O tajkunu i Pegazu

U gradu G-u, u državi C-u, živio je ugledan i uglađen gospodin Kero Prka. Točnije rečeno – ugled i uglađenost nisu se baš previše uklapali u njegovu biografiju, no s obzirom na to da je postao moćna faca u zemlji, sve to se podrazumijevalo samo po sebi. Nije on, zapravo, ni po čemu bio ni poseban ni zanimljiv – osim po tome što je bio vlasnik brojnih nekretnina i silne love koja se lijepila za njegove prste čega god bi se dotaknuo. Naravno, nije on oduvijek bio bogat. Imao je on puno tužniju i mršaviju prošlost. Kao dijete iz predgrađa gledao je godinama u dimnjake velegrada iz šekreta u kukuruzištu, a od jela i pića – osim pure i mlika – sve dok se nije zaposlio u tvornici čarapa »Tratinčica«, nije se pošteno najeo ni napio ičega.

Tvornicu je izgradio radni narod prema direktivi predsjednika partijskog Komiteta, a ime je dobila po cvijetu koji je voljela njegova drugarica. Tamo je Kero radio kao sakupljač otpada, a karijeru preprodavača hulahupki započeo je zahvaljujući spretnome stricu koji je, kao kadar od povjerenja, sjedio u Nadzornom odboru »Tratinčice«, ali i u lokalnoj ćeliji Saveza komunista. Keru su svi poznavali pod nadimkom Prka. Bio je živac, prznica, ali nije bio cinkaroš kao većina njegovih partijskih drugova. Zahvaljujući toj njegovoj vrlini držanja jezika za zubima povjereni su mu, s vremenom, najodgovorniji zadatci održavanja veze s pozadinom koja je nabavljala robu za buvljake – najprije iz T-a, a poslije i iz ostalih zemalja u okruženju C-a.

Kero zvani Prka bio je stamene građe i ljepuškaste face te je ostavljao dobar dojam kod žena iz svoga kruga. Znao ih je zaljubljeno gledati blebećući im jeftine fraze o čvrstoj guzi i dobrim sisama. Prvih godina šljakanja u tvornici žene su ga hranile i odijevale. Nije se žalio, ništa mu nije manjkalo. Postojala je mogućnost da ondje dočeka mirovinu kao miljenik pletilja i kuharica. Jednoga dana svijet se uzdrmao do temelja: zemlju napali neki divlji susjedi, pa je sve što je nosilo čizme otišlo na front. Njemu se baš i nije išlo – zazirao čovjek od oružja i ubijanja, a i biznis mu se tako razvio da nije bilo govora o tome da bi to jednostavno obustavio. Pratio je pomno sve događaje, nastojeći se prilagoditi potrebama vremena pa je, umjesto hulahupki i ruževa, počeo nabavljati travu i cigarete, a kasnije i pokoji kalašnjikov ili bombu – sve u nastojanju da mu klijentela bude zadovoljna.

Veze su odlično funkcionirale s obje strane granice, pa se biznis naglo rascvjetao. Rasporedio je i par poker-aparatića po kafićima i noćnim klubovima. Kad bi se, ono, sićom napunile vreće za smeće, prebacivao bi ih kroz kukuruzišta preko granice – u neku od stranih banaka. Tvornica, koja mu je desetak godina bila hladovinom, osiguravala mu kruh i prikrivala sitne lopovluke, raspala se kao trula bundeva, a on je – zahvaljujući stricu u fotelji – za jednu banku kupio zgradu i sva postrojenja skupa s radnicima. Oduvijek je sanjao da bude pravi gazda. Sad mu se ta prilika iznenada ukazala. Nije imao pojma kako se vodi tvornica, ali se ubrzo snašao i okupio tim. Angažirao je ekipu koja mu je razvijala i unaprijedila proizvodnju, složila novi brand i sustavno uništavala konkurenciju.

Počeo je furati marke i oponašati urbani stil odijevanja. Bacio se na izgradnju lika i djela pravog pravcatog tajkuna. Najprije je pribavio pristojan stan u zelenoj oazi iznad grada, a onda popravio i izbijelio zubalo. Obilazio je wellness-centre, lovišta i golf-terene. Njegova drugarica, koja je u međuvremenu postala gospođa, u svemu ga je u stopu slijedila. Nije trebalo dugo da shvate kako se treba i kulturno uzdizati, kao što to čine drugi, moćni i fini ljudi. Otkrio je da u gradu ima muzeja i kazališta, a tabloidi su otkrili njega. Sad je, umjesto kuharica, osvajao tajnice, nudeći im usputni provod, a na bijesne ispade ljubomorne žene zaklinjao se da se žrtvuje u interesu obiteljskog biznisa.

