Izvod iz kršćanstva: putovanje kroz misaoni krajobraz Matije Štahana

Knjiga Izvod iz kršćanstva: kako vjerovati u 21. stoljeću plod je rada ruku i uma vrsnoga zagrebačkog intelektualca, onoga čije je ime gotovo nemoguće zaobići zateknemo li se u vrevi kulturnih ratova, točnije, u ciklonama društvenih previranja koja u formi permanentne revolucije već izvjestan broj desetljeća haraju Zapadom. Haraju i, čini se, razaraju. U tako nezahvalno doba u kojemu se svaka banalna pojava učas može pretvoriti u globalnu bitku za istinu, zaranjanje u misaone tokove Matije Štahana, magistra komparativne književnosti, kolumnista i novinara, pisca Duševnog sladoleda i Uskrsnuća autora, predstavlja svojevrsnu intelektualnu obuku. Dobra je to provjera znalačke kondicije, jer treba imati i snage i izdržljivosti za ulazak s Matijom u ring, bilo da ulazimo kao njegovi navijači ili kao izazivači. Smjestimo li se među prve, uživat ćemo gotovo pa jedinstvenu priliku za produbljenje vlastitoga misaonog korita, dok će se oni potonji zateći pred protivnikom vrijednim poštovanja, koji svoj pristup vječito drži čvrstim, ali nikad agresivnim, dosljednim, ali dijaloški nastrojenim. Ova je intelektualna poslastica suvremeni, ukoričeni pandan grand touru, putovanju na koje su se u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću slali mladići kako bi obogatili svoj iskustveni krajobraz i produbili svoje znanje o umjetnosti, filozofiji i svijetu uopće. U knjizi Kultura putovanja Dean Duda, citirajući Jamesa Buzarda, naziva grand tour »ideološkom vježbom«, a nešto kasnije i »socijalnim ritualom prijelaza«, odnosno točkom oplemenjenja nakon koje se mladić »vraća u svoju domovinu« spreman stečeno i naučeno primijeniti u sklopu »društvenih funkcija za koje je bio predodređen«. Sličnu snagu imat će i čitanje Štahanove knjige. Baš kao što je konačan cilj grand toura bila Italija, majka »svega lijepog i uzvišenog«, tako je trijada Dobrog, Istinitog i Lijepog, sadržana u imenu Isusa Krista, odredišna točka ove pustolovine. Opirući se potpunom i anarhističkom razbaštinjenju socijalnih normi, autor se obraća intelektualcu – usuđujem se reći, mladiću – i poziva ga da bude pozoran, dostojanstven, promišljen i odlučan, kako bi danas-sutra mogao adekvatno prepoznati svoj telos i odgovoriti na svoju vokaciju. Zbir eseja natopljen je apologetskom snagom kako u oblikovnom tako i u sadržajnom sloju, stoga se nadam da će svaki mladi putnik, nahranjen novim znanjem ili barem napojen daljnjom znatiželjom, znati iskoristiti ono što mu je dano i sa stečenim darovima početi s preoblikovanjem, najprije sebe, a zatim i – supsidijarno – svijeta u kojem živi.

Osuvremenjeni, štahanovski grand tour ponešto je izmijenjenog kronotopa, kao i ciljane publike. Nije više namijenjen isključivo aristokraciji, već ga zanima mladež uopće, i to ona koja je prepoznala opasne zablude koje dominiraju političkom i kulturnom scenom, te traži način kako te zablude definirati, smjestiti, a zatim im se i oduprijeti. Konačno odredište nije Francuska, Grčka ili Bel Paese (Italija), već ono mjesto, nesmjestivo na kartu, na kojem se spajaju tračnice sinkronijskih i dijakronijskih pregleda kojima čitatelju pristiže objelodanjeni rezime postavki svijeta. Ukrcajmo se stoga na vlak kojim će nas Štahanovo pismo voditi iz toposa u topos, garantirajući svakom putniku individualne i inovativne perspektive i uvide, s konačnim ciljem proširenja i unapređenja vlastitog imaginarija. I poslužimo se pritom Chestertonovim mislima: »Cijela svrha putovanja nije u tome da kročiš u stranu zemlju: u tome je da napokon kročiš u svoju vlastitu zemlju, kao da se radi o stranoj zemlji. (...) Ja nisam stvorio svijet, i ja ga nisam učinio paradoksalnim. To nije moja krivica, to je istina, jedini način da dođeš u Englesku je da iz nje odeš.«

