Elegije i psalmi o boli i prolaznosti

Idol

Krv i znoj divljenje bude
i vijencem krȕne
svog vjernog junaka

pa ga u bijeli mramor oblače
za svaki vijek što ga čeka

Niže se iznova svaki od njih
svaki od njih svojim redom vođen

i svaki zaobilazi nemušti mramor
što je trulim vijencem okrunjen

Nemoć dana

Što je dan moj
ili dan tvoj

vjetru koji nas brusi i brusi
sve dok nas u ništavilo ne dobrusi

Buka i bijes naših dana
nemoćni su pred mukom
koji će doći

Ali uzaludna je ova mudrost

Skučene oči iznova
podižu i podižu i podižu

a čim kapci padnu
s njima propada sve podignuto

U prolaznosti

Dane sabiremo
i slažemo u točke
naših dolazaka i polazaka

Ono što proživimo
svede se na trenutke spokoja
ispresijecane jednoličnim trajanjem

Koliko su sitni ti blagi časi
a duša samo po njima
diše i biva

Duša je stranac
u ovoj dolini umora

jer po svakoj okrijepi
ona obolijeva

Bol radosti

Svaka radost se rađa
u sjeni boli koja će doći

To je cvijet što u trenu niče i latice širi
čim glavu iznad zemlje digne

On časovito pušta svoj kad
časovito doziva peludare
da ga oplijene

jer nemalo od uspona svoga
vjetar ga blagim dodirom
siječe i obara

U svoje vrijeme cvijet propada
u svoje vrijeme on se opet diže
ali duša je umorna
od tog kruga smrtnog

Svemir po njemu kao pomiren kruži
a s njime duša kruži kao stranac

Zalazak

U svakoj ljepoti
ove doline kojom hodimo

sluti se umor
što iščekuje
svoj konačni korak

Za svakog zalaska
radosna suza klizi

u boli zbog kratkog časa
svog prizora

Iza svakog časa blagosti
sve iskre gasnu
i mrak za njima dolazi

U njem duša svjesna veo nazire
i čezne za onim što je iza njega

Povlači se

Povlači se modro more
u dubine sjećanja
gdje će visit kao mrtva slika

Povlači se bez sraza i vriske
u tihoj muci umiranja

a vjetar sada teži od smrti
kroz krošnje viče star i sablastan
i sivo nebo nijemo gleda
dok plava boja umire s njim

Sadašnjost

Ovaj čas je moja jedina svojina

On mi iznova izmiče
ali mi se iznova i vraća

i jedino je u njemu
moguće podizati gospodstva

Časi oni u nedohvatu leže
ogrnuti mutnim slutnjama

i oni pred nas dolaze
samo da draže nemoćna htijenja

Samo ovim časom moja duša vlada

i tek će doći vrijeme
kad će svaki čas postati ovaj

Lutanja sionskog svirača

Lutam obalama gorke rijeke
tražeći daleko ušće
i njegov smiraj

Pjesma moja gasnula je
Liru davno u pijesku zagubih
U muku tvrdom lutam i lutam

Zar ću pjevat za bezumnike?
Zar ću pjevat u zboru razuzdanih?
Zar zaboravu da predam dvore tvoje
Tvoju Kulu na Gori
gdje slatkost dade prebiranju mome?
Usahla mi usta ako se ogriješim
i spomen tvoj ruglu predam
Radost mi je umrijet radi Imena Tvoga

Ali umara me lutanje dugo
muk Babilona nesnosan postaje
i sve je dalja moja utjeha

Gdje je Gospodin kojem skladah?
Gdje je zbor pravednika njegovih?
Gdje je onaj dažd blaženi koji
svaku slast u sebi čuvaše?

Sluga tvoj osamljen luta
U grču čuva tvoj sveti pjev
i zazire od proždrljivih lavova

Umiri slugu svoga
umiri srce njegovo
jer samo ondje još može
tvoj sveti pjev da prebire i čuva

Kostrijet

Zaodjeni me u tvrdu kostrijet
jer prolazi obličje svijeta
S njime će gasnuti lažