Margina, centar, donatologike

Uvid osvjetljava, s gledišta subgenoloških problematizacija uknjiženja raznovrsnih autorskih radova, u tekstovima početka knjigovne produkcije, inače vrlo plodnog kritičara Branimira Donata, tezu da je kritika zapravo metajezična književnost te da je slabom nuždom uvijek naraštajna, da je spram estetskih konkretnih praksa uvijek u nadopuni i u renovaciji, kao i u odnosu spram refreširajućega teorijskog interdisciplinariteta. Takva zahtjevnost kritičara postavlja u jedinu moguću poziciju: pismo ruba, jer samo će tako vidjeti teoriju i praksu jezičnih centrifugalnih i centripetalnih procesa.¹⁾ Iz središta se ne vidi osobito navodno Centru implicitno sve. Stoga Donat piše kritiku, ali i kritizira.

Umjesto uvodne riječi

Donat je, osim autor i suautor kultne antologije fantastične proze i slikarstva, te višestruki redistributer Bore Pavlovića u recepcijsku klapsku zalupljenost, ili pak humorna mrzovolja nepodnošljive spoznaje uma preuranjenoga govorenja na vrijeme, također, nažalost konsekventno, naoko neozbiljan i ponekad mudro preigran, upozoritelj na činjenicu: ako želite pročitati doista nešto novo u hrvatskoj književnosti, onda je zaviriti u antikvarijate, muzeje, arhive i privatne zapuštene knjižnice.

Prve njegove kritike (i Slamniga i Pavlovića), njegova prvoimenog autorstva Tvrtka Zane, mikrofilmirane su, iz 50-ih su, i čeka ih se iz institucijske informatologije pet mjeseci. Tko ne bi bio mrzovoljan.

Prakseologija – strategija kritike

Branimir je Donat (1934. – 2010.) autorom više od trideset monografskih knjigovnih naslova, koji se nižu s početkom u znakovitoj 1970. godini,²⁾ a okupljaju njegove kritičke, esejističke i studijske tekstove. Također je urednikom više stotina naslova drugih autora, prirediteljskim je autorom nekoliko antologijskih antologija, naime izabranih uvida u žanrovske, poetičke ili fenomenske korpuse.

Njegovi kritičarski pristupi, kao prvo, a) osvješćuju kritičarski projekt sam. Osvješćuju ga kao tekstualno biće dvadesetog stoljeća, biće očekivano već pun misleni iznos prethodećeg (proto)modernog stoljeća. A tu, u samom aktivnom kritičarskom poslu, njegovi tekstovi b) otvoreno vrednuju (preciznu načelnu metodologiju donatovskoga književnog uma zahtijeva u ajnštajnovsko-bartovskom programatskom tekstu Položaj kritike³⁾); c) postojećoj recepcijskoj vrpci kratko i jasno prigovaraju loš uvid i prepisivačinu, kao i podržavanje površnog kvantitativizma nasuprot, prema njemu, neupitno neophodnoga fundamentalnog znanja.⁴⁾ Postavljajući mislenu mrežu srednjoeuropskog i ruskog strukturalizma, a bivajući protiv normativnog naturalizma Maretića s uvažavanjem hirovitog A. G. M.-a, Donat smišlja referencijski potkrijepljen konkretizam gramatike djelovanja, odnosno prakseologiju, gdje se s malom konkretističkom premetaljkom vidi izrastanje imenovanja strategije i fenomena gramatologije. Načelno se stoga Donat odmiče od pozicionizma, od arbitarske Sredine, i zauzima položaj ne trkaćeg čitatelja, nego sporog iščitavatelja. Nije čitanje književnosti vježba na tečaju brzog čitanja, pridometnuo bi Milivoj Solar, primjerice 2007. na vinkovačkom predavanju Postmoderna etika i estetika. Naime, zašto bi se uopće brzo čitalo?

Branimir je Donat najznačajniji hrvatski književni kritičar dvadesetog stoljeća, i kada on bjelodani prikazne kritike »jedan na jedan« (kao npr. u knjizi iz 1971. naslovljenoj Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli), onda je sve jasno i jednostavno, no kada piše studije od nekoliko desetaka kartica, kao u programatskoj njegovoj knjizi Udio kritike, onda se pojavljuje metodološki upit. Primjerice u tekstu Kritika i znanost teorijski zamašno dovodi Kristevu, Greimasa, Wittgensteina, Todorova i desosirovsko mišljenje do Slamnigova apliciranja Curtiusa, do A. G. M.-ova snažnoga kritičkog pisma uronjena u vlastitu opusnu energiju, te do Halera i Barca, napose Antuna Branka Šimića koji preko realnosti djela prelazi u transrealnost, a Krleža preko fikcijske episteme kritizira gestom ironije dominantne ideologije jedne epohe. Donat snima afirmativno teorijsko polje, nacionalnu autorsku produkciju autorskih unutaropusnih metajezika, a upravo stalno širenje sposobnosti kritike upijati interdisciplinaritet omogućit će kao vrlo značajno – sagledavati rubove, anulirati previde, postajati sposobnom čitati i granične književne oblike i konkretnu književnost. Donat zahtijeva obnavljanje kritičkih sposobnosti kako bi afirmirao rubove, kako bi afirmirao prekoračujuće i istraživačke žanrove!

Načela tzv. škole zagrebačke stilističke kritike rad je u kojem Donat kritički čita rane radove autora okupljenih oko časopisa »Umjetnost riječi«; poimence, riječ je o jednom od najutjecajnijih srednjoeuropskih povjesničara i stilističara, Aleksandru Flakeru, preterminologičnom Zdenku Škrebu, Ivi Frangešu kojemu daje afirmatem udaljavanja od zagrebačke stilističke škole, preko Frangešova metodološkog suglasja sa Šoljanom i Slamnigom, i Svetozaru Petroviću koji možda najbolje teorijski misli, ali pritom zagovara nešto što ipak radovima ne čini. Svima prigovara da, iako se kite nazivom zagrebačke stilističke kritike, nisu ničim opravdali označitelj kritika jer teže samo razdvajanju znanosti i poezije od kritike. Zagovara prethodnu generaciju hrvatskih znanstvenih mislitelja: Haler, Barac, Vodnik, kao konzekventnije i složenijeg mišljenja u estetičkom pa i jezičnom, a ne receptološko-pozitivističkom, mišljenju teksta.

Povodom Vinavera: inflacija stila rad je u kojem međuratnoga srpskog autora afirmira u njegovu kritičkom pismu jer posve misli o pjesništvu kao fenomenu jezika te ga tu dovodi jedino s Krležom u komparativnu sukladnost između hrvatskih i srpskih polja toga razdoblja, no Donatu je značajan kao pravovremeno (uz rub avangarde) osviješten jezičarski kritičar u komparativnoj blizini.

Kritičar književnosti tridesetih godina još je jedan jugokomparatistički rad; naime, Donat promišlja briljantnog kritičara Milana Bogdanovića, koji je velikan srpske kritike i vrlo utjecajan kritičar hrvatske književnosti, no koji potvrđuje i Donatu značajnu tezu o nuždi kritičareva naraštajnog zrcaljenja s nemetajezičnom književnošću jer prestaje biti kritičarem onda kada nakon desetljeća u kojem lucidno raste uza svoju književnu generaciju, nakon toga i nove autore dalje samo vrijednosno pogađa, ali više, usprkos jezičnim dosjetkama, ne uživa. Neusporedivo o Ujeviću kaže da se u njegove stihove silazi kao u katakombe, o Krleži da je slikar, a o Nazoru inmemoriamira kao o implodiranoj medijskoj zvijezdi.

Dostojevski u djelu M. M. Bahtina i sovjetska polemika o tom djelu rad je koji objektira paradigmu svjetske književnosti europskog kruga, ako parafraziramo Slamniga, s obzirom na to da ga Donat postavlja u perspektuiranje o teorijsko ime Bahtina (koji sugerira da se riječ toga autora odčitava kroz metastilistiku), no također i matricu Mallarme, Nietzsche, Kant, Hegel, Barthes – Šklovski – Curtius – Bahtin, Gogolj – Tolstoj, Cervantes, Voltaire, Diderot, Balzac, Hugo, Shakespeare.

Kritika kao previđena metajezična književnost

Već ta pouzdano prva Donatova knjiga, naslova Udio kritike, koju bjelodani sa samo 36 godina, pokazuje njegovu odluku strategije Razlike, jer osim što načelno afirmira pismo kritike, ona ga i supostavlja ostalom književnom učinku bartovski⁵⁾ konstatirajući da je književna kritika književnost metajezika. A da nema Vaupotićeva popratnog tekstića, ne bi se lako moglo odlučiti je li mu to prva knjiga jer te iste godine bjelodani tri naslova: u bibliografijama redovito prvonabrojeni Osporeni govor ili egzotika svakodnevnog u Matici hrvatskoj, potom taj Udio kritike u Znanju, te naslov O pjesničkom teatru Miroslava Krleže u Mladosti; no, strateški i programatski mišljeno, a notorno vaupotićevski točno, neupitno je upravo naslov Udio kritike logično otvaranje njegova knjigovnog opusa.⁶⁾ Sve tri knjige bivaju nagrađene, i svakako je uočljiva knjigovna plodnost jednog pisma koje nije beletrističko, no zahvaljujući svojoj osviještenosti projekta pisma koje je književnost metajezika, održava u užićevnoj formi svoj eros za sam knjigovni uvezak, koji nije uvijek kritičarima presudan, no iz spomenute autoprojekcije je bjelodano formativnim. Ponoviti je, Donat će za života objelodaniti trideset autorskih kritičarskih svezaka. A već sljedeće godine, 1971., bjelodani još dva naslova: Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli u biblioteci Marka Marulića, odnosno nakladničkoj kući Nakladni zavod »Marko Marulić« iz Splita, i (u suradnji s Ingrid Šafranek) Temelji modernog romana: Marcel Proust, Franz Kafka u Školskoj knjizi. I 1972. Donat nastavlja visokom knjigovnom produktivnošću pa objavljuje knjigu Unutarnji rukopis: opaske o hrvatskoj prozi I.

Nekritičkom oduševljenju – NE

Branimir je Donat već pedesetih godina dvadesetog stoljeća započeo kritičarskim pismom, tada rođenim imenom Tvrtko Zane, da bi, nakon političkog insceniranja razloga za represijsko kažnjavanje, zbog čega osamnaest mjeseci provodi na robijanju u Staroj Gradiški, počeo djelovati pod novim pseudonimskim autorskim imenom.

