zlu.

Trenutna ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, koja se na tome položaju nalazi već treći mandat, i prije je u više navrata bila povezana s nizom, najblaže rečeno, spornih događaja. Još za vrijeme mandata gospodina Bože Biškupića na mjestu ministra kulture, kada je gospođa Obuljen Koržinek bila državna tajnica, neki su portali otvoreno iznosili optužbe da je to isto Ministarstvo dalo financijsku potporu objavljivanju knjige Snježane Kordić Jezik i nacionalizam u kojoj se negira postojanje hrvatskog jezika. S tim u vezi Ministarstvo kulture je, kako piše Tportal.hr, »poslalo očitovanje, koje je potpisala tadašnja državna tajnica Nina Obuljen, u kojem je objašnjeno da su se članovi Komisije vodili ‘kriterijem stručne utemeljenosti i relativne zanimljivosti problematike’«.

Ako i prihvatimo to neuvjerljivo obrazloženje, kriterij stručne utemeljenosti i relativne zanimljivosti problematike teško da bi se mogao primijeniti u slučaju financiranja projekata Lazara Ristovskog, osnivača i vlasnika producentske kuće Zillion Film iz Beograda, koji je preko svoje producentske kuće ostvario, vjerovali ili ne, čak trinaest koprodukcija s Hrvatskom. Za one koji ne znaju tko je Lazar Ristovski, navest ću da je gospodin prigodom jednoga stranačkog skupa, kako piše Večernji list od 11. veljače 2025., rekao i ovo: »Svi oni koji mjesecima po Srbiji dižu krvave ruke po ulicama, po fakultetima i kazalištima, ej, po kazalištima, po svetom mjestu, zaboravljaju one krvave ruke koje su protjerale 250.000 Srba iz Krajine, iz Hrvatske, zaboravljaju krvave ruke do laktova koje su pobile stotine tisuća Srba u Jasenovcu.«

Eto, toga gospodina velikodušno financiraju hrvatske ustanove, poput HAVC-a i Ministarstva kulture, a već spomenuti mediji u većinskome stranom vlasništvu odmah će se potruditi istaknuti vijest kako su neke ustanove u susjednoj Srbiji osudile takav »govor mržnje« gospodina Ristovskog. Isti mediji neće, međutim, postaviti pitanje kako je uopće moguće da se novac hrvatskih poreznih obveznika daje takvim osobama.

Rečeni mediji neće propustiti ni priliku da navedu i riječi ministrice Obuljen Koržinek koja će naglasiti kako je spomenuti filmski producent vratio već prije dodijeljena sredstva, kada je ustanovljeno da je, nakon primitka sredstava hrvatskih poreznih obveznika, promijenio scenarij jednog filma i to, dakako, na štetu Hrvatske. Narod bi rekao: »Vuk sit i sve koze na broju.« No je li to baš tako!? I narodska mudrost znade katkada zakazati.

Ali vratimo se na fon književnosti i nakladništva. Ako me sjećanje ne vara, u vrijeme kada je gospođa Obuljen Koržinek bila državna tajnica pri Ministarstvu kulture, jedna naša književnička udruga, a zna se jako dobro i koja, objavila je, dakako, uz financijsku potporu Velikog mecene, i nekakvu antologiju suvremenoga srbijanskog pjesništva u koju su bili uključeni i radovi javno deklariranih četnika poput jednog Bećkovića ili Đoga. Ne sjećam se da je tada bilo traženo da nakladnik vrati dodijeljena mu sredstva.

Nekoliko godina poslije, kada je bivša državna tajnica promaknuta u ministricu kulture, pod naslovom »Lavina nezadovoljstva među hrvatskim piscima« HRT je u emisiji »Vijesti iz kulture« u svibnju 2021. objavio i prilog o peticiji hrvatskih spisatelja koji su žestoko reagirali na nove kriterije vrednovanja književnih djela, a na donošenju kojih je inzistiralo baš Ministarstvo gospođe Obuljen Koržinek.

O nebuloznim i krajnje neprofesionalno sročenim kriterijima – u sastavljanju kojih su sudjelovali predstavnici svih književničkih udruga u Republici Hrvatskoj te, sudeći barem po tome kako su poslije pravdali donošenje rečenih kriterija, još poneki djelatnik u kulturi koji je pridonio realizaciji cjelokupnoga književnog pothvata i boljem pozicioniranju knjige u društvu – pisao sam opširno u svojim prijašnjim knjigama pa se sada neću ponavljati.

Peticiju je potpisalo dvjestotinjak književnika iz svih književničkih udruga, što samo govori o tome da njihovi predstavnici nisu prije donošenja kriterija konzultirali svoje članstvo, ali ta činjenica nije imala baš nikakva utjecaja na ministricu koja je, unatoč svim prosvjedima autora i njihovim argumentiranim prigovorima, nove kriterije vrednovanja književnih djela jednostavno oktroirala. Koliko mi je poznato, i u vrijeme nastanka ovog teksta isti kriteriji još uvijek su na snazi.

Štoviše, Ministrica Obuljen Koržinek pokazala je nevjerojatnu aroganciju i nedostatak diplomatičnosti osobe koja je posve svjesna svoje autoritarne moći kada je na rečenu peticiju odgovorila ovako: »Napominjemo da se putem javnog poziva dodjeljuju javna sredstva na temelju jasno utvrđenih kriterija, a nitko se nije dužan prijaviti. U tom kontekstu, najavljene peticije smatramo suvišnima. Slobodno je pravo svakog umjetnika prijaviti se ili ne prijaviti se na bilo koji javni poziv Ministarstva kulture i medija.«

Premda je jedan od sastavljača spomenutih kriterija, onodobni predsjednik DHK-a Zlatko Krilić, pokušao pravdati donošenje novih kriterija tvrdnjom kako na temelju dotadašnjih starih kriterija »nisu bili nagrađivani samo najbolji, nego i oni koji su društveno najumreženiji«, možda je najprecizniju definiciju neobjektivnosti novih kriterija iznio gospodin Nebojša Lujanović rekavši da se »gotovo može zacrtati krug autora kojima će natječaj odgovarati«. Naime, dovoljno je samo pogledati popise autora kojima sve od uvođenja novih kriterija valorizacije naš Veliki mecena daje silne potpore, a koje sam u svojim prethodnim tekstovima ironično nazvao »perjanicama hrvatske suvremene književnosti«, i sve će vam biti jasno. Dok su nekada, prema tvrdnjama gospodina Krilića, osim onih najboljih, bili nagrađivani »i oni koji su društveno najumreženiji«, sada su to isključivo autori koji su društveno najumreženiji!

Sapienti sat!

Ali, da se razumijemo, ja nemam apsolutno ništa protiv tih »najumreženijih«. Ljudi imaju puno pravo sanjati i vjerovati uvjeravanjima prijatelja i sklonih im kritičara i medija da su zaista stupovi nositelji suvremene hrvatske književnosti. Kao što je rekao jedan veliki svjetski književnik: »Ljudi ostare kad prestanu slijediti svoje snove.« Ja njima mogu zamjerati jedino nepismenost i produkciju splačina koje mogu draškati moždanu pokoricu samo isto tako polupismenih morona, ali to neće spriječiti ni njih u proizvodnji sve većih količina »literarnog« smeća, niti će navesti na razmišljanja urednike i nakladnike koji su spremni objavljivati sve te naplavine kiča i trivije. Moje zamjerke i prigovori idu na račun isključivo onih koji iz godine u godinu osiguravaju velikodušan obol proizvodnji, promicanju i širenju otpada koje se danas tako preuzetno naziva suvremenom hrvatskom književnošću.

I u tome mišljenju nisam usamljen primjer. Pišući o nepostojanju smislene politike Ministarstva kulture i medija glede promicanja hrvatske knjige u svijetu, još sam prije nekoliko godina bio upozorio na krajnju nebrigu Ministarstva za plasman hrvatske knjige u svijet, posebice one vrijedne! Naveo sam tada i primjer iz vlastitog iskustva.

Naime, niz godina bio sam članom Povjerenstva za Zagrebačke književne razgovore DHK-a, a četiri godine i njegovim predsjednikom. U to sam vrijeme osnovao i biblioteku ZKR-a, a nakana je bila svake godine u okviru Razgovora objaviti i po jedno vrhunsko djelo hrvatske književnosti prevedeno na neki od mnogoljudnijih jezika. U okviru toga projekta objavili smo tijekom pet godina pet naslova hrvatskih autora (Glavašević, Gavran, Aralica, Novak i Đuretić), kada nam je Ministarstvo bez ikakva obrazloženja uskratilo svaku financijsku potporu za rečenu biblioteku, a potporu Zagrebačkim književnim razgovorima smanjilo za 57 %.

