O Branimiru Donatu, Prigodno

Književni kritičar, povjesničar, esejist, novinar, feljtonist, antologičar, prevoditelj, polemičar, urednik i nakladnik Branimir Donat (Zagreb, 1934. – 2010.) među prvima je u nas pisao ne samo o avangardi, strukturalizmu, krimiću, semiologiji i fantastici, već i o autobiografiji. Bilo je to 1974. kada je u beogradskoj »Književnoj istoriji« objavio članak Autobiografija – sentimentalna analiza duše, a dvadesetak godina potom sastavio je i dva svoja životopisa: Pseudonimi, čitan na Trećem programu Radija Zagreba, i Naručena autobiografija, čitao osobno autor na kongresu PEN-a u Dubrovniku 1992.

Članak o autobiografiji otpočinje tezom o autobiografiji kao tautologiji »jer život objašnjava pisanjem, a pisanje životom«, odnosno »oblikom fikcije koja u igru uvlači osobu«, a u kojoj dominiraju »tri figure mišljenja: topografija, kronografija i prozopografija«. Primijetivši da se u poratnom razdoblju i u hrvatskoj književnosti pojavljuju djela s autobiografskim značajkama i tonom »lirskog subjektivizma« (u M. Krleže i S. Batušića), zaključuje da takva djela pripadaju »književnosti nenamjernih činjenica«; kao tip autobiografije to iznova u prvi plan stavlja pitanje »atematske književnosti«, tj. one u kojoj »subjektivna iskustva nastaju neovisno o radnji«. Sve to važno je za suvremenu prozu, često i zanimljivije od proze »čiste fikcije«, zaključuje autor.

U drugome životopisu, Naručenoj autobiografiji, Donat se javno prisjeća i komentira okolnosti u kojima je pisao prvu svoju biografiju. Naime, kao 22-godišnjak bio je osuđen na zatvorsku kaznu zbog delikta okvalificiranoga kao krivično djelo »protiv naroda i države«, a istražni postupak uključivao je i pisanje životopisa »po naredbi«, čime i otpočinje njegova preobazba: »Moja preobrazba u drugog započela je ulaskom u zatvor«.

Kako su obje autobiografije bile objavljene nakon što su već bila izišla Donatova izabrana djela kao 157. knjiga Matičine kolekcije PSHK, priređivač Velimir Visković vjerojatno ih zato nije mogao uvrstiti. A struktura edicije upravo je to tražila i priređivači su se toga držali kao svojevrsnog pravila. Upravo mi je ta Matičina praksa pomogla da se tih godina latim istraživanja, usustavljivanja i publiciranja prve domaće zbirke Autobiografija hrvatskih pisaca (1997.). Iako sam, naime, većinu priloga za svoj projekt pronašao u autorskim knjigama te časopisima i novinama, mnoge sam zatekao u biblioteci PSHK, dok sam nekolicinu jednostavno naručio od nekih živućih pisaca.

Obje Donatove autobiografije ušle su u moj izbor i obje su uvelike na svoj način izraz autorovih stavova o ovome žanru koji je lapidarno bio nazvao »sentimentalnom analizom duše«. Zbog esejističkog stila manje je fokusiran na biografske činjenice, a više na analizu stanja u kojemu pripovjedač, odnosno autor, biva doveden u poziciju da – želi li objavljivati, mora promijeniti ime, tj. »prijeći u literarnu ilegalnost i napisano tiskati inkognito, odnosno kao drugi«:

Budući da se ja osobno nalazim u ponešto drukčijem položaju, jer hoteći samog sebe odrediti, i sam ću se [...] naći pred pitanjem – ne samo tko sam, nego i pred sumnjom zapravo kako se doista zovem.

Ma koliko oprezno i promišljeno samome sebi konstruirao novo ime, tj. pseudonim, zdvaja i pita neće li ujedno s imenom promijeniti i osobu, tj. identitet. Sve to problem je i tradicije pseudonima svjetske i domaće književnosti, primjere kojih Donat navodi kao svojevrsnu metodološku ispomoć, što članku – osim teorijske – daje i književnopovijesnu dimenziju.

A kada se knjiga pojavila, nakon što sam nekoliko godina uzalud obilazio zagrebačke izdavače, među onima koji su javno reagirali bio je i ugledni i agilni Branimir Donat. U svojoj rubrici u »Globusu« 16. svibnja 1997. objavio je svoj osvrt: Zašto hrvatski pisci tako rado lažu kad pišu svoje životopise?