Pod tim je imenom, od 1960. naovamo, ali i u svom predpseudonimskom, dapače tinejdžerskom, pismu odlučno deducirao brojne jake, ali i vrlo rane signale autorskih nastupa, ukupnijih poetičkih tendencija i promjena, fokusirao neka latentno i povijesno otvorena stanja, lucidno i eklektično otkrivao, nipošto samo spekulirao, i nad otkrićima je iz sve snage, ali strogo, »otpuhivao prašinu« nečitanja.

Karakteristična je i njegova neemocionalnost prema otkrićima; on im se ne predaje nekritičkim oduševljenjem, nego prije svega detekcijskom i detektivskom sumnjom i gotovo pretjeranom suzdržanošću, naime – nudeći uzbuđenje interpretacijske zadovoljštine tek dolazećem, kod njega bitno signiranom i najavljenom u smjerokaznim indicijama, po mogućnosti čitateljskom čitanju i hermeneutičkoj provjeri, čitateljskoj sumnji Novog Čitanja.

Donatove slabe povijesti hrvatske književnosti – analogije

U poetičkim je većim strujanjima, napose jedva zamjetnim nastupima kakvih promjena hrvatske književnosti, bio intuitivnim, ali i kontekstno upućenim odčitavateljem i smjerokazateljem, nerijetko prvim u mnogočemu.

Tekstovi Branimira Donata susljedno provode unutar ukupnoga njegova opusa jednu jaku implicitnu gestu pisanja ne-hotimično drukčije Povijesti Hrvatske Književnosti. Gotovo svaka njegova antologija već je popraćena ekstenzivnim studijskim promišljanjem koje nužno reflektira kronologijske fenomene (antologija fantastike osvješćuje problemsku vezu romantizam – postmoderna), a vrlo oprezno slaganje njegova kronologijskoga ukupnog osvjetljavanja fenomena kojima se bavio, nesumnjivo šalju jednu ekstenzivnu povijest moderne hrvatske književnosti, počevši od romantizma (piše skenerske poetologike pjesnika romantizma) do postmodernog stanja (Boru Pavlovića i Ivana Slamniga gotovo otkriva slabovidnom Kanonu, koji previđa nekoliko desetaka zbirkovnih Pavlovićevih subverziva strategijama Poetičke Dominante, kao i njegovo dramskolirsko pismo, ali i Slamnigov tinejdžerski autopoiesis).

Izbor iz djela Branimira Donata u miniizdanju snimljen je u Pet stoljeća hrvatske književnosti, koja su ionako bitno kondicijsko-istražiteljski, napose metodološki i metametodološki, utrenirala i senzibilizirala Donata već i prije pojedinačnih njegovih samostalnih knjiga, no otada je Donat ne samo napisao ogroman broj stranica daljih radova, nego je već i tada bilo vidljivim kako ga se teško može ekstraktirano disciplinirati i reprezentirati u dvjestotinjak/tristotinjak stranica.⁷⁾

Istražitelj

Donat je prije svega zagovornik i provoditelj istraživanja (Antologija dadaističke poezije,⁸⁾ Crni dossier,⁹⁾ Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika), što potpunijega kontekstnog pretraživanja fenomena ili podataka na koje se nailazi, zagovornikom je i izvršiteljem zahtjeva metodološke pozitivističke osnovne škole,¹⁰⁾ sa studijskim usredotočenjem na relativnost recepcijske ovjere.

Donat neće pristajati na recepcijske ograde jer za njih znade – ne samo zahvaljujući metodi vlastite kože, nego baš i prateći sudbine autora koje je dugo godina kritički pozorno slijedio, a Povjesnica ih previđala – da su prečesto odjekom skupinskih zrcala, ideologijskih zabrana, jakih globalnopovijesnih ugroza, ili naprosto nečega što je u humanističkim i filološkim interesnim područjima glavnim suradnikom svim tim okružnim izobličenjima i lošinama – stručne nepismenosti.

Donat će čitati, raspitivati se, nazivati, odgađati povjerenje u već skupljene podatke, slikat će sociološki i filozofski ili pak psihoanalitički (Proust) okvir autorskih i inih pojava, pridodavat će svojemu interesnom instinktu interdisciplinarnu provjeru, isprobavati i ultimativno zahtijevati stalno renoviranu kritiku, novu teorijsku energiju (Udio kritike), i zalagati se za iscrpnost i poštenje sumnje, bivajući uvijek, baš uvijek, čak i kada je pred njim stotinjak studijskih vlastitih kartica – Kritičar.

1.

Repetirajmo – Udio kritike prva je knjiga Branimira Donata, objelodanjena je 1970. godine uz urednički trag Miroslava Vaupotića, u knjižnici Gledišta, nakladničke kuće Znanje, a zahvaljujući urednikovu jakom stavu o značaju ulaska kritičara i esejista u uknjigovljeno javljanje, autora čije je pismo »s tematskom osnovicom u kritici kritike«,¹¹⁾ opremljena je i urednički potpisanom »Bilješkom o piscu«¹²⁾ s dragocjenim opisom predknjigovnoga autorova rada. Zabilježeni su podatci o početku autorova opusnog pisma u »porodima od tmine«, Vaupotić obavješćuje i o pseudonimiji, potom o kritičarskom i uredničkom djelovanju kroz »Polet«, »Studentski list«, »Krugove«, »Prisutnost«, »Studio«, »Telegram«, »Delo«, »Polja«, »Mogućnosti«, »Razlog«, »Republiku«, »Forum«, »Kolo«, »The Bridge – Most«, »Kritiku«, »Izraz«, »Život«, »Riječku reviju«, »Domete«, »Putove«, »Danas«, »Vidike«, »Razglede«, »Sovremenost«, »Reviju«, »Dubrovnik«, »Probleme«, »La battanu«, »Vjesnik«, »Borbu«, »Novine mladih«, a tu je i napomena da to nije sve, naime ne samo da autor surađuje na još drugim mjestima, nego već ima u rukopisu i još četiri spremljene knjige. Negdje otprilike oko sredine knjige piše Donat: »Kao pravi istraživač i kao pravi kritičar književnosti Curtius je nastojao u svojim studijama i esejima odgovoriti na pojedinačna pitanja pojedinačnim odgovorima«.¹³⁾

Ta je rečenica, radno gledano, programatski instrument koji je Donat veći dio svojega pisanja sebi zadavao ili ga već odavna nadostavljao unutar vlastitih osvježavanja toga postava. Uvijek je kurciusovac Donat bio za podatke, nije im doktrinirao sadržaj, nego je pristajao na minimum, odnosno konkretnost uopće postojećih podataka te onda i na takvo relativno i fragmentno sve koje je zatim maksimalno projicirati u ono najvažnije – iskustvo čitanja.

Knjiga je inače podijeljena u dva dijela, gdje je prvi naslova Metodologija imaginarnog, u kojemu otvara metode pristupa književnom djelu izvedene iz nekoliko najvažnijih teorijskih škola dvadesetoga stoljeća: ruskog formalizma, stilističke kritike, fenomenološke kritike, kritike arhetipova, ontološke kritike, češkog i slovačkog strukturalizma, novog strukturalizma. Drugi dio, Udio kritičara, lista Curtiusa, Škreba, Flakera, Frangeša, Svetozara Petrovića, pa Vinavera, Bogdanovića, napose ontološke kritike Vlade Gotovca te promašeno jugoslavističke, jer ta po Donatu znanstveno ne postoji, metodologije Svete Lukića. Nenametljivo, ali temeljno, knjigom metakodifikacijski teku Barthes, Kristeva, Heidegger, Šklovski i Shakespeare, te Eliot i Valery, a dakako Matoš i kompleksna frankofonija je već tu.

A sve to se odvija na dvjesto i pedeset stranica ili najmanje tristotinjak kartica uz likovnu opremu naslovnice koju potpisuje Alfred Pal, a nosi ljubičastu podlogu i njezin tamniji ekran/okvir te na njoj tamnoplavi slog.

2.

Kada 1970. Branimir Donat daje u tisak prva svoja autorska uknjiženja, u njegovoj će bilješci o piscu u knjizi Osporeni govor ili egzotika svakodnevnog pisati da je iza njega »nekoliko knjiga« u »kolekciji« Pet stoljeća hrvatske književnosti, a da su mu u pripremi tri knjižna naslova. Dakle, već i prije vlastite knjige Donat iskušava pismo u književnopovijesnom projektu, »kolekciji«, i tamo je žanrovski imao poštovati u najmanju ruku – književno-povijesni podatak. A u ovoj knjizi vidimo Donata u njegovu fokusiranju na podatak o velikoj epistemološkoj promjeni koja se ne samo događa ispred uvida njegova pisma, nego upravo i u njegovu pismu samom.

Knjiga je otiskana na 170 stranica, nacrt korica priredio je Mihajlo Arsovski, a gustoća sloga sugerira rukopis od najmanje dvije stotine i pedeset kartica.

Te 1970. nakladnički su se dakle ritmovi utrkivali trima Donatovim knjigama oko prvotnosti izlaska, a naslov Osporeni govor ili egzotika svakodnevnog, grafički potpisan radom Mihajla Arsovskog, izlazi u biblioteci Kolo, koja sedamdesetih uspostavlja matricu predpostmoderniteta, signalizira slab autoritet odličnih uvezaka: Gavelle (Književnost i kazalište) i Kušanova Tornja uz Šoljanove Gazele i druge pjesme i Marka Grčića s knjigom eseja Provincia deserta. Donat na točno deset araka prijeloma i barem pedesetak kartica više zaključno vrti ovaj punk-film: »(...) Mozak filma nije projektor već ruka montažera i redatelja. Ta ruka predstavlja produžetak neke ideologije, nekog osporavanja ili prihvaćanja. Postoji samo vrijeme našeg života i vrijeme neke ideologije ili politike. Objektivno vrijeme je neuhvatljivo. Ono se nama javlja isključivo kao sada.«¹⁴⁾

Tekst Konkretna poezija, prijenosom iz »BIT Internationala«, signalom je Donatova načelno preciznoga fenomenskog izbora za prevrat, s obzirom na to da je tu opisivateljem podkorpusa hrvatskog pjesništva koji ahijerarhizacijskom strategijom narušava, odnosno rematrično demobilizira i samu ideju paradigme ili kanona. Kao da u tom tekstu ne piše samo o unutartekstnoj konstelaciji, nego upravo proizvodi projektor teksta kulture, ili i kulturni tekst. A piše npr. sljedeće: »(...) fenomenološki opis predmeta koji svojom jednostavnošću dovodi do ironične napetosti, te njihovu grafičku rekonstrukciju pomoću slova u total predmeta (...)«.¹⁵⁾

3.