Jednoga dana, kad je već imao sve što je ikad poželio steći, nabasao je na svoga bivšeg druga iz odjela za skupljanje otpada u »Tratinčici«. Bio je već i zaboravio da taj čovjek postoji. Pjesnik i ponosni vlasnik nadimka Buda nije, zapravo, nikad ništa radio, već je s našim tajkunom krao konce i alate u tvornici. Po dolasku na posao Buda bi skoknuo u kantinu na rakijicu, pa bi onda došlo i nadahnuće te bi svaku babu nazivao Ofelijom. Nije mu se skupljalo otpad, nego bi se smjestio u kakvu zakutku da ga nitko ne vidi pa bi šarao po bilježnici. Redovito je sudjelovao na priredbama sindikata recitirajući svoje poeme. Ondje je bio najglasniji.

– Kak’ si, stari? Pardon, ak’ me se sećaš? Vidi, vidi, kakav stajl se fura!

Kero nije volio podsjećanje na prošlost. Sav se stresao od toga glasa dok je, stežući volan novog Maybacha, pokušavao – probijajući se iz javne garaže – izbjeći kontakt s prolupalim poetom.

– A Vi? – pitao je lakonski, ne očekujući odgovor.

– Po starom – nalaktio se Buda prijateljski na prozor automobila, pokazujući svijetu nekoliko preostalih zuba. – Pišem i pijem, he-he-he! Nije loše.

‒ Nego, evo cigareta – pomislio je tajkun da će ga se tako najbrže riješiti.

– Lepo, lepo. Gospon časti. To je v redu. Nekad sam i ja tebe častil kad je bilo pajcekov i vina, se sećaš?

– Žurim!

– Žuriš? Žuri! Vi’te, ljudi, tajkuna! Glećte kakvu makinu vozi! A kak’ ju je zaradil? Pitajte mene! Pesnik Buda ima muda! Sve bum vam povedal!

Kero Prka zamolio ga je da se udalji s prozorskog okvira, ali ga je ovaj blokirao.

– Gospon je tajkun, ak’ se ne varam? A još pred par let’ smo zajedno skupljali drek v tvorničkom krugu. Pa to je neverojatno, neverojatno! – povisio je Buda glas. – To su čuda! Prava čuda! Al’ nema veze – nastavio je – ti se voziš v limuzini, a ja jašem Pegaza. I mogu ti reći da je guba. Jebe mi se kaj ti voziš. Ja imam Pe-ga-za! Kaj veliš? Dozvoljavam, na tome mi možeš pozavideti, ali mi nemreš to zadovoljstvo uzeti! – urlao je Buda. – Ti to nikad ne buš mogel!

– Molim? – zinuo je Kero. – Koja budala, maknite se, gospodine, da mogu krenuti.

– To je konj, dragi kamarad, al’ kakav!? – vikao je za njim Buda. – Mrcina, koju ti ni za kakav novac ne bi mogel kupit, dok ja, u svojoj slobodi, više gladan neg’ sit, priuštim sebi svakog jebenog dana jahanje na Pegazu! Kaj jahanje? Letenje! Letenje, stari moj!

– Bravo – procijedio je Kero i stisnuo gas svog Maybacha.

Vrativši se kući, u vilu sedmerokatnicu u perivoju iznad grada, Prka je ispričao ženi o neobičnom susretu. Žena se začudila. Tu riječ nikad nije čula.

– Pe-gaz, kažeš? Pegaz?! Tako mi Boga, nemam pojma što bi to trebalo biti.

– Ni ja. Nikad čuo! – dodao je zbunjen.

Konzultirali su enciklopediju i druge knjige koje su skupljale prašinu na skupocjenom regalu u dnevnom boravku. Pitali su djecu, pametne studentske glave, pa onda ljude iz svoga društva. Napokon su, od sluškinje, doznali da se radi o nekoj vrsti konja. Pegaz, naravno, nije bio obično grlo kakvih je Kero Prka posjedovao desetke na pašnjacima uz Savu.

– Čovječe, riječ je o nesvakidašnjoj mrcini iz grčkog mitološkog leksikona, o konju s krilima! Bilo bi sjajno imati tu životinju, pa da se grizu suparnici! Nije valjda da šugavi pjesnik ima Pegaza, a uglađeni gospodin obična dorata? Treba to nabaviti. Kupiti i basta!

Bacio se gospodin Kero u potragu za Pegazom, no ubrzo je saznao tužnu istinu da takvog konja neće naći. U cijelom gradu G-u i u čitavoj državi C-u nije bilo ni jednog primjerka. Što su mu vrijedili petsto njegovih hektara oranica i trideset tisuća hektara šuma, desetak izvora i dva cijela potoka, pet privatnih plaža i pedeset stanova, tri tvornice, tri šoping-mola i – povrh svega – dvorac iznad grada, ako ne bi mogao imati Pegaza?! Tražeći i raspitujući se, došao je do informacije da u državi M-u postoji jedan sajam otkačenih stvari za dendije, mitomane, bogataše i tajkunčine, gdje bi bilo moguće naći svih čuda svake vrste, pa postoji mogućnost da bi bilo i Pegaza. Nije oklijevao ni trenutka niti je gubio živaca, nego je uzeo vlastiti zrakoplov i odletio na sajam.

Sljedećeg jutra zurio je već u elegantnu pojavu jedrog, bijelog pastuha s krilima poput anđela. Takvo čudo u životu još nije vidio.

– Nije to konj teretni, nikogović bilo kaki, nego božanski, krilati konj – objašnjavao je tupanima oko sebe. – To je proizvod duha, nadahnuća, pratilac pjesnika i bogova. Njega ću kupiti, da mi se nađe kad se zaželim jezditi šumama i gorama.

Nije se cjenkao, već ga je platio odmah. Po povratku kući organizirao je veliko slavlje. Za rođake je priredio žderačinu i pijačinu, a za novu elitu, kojoj je i sam odnedavna pripadao, fina i birana jela po francuskim receptima, zalijevana Dom Pérignonom i ostalim čudesnim mirisima i aromama. Konj je smješten u jednom od salona, tako da ga svatko može gledati. Za svaki slučaj stavio mu je metalni okov oko noge. Naručio je slikara te mu je zapovjeđeno da napravi skupni portret s Pegazom. Svijet se čudio i divio. Istina, nitko nije imao pojma čemu služi ovo nepoznato biće tužnih očiju, ali to uopće nije bilo važno. Gazda je sanjao da će s njim na leđima jednoga dana, kad ga pripitomi, poletjeti u nova, još neiskušana, iznenađenja i avanture i doživjeti neviđeni zanos. Već se zamišljao u zagrljaju s veselom sekretaricom na krilima ovoga vatrenog pastuha.

Vrijeme je prolazilo, ali konj se nije ni pomaknuo s mjesta, niti je zarzao. Od prvog dana bio je snužden i utučen te je odbijao kontakt s okolinom. Donosili su mu probranu travu i najfinije sijeno, nutkali ga, timarili, ali bez uspjeha. Naposljetku su pozvali i veterinara koji se nije mogao oporaviti od šoka kad je ugledao krilatog »zmaja«. Predložio je da mu se odrežu krila pa da, ako ništa drugo, ne umišlja više da je poseban i ne traži kruha preko pogače.

– Podrežite mu krila. Mora da je umislio, u svojoj konjskoj ćudi, da je faca. Ovako ćete ga prizemljiti.

No naš se tajkun na to nije mogao odlučiti. Ipak je ovo Pegaz, upravo zato što ima krila. Bez krila bio bi nitko i ništa, kao što je i on nekad bio govno na cesti, bez novca i ugleda.

– Ali zato sam ga i kupio, da jezdim nošen njegovim krilima.

– Onda ne znam, nemam lijeka – vrtio je glavom veterinar te je pobjegao glavom bez obzira.

Danima je Prka pohodio konja, platio mu timaritelja, doveo mu Budu, starog druga iz tvorničkog kruga, ali konju nije bilo pomoći.

– Treba ga osloboditi – savjetovao je prolupali pjesnik – pustiti ga da živi po svomu. To stvorenje ne podnosi ni sedla, ni veriga. Jesam ti rekel da ne buš uspel? Nema šanse!

Kero Prka nije odustajao. – Kupio sam ga pod konja, pa će kao konj i služiti! Uzalud mu je bila upornost, jer je na kraju nesretni Pegaz svisnuo od jada. Nakon tri dana žalosti odlučio je Prka spasiti što se spasiti može. Od Pegazova mesa dao je napraviti kobasice, a od umjetnika je zatražio da izradi spomenik u parku te je i to počeo lijepo prodavati. Začas je postao naširoko poznat po delikatesnim konjskim kobasicama koje su proglašene specijalitetom grada G-a, kao i po spomen-parku u kojemu se kočila skulptura Pegaza od bijela mramora. U cijeloj državi C-u nije joj bilo ravne. Iste godine poglavarstvo grada dodijelilo je našem tajkunu zlatnu medalju za poseban doprinos u zaštiti kulturnoga nasljeđa.