Proglasivši moju knjigu »golemom« (1524 str.) i doslovno »teškom« (2,55 kg), ističe da hrvatski pisci nemaju zanimljive biografije jer im ni životi nisu bili zanimljivi; uglavnom neslobodni, istinu su izbjegavali na sve načine. Oni su uplašeni za vlastitu egzistenciju (npr. Ivo Andrić, Slavko Kolar i Vladimir Nazor...):

U Hrvatskoj je oduvijek bilo piscima pisati istinu teško, jer im je stalno prijetila Lepoglava, Stara Gradišta, Jasenovac, Goli otok i druga slična mjesta. Srećom – dodaje autor – zato imamo biografe poput Mirka Žeželja!

Iako je većina autobiografija napisana spontano, one su uglavnom »nalik fotografijama za putne isprave«, »suviše je tu idealnog«, »hinjenog«, a tako malo onoga što nas suočava »s demonima života« od kojih možemo pobjeći samo ako »kukavički zatvorimo oči« i prepustimo se izmišljanju – »opojnom otrovu laganja«, nastavlja autor privodeći svoj osvrt kraju:

Pred nama je premalo raskuštranih i neuredno odjevenih individua. Umjesto osoba, vidimo tipove; umjesto ljudi, kipove svece i plastične manekene [...] Mnogi se trude da povjerujemo kako je sve to istina.

Zato, »dragi štioci« – poziva moj kritičar – »vjerujte mi na riječ da bi slična knjiga, djelo gotovo paralelna sadržaja, u kojoj bi bilo navedeno sve što je u spomenutim autobiografijama prešućeno, bila ne samo istinitija nego i mnogo zanimljivija«.

Ako su dotad autobiografije i bile iz više razloga marginalizirane – a bile su, za kratko vrijeme i ovo je štivo u nas doživjelo ekspanziju, danas već pravu eksploziju.

I, što je najvažnije, kreće se u smjeru koji je upravo Branimir Donat bio zagovarao.

Međutim, ovo je tek jedna od više dodirnih točaka s književnim znalcem i pasioniranim istraživačem, »borbenim kritičarem« (M. Jergović) i uvijek malo mrzovoljnim intelektualcem koji se volio »očešati« naročito o akademsku zajednicu, ali mu – svjedeno – dugujemo više od jednoga počasnog kolokvija.¹⁾

Zato svojoj prigodnoj usmenoj verziji ovdje dodajem poneku crticu daleko od ambicije da iscrpim sve što bih imao o Branimiru Donatu reći.

Naime, sedam godina poslije Donatove kritike Autobiografija u istome »Globusu« 30. srpnja 2004. u rubrici Kultura i nekultura pojavio se članak pod naslovom Za ispit iz novije hrvatske književnosti student mora pročitati 50.000 stranica. A u podnaslovu ove riječi: Kako studij nacionalne književnosti pretpostavlja ozbiljno čitanje s olovkom u ruci, jasno je u kojoj mjeri je zahtjev profesora Vinka Brešića sa zagrebačkog Ff-a nerealan i neproduktivan.

O čemu se radi?

Pozivajući se na reportažu novinarke »Jutarnjeg lista« o strogim profesorima i teškim ispitima, a u kojoj su studenti hrvatske njiževnosti navodno naveli i mene i moj ispit iz novije hrvatske književnosti, oglasio se i »Globusov« kolumnist Branimir Donat obznanujući da je to problem koji je »posljedica nerealnih zahtjeva jednog profesora«. Profesor, naime, nastavlja Donat, inzistira na tome da student hrvatske književnosti do ispita pročita »oko 250 naslova«, odnosno »oko 30.000 stranica« – dnevno »nešto više od 40 stranica«. Sada u ulozi kritičara i moje nastavne prakse, g. Donat upozorava da se time gubi na kvaliteti studija jednoga »hipotrofiranoga korpusa male književnosti« (sic!). Još gore biva priključi li se ispitnom korpusu i literatura o njemu – »bez čega je ozbiljan studij sprdačina«! – jer dolazimo do još 18 000 stranica, odnosno 72 stranice dnevnonoćnog čitanja, zbraja moj vrli kritičar.