U knjizi O pjesničkom teatru Miroslava Krleže,¹⁶⁾ s jakim dijalogom u smjeru epskog teatra, na dvjestotinjak kartica Donat otvara dramske stranice predmetnog autora, konstatira njegovu rekonstruiranu mitsku igru i stalnu gestu opreke Priči. Negativno mišljenje, osporavanje, demistifikacija, korozivna dijalektika, ironija, i Ironija, svijest o legendi i mitu, a ne više oni sami, ne drame, nego dramski scenariji, igranja, a ne prikazivanja, neomitologija, to su samo neki strategemi koje Donat pronalazi kao moduse Krležina možda rijetko neironičnog i humanističkog pa stoga moguće i opusno okvirnog pitanja o čovjeku danas i ovdje, uz poetološku tezu o pjesničkome dramskom pismu.

4.

Knjiga Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli izlazi u jakoj biblioteci¹⁷⁾ prijelaza šezdesetih u sedamdesete, u okolnostima akumulacije projektivnosti i postprojektivnosti, odnosno, jednostavnije, knjiga mu nastaje u desetljeću koje uknjižuje visokoestetski zahtjevne rukopise i iščekuje što se u takvim akumulatornim okolnostima može napokon dogoditi. Oni koji znaju poslovičnu Donatovu neraspoloženost prema nedostatnom informiranju prije ulaska u neku stručnu ili znanstvenu obradu književnih fenomena, svakako uz čitanje ove knjige jasno vide odakle to potječe. Naime, Donat doista pomno iščitava ono čime se predmetno bavi, a preko iščitavanog predloška prelazi instrumentima aktivne intertekstualnosti, odnosno prema predlošku se bez ikakve metafore ponaša strategijom putopisnog subjekta, što znači da na nepoznat teren upućuje usporediva i njemu poznata iskustva. Donat je pri čitanju tih deset godina hrvatske prozne produkcije – od naslova Tvrdi grad Slobodana Novaka iz 1961., s onom značajnom megapripovijetkom Izgubljeni zavičaj, do novoljevičarske knjige pripovijedaka Dobrotvori Čede Price iz 1970. – postavio i dva metodološka radna i sintetizacijska eseja, od kojih većim, naslova Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli, počinje knjigu, a manjim, naslova Priča i kazivanje, uokviruje svoju kritičarsko-knjigovnu pripovijest. Glavni likovi u njegovoj knjizi jesu dakle tih tridesetak autora, odnosno baš knjige u svojem odlasku od autora u ruke čitatelju. Skupnije, bliže povijesti i poetologiji, evo:

»(...) Sve se više približavamo tijeku koji je zacrtala hrvatska međuratna proza. Iako se o ugledanju ne bi moglo govoriti, ipak se osjeća njezina blizina, a to znači da je ukus naturalizma jači, ali isto tako i sklonost prema erotici (...)«¹⁸⁾

Ali, iako ih je podosta, ti junaci ipak imaju različit vrijednosni status, s obzirom na to da je ovo klasična kritičarska knjiga, s tvrdokuhanim kritikama: stoga imaju uvijek jasan evaluacijski postav. Dakako, osim Slobodana Novaka, koji je tu već opsegovno (a ta dimenzija prikaznog opsega je Donatu uvijek i znakom vrijednosnog odnosa kao relativno konzistentan gest) izdvojeniji te Petra Šegedina sa sličnim statusom, te s izdvajanjem pozicije Ivana Raosa, samo je jedan autor, uz uvjerljive Kuzmanovića i Špoljara, još jednog vrlo zanimljive proze – Antuna Šoljana, samo je jedan nazvan iznimnim – Ivan Slamnig.

5.

Temelji modernog romana (u suradnji s Ingrid Šafranek: Marcel Proust, U traganju za izgubljenim vremenom; Branimir Donat: Franz Kafka, Proces)¹⁹⁾ naslov je kojim Donat, uz malu pomoć suautorice Šafranek (koja potpisuje pristup autoru kojega će na drugom mjestu kao psihoanalizi savršeno podatnog interpretirati i sam Donat) i ponovno oprematelja knjige Alfreda Pala, pristaje davati ključ za književno djelo – kako se već nadnaslovljuje taj serijal usmjeren školskom nastavnom procesu i vremenu koje se već tamo gubi.

»(...) Kafka je pjesnik sumraka jednog svijeta koji odlazi, svijeta koji je izgubio smisao za idilu, svijeta koji kao da je predosjećao posljedice duboke metamorfoze koja će nastupiti na svjetsku scenu poslije novih znanstvenih otkrića o svijetu i čovjekovoj naravi (...)«²⁰⁾

6.

U knjizi Unutarnji rukopis,²¹⁾ dakako uz Palovu opremu, te uz pomoć Lotmana, Šenoe i Laurencea Sternea, Donat piše i Pretpostavke za izučavanje hrvatske proze, kao početni rad, koji naznačava kako u XX. stoljeću hrvatski »pisci počinju djelovati na planu modernosti i modernizma«²²⁾ kao poprištu prostora za mijenjanje svijeta. Tu ideologije poprimaju funkciju religije, a književnost se postavlja kao etički negacijski odgovor toj agresiji. Donat se kreće od Zoranića i njegova, Donatova je teza, romana kao pripreme za roman modernog doba. Zatim Donat ide kroz proze devetnaestog stoljeća, napose Dragojlu Jarnević, Adolfa Vebera, Mirka Bogovića, Ljudevita Vukotinovića, kroz epiku Luke Botića, kroz sternovstvo Antuna Nemčića, da bi ušao u problem bajke ili protobajkovitosti Držića i Habdelića, a to sve za ući u u čudesno fantastično Ivane Brlić-Mažuranić. Sternijanac je i Antun Ivanošić, kao prethodnik sličnoričnoj odlici kod Janka Jurkovića i Vilima Korajca. Donat nastavlja o zapuštenom i preškolskom čitanju Ante Kovačića, odbacujući pozitivističko kopanje po navlačenju na izvantekstualno-povijesnu zbilju te se analitično zalaže za otkrivanje višestruko aktivnog etimona imaginacije zla U registraturi. Preko Gilberta Duranda (koji je postao aktivnijim hrvatskim priručnikom tek dvadeset godina kasnije) i Jacquesa Lacana (sa skoro sličnom aktivnijom kroato referentnošću, uz, dakako, prethodnicu u kultnom Slovu razlike iz 1970.), Donat kopa po fantastičnom istovremeno dok mladi hrvatski borhesovci alkemiraju svoje kratke proze po omladinskom tisku... Okreće se Donat nediktatorskoj Nazorovoj simbolističko-alegorijskoj prozi, potom autoru fantastične pripovijesti Mor, odnosno realističkim i sentimentalno-fantastičnim motivacijama u tome tekstu, gdje je uočljivo istaknuti naslovni glavni lik zapravo stanje. Naivnost Vjekoslava Majera, zatim ironija Slamnig-Slamnig-Slamnig, odnosno njegova pseudologija, napokon baš intelektualna fantazija, evo i arkadijski nekoherentni romani antipatetizma u potpisima šezdesetih i Antuna Šoljana, Zvonimira Majdaka, Alojza Majetića i Predraga Jirsaka.

»Ne treba ponavljati i naročito isticati da postoji veza između kuta gledanja i fiksirane slike.«²³⁾

7.

U dva sveska Donat objavljuje Nasmijane udese: humor u hrvatskoj prozi, i naravno započinje svoj Predgovor navodom Antuna Gustava Matoša: »Humorist kao pankomičar drži smiješnim sve, pa i sebe, pa svoju smiješnost vidi kod drugih i obratno (...)«.²⁴⁾ U prvom svesku Donat kreće od Marina Držića i stiže kroz narodne pripovijesti te Reljkovića, do Šenoe, Korajca i dakako A. G. M.-a, a u drugom svesku Nasmijanih udesa, onom iz 1975., izborom ide do suvremenosti.

U drugom svesku kreće od Milana Begovića, kronologijom niže proze pedesetak autora te završava jeans-prozaicima, Perom Kvesićem kao posljednjim. U završnom desetostraničnom prilogu²⁵⁾ koji referira oba sveska, neugledno naslovljenom Bibliografija, skriva barem pedesetak kartica tematski usredotočenog poetologiziranja s izborom osnovnih podataka o autorima.

8.

Vremeplov kojim, godine 1975., Donat preskače iako kontinuira, kojim preparadigmatizira, iako pristaje na već opisan slijed hrvatske književne modernosti, nesumnjivo je knjiga Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva. Ta knjiga, naime, osvjetljava najprofinjeniju hrvatsku proznu tamnost, tkanje fantastike izronjeno iz romantizma i, primjerice zahvaljujući Moru, neprekinuto stotinu godina tihotinjajuće sve do visokoga produkcijskog nastupa mlade proze²⁶⁾ na početku 70-ih godina prošloga stoljeća, uz možda jednu temeljnu selekcijsku Donatovu tražilicu: za njega nije fantastikom koja ga zanima znanstvena fantastika jer je proizvod tehnorazuma, a ne skrivenosti, čudesnog i duševnog oka fantasta.²⁷⁾ U science fictionu čovjek želi dokazati kako može biti poslušni sluga svojeg robota.²⁸⁾ Ta je antologija popraćena i uvodnikom koji obuhvaća sigurno dostatan broj araka za samostalnu knjigu, odnosno uvezak izvan izbora fantastične proze.

Time što ukazuje na fantastični hrvatski kontinuum, antologija se pojavljuje u okolnostima nastupa velike nove, dakako Slabe, paradigme, postmodernog stanja, pa je ukazivanje na ogroman korpus čudesnog značajno kao afirmiranje slabosti uvida zapravo prethodećeg razdoblja, a ne upravo nastupajućeg, no također je to opet baš afirmiranje slabog korpusa, jer je previdom u Povjesnici aktualno bio slabim... itd.

U smislu popularnog interveniranja u čitateljstvo, ali i faktografskog u Povjesnicu, zasigurno je ta antologija povijesno orijentirna.

9.

Kafka u procesu i drugi eseji (Čirpanov, Novi Sad, 1977.) ima fokusnom metaidentitološku rečenicu: »definirati suvremenog Evropejca danas je vrlo teško« (str. 97). Kao prirodno provučenu ne samo u tom tekstu (eseju studiji o Andréu Malrauxu), nego i u tezi decentrizma u pismu jednoga izvaneuropskog Borgesa, a naslovljenu u relacioniranje dramaturškog i kazališnog teksta tvrdnjom »Guillaume Apollinaire je svojim eksperimentom želio djelovati protiv naturalističkog kazališta«.

10.