O krajnje konfuznoj i neprofesionalnoj kulturnoj politici glede promicanja hrvatske knjige u svijetu u onih koji bi tu politiku trebali formulirati i provoditi možda još rječitije govori i sljedeći primjer. Poželi li se neki strani nakladnik podrobnije informirati o djelu nekoga hrvatskog autora čije djelo bi možda preveo i objavio, naići će na zid netransparentnosti. Naime, potpuno mi je neshvatljivo kako netko u Ministarstvu kulture i medija može vjerovati da će strani nakladnik, da bi došao do traženih informacija, znati da mora na mrežnoj stranici Ministarstva kulture kliknuti na kategoriju »Natječaji«, koja je kategorija, usput rečeno, ispisana samo na hrvatskom jeziku.

No zanemarimo taj mali problem i pretpostavimo da netko u stranoj nakladničkoj kući govori, ili barem natuca, hrvatski. Klikom na kategoriju »Natječaji« ući će u potkategoriju »Potpora stranim izdavačima / Translation grants«. Tu je barem i engleska inačica teksta koji na hrvatskom glasi ovako:

Potpora stranim izdavačima

Upute stranim izdavačima za objavljivanje djela hrvatskih autora na strane jezike

Ministarstvo kulture i medija tijekom cijele godine daje potpore za prijevode djela hrvatskih autora, prvenstveno beletristike, na strane jezike kako bi se promicalo njihovo djelovanje u inozemstvu.

Ispravno popunjenu, potpisanu, pečatiranu i skeniranu prijavu s popratnom dokumentacijom izdavač sa sjedištem izvan Republike Hrvatske šalje na e-adresu: translation-grants@min-kulture.hr

Nakon što izdavač Ministarstvu dostavi uredno ispunjenu prijavnicu (Prijavnica za potporu stranim izdavačima za objavljivanje djela hrvatskih autora), primljeni prijedlog programa izdavanja knjige se razmatra, a rezultati se objavljuju na mrežnim stranicama Ministarstva. Prijave se vrednuju kvartalno i ne postoji rok za prijavu. Važno je istaknuti da Ministarstvo pri njihovu razmatranju posebnu pažnju poklanja kvaliteti prijevoda i adekvatnoj promociji prevedenog djela, a ne broju prijavljenih naslova.

Ukoliko se predlagatelju odobre sredstva, koja djelomično ili u cijelosti pokrivaju troškove prijevoda, izdavač s Ministarstvom potpisuje Ugovor o korištenju tih sredstava. Njime se Ministarstvo obvezuje da će po primitku potpisanoga i žigom ovjerenoga Ugovora isplatiti nakladniku 80 % ukupno odobrenih sredstava.

Izdavač se također obvezuje u knjizi istaknuti da je izdana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Nakon što izdavač realizira program izdavanja ugovornoga djela te Ministarstvu dostavi financijsko izvješće i pet primjeraka tiskanoga djela, isplaćuje mu se ostatak sredstava.

Kontakt: https://min-kulture.gov.hr/, www.croatian-literature.hr, tran­-
slation-grants@min-kulture.hr.

Ako je nekom nakladniku iz inozemstva i uspjelo probiti se kroz tu džunglu informacija i pronaći put kroz labirint kategorija i potkategorija na mrežnoj stranici Ministarstva, još uvijek mu neće biti jasno da, želi li saznati nešto više o nekom autoru i njegovu djelu, mora kliknuti na poveznicu www.croatian-literature.hr ili na »Baza prijevoda hrvatske književnosti«.

Usput, kada je naš Veliki mecena prije više godina uveo kategoriju Croatian literature u kojoj se nalaze kratki životopisi autora i primjeri njihovih djela prevedeni na engleski jezik, meni je trebalo nekoliko godina do budem uključen u taj popis pomno probranih autora. Naime, nakon opetovanih upita Ministarstvu zašto se moji podatci ne nalaze na rečenom popisu, premda sam ih poslao odmah čim je taj popis bio ustanovljen, napokon mi je bilo odgovoreno da Ministarstvo ne administrira rečenu mrežnu stranicu nego da to čini netko drugi. I danas, ako kliknete na Impressum rečene stranice, ustanovit ćete da je uređuju i održavaju agencije, udruge ili organizacije Corto Literary Agency, Moderna vremena Info i Sandorf.