No on ipak ne vjeruje da je to profesorov, tj. moj cilj, pa sve ovo što piše »ne piše kao osoba kojoj smetaju nelogičnosti neostvarene ambicije i bezrazložne odluke legitimirane autoritetom katedre« (sic!), već ga u svemu tome mori status književnog djela. Ne bavi se on gerilom, nego samo iskorištava »svoje pravo upućenosti u djela i probleme Novije hrvatske književnosti«, a to potvrđuje i profesor, tj. ja, koji sam u svoj popis ispitne literature unio čak 10 kritičarevih, tj. Donatovih jedinica! Napokon, on ne piše ni za studente i njihove roditelje, već moj kritičar samo »brani hrvatsku književnost« od autoriteta jedne očito preambiciozne katedre i njezina profesora.

Reagirao sam relativno kratkim pismom upućenom »Globusovu« Uredništvu koje ga je 27. kolovoza 2004. i objavilo pod naslovom Nemam svoju literaturu:

Čini se da su u sezoni kiselih krastavaca i sveučilišni profesori dobra tema.

Vidi se to po prilogu vašeg kolumnista Branimira Donata (»Globus«, 30. srpnja), koji je nekoć u istoj rubrici na vagu stavljao moju knjigu, a ovaj put moj ispit.

Dakako, nemam ništa protiv Donatova zanimanja kad ne bi otkrivao svoju površnost, vjerojatno i zato što previše vjeruje novinama, pa tako i »Jutarnjem listu«, u kojemu je onodobno jedini ispravan »citat« bilo moje ime i prezime.

Zato ispravljam g. Donata. Ja sam samo jedan od trojice profesora na Katedri novije hrvatske književnosti i nemam svoju ispitnu literaturu, već literaturu propisuje Katedra i jedinstvena je za svu trojicu profesora, a o realnosti ili nerealnosti ispitnog korpusa govori i podatak da je ukupna prolaznost naših studenata na prvim ispitnim rokovima viša od 80 posto.

Kad smo se prvi put sreli nakon ovoga u najmanju ruku neočekivanoga i zapravo neugodnog članka, ni po čemu se nije dalo zaključiti da je ionako površan odnos između nas dvojice bio ičim narušen. Kao da se ništa nije dogodilo. Ma koliko bio zatečen namjernim ili tek slučajnim pokušajem uvlačenja u medijske ljetne igre, dobro sam znao za Donatove nerijeke izjave o tome da nam je književnost »neistražena i nepročitana«, a najveću krivicu za to da snose upravo katedre i profesori, koje eto sada i novine prozivaju, pa ukazanu priliku nikako ne bi valjalo propustiti!

Jednostrano i svakako nekorektno bilo bi čak i pokušati da od onoga što smo o toj temi jedan drugome bili kazali sada rekonstruiram – i to od onoga što zaborav još nije pobrisao... Radije ću navesti jedan karakterističan citat iz svojeg članka o osječkoj kolegici i svestranoj književnici Jasni Melvinger objavljen u »Književnoj republici« 2011., dakle nepunu godinu od Donatove smrti:

[...] Nije da nekog vraga ne znam o Iliji Okrugiću Srijemcu, a nešto znam i o Jasni Melvinger. Što se Ilije tiče, možda znam i malo više, jer se na njegovo ime nerijetko spotičem po starim časopisima čudom se čudeći toj sonetici, tj. boljetici od soneta, i to još u njezinu najzahtjevnijem obliku, naime, u sonetnome vijencu po kojima upravo ovome Srijemcu pripada jedan od naših književnih rekorda. I ne čudio se, jer moja fascinacija npr. Lukom Ilićem Oriovčaninom ili Stjepanom Marjanovićem Brođaninom, da ne spominjem znanije poput Antuna Nemčića, Ivana Kukuljevića ili Ljudevita Vukotinovića, odavna je tolika da sam i pokojnome Branimiru Donatu, Sherlocku Holmesu naše književnosti, morao dati za pravo kad bi ponavljao kako nam je književnost nepročitana – bez obzira što smo se baš u čitanju razlikovali.²⁾

Širi okvir i slobodnije impliciran kontekst ovoga citata vodi do moje replike izvedene iz memorije svih onih usmenih literarnih marginalija koje smo usput g. Donat i ja razmjenjiveli uglavnom na istim geografski pozicijama. Ta idealna, komprimirana replika mogla bi uz malo imaginacije izgledati možda baš ovako:

Vi opet istu pjesmu, g. Donat! Pa tko će čitati hrvatske pisce ako ne studenti hrvatske književnosti, a onaj tko imalo nešto zna o studiju, zna i to da on počiva na kanonu, kao i to da nitko, ali baš nitko, nije i neće nikada pročitati svu hrvatsku književosti jer, srećom, ne postoji takva ni književnost niti onaj idiot koji bi je pročitao. I što uopće znači »sva hrvatska književnost« – čista utopija, g. Donat!