Brbljava sfinga²⁹⁾ nakon Strujanja druga je Donatova knjiga kritike u najužem smislu, one prikazne, jedan na jedan, međutim »zapravo predstavlja pokušaj popisa, makar samo jednog dijela inventara poslijeratnog hrvatskog romana, i to uglavnom unutar razdoblja od 1961. do 1977. Riječ je o kritikama koje su napisane u času kada su se pojavljivale i knjige o kojima govore.«³⁰⁾ Ističe Donat da »hrvatski roman gubi svoj društveni status«, a upozorava nas i na svoj stilski gotovo nesvjestan i energičan Eros kada napominje da »se osvrtao za svakom«. Pri tome je objektica »oznaka nove narativne retorike«, ali je neupitna usprkos istaknutoj samosvijesti da tu ima odgode bavljenja simboličkim slojevima, ali da zato, navodno, nije kriv subjekt metapisma.

O Djelima Viktora Cara Emina, o Zastavama, o organičkoj psihologizatorici Ivanki Vujčić-Laszowski, o lakotehničnom moralizatoru zanimljivog tona Ivanu Dončeviću, romanokroničaru Augustinu Stipčeviću, običnom krimiću Branka Belana, o Marinkovićevu jezičnokiklopskom rekapituliranju povijesti hrvatske književnosti od Matoša do Krleže, o Barkoviću, pa Juri Franičeviću Pločaru, pseudofolklornom Jeliću, jakom srednjostrujašu nužne trilogijske čitanosti Ivanu Raosu, vrlo značajnom romanu Mirisi, zlato i tamjan, aurarnoj fantastici Višnje Stahuljak, o slaboj Arambašin, o autentičnosti bratoubilaštva kod Pulića, naivnosti Špoljara, drugoj njegovoj fenomenologičnosti u Neprilici s Muzom, o Aralici iz 1970., pa iz 1977. kao »o zrelom pripovjedaču«,³¹⁾ o Boljoj polovici hrabrosti kao ludistično-ironičnoj tapiseriji, o slijedu Mirić, Prica, Šoljan, pa satiričkom Tornju, tradicionalistu Saboloviću, vrlo prosječnoj, možda zabavnoj i sigurno danas zaboravljenoj Aleksandri Nučić-Gudelj, o Slavici, o ambicioznom Petku Vojniću Purčaru, o angažiranom Čangiju, o čitkom Majdaku, Klariću, pa napokon vještom i zastarjelom Pavličiću i napose o trivijalnom mada gdjegdje »dinamogenom«³²⁾ Bilopavloviću.

Srazmjerno temi, najzastupljenijim je autorom, hm, Sartre.

11.

Približavanje beskraju knjiga je koja, uskoro pokrenuta na nenametljivoj matrici Matoša, Borgesa i Kafke, otvarajući se, postavlja pitanje: »Kako uspostaviti ravnotežu između našeg uvjerenja da je književnost fantastičnog nastala upravo zato jer se tražio način kako najsmjelije preskočiti granice zadane slobode praktičnog uma i prakse koji nas istovremeno uvjeravaju da ona zapravo samo zato i postoji jer priznaje konvencije koje je sama sebi lukavo zadala?^«33)

Zatim na pedesetak stranica otvaramo fantastiku neočekivanog Sartrea, bajki, Goethea, Maeterlincka, C. G.-a Junga, Hoffmanna, Gogolja, Poea, Kafke, Borgesa, Buzzatija da bi ponovio ono neponovljivo i uvijek nedostatno ponavljano – ne samo Kafku nego i Ivanu Brlić-Mažuranić, Đuru Sudetu te napokon repokrenuo, uz Foucaultovu i Hegelovu podršku, i kultni Astrolab za hrvatske borgesovce. Time je Donat zavirio u tamno u jeziku i uočio da se u njemu kreću Stjepan Čuić, Kazimir Klarić, Ivan i Mate Raos, Albert Goldstein, Nenad Šepić, Drago Kekanović, Pavao Pavličić, Irfan Horozović, Dubravko Jelačić Bužimski, Bože V. Žigo te Goran Tribuson. Ukazuje i na srpskog kritičara fantastike Zorana Mišića te mistifikatora Milorada Pavića. Donat reciklira fantastiku strepnje Maupassanta i jezičnotajanstvenog Apollinairea.

12.

Olisbos: eseji o teoriji i praksi književnog klišeja³⁴⁾ uvod su u kulturologiju, knjiga prepuna Rolanda Barthesa, teze o supostavljanju svetog i profanog, tkanja, tijela i teksta, objelodanjena u kontekstu prijelaza sedamdesetih u osamdesete i njihove uspostave posve neočekivane veze Barca i Barthesa. O kiču i ukusu, o simbolima projiciranim u sociodinamici kulture, odgovaraju tekstovi vezivani i Jurijem Lotmanom uz neupitnog Šenou i Zagorku kao paralelni slalom osporavanja i osiguravanja binarizma sve umnoženijih imaginarnih vožnja imaginiranog okružja. Teorija i praksa kulture.

13.

Fantastične figure listaju zrcaljene dvojnike Borgesa, Kafke i Joycea, pa zatim labirintima ne lutaju trivijalom, nego Flaubertom, Sudetom, Thomasom Mannom i Strindbergom, tražeći Ahasvera, Vječnog Žida, u društvu Kundere, Zagorke i Freuda.

»(...) Poslije smionih otkrića semiotike, danas više nije sporno postojanje različitih neverbalnih jezika, pa pretpostavimo, per analogiam, i mogućnost postojanja različitih retorika.

I na području knjige, pisane riječi, njezine objave znakom, te stalno nazočne želje da se napiše vrhunska, konačna knjiga u kojoj bi sve unaprijed bilo zapisano i objavljeno, postoje različiti pokušaji koji samo potvrđuju latentnu potrebu njezina ostvarenja.

Borges je ovu ideju iskazao prispodobom Babilonske biblioteke, ali prije njegove priče nailazi se u stvaralačkim radionicama velikih duhova na pokušaje koji dokazuju da je riječ o dugotrajnijoj ambiciji (...)«³⁵⁾

14.

Ulderiko Donadini monografija je koju Donat, na deset araka, bjelodani u knjižnici Enciklopedija hrvatske književnosti, dakle u jednoj glavnostrujaškoj makropovjesnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dakako akademički diskretnoj u oblikovanju i opremi, što dokumentira obostranu, autorovu i institucijsku, usidrenost u opravdanoj projektivnosti, ambiciji i uvažavanju. Sam predmet te monografije jest književnik hrvatskoga ekspresionističkog konteksta, Matoševa inputa i novostvarnosnog projekta s oprekom i groteskom kao temeljnom strategemom bez obzira na vrstu pisma: poeziju, kraću prozu, roman, dramu ili kritiku. Povjesničarskim, ali pomalo metagestom, Donat piše: »Analiza znakova na koje se Donadini oslanja da bi označio znakovnost upravo toga, a ne kojeg drugog, prostora i vremena pripada onom sklopu literarne djelatnosti u kojem se može demonstrirati i istraživati odnos semiotičke geste i pripovjedačke kreacije u krugu paralele Gjalski – Krleža«.³⁶⁾

15.

Antologija dadaističke poezije (Bratstvo i jedinstvo, Novi Sad, 1985.) knjiga je koja izlazi s uredničkim potpisom Jovana Zivlaka, utjecajnoga vojvođanskog stratega modernosti i izvedenih nastavaka toga stanja. Donat tamo, u toj Nakladi koja podržava okolnosti najjužnijeg ruba srednjoeuropskih Polja, objavljuje svjetske hitove povijesnog dadaizma: budući da kompozicija ide abecedno, počinje od »našega« vinkovačkog i osječko-matinejskog Aleksića, tu je malo kasnije i naš Mikac, ili Tuna Milinković, a još više je naš Max Ernst pa Paul Klee itd. Gotovo sve prevodi sam Donat, ali mu bitno pomažu (Eržebet Čanji, Petru Krdu...) i vojvođanski kolege, no uvod je Donatov, vehementan i opušten, kako to već njegov tekst uživa u vlastitom kretanju.

16.

Sovjetska kazališna avangarda (Cekade, Zagreb, 1985.) opet je jedna od Donatovih knjiga koja se pojavljuje u istoj godini kada i još jedna, dapače baš, prirediteljskim ključem, sličnog arbitarskog autorstva. A u nevelikih desetak godina bit će to već četvrta Donatova antologija, svezak prepun čitateljskog pisanja, jake sugestije uvida. Naš pregled započinje uvidom u zvjezdane trenutke čovječanstva... započinje Donat opisivati predmetni fenomen, a malo dalje doputuje do svojega povjesničarskog subjekta: »Arheologija povijesnih činjenica dovela bi nas na trag pučkog i seoskog kazališta, obnovila bi susret s fenomenom cirkuskog prikazivanja, starog vertepa, karnevalskih svečanosti, zatim s iskustvima simbolističkog kazališta, pa sve do avangardističkih tendencija ruskog predoktobarskog futurizma među kojima svakako valja spomenuti i kao tendenciju, i kao realno iskustvo, spektakl Pobjeda nad Suncem.«³⁷⁾

U uvesku uvrštenim nalazimo brojne ruske avangardne i predavangardne, ali i autore iz produljene avangarde: dakle od Lunačarskog, kroz Majakovskog, pa do Daniila Harmsa.

17.

Dvanaest eseja o hrvatskoj književnosti i književnicima, odnosno knjiga naslovljena Hodočasnik u labirintu,³⁸⁾ uvršćuju u Donatovu metodu redovito Krležu, a vrlo često A. G.-a Matoša, u skladu s unutarkorpusnom poredbovnom matricom čitanja hrvatske književnosti. Svjetska se ekranizacija hrvatskih autora projicira kroz objektive Dostojevskog, Gogolja, Poea te teorijsku perforaciju Hegela (uz pomoć disciplinarnih autora Platona, Wittgensteina, Tinjanova i drugih), a uz osobitu metodionicu odčitavanja paradigme nekonvencije u imenu Janka Polića Kamova. Knjiga također uvezuje utjecajno pismo megaeseja Stotinu godina fantastičnoga u hrvatskoj prozi, a humorno i autobiografično kontrolirano ispisuje i dekonstrukcijsko osviještenje: »Nije nimalo smiono vjerovati da priča o Snjeguljici sadrži mnoga značenja, premda možda šokantno djeluje odluka da se zastupa teza kako se njezin život sa sedam patuljaka može tumačiti kao nimfomanska fantazma.«³⁹⁾ Tu Donat osvjetljava promjenu episteme kao metakulturalno povijesni proces.

18.

Studije i portreti: o hrvatskim piscima knjiga je u kojoj Donat ponovno praćen oblikovateljem Alfredom Palom, a posebice unutartekstualnim uokviriteljima Naracije o hrvatskim piscima – Matošem i Krležom (piše Donat – »U početku bijaše Matoš«⁴⁰⁾), odnosno Šenoom i Ujevićem te Jankom Polićem Kamovim, na dvjestotinjak stranica i barem tristotinjak kartica revidira uvide u Ivana Perkovca, Petra Preradovića, Vilima Korajca, Luju Vojnovića, Antu Dukića, Rikarda Katalinića Jeretova, Niku Andrijaševića, Viktora Cara Emina, Vladimira Nazora, Dragutina Domjanića, Mihovila Nikolića, Marina Begu, Božu Lovrića, Josipa Baričevića i Matu Hanžekovića.

»(...) Prisutan u književnosti svoga vremena, Nazor nije nikada postao književni diktator. Bilo je mnogih koji su mu se divili, mnogo manje onih koji su ga oponašali, a vrlo malo koji su ga prihvatili za učitelja. Razlozi ovoj neobičnoj sudbini višestruki su ali jedan od glavnih je novi putovi kojima je hrvatska književnost krenula. Nazor je na jednom ograničenom, ali ipak bogatom lovištu ulovio sve ono što je bilo na svoj način kapitalno i sada će trebati mnogo decenija da se taj prostor ponovno ispuni vitalnim temama, da bi se ponovo u tim prerijama imaginacije mogla naći prava poetska magma (...)«.⁴¹⁾

19.

Unutarknjigovno i unutaropusno, Donat će autorski osviješteno, a ponavljalačkoj strategiji povjesničara implicitno, knjigom Pegaz ili dada, ponoviti neke svoje tekstove od prije dvadesetak godina. Opet se događa Donat; naime, opet Donat nastupa u povjesničarskom dijalogu ili kanonski implicitnoj polemici, s obzirom na to da osamdesete kritički ispisuju odjavu koncepta konkretizma, kao i fantastike, no, dakako, renovirajući ih, i to u strategije medijske osviještenosti.

»(...) Iako pisci vrlo rijetko direktno nastavljaju jedan drugog, oni ipak nesvjesno nasljeđuju teret općeg sistema književnosti, pa čak književne norme koje, baš zbog toga što su naslijeđene, pokušavaju rušiti upornim jurišima inovacije čvrste bedeme tradicije uz bojne pokliče mladenačkih umjetničkih programa (...)«⁴²⁾

Donat u temama slike i slikovnosti poezije rastvara hrvatsku pjesničku povjesnicu od renesanse do najbliže suvremenosti, da bi se bitno razvijeno smjestio u prostor modernizma i postmodernizma. U ovoj su knjizi Baudelaire, Kaštelan i Ujević te Ivan Slamnig najzastupljenijim i temama, ali i poredbovnim razmjerjima istraživanog korpusa, a bitno je senzibilizirana brojnim avangardološkim refleksijama reprojiciranim kroz interdiscipliniranje filozofijom, lingvistikom, uz dosta jake referencije ne samo prakse nego i teorije književnosti i povijesti. Knjiga uvezuje te preotiskuje paradigmatski utjecajne radove Signativnost antologija pojava i pjesama u prozi... te Konkretna poezija.

20.

Razgolićenje književne zbilje (Naprijed, Zagreb, 1989.), kumulativ je, s jedne strane, nastajanja još uvijek odgođenog megasveska o Krleži, što omogućuje, unutar ukupnog Donatova opusa čitano, i još dva kuriozumska retka o Josipu Kozarcu s obzirom na to da u Tri kavalira gospođice Melanije nalazi refrensku referenciju na svoje jake predšasnike, pa i »pjesnika-sociologa slavonskih šuma«,⁴³⁾ a s druge strane, u zrcaljenju te protokrležologije, sumatrični autori ukupne knjige jesu Albert Camus i August Cesarec, uz pristojna sufliranja Ante Kovačića i crossover maticu cijele knjige: Antun Šoljan – Janko Polić Kamov. Inače, uz esej o autobiografiji i sentimentalnoj analizi duše, ovdje Donat bjelodani i već uknjigovljene svoje hitove o hrvatskom romanu u kojima opetuje Raport iz Arkadije, potom intenzivno krležirajući čita i metaknjiževnosnu Šteficu Cvek u raljama života – koja se paragrafira umnoškom niječnica, a istražujući prvotno simbolizam – closereadingira, uz Kranjčevića, Kandinskog, Klimta, Wagnera, Vojnovića, Christiana Morgensterna, Gjalskog i dvokulturni Zenit.

21.

U knjizi Drukčije, objelodanjenoj u Znanju 1990., eseje i feljtone Donat okuplja oko tema srednjoeuropejstva, ne-očekivano zakrivenih autora pripadnika, donedavna, tzv. hrvatske srednje pa i matične struje, hrvatskog mediteranizma, oko autora i tendencija publicistički nagnutih i obesmislenih bavljenjem urušenom etikom, prikrivenom jakom poviješću, istočnoeuropskom slabošću, zastaje uz besmrtnost Tenžere, Borgesa, Ivana Raosa te Vladislava Kušana.

»Treba li podsjećati da je prošla godina najavljivana kao apokaliptična«,⁴⁴⁾ rečenica je kojim razdjeljuje dva završna poglavlja knjige Drukčije, u kojima s takvim odmaknutim gestom razlistava teme ideoloških agresija na književnost te fokusira drukčijost reminiscencijom na susret sa velikim Šklovskim.

Neka vrsta glavnog lika te knjige – kao i skoro svih drugih Donatovih uvezaka koji se fokusiraju na hrvatsku književnost, pa čak i ne nužno – jest Miroslav Krleža, s obzirom na to da povijesne i književnopovijesne i kulturnopovijesne mete, dominantno iz prostora 20. stoljeća, Donat razmjera o njegovu poziciju, a ojačava je refleksijama kritičke analize Jeana Paula Sartrea.

22.

Izabrana djela Branimira Donata, objelodanjena 1991. u PSHK-u, priređena su u biblioteci koja je neupitno bitnom sumatricom postmodernog stanja hrvatske književnosti, a pri tome je uzoritom stručnom projekcijom antologiziranja sveukupne baštine korpusa. Donat je, naime, postao predmetom u biblioteci u kojoj je desetljećima prirediteljem drugih autora – predmeta priređivanja. Uvodni tekst piše Velimir Visković i nastoji ekstenzivno prikazati učinak predmetnog autora uz opor ton vlastitog prigovora metodologiji i metodičnosti, kao svojevrsnu, u stilu vlastitog teksta to supotpisujući, rimu i svoga, a i njegova, osobnog postupka. Knjiga je komponirana kao the best of, gdje se svakako ističe davni Donatov hit-singl – Astrolab za hrvatske borgesovce, uz B stranu, laganišku – Fantastično graditeljstvo ili statika sna, te uz mali introinstrumental pogodan za nadosnimavanja naknadnih tekstova – Položaj kritike.

23.

Iako sve kasnije Donatove knjige navode izlazak Crnog dossiera u 1992.,⁴⁵⁾ a i Proslov potpisuje jedan povijesni nadnevak, naime 15. siječnja 1992., sama knjiga nema nigdje označen svoju godinu izlaska. Ne treba tu ništa navlačiti, takav je postupak greška u pojavi neke tiskovine, međutim nesporna je odjavno podvučena činjenica da ona inzistira na svojoj temeljnoj i matričnoj neprihvatljivosti same i svake, bez obzira na dataciju, mogućnosti aktivne idejne i političke nesnošljivosti. Ta je knjiga jedna od onih koje su, u Donatovu opusu, kao npr. Antologija fantastične proze i slikarstva, odradile markaciju ili sumarkaciju kronotopa povjesnice hrvatske književnosti. Ona je, unutar iste datacije, strateški bučna koliko i Hrvatsko ratno pismo Dubravke Oraić Tolić, samo što su se nakladnici u potonjoj pobrinuli da im otisak pohrani i podatak nadnevka. Donat je stoga morao aplicirati na čitateljski ozbiljni ludizam. Opremom uveska udoslovljuje se ideja vezica koje su u dva kartonska nosača sakupljale podatke o progonskim pričama, i to je i atraktivno i suvišno, ali dokumentacijska zaliha je tu i to je jedna crna knjiga, kojom se crno piše hrvatskoj bijeloj knjizi i njezinoj ikakvoj opetovanosti.

24.

Različito i isto knjiga je s 12 tekstova većeg opsega, studija što simuliraju esejistički oblik, koja pristupa opusima deset autora između kojih nije temom Miroslav Krleža, ali je dominantnom mjernom jedinicom odčitavanja svih fokusno predmetnih. Slično razmjernu dimenziju odrađuju i Tin Ujević, Antun Branko Šimić te A. G. Matoš, no sličnu razmjerajuću ulogu imaju i fokusno predmetni autori Boro Pavlović i Ivan Slamnig.

»(...) I u kasnijim zbirkama, mnogo vještije, poetski uvjerljivije i formalno atraktivnije on će se vraćati toj feljtonističkoj tradiciji, tradiciji vrlo nazočnoj u stihovima pravaša Ante Kovačića i Augusta Harambašića (socijalna metafizičnost Silvija Strahimira Kranjčevića u toj orijentaciji neće imati udjela). Kao neposrednog prethodnika opet valja spomenuti pjesme Antuna Branka Šimića o siromasima, odnosno mogućnost stanovite veze s novom orijentacijom u umjetnostima dvadesetih godina poznatoj pod imenom Neue Sachlichkeit (...)«⁴⁶⁾

Inozemni razmjernici opusa Bonifačića, Kaštelana, Quiena, Ivšića, Bore P., I. Raosa, Špoljara, I. Slamniga, Šoljana i Vrkljana jesu Eliot, Pound te kontinuirano kod Donata aktivni Curtius. Povijesni slijed i unatrag i unaprijed Donat aktivira stalno, a primjer je izdvojiti u mikrofokusiranju Ivšićeve citatne geste kao postupka koji će omogućiti Brešana.

Svoju studiju i antologiju mlađega hrvatskog pjesništva, autora devedesetih, posvetno će imenovati Sanjin Sorel 2006. naslovom Isto i različito.

25.

Bogatstvo vrta: studija o književnom djelu Antuna Šoljana kumulativno je knjigovno biće nastalo iz brojnih Donatovih ranijih zalaženja ili u pojedinačne netom izašle Šoljanove knjige, ili u njihovo funkcioniranje u kakvoj fenomenskoj slici ili stanju hrvatske ili svjetske književnosti. Dakako, Donat opet i još povjesničari:

»(...) Eto i elemenata kontrakulture, i to dosta ranije no što se ona konstituirala kao kategorija. I dok se veći dio građanskih međuratnih književnosti kristalizirao oko dvije ideje koje su reprezentirale elita intelektualaca i elita radnika (puka), u Izdajicama je ta tema možda prvi put obrađena u hrvatskoj književnosti, a dodajmo, općenito govoreći i u ekumenskom smislu problem tih oprečnosti stavljen na dnevni red.«⁴⁷⁾

Donat dakle iščitava povjesnicu iz naknadnog fenomeniranja činjenice kako je upravo u praksi pisma već reflektirana te je zapravo samo trebala iščitatelja. To su poetičke slike okolnosti u kojima je teorija naručena i naučena iz već itekako aktivne pa i razvijene prakse, a ne više iz programatsko-manifestnih početaka. Tu je i kritika početka, a i ekstekstnog pozicioniranja, a više od svega autoriteta Projekta.