Za one koji, kao i autor ovoga teksta, do sada nisu čuli za Corto Literary Agency, uspio sam pronaći da je riječ o književnoj agenciji koja zastupa neke pisce s »područja Balkana«, a ako posjetite njihovu mrežnu stranicu, vidjet ćete da navode i djela autora koja su, pretpostavljam, uspjeli prodati na stranim tržištima. Među inima navode i dobro znana imena Ivane Bodrožić, Olje Savičević Ivančević, Zorana Ferića, Ivice Đikića, Marka Pogačara, Drage Glamuzine, Alide Bremer itd.

Sama agencija ovako opisuje svoju misiju:

»Corto Literary Agency zastupa neke od ponajboljih i najreprezentativnijih pisaca jugoistočne Europe, odnosno Balkana. To je područje raznovrsnosti; raskrižje mnogih kultura, tradicija i praksi, područje koje pulsira kreativnošću i raznovrsnošću.«

I Sandorf je agencija koja zastupa »prominentne autore s područja ex-Yu«, a svoju misiju ovako definira: »Sandorf je osnovan 2007. godine i otada djeluje kao izdavač i kao književna agencija za zastupanje pisaca iz regije u inozemstvu.

Prva smo profesionalna književna agencija u Hrvatskoj, a o našem uspjehu govore deseci objavljenih knjiga, potpisanih ugovora i korisnih kontakata koje smo za hrvatske, ali i pisce iz regije, uspjeli ostvariti s izdavačima diljem svijeta.«

I na njihovu popisu autora koje zastupaju poznata su imena: Olja Savičević Ivančević, Robert Perišić, Damir Karakaš i drugi.

I treći član toga trolista kojem je Ministarstvo kulture i medija prepustilo promidžbu hrvatske književnosti u svijetu – Moderna vremena Info – ovako, među inim, opisuje svoju djelatnost:

»Portal je osnovan s ciljem afirmiranja knjige i čitanja, kao i svih onih koji na bilo koji način sudjeluju u životu knjige (autora, nakladništva, knjižarstva, knjižničarstva...) i u tu svrhu 365 dana u godini objavljujemo vrlo različite novinarske forme: vijesti, najave, razgovore, autorske kritičke prikaze knjiga, kolumne, preporuke, portrete autora... kao i vrlo sadržajan katalog odabranih novih izdanja hrvatskih nakladnika.«

Naglasio sam riječ »odabranih« ne bez razloga. Naime, među stalnim suradnicima portala koji, pretpostaviti je, odlučuju o izboru djela i autora koji će biti prikazani na rečenom portalu, nalazimo i sljedeća imena: Tatjana Gromača, Andrijana Kos-Lajtman, Edo Popović, Franjo Nagulov, Ana Đokić, Marijo Glavaš, Marija Ott itd. Sve oni koji su se, kako to veli gospodin Žutelija, »sljubili s institucijama i njihovim kolovođama«, a ja se pitam je li možda baš na njih mislio gospodin Krilić kada je govorio o »društveno najumreženijima«.

Paradoks je u tome da ti isti pisci i intelektualci, kako kritičar Ivan Prskalo piše, »postjugoslavenskog raspoloženja«, koji se samoproglašavaju borcima za slobodu misli, a protiv, kako im se pričinja, bauka konzervativnoga, desničarskog i ognjištarskog jednoumlja, i koji kukaju kako su društveno marginalizirani, uživaju apsolutnu potporu ne samo sklonih im književnih kritičara i ideološki srodnih medijskih i kulturnih krugova, nego i Velikog mecene. Već spomenuti Ivan Prskalo stoga će zapisati i kako slijedi: »Ne smeta im što te institucije protiv kojih prosvjeduju često izdašno sufinanciraju izdavanje njihovih djela niti im smeta što upravo njihovi tekstovi diktiraju ono što je mainstream. Za taj im narativ ne smeta njihov položaj nedodirljivih arbitara kulture i stalna medijska izloženost u vidu javnih razgovora, dodjela nagrada i sl.«

Drugi kritičar, gospodin Davor Velnić, u svojoj kritici na račun rečenih krugova spisatelja, neće biti tako blagonaklon i otvoreno će ih nazvati »polusvijetom novinara-pisaca i ocvalih ideologa okupljenih u kolumnama tzv. mainstreama«. Gospodin Velnić drži kako rečeni »polusvijet« želi »svojim nepismenim novinarskim pamfletima i tendencioznim arbitriranjem poništiti sve što nije od njihova legla i podržava hrvatsku državnu i kulturološku suverenost«.