Vrijeme je donosilo nove, uvijek slučajne susrete uglavnom po javnim kulturnim prostorima poput MH-a, DHK-a ili NSK-a gdje sam istraživao književne časopise. Moj kritičar nikako nije stigao vidjeti da sam ga u međuvremenui bio nazvao Sherlockom Holmesom, ali bi sigurno potvrdio da sam ga pri gotovo svakom našem susretu znao priupitati: »Što smo danas otkrili, gospon Donat?« A kad je vidio što ja tu po cijele dane radim, na trenutak mi se učinilo da je ostao iznenađen, i to ugodno; štoviše, pokazao je otvoreno zanimanje za neke detalje moga projekta. Naravno, jedva da bi i tada razgovor prošao bez spominjanja Katedre i »pustih instituta«, koji »ništa ne rade«... Jednako tako pokušavao me zaskočiti pitanjima tipa »A kaj ste, gospon Brešić, odlučili napraviti...« s ovim ili onim časopisom, npr. Matošićevim »Zvrkom« ili Strozzijevim »Krikom«, koji je po Donatovu pisanju »utonuo u šutnju povijesnog zaborava«,³⁾ pa sam mu odgovorio da je »Krik« – »sretno izronio«. »A jeste li znali da je i Ranko, Marinković imao...?« »Dane i ljude«, dovršim pitanje, pa potom ja njega zaskočim svojim pitanjem gdje su zapravo izlazile »Električne stranice« ili tko je bio Branko Storov? No, unatoč ovim »pikanterijama«, mislim da se naš odnos nije bitno mijenjao, već je ostao i dalje kontroliran i na nekoj prešutno dogovorenoj distanci.

Zapravo sam volio te naše usputne, nepredvidive i pomalo provokativne razgovore.⁴⁾ Možda nam i nisu uvijek bili po volji, ali smo ih gospodski odrađivali i tako na neobičan način povezivali – pogotovo kad smo otkrili da nas veže još nešto – ista ulica!

Naime, gotovo usred rata preselio sam se s obitelji iz jednoga novozagrebačkog naselja u Centar, u Buconjićevu ulicu koja ponad Ilice povezuje Pantovčak i Bosansku ulicu. A onda, posve slučajno, za jednoga boravka u Slavoniji, u ruke mi dođe dotad nepoznati »Sjeverni Obzor« s datumom 29. rujna 2004. Unutar novina »Dosje«: Sedmi đakovački susreti književnih kritičara (Đakovo, 24. i 25. lipnja 2004.), a na trećoj stranici pažnju mi svraća naslov O Buconjićevoj ulici i Ireni iz susjedstva, pokraj naslova ime Branimira Donata i njegova fotogafija, u dnu skica kvarta s Buconjićevom po sredini.

Početak me »razoružao«:

Tema je, moglo bi se reći, paraknjiževna i parakritička. To su zapravo uspomene o Ireni Vrkljan iz susjedstva i o susjedima iz moje ulice. Godine kad je Irena došla u Zagreb Vrkljanovi su se doselili u Buconjićevu ulicu u kojoj sam stanovao i ja...

Taj ja pripada Branimiru Donatu, odnosno Tvrtku Zani.

Nakon većeg dijela priloga posvećenoga susjedi Ireni, redom doznajem tko su bili ili su još Donatovi susjedi, tj. žitelji ulice koja je na svojih »jedva 300 metara« imala takvu »socio-političku dinamiku« da bi se mogla napisati »dobra knjiga«.