»Kretanje i putovanje pretpostavljaju postojanje cilja, ali i mogućnost da on ne postoji kao i mogućnost da bude promašen. Šoljan ne govori o tome postoji li cilj, ali pokazuje da je put ili stranputica vodio u mrak.«

26.

Puneći knjigu o previdima hrvatske književne povjesnice, odnosno o agresivno uskraćenim književničkim sudbinama, knjiga Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika, dakako, pokreće matricu razumijevanja Krležom i Matošem. Ovdje im se bitno pridružuju, jedan prema kojem je svjesno preblag i jedan kojeg bi još svjesnije žestoko reevoluirao i na kojeg bi upozorio puna puncata pera, Mile Budak i Vjekoslav Majer. Knjiga opsežno i s puno takta osvjetljava kritičara fra Andriju Radoslava Glavaša, strijeljana na završetku Drugoga svjetskog rata (žrtvu komunističke retorzije⁴⁸⁾), Zlatka Milkovića, prozaika Ivana Softu, lirika Vinka Kosa itd. Bilježi Donat i nestanak, dvostruki nestanak Jerka Skračića.

26.1.

Knjiga Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike,⁴⁹⁾ zajedno s još već pročitane dvije – Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika i kasniji Crni dossier, sa svim punktnim ponavljanjima, jak su ekscentarski fokus i aktivan te afirmativan i kritički korektiv Donatova pogleda na kakav larpurlartizam umjetnosti riječi same. Naime, te tri knjige pokazat će Donatovo poštovanje prema neumoljivoj Povijesti, kao i nepoštovanje prema ideologizirano probirljivoj književnoj Povjesnici, i to je njihov temeljni Rad, njegovih tih triju knjiga. Konkretna imena, koja se skoro nikako ne uspijevaju »oporaviti« od smještenosti između Jaspersa, Heideggera i Budaka – ostat će u gliču već viđenog i nepopravljivog, ali im treba dati metapovjesničarsku priliku oslobođenja njihova tekstualnog učinka, nek’ se vidi može li tekst sam, mogu li »sami« tekstovi, dobiti obnovljenu emitersku poziciju u kojoj će kako je i red nadigrati svojega smrtnog, a k tome i radikalno kompromitiranog Autora. Krajnje radikalizirano istječe sljedeće figurativno pitanje: Treba li javnosnoga idiota nagraditi ukoliko potpiše Idiota?

27.

»Izvor ... obuhvaća ... četiri epohe pune ... nijansi ...«, piše Donat u Uvodu sveska Književna kritika o Nikoli Šopu i ponovno ekstraktno no opušteno signira i svoju povjesničarsku svijest. Baveći se okupljanjem više od šezdeset kritika o Šopu, zadovoljan sinkronijski »neočekivano kompotentnih tekstova«,⁵⁰⁾ Donat afirmira i raznolikost i nevidljiv ili nenametljiv kontinuitet na povijesnom polju neprojektivnih mijena. Sam Donat, u svom samouvrštenom radu, Šopa odčitava poredbovnim imenovanjem Nietzschea, Dantea, Silvija Strahimira Kranjčevića i Tina Ujevića, pa se pojedinačni autorski opus složeno književnopovjesničarski intertekstira, s očito zahtjevnom idejom povijesti književnosti kao mogućeg omjeravanja tekstnih praksa, a ne samo pozitivnih podataka (koji su dakako i tekstno nužni, značajni te notorno dragocjeni, vidi se iz Donatove metode).

28.

Držeći u hrvatskoj avangardi dominantnom struju ekspresionizma, Donat antologiju hrvatske avangardne poezije prikazuje kao »ekspresionizam star gotovo pola stoljeća hrvatske poezije«,⁵¹⁾ a izabire naslov Put kroz noć.

Rad na antologiji je (ne samo) za Donata otvoreno povjesničarski rad, jer je to rad istraživanjem podataka, bitno provjeravanjem kretanja kronologije unutar koje se fokusira izborne parametre.

Kranjčević, Matoš i Kamov prema Donatu početak su, a časopisi unosači paradigme ekspresionizma.

Donat bitno povjesnikuje kada antologiju podnaslovno koncipira kroz poglavlja Prethodnici, Futurizam, Ekspresionizam, Bratstvo u svemiru, Dadaizam/Zenitizam te Nova predmetnost. Pogovorom od oko 200 kartica čini ovu meku povjesnicu interpretacijski bitno izloženom.

29.

U svesku Književna kritika o Slavku Mihaliću čitati je: »(...) Mihalićev opus nije samo rastao nego se i razvijao u duhu vremena kojega je ovaj umni pjesnik osluškivao (...)«, vidjeti nam je Donatov pozor za kinetiku Povjesnice. U prvom pak uvrštenom pristupu Mihaliću, onom Bore Pavlovića, ogleda se i Donatov izbor za uočiti mijene,⁵²⁾ a to će potvrditi dakako u svom prilogu jer će odčitavati unutaropusnu razliku »... put od onog ... kaosa ... prema kozmičkom ...«.

Matrica teorije i povijesti Donatov je gest uveden referencijama Jeana Wahla, Valeryija, Eliota, Coleridgea i Claudela, gdje se odsuće kroatističke kontekstualije odčitava kao jaka implikacija, zapravo aktivna radna eksplikacija, pripadnosti matrici svjetske matice.

30.

Još jednom iliti O Miroslavu Krleži još i opet jesu studije i eseji, a osim ponavljanja teme (a i neznatno redigiranoga samog sastavka) O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, temi s početka postmoderne, odnosno Donatova knjigovnog slijeda, Donat, na početku numeralnoga novog tisućljeća, piše i još tristotinjak kartica krležologije koja smješta predmetnog autora u naprosto notornu svjetsku modernost i modernizam, napose avangardu:

»(...) Tako nam se pomalo otkriva dramska jezgra Kraljeva – a ona je kao u svim istinskim dramama lirska i pokretljiva (sjetimo se samo tragičara Claudela – koji, dakako, pretpostavlja uzvišenost; spomenimo se grotesknog teatra Alfreda Jarryja i njegova Kralja Ubua; Apollinairea i njegova igrokaza Tirezijine sise; prisjetimo se Stjenice ili Hladnog tuša Vladimira Majakovskog – dramatičnost u njegovim dramskim djelima, kao i djelu mladoga Krleže pretpostavlja jedno novo shvaćanje heroizma, jedan uvijek nov i radikalan izraz pjesničkog patosa) (...)«⁵³⁾

31.

Piše Donat da mu je još od antologije fantastike preostala druga jedna paradigma njegovih iščitavanja u paralelnom fascikliranju drugoga jednog snopa hrvatske proze, a »(...) izvanredni uspjeh velebne izložbe Secesija u Hrvatskoj uvjerila me da se postojeći materijali trebaju nadopuniti i kompletirati. Posao je uskoro bio priveden kraju i pokazalo se kako knjiga može izaći još tijekom održavanja spomenute izložbe (...)«⁵⁴⁾ pa je taj snop prešao u svezak podnaslovljen Antologija proze hrvatske secesije s naslovom Tijelo Tvoje Duše.

32.

U knjizi Usavršavanje pogrešaka,⁵⁵⁾ s podnaslovom izbor kolumni »Kultura-Nekultura« tiskanih u tjedniku Globus Donat bjelodani upravo to što i najavljuje, dakle izbor iz šesnaest godina serijalnog pisma, u kojemu nastoji biti i seriozan, ali i bez ikakva nastojanja s lakoćom je mrzovoljno zabavan na najbolji svoj prigovarački način. Kreće od nekoga aktivnog društveno-popularnog fenomena, npr. McDonalds, zaokreće u unutrašnjost njegove snishodljive te apersonalne srdačnosti i napokon vlastitim autobiografemom posvjedočuje civilizacijski prekorak koji fenomen zloupotrebljava. Nije, tematski, Donat u tim tekstovima svaki puta u pravu, ali stilski jest, jer je priča na njemu završila i njegov je stav taj koji jest: kritičan.

33.

Kasni Donatov prirediteljski metakritičarski rad jest svezak Književna kritika o Nedjeljku Fabriju, a u Predgovoru, autometabiografičnom zbog naraštajnih sinkronizacija, nazvan je »knjiga ‘odjeka’«.⁵⁶⁾ Nevelikog i osobnoga gesta taj predgovor na samo dvije stranice desetak puta proziva povijest i povijesne relacije. Osim te izrazite eksplicitne osobne dimenzije predgovora, knjiga ima presedansku i činjenicu Donatova neuvrštavanja svojega ijednog teksta, ali i kompozicijsko slaganje zbornika kroz podnaslove koji su naslovi pojedinačnih Fabrijevih knjiga. Tako je, slažući zbornik o živućem autoru, referirajući na aktualno izdanje Djela predmetnog autora, eksplicirao postupak koji je, dakako, uvijek, u drugim dosadašnjim takvim okolnostima, vrlo pozorno nastojao izvesti, očuvanje povijesnog recipijentnog obzora na kojemu se koji autor pojedinačnim uvescima pojavljuje.

34.

U knjizi Središte na rubu Donat primjerice piše: »Našle bi se još neke zajedničke značajke Hitrecove proze i one domaće produkcije s kojom smo se susretali na stranicama odličnog ‘Svijeta’ ili nešto lošije i skromnije ‘Kulise’, tjednika koji su pola stoljeća prije pojave ‘Starta’ oblikovali neke ne samo medijske kriterije nego i poetika malih pripovjedačkih formi.«⁵⁷⁾ Ta knjiga ima žanrovski podnaslov Književna istraživanja i većim dijelom izlaže podatke o autorskim fenomenima koji su iz različitih, a najčešće ipak političko-ideoloških kontekstnih povijesnih okolnosti, zametnuti, previđeni ili naprosto pogrešno ili nedostatno signalizirani. Donat eksplicitno označava subjekt književnog povjesničara kao onaj s kojim dijalogizira, i to poglavito zbog neupućenosti potonjega. Da bi književnom povjesničaru dao rješenje kako pristupiti informacijama koje izlaže, Donat upotrebljava dva instrumenta, uz treći – stilem notornog upozorenja na odsuće uvida u tekstu same Povjesnice. Ali ta dva instrumenta kojima Donat osvjetljava fenomene jesu: 1. recepcijski neposredni ili kasniji odjek, 2. ovjeravanje o matrični reljef estetski najaktivnije autorske slike književnosti 20. stoljeća – utekstovljen u ukupnom pismu Ujević – Krleža – I. Slamnig.