Engleska neka u ovom slučaju posluži kao simbol za naš trenutni intelektualni status quo, a vlak kojim se kanimo prevoziti neka uokviri oblikovni sloj Štahanovih tekstova. Čitatelj će se nasititi reda, logike i smisla već na razini same forme ove knjige. Uredan je to i lijep vlak, funkcionalan i punktualan. Rijetko je, zaista rijetko, danas pronaći knjigu s toliko malo zatipaka i s toliko uređenom strukturom, a što mora biti preduvjetom za poniranje u duboke i složene teme. Smisleno je podijeljena u nekoliko tematskih cjelina; intuitivno navodi svoje putnike da, od postaje do postaje, sagledaju društvene fenomene i pojave i pristupe im iz pozicije znatiželjnog promatrača. Je li riječ o daru ili disciplinom postignutoj vještini, manje je važno; Štahanova sposobnost kontrole vlastitih rečenica frapantna je i, promatrajući suvremenu književnu scenu, gotovo pa jedinstvena. Iako dugim i kompleksnim tokovima katkada testira pozornost svojih čitatelja, autor im nikada ne prepusti upravljanje tekstom – nijedna podtema ne doima se suvišnom, nijednu zagradu ne ostavlja otvorenom, nijednu misao nedorečenom. Već samim stilom pisanja pruža otpor kompromisima na koje je kultura poodavno pristala kako bi se prilagodila Novom Čitatelju, površnom, pogubljenom, tjeskobnom i fragmentiranom individualcu koji je naviknuo da se pažnja pridaje njemu, a ne da on nečemu mora pridati pažnju. Povjerenje koje Štahan time daje svojim čitateljima značajno je. Poziva ih da i u naizgled svakodnevnim prilikama prepoznaju transcendentalnu dubinu te da u svakoj prilici pronađu hranu za duhovni i umni rad.

Postaju za ukrcaj čini prvi tekst u zborniku, odvojen u zasebnu cjelinu intrigantnog naziva, »Kako vjerovati u 21. stoljeću«. U eseju »Postmoderna i kršćanstvo« autor predstavlja pojmovlje kojim, vjerujem, smatra da bismo trebali dostojno baratati svi mi koji naslućujemo ili već i sudjelujemo, na ovaj ili onaj način, u kulturnim previranjima karakterističnim za vrijeme u kojem živimo. No iako pretežito dosljedan i ozbiljan, svaki će naizgled suhoparan povijesni pregled nadograditi britkim zaokretom, pa tako prvi esej u knjizi završava paradoksalnom tezom: ustvrđuje, naime, da je kršćanstvo najraniji postmodernizam. Putovanje može otpočeti. Originalnost Štahanova pristupa posljedica je dubokog poznavanja materije. Tek onaj koji se kroz zakučaste, nekoherentne i namjerno, a nepotrebno, zakomplicirane premise postmodernih filozofa i autora probije do suštine i uhvati je za rep (iako će se ona i tada nastaviti migoljiti), može priču okrenuti naglavce i poklopiti je smislom. Kroz čitav će se zbor tekstova Štahan vraćati na pitanje postmoderne, produbljivati ga i pojašnjavati, objelodanjujući njezinu neposlušnu narav i predstavljajući je onakvom kakva ona zaista jest odnosno nije.

U idućem poglavlju autor ulazi u samu Crkvu, dotičući se gorućih tema, kao što su kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca ili kontroverzije oko enciklike Amoris laetitia. Raskrinkavajući određene zablude proizišle iz medija glavne struje (tzv. mainstream medija), točnije prešućenu istinu o skandalu pokolja djece u rezidencijalnoj školi u Kanadi, hrabro uzburkava duhove vremena koji se poodavna hipertrofijom informacija služe kao sredstvom za regulaciju umova koji ne žele zaista čuti. Zauzet će stav i o evangelizaciji preko TikToka, kao i o istupima riječkog nadbiskupa Uzinića – dotaknut će se tema koje su čitatelju atraktivne kako bi ih namamio da se pozabave i onim dubljim. Odgovorit će na društvenu paniku zatvorivši ciklus od sedam eseja slojevitom analizom stajališta raznih umnika o temi apokalipse, odnosno iščekivanja drugog Kristova dolaska. Predstavivši mu perspektive Tikonija, sv. Augustina, Ratzingera i Agambena, pokušat će urazumiti onog čitatelja koji misli da »zastranjeli teoretičari zavjere pretjeruju«, a umiriti onoga za kojeg je već sve propalo. Na kraju ostaje vrlo potentna tvrdnja i nedvosmislen poziv na radost: dužnost je vjernika obuzdati one koji pokušavaju »ubrzati« eshaton.

Idućih se osam postaja rasprostrlo poljem »Religije, politike, ideologije«. Štahan pažljivo osluškuje znakove vremena i referira se samo na one teme na koje se uistinu važno referirati. Prepoznaje što je u svijet bačeno s ciljem da buči i odvraća pažnju, a što s ciljem da stubokom redefinira. Ne nasjeda na populizam, već stalno vraća čitatelja osnovama. Odavna je spoznao da onaj tko ima kontrolu nad jezikom, ima kontrolu i nad poimanjem stvarnosti, stoga čitatelju na samom početku poglavlja objašnjava značenje uporabe takozvanog novogovora, koji nasilno uzurpira vrijednosne sustave na kojima je izgrađena naša civilizacija. »Danas prvi put u pisanoj povijesti«, piše Štahan, »živimo u trenutku u kojem se više samodefiniramo prema tome što više nismo nego prema onome što jesmo, ili, preciznije, postajemo. Stari svijet starih ideja umire, a u međuvremenu se naziru obrisi nekih novih, čudovišnih idejno-vrijednosnih sustava vjerovanja. Iako je glavni prefiks koji obilježava ovo doba, dakako, post-, nedavno mu se pridružio i trans-. Budući da se navedeni prefiksi usredotočuju na prevladavanje nečega starog i pojavu nečega novog ili preobrazbu nečega starog u nešto novo, u raspravu je, čini se, potrebno uvesti i treći prefiks, pred-, i zapitati se: Čega li su svi ovi post-ovi zapravo pred-?«

Tekstovima poput ovog Štahan zapravo raskrinkava jednu od najvećih laži našeg vremena, vremena kojim dominira kult znanosti. Budućnost, moć, kontrola i novac nisu, kako bi se iz Zeitgeista dalo zaključiti, u STEM-u, tehnologiji, farmaciji i medicini. Upravo je jezik, odnosno humanistika ona koja je sve ovo vrijeme držala žezlo u rukama. Dok se pravila nevidljivom, dok je dopuštala matematičarima i informatičarima da je prozivaju, nazivaju nevažnom i za 21. stoljeće beskorisnom, nije se dala uvrijediti već je, naprotiv, krotko krojila svijet u kojem muško više nije muško, dva i dva više nisu četiri, a računalo radi na dokinuću čovjeka, pretvarajući se pritom da mu služi.

Kad um uprizori takve slike, moglo bi se pomisliti: život je kao toranj od kocaka za igru Jenga. Prva ga dva desetljeća gradiš. Slažeš gredu po gredu, red okomito, red vodoravno, u visinu. No to je, rekli bismo, tek priprema za igru. Sama je igra stresna – traži od igrača preciznost, razmišljanje i mirnu ruku. Kreće izvlačenje. Sve ono što toranj čini stabilnim odjednom, izvuče li se prva gredica, dolazi u ugrozu. Iz onoga što je nekoć nalikovalo na neoborivu kulu čupkamo jednu po jednu stvar koju smo o životu naučili, jedno po jedno uvjerenje koje smo stekli, jednu po jednu laž koju smo internalizirali, i odjednom se zateknemo omeđeni ruševinama. Nijedan »veliki narativ« ne može pasti, a da ne povuče za sobom još narativa. Za mnoge je upravo pandemija bila prekretnica – ta prva greda koju smo izvukli, nakon koje je slika stvarnosti napukla, ali je toranj još koliko-toliko stajao. No onaj tko se, gladan odgovora, odvažio na potragu, nastavio je izvlačiti nove gredice. U Izvodu iz kršćanstva na nekoliko se mjesta, ali najsnažnije u poglavlju naslovljenom »Izazovi 21. stoljeća«, u eseju »Što je postmodernizam?«, upozorava na konačan cilj permanentne revolucije: isprva raščovječenje, a zatim obogotvorenje. Nacrt za Novog Čovjeka koji bi bio Homo Novus ili Homo Deus, odavno je nadrastao žvrljotine i uobličio se u konkretan nacrt s priloženim planom izvedbe i provedbe, koja je već u pogonu. Oko te su misli okupljena Štahanova promišljanja o konceptu teorija zavjere (nužnoj posljedici opravdanog manjka povjerenja u vijesti prevladavajućih medija), o pandemijskoj larmi i prisili na cijepljenje, o kulturi otkazivanja (sekularnom pandanu »vječne kazne«) te o kultu štovanja Yuvala Noaha Hararija i sličnih gurua današnjice. Iako je pokoji od tih eseja suviše ukorijenjen u vrijeme i mjesto nastanka, odnosno neraskidivo vezan za sam kontekst, autoru ne promiču bremeniti i vječnosti naklonjeni uvidi.

Posljednje službeno poglavlje knjige, samorazumljivog naziva »Kritike«, zaranja u popularnu kulturu i kroz devet se eseja dotiče knjiga, pjesama i filmova koji su snažno odjeknuli kroz javnost i konačno prisilili pojedinca da o nečemu razvije konkretno mišljenje. Javnoj je raspravi doprinio analizom Benediktove opcije Roda Drehera, glasovite knjige, a kasnije i dokumentarnog filma Matta Walsha Što je žena?, a na listi se, nimalo nedužna, našla čak i Barbie Grete Gerwig, koju će Štahan ogoliti do kostiju.

No posljednja postaja grand toura, ujedno i najvažniji dio Štahanove knjige, skrivena je pod nezasluženo diskriminatornim nazivom »Dodatak«. Nije riječ o dodatku, rekla bih; riječ je o ključu za daljnje djelovanje. Riječ je o odgovoru na pitanje: I što sad s tim?, koje neminovno iskrsava pročitamo li knjigu od početka do – izuzevši »Dodatak« – kraja. Sastoji se od dva komplementarna eseja. Prvi, »O ideji kršćanskog društva«, kompleksan, a možda i najopsežniji u cijeloj knjizi, služi kao svojevrsni rezime svega dotad rečenog, ali i kao razrada svega natuknutog, kroz koji se čitatelju predlaže niz zaključaka organski iznjedrenih iz uspostavljene i prokazane problematike. Drugi, »Kršćanin u svijetu«, kratak i sažet, ali ne i pojednostavljujući, niz je konkretnih naputaka kako bi današnji čovjek – Kristov čovjek – trebao djelovati u svijetu koji ga je opkolio.

»Ponuđeno doista može zvučati opterećujuće«, komentira Duda nakon deskripcije prosječnoga grand tour itinerarija. I jest, opterećujuće je. Na putniku je da predstavljeno upije, ponuđeno prihvati ili odbaci, ali duh da uzdigne i postane ono što je Richard Weaver nazivao »profesorom filozofije« ili, u nešto dekadentnijoj inačici, »džentlmenom«. Štahanova knjiga, naravno, nije za to dovoljna, ali je izvrstan početak. »Čovjek koji razumije«, piše Weaver, »ima razloga biti siguran u sebe. Ima mir koji donosi nadmoć utemeljena u znanju. On je razuman i stabilan čovjek koji središte svoje uravnoteženosti nosi u sebi.« Jedino s punom sviješću čovjek može adekvatno odgovoriti na svoju vokaciju, koja god i kakva god ona bila. I jedino tako, a na čemu Matija Štahan u svakom od svojih eseja opetovano inzistira, može ostati čovjekom. Izgleda da se za to moramo iznova izboriti.