Neki će se od njih na svojim polupismenim mrežnim profilima otvoreno hvastati s brojnim međunarodnim nagradama, čak kada bi nagradu dobio i njihov prevoditelj! Velim »polupismenim« mrežnim profilima, jer na jednom od rečenih profila, osim niza kojekakvih zatipaka, autor imenicu »Hrvat« ispisuje malim početnim slovom! Dopuštam da je i to možda rezultat novinarske šlampavosti, ali daj ti znaj! Poznavao sam neke od njih koji nikako nisu mogli preko jezika prevaliti sintagmu »hrvatski jezik« pa je to uvijek bio ili »naš jezik«, ili »zajednički jezik«, a neki ga i danas nazivaju »srpskohrvatskim«! Takvima nije problem ni ime naroda napisati malim početnim »h«.

Kad već spomenuh te perjanice hrvatske suvremene književnosti i prijevode njihovih djela na druge jezike, a te prijevode obilato financira naše Ministarstvo kulture i medija, zanimljivo razmišljanje iznosi i jedna kritičarka takve prakse. Riječ je o gospođi Mirjani Kasapović koja će na portalu Heretica.hr potkraj 2025. godine zapisati i sljedeće: »... javno su se hvalili, a hvalili su ih i skloni im književni kritičari te ideološki srodni medijski i kulturni krugovi, prijevodima svojih knjiga na strane jezike. Stvarao se dojam da za njima vlada pomama na svjetskome knjižnom tržištu i da se ugledni inozemni izdavači otimaju za prava da im objave knjige. Iza takva privida pojavila se slika stvarnosti u kojoj je hrvatska država potrošila stotine tisuća eura u posljednjih desetak godina za plasiranje njihovih knjiga u inozemstvo.«

Premda se u nastavku teksta gospođa Kasapović pita i kakvi su zapravo ti strani izdavači koji objavljuju prijevode naših književnih uzdanica, kako pisci uopće dolaze do njih, kako se te knjige prodaju na stranim tržištima, ali ponajprije kakve su koristi hrvatske kulture od takve politike, bojim se da konkretne odgovore naš Veliki mecena za sada nije spreman dati. Tȁ on je ionako taj segment kulturne politike prepustio agencijama i organizacijama kao što su prije spomenuti Sandorf, Moderna vremena Info i Corto Literary Agency, koji, vidjeli smo, zastupaju i promiču djela ex-Yu autora s Balkana.

Ima jedna narodna poslovica koja je savršeno primjenjiva na takvo stanje hrvatske kulture u ovom času te na odnos književnih uzdanica, sklonih im medija, urednika, nakladnika i Velikog mecene, a glasi: »Ja tebe serdaru, ti mene vojvodo. A obojica znamo...« gdje se podrazumijeva kraj!

Završit ću ovaj mogući post scriptum otvorenom tvrdnjom kako sve gore rečeno, po osobnom mišljenju, predstavlja neosporno i pogubno degradiranje hrvatske lijepe književnosti, a time i rastakanje hrvatske kulture i hrvatskoga nacionalnog identiteta. No toj ću tvrdnji dodati i kako sam posve svjestan činjenice da sve ovdje napisano neće ni za jotu promijeniti mišljenja onih koji definiraju i provode takvu »kulturnu« politiku.

Stoga bi se neki čitatelj s pravom mogao pitati pa čemu onda sve ovdje napisano!? S obzirom na činjenicu da sam odavna ušao u osmo desetljeće života, kao odgovor na moguće čitateljeve dvojbe ponudit ću primjerene stihove velškog pjesnika Dylana Thomasa u vlastitom prepjevu:

Ne idi krotko u tu laku noć,

Starost treba gorjeti i bjesnjeti na kraju dana;

Bjesni, bjesni protiv umiranja svjetlosti.