Jak radno-pomoćni 3. instrument vidljiv je u rečenici o nepoznatom Hitrecu: riječ je o strateškim projekcijama masmedijskih filtera.

35.

Bolno odrastanje: sabrana djela Ivana Mesnera, svezak je koji Donat opet priređuje s kulturom decentra, naime knjigu bjelodani njegova Dora Krupićeva, a sunakladnici su Grad Požega i Umjetnička akademija u Osijeku, i, najkraće rečeno, hrvatska književnost, uz stratešku intervenciju projektne »časnice za vezu«⁵⁸⁾ Helene Sablić Tomić, dobiva uvid u autora koji se »kao pisac i kao osoba tek formira«,⁵⁹⁾ ali – ima dva, već za života od samo dvadeset i jedne godine, avangardna i objelodanjena romana (Donat uz njih, iz različitih, ali bliskih razloga, spominje Miroslava Vaupotića, Dubravka Jelčića, Miroslava Krležu, Ulderika Donadinija, Tina Ujevića, a ponajviše Janka Polića Kamova te tezno i Josipa Baričevića) u samizdatno-zavičajnosnim okvirima, dakle okolnostima teškog uvida. Taj teški i slab uvid Donat nikako nije podnosio i činio je sve kako bi to osporio, s usputnim, eksplicitnim i neskrivenim prigovorima kanonskoj povjesnici nacionalne književnosti.

Zaključno. Krležiranje. Implozija.

Ne ulazeći u to je li sam pisao bilješke o piscu na krajevima svojih svezaka ili nije, a to bi se lako dalo proanalizirati pa najčešće potvrditi, što i nije nekakva osobitost, no sigurno je da je barem donositeljem podataka koji su tamo pohranjeni, pa se stoga i ovdje pristaje prihvatiti njegovim punim autorstvom upravo naslove koji su tamo pobrojavani (s ponešto tipfelera, ipak). U opisu vrsta knjigovnog autorstva koje je Donat potpisivao stoga nije uvrstiti, upravo u blicoznim opisima, njegove dionice u serijalno-antologijskim dugosvirajućim projektima, napose baš Pet stoljeća hrvatske književnosti, iako se taj niz često spominje kao mjesto na kojem on visokoaktivno prilaže svoje pristupalačke studije, odnosno prirediteljske uvide. S druge strane, nije ne uvrstiti, iako ih nema u bilješkama o piscu, u pregled njegova autorskog rada njegove metakritičarske sveske koje je k tomu tiskao i u svojoj nakladničkoj kući Dori Krupić,⁶⁰⁾ kojom uostalom potpisuje i pokretljiv autorski kulturni tekst – koji je ovdje samo imenovati.

Ono što su čiste Donatove autorske knjige dade se podijeliti na najuže njegove sveske: a) kritičarsko-studijskog i b) kolumnističkog pisma, c) panoramskih i antologijskih uvezaka, kao i njihovu podvrstu: d) izbore iz recepcije pojedinih autora, odnosno izabrane prikazno-pristupne tekstove koji obuhvaćaju najčešće ukupnu kronologiju recepcije i pisanja nekog autora s pouzdano paradigmatskim koordinatama.

Iznutra, unutar Donatova pisma, dade se vidjeti dominantne njegove tematske vrpce:

1. a) Krleža (samostalnim je predmetom u dvije cjelosne, dakako komplementarne, knjige iz 1970. i 2002., s brojnim poglavljima u ostalim knjigama),
2. b) fantastika (Antologija iz 1975., naslovno-noseći svezak o Kafki, te nadrealističkom romanu i opet Borgesu iz 1977., Približavanje beskraju iz 1979. i Fantastične figure iz 1984.),
3. c) avangarda (monografski svezak o Ulderiku Donadiniju, Antologija dadaističke poezije, Antologija poezije hrvatskog ekspresionizma i Bolno odrastanje: sabrana djela Ivana Mesnera iz 2009.),
4. d) političke prakse nad pismom kulture i umjetnosti odnosno – previđenost/uskraćenost/žrtvovanost (Crni dossier iz 1992., Zbiljski jadi iz 1994., Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika iz 1998. te Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike iz 1998. i Usavršavanje pogrešaka iz 2006.),
5. e) hrvatska novela, proza, roman (1971., 1972., 1973., 1975. dva puta, 1978., 2004.),
6. f) esejističko-studijski ukupniji portreti hrvatskih književnika od devetnaestog stoljeća prema kraju dvadesetog stoljeća (protežno otvara i sve opširnije piše o Ivanu Slamnigu, Bori Pavloviću, a cjelosnu knjigu posvećuje Antunu Šoljanu: Bogatstvo vrta: studija o književnom djelu Antuna Šoljana⁶¹⁾).

Opusno je, zapravo, stalno sufliran Krležom, no on mu je ne samo praksa nego i teorija hrvatske književnosti u svim strateškim izvodima. Fantastika mu je astrolab za vremeplov najslobodnijom i najčudesnijom poviješću hrvatske književnosti, avangarda mu je negacijsko biće kojim scanira/afirmira svoju, a i kroatističku svjetskistiku, a razotkriti i osvijetliti ono četvrto – a(nti)civilizacijske trpnje fenomen je koji drži svojim intelektualnim istražiteljskim eticitemom (uostalom, prvi je problemski pisao i o kriminalističkom romanu), slijepom pjegom pozitivističke navodne odanosti Povjesnice, usprkos nužnoj, dapače tragičnoj nekonzistentnosti koja je okružuje i također pretvara u osporeni govor s početka njegova knjigovnog opusa.

Središte na podrupku – implozijska Donatova metodologija

Iščitavanje Donatovih metodoloških i strateških instrumenata, objavljen iste godine kada i Donat bjelodani svoju polemičnu Središte na rubu, izveo je mali temat Slamnigovih dana koji se zaokupio osovinom Flaker – Donat – Milanja,⁶²⁾ i tada je uočeno da Donat radije upotrebljava implozijske znanstvenoistraživačke postupke. On, nakon Udjela kritike, nerado upotrebljava konvencionalniju fusnotu, stoga se, pristupajući brojnim podatcima, njegov tekst iznutra prerazmješta i nadostavlja te autofabulira, bitno se smještajući u samo ispisivanje. Tako Donatovo pismo, uza sve analitične postupke, uz sklonost većim citatima referiranih autora, zapravo vrlo rado pokreće velikim pismovnim prostorima, uživa u sporom i dugom savladavanju prostora, zacijelo bi se dalo još jednom podsjetiti da je pritom riječ o hotimičnom ili ne krležiranju.

Inače, upravo je početak sedamdesetih i početak interdisciplinarnoga žanrovskog bića poznatog pod imenom Teorija, kojemu Donat, dakako mrzovoljno uživajući, uzvraća realizacijom upravo prakseologije, geste vlastitog pisma.

Prakseologija I, II, III

Trodijelno komponirana Prakseologija hrvatske književnosti, kao izbor iz Donatova opusa, kao mobilizacija njegovih povjesničarskih zahtjevnica i njihovih izvedbi, moguća je nacionalna povijest književnosti, dakle nacionalna, ali u open sazivu, stoga se neslučajno ima čitati kao progresivna, autorska i uzbudljiva povijest hrvatske književnosti – u kontekstu, kako se to od Flakera naučilo misliti od početka sedamdesetih naovamo, s mrzovoljnim i stoga itekako pozornim poštovanjem prema paradigmi takvih zahtjeva iz refleksija Šenoe, Krleže, A. G. M.-a, Ujevića, Hergešića, Vaupotića, Ivana Slamniga, Bore Pavlovića, Solara, a i još novijih i mlađih skupinskih projekcija u opsežnim institucijskim komparatističkim... itd.

Literatura

1. OS lamnigu – treći: Flaker, Donat, Milanja, zbornik izabranih radova VII. saziva međunarodnog znanstvenog skupa Modernitet druge polovice dvadesetoga stoljeća, Ivan Slamnig – Boro Pavlović, postmodernitet (Osijek – Vinkovci, travnja – studenoga 2006.), ur. Goran Rem, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek, 2007.

2. Slovo razlike: teorija pisanja, gl. ur. Goran Babić, Centar za društvene djelatnosti omladine, Zagreb, 1970.

3. Flaker, Aleksandar, Stilske formacije, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1976.

4. Pavlović, Boro, Ugodna pripovijest, Disput, Zagreb, 2003.

5. Solar, Milivoj, Suvremena svjetska književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1982.

6. Slamnig, Ivan, Svjetska književnost zapadnog kruga, Školska knjiga, Zagreb, 1999.

7. Šicel, Miroslav, Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, II. dio (1950. – 2000.), Zagreb, Disput, 2001.

____________________
1) Usporediti negdje kod Zvonimira Mrkonjića, zapravo svakako u implicitetu na više mjesta u njegovoj periodizacijskoj »puncti« Suvremeno hrvatsko pjesništvo iz 1971./1972., a eksplicitnije u svesku Sustav i slika, Cekade, Zagreb, 1980.

2) Do kraja 70-ih Donat potpisuje autorstvo jedanaest knjiga, a kultni urednik Znanja, Zlatko Crnković, na zaleđu knjige koju, opet i još, oblikuje grafičkim likom Alfred Pal, odobrava biti objavljenom sljedeću napomenu: »(...) od pitanja revalorizacije tradicije do pojava moderniteta (...), teorijskih i praktičnih pitanja suvremene književnosti u svijetu i u nas (...), inventure knjiga, ideja i autora unutar određenog književnog žanra (...) istraživanja tipoloških dominanti hrvatske proze od Petra Zoranića do današnjih dana (...) te zanimanja za pojave u stranim književnostima (...), Branimir Donat (...) uvijek je nastojao otkriti tajne veze između suvremenosti i tradicije (...)«.

3) Udio kritike, Znanje, Zagreb, 1970., str. 9–20.

4) Udio kritike, 1970., Ovisnost kritike ili za prakseologiju književnosti, str. 94; dakle Donat traži poznavati i povijesno, i aktualno, i univerzalno, a ne širinu obaviještenosti, jer je ona, doduše, dobra za rješavanje križaljke, ...

5) Vidjeti u: Sanja Jukić, »Stilske značajke fusnotnih zapisa u književnoznanstvenom i esejističkom diskurzu Aleksandra Flakera, Branimira Donata i Cvjetka Milanje«, u: OS lamnigu – treći, zbornik izabranih radova VII. saziva međunarodnog znanstvenog skupa Modernitet druge polovice dvadesetoga stoljeća, Ivan Slamnig – Boro Pavlović, postmodernitet (Osijek – Vinkovci, travnja – studenoga 2006.), ur. Goran Rem, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek, Osijek, 2007., str. 217.

6) Naravno, ni u drugoj knjizi naslovna strategija osporavanja, a pogotovo u trećem svesku ta krležologika nisu manje sukonstituitivne u vrpcama koje će Donat kroz cijeli svoj opus držati aktivnima! No ja bih ostao uz Vaupotića, toga razbarušenog i u podatke uvijek duboko zaronjenog istražitelja, napose uzbuđenog i pomnog iščitavatelja književnog života moderne epohe po stranicama pomalo zapuštenih periodika.

7) Prirediteljski je i sam morao više puta pristati na to da se autori guraju u Pet stoljeća u nekim ekipnim okolnostima bez opravdanja, pa onda, eto, nije njemu tako loše u antologijskoj PSHK samostalki.

8) Bratstvo i jedinstvo, Novi Sad, 1985.

9) O zabranama u hrvatskoj književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske i Globus, Zagreb, 1992.

10) Napisat će, u Položaju kritike, i da je na suprotnoj strani od izvrsnoga hrvatskog kročeanca Alberta Halera, koji 1944. u radu Doživljaj ljepote oštro kritizira pozitivizam.

11) Miroslav Vaupotić, »Bilješka o piscu«, u: Branimir Donar, Udio kritike, Znanje, Zagreb, 1970., str. 252.

12) Isto, str. 251–253.

13) Udio kritike, str. 132.

14) Osporeni govor ili egzotika svakodnevnog, Kolo Matice hrvatske, Zagreb, 1970., str. ???

15) Osporeni govor, str. 83.

16) Mladost, Zagreb, 1970.

17) Biblioteka Marka Marulića, Nakladni zavod »Marko Marulić«, Split, 1971.

18) Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli, Nakladni zavod »Marko Marulić«, Split, 1971., str. 24.

19) Temelji modernog romana, Školska knjiga, Zagreb, 1971. Inače, Kafka će dobiti i Donatovu naslovno noseću knjigu u Novom Sadu 1977.

20) Isto, str. 78.

21) Unutarnji rukopis, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1972. O Donatovu pristupu Ivani Brlić-Mažuranić Dragica Dragun bilježi: »Prilazeći ponajboljem djelu hrvatske dječje književnosti Branimir Donat upotrebljava izrazito veliki pojmovni i teoretski aparat, u kojemu se očituje njegova vrijednost književnog teoretičara. (...) Pričama iz davnine pristupio je strukturalistički, a elemente strukture stavio je u kontekst ne samo hrvatske književnosti već ih je uključio i u svjetski kontekst. Pokazao je kako je struktura Brlićkinih bajki jednaka, a opet umjetnički različita, kao ona Andersena ili Wildea.« (OS lamnigu – treći, zbornik izabranih radova VII. saziva međunarodnog znanstvenog skupa Modernitet druge polovice dvadesetoga stoljeća, Ivan Slamnig – Boro Pavlović, postmodernitet (Osijek – Vinkovci, travnja – studenoga 2006.), ur. Goran Rem, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek, 2007., str. 233–234.)

22) Unutarnji rukopis, str. 5.

23) Isto, str. 275.

24) Nasmijani udesi: humor u hrvatskoj prozi, sv. 1, Društvo hrvatskih humorista, Zagreb, 1973., str. III., gdje također, Donat, svoju prvu rečenicu, piše popularno: »Čovjek je jedino živo biće koje se umije samo smijati i poticati druge na smijeh...«

25) Nasmijani udesi: humor u hrvatskoj prozi, sv. 2, Društvo hrvatskih humorista, Zagreb, 1975., str. 491–501.

26) Dosjetit će se taj novonastupajući val borhesovaca nazvati mladom prozom Velimir Visković, u svojoj nesumnjivo najznačajnijoj produkciji, gotovo kultnoj istoimenoj knjizi iz 1983., a deset godina nakon nje bit će priređivačem Donatova izbora u PSHK-u.

27) Usp. u Prakseologiji I, str. 231, ili u Antologiji negdje između 7. i 56. stranice. Antologiju supotpisuje s Igorom Zidićem koji u nekim ne baš preglednim razmacima prilaže kroz knjigu izbor likovne fantastike te nepoetološke biografije (naslovljeno: Slikari, crtači i grafičari u ovoj knjizi) na kraju sveska (str. 503–517). Valjda likovnost mora govoriti sama, a književnost... hm.

28) Antologija, str. 19.

29) Brbljava sfinga: kronika hrvatskog poratnog romana, Znanje, Zagreb, 1978.

30) To Donatovo uvodno objašnjenje, gotovo inzistiranje, identificira Kritičara, prakseologa. Vidjeti str. 7.

31) Isto, str. 130.

32) Isto, str. 250.

33) Približavanje beskraju, Nolit, Beograd, 1979., str. 11.

34) Vuk Karadžić, Beograd, 1982.

35) Fantastične figure, Književne novine, Beograd, 1984., str. 107.

36) Ulderiko Donadini, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1984., str. 85.

37) Sovjetska kazališna avangarda, Cekade, Zagreb, 1985., str. 9.

38) Hodočasnik u labirintu: dvanaest eseja o hrvatskoj književnosti i književnicima, August Cesarec, Zagreb, 1986.

39) Isto, esej Zabranjeni prostor, str. 162.

40) Studije i portreti: o hrvatskim piscima, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987, str. 193.

41) Studije i portreti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987., str. 141.

42) Pegaz ili dada, Izdavački centar Rijeka, Biblioteka Dometi, Rijeka, 1988., str. 90.

43) Razgolićenje književne zbilje, Naprijed, Zagreb, str. 207. U Donatovoj prakseologici odsuće Josipa pa i Ivana Kozarca jedna je razmaknica koju je moguće objasniti, ali u slaganju povijesti nove hrvatske književnosti iz njegova ispisanoga knjigovnog pisma ipak je očit izostanak... iako ih u dva-tri navrata referira kao jake podatke Povjesnice.

44) Drukčije, Znanje, Zagreb, 1990., str. 265.

45) Ostali su podatci otiskani, dakle objelodanili su je u Zagrebu Nakladni zavod Matice hrvatske i Globus International, a grafički obradio Durieux.

46) Različito i isto, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 102.

47) Bogatstvo vrta, Durieux, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zavod za književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1993., str. 80.

48) Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika, Dora Krupićeva, Zagreb, 1998., str. 12.

49) Matica hrvatska, Biblioteka Pleter, Zagreb, 1998., npr. str. 231: »Ono što se pokazalo opasnim i za Heideggera, i za Budaka, ne bih želio da bude opet kobno i za nas i to toliko godina nakon svega što se zbilo.«

50) Dora Krupićeva – Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Zagreb – Sarajevo, 2000., str. 5.

51) Put kroz noć: antologija poezije hrvatskog ekspresionizma, Dora Krupićeva, Zagreb, 2001., str. 5.

52) Književna kritika o Slavku Mihaliću, Dora Krupićeva, Zagreb, 2002., str. 7.

53) O Miroslavu Krleži još i opet, Dora Krupićeva, Zagreb, 2002., str. 66.

54) Taj je svezak naslovljen Tijelo Tvoje Duše, izlazi u nakladi Dore Krupićeve, u Zagrebu 2004., a gornji redci zabilježeni su na 568. str., nakon Donatova pogovora od zasigurno sto i pedeset kartica...

55) Usavršavanje pogrešaka, Dora Krupićeva, Zagreb, 2006., str. 404: »Da pred dalmatinskom gardijskom brigadom, kao pred škotskim pubovima, stupaju gajdaši s domaćim mihom, a ispred Tigrova idu tamburice, imao bi folklorni element neki dublji smisao – bilo šta, samo ne ono revanje koje priziva etničko čišćenje civiliziranog stanovništva!«

56) Književna kritika o Nedjeljku Fabriju, Dora Krupićeva, Zagreb, 2007., str. 5.

57) Središte na rubu, Fraktura, Zagreb, 2007., str. 133.

58) Ivan Mesner, Bolno odrastanje, sabrana djela, Dora Krupićeva, Požega – Zagreb, 2009., str. 350.

59) Isto, str. 344.

60) To je činio često u sunakladničkoj gesti s nekom institucijskom strukturom iz mjesta koje je predmetnom autoru zavičajnim, pa je to, u domovinskoporatnom kontekstu, neka vrsta i Donatova odstupanja od ranijih vrlo čestih azavičajnosnih kulturoloških snimanja hrvatske književnosti, iako to nisu jedina, a niti su se tek sada pojavila (pisao je još šezdesetih o Ličanima hrvatskog realizma), no ovdje ih se vidi, ta odstupanja, krupno uvećana i tvrdo ukoričena te, dakako, više i nisu takvima, nego su kritički projekt rješenja za zavičajnosnu refleksiju samu. Sada je Donat Centar koji surađuje s decentrom, s osviještenom regijskom visokomodernom marginom, kao igrom zamjena. Igrači s klupe donose Razliku, Identitet, imenovanje, a Donata to ozbiljno razigrava. On je, Donat, tvrdi Aleksandar Flaker, jak dio procesa koji, okrećući se meni, Flaker nastavlja: Vi zovete Postmoderna, a ja Avangarda.

61) Knjiga Bogatstvo vrta izlazi u Donatovoj sunakladničkoj gesti: svoje knjige posljednjih dvadesetak godina, u novoj kulturnoj epohi, sve će češće koprodukcijski realizirati. Durieux, Nakladni zavod Matice hrvatske i Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu u bjelodanjenju te knjige potpisuju sunakladu.

62) Vidjeti u: Sanja Jukić, »Stilske značajke fusnotnih zapisa u književnoznanstvenom i esejističkom diskurzu Aleksandra Flakera, Branimira Donata i Cvjetka Milanje«, u: OS lamnigu – treći, Filozofski fakultet Osijek, Osijek, 2007., str. 215–230., odnosno str. 217: »(...) Donat ne distancira, uvjetno rečeno – sekundarni tekst, već ga povlači u sjenu, minimalno time razbijajući percepciju i recepciju, voluminizira ga otvarajući oku njegovu dubinsku strukturu, podtekstove, te drži na okupu cijeli proces spoznaje o određenom predlošku, smještajući dublje u tekst, u podglas, svoju i druge instance (...)«.