U najkraćem: na broju 5 stanovao je Ivo Mihovilović, »jedan od nestora hrvatskog novinarstva«. O njemu Donat bilježi:

On je isto imao divnu sudbinu. Krajem 1944. dolaze mu u stan ustaše, hapse ga i sprovode u Lepoglavu kao anglofila. Dvadesetak dana prije raspada NDH puštaju ga kući. Čim dođu u Zagreb hapse ga i partizani. Njima nije sumnjiv kao anglofil, nego kako se vratio iz ustaškog zatvora? U tom istom stanu živjela je i njegova punica Vilma Vukelić, njemačka spisateljica koja je, nota bene, bivša supruga hrvatskog pisca Milivoja Vukelića. Kod njih, ili samo u toj kući, negdje do 1952. stanovao je kao podstanar i Slavko Mihalić.

Pa nastavlja da su na broju 10 stanovali Slezingeri, vlasnici kuće, čija kći je bila udana za zubara Suvina, a njihov sin Darko Suvin postaje profesor na komparativnoj književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sada profesor u Kanadi. Na broju 19 stanuje Zvonimir Kulundžić i kasnije Hrvoje Pejaković. Irena Vrkljan je stanovala na broju 10, a na broju 13 familija poznate hrvatske pijanistice Melite Lorković.

Na broju 23 stanovao je Šerif Šehović, jedan od davnih urednika »Vjesnika«, na 25 pjesnik Oto Šolc, na broju 27 Sead Saračević, najznačajniji urednik »Starta«, »na broju 31 stanuje Vinko Brešić«, a na broju 33 stanovao je Ivo Guberina, »autor knjige o starim hrvatskim vladarima, svećenik, ubijen 1945.« Na broju 41 stanovao je Vojin Jelić, a na 43 Jure Turić, »pisac koji je u hrvatsku književnost ušao još u vrijeme hrvatskog realizma«.

Dok sam čitao taj neobičan članak, prisjećao sam se i Tadije koji bi svaki put, dolazeći k meni u Buconjićevu 31, iznova na sav glas nabrajao tko je sve u ovoj ulici živio i kome je sve on zalazio, itd.⁵⁾

Nažalost, u Buconjićevoj sam dočekao i nedavni potres, pa sam se nakon skoro trideset godina s obitelji preselio u obližnji stan u novogradnji, svega kojih stotinjak metara s južne strane Ilice, ali sam zadržao neke navike koje me i dalje vode u Buconjićevu i stari kvart.

Ta zagrebačka ulica, koja nosi ime mostarskog biskupa Paškala Buconjića, sa svojih tridesetak kuća s obje strane, možda i »nije bila elitni dio grada«, ali je bila »s puno elitizma«, kako je to poentirao jedan od njezinih zaštitnih znakova – Branimir Donat iliti Tvrtko Zane.

____________________
1) Riječ je o kolokviju koji je pod naslovom »Hommage Branimiru Donatu« i vođenjem profesorice Cvijete Pavlović održan u Matici hrvatskoj u Zagrebu 18. prosinca 2025.

2) »Književna republika«, (2011.) 4/6, str. 165–168, ovdje str. 165.

3) Usp. Branimir Donat, »Krik« utonuo u šutnju povijesnog zaborava, »Republika«, (1993.) 5/6, str. 130–139.

4) Ovdje ću samo spomenuti da smo zajedno gostovali u jednoj radijskoj emisiji čija je tema bila novi program nastave hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama, koji je u mandatu ministrice prosvjete gđe Ljilje Vokić izradilo povjerenstvo čiji sam i ja bio član, a g. Donat u emisiju je pozvan kao kritičar toga programa. Usprkos povremenim polemičkim tonovima, razgovor je uredno protekao... Nekako baš u to vrijeme vodio sam i seminar iz moderne književne kritike, pa sam osobno pozvao g. Donata da kao jedan od naših istaknutijih književnih kritičara bude gost moga seminara. Iako poziv nije odbio i termin sam mu dao na volju, nikad nije došao.

5) Moram dodati i podatak da me je u Buconjićevoj 31 posjetio i jedan od Lorkovića koje Donat spominje, Hrvoje, odnosno Rok Remetić, kako glasi njegov pseudonim pod kojim je objavio autobiografski roman Karakteristika (1973.). Lorković alias Remetić mi je »iz prve ruke« pripovijedao o svome odrastanju u ovoj – rekao bi Donat – »književničkoj« ulici. G. Lorković je prihvatio moju sugestiju i objavio svoju autobiografiju prvo u »Republici« 1998., a potom sam je ja uvrstio u 1. svezak svog projekta Nove autobiografije hrvatskih pisaca (Zagreb, 2013., str. 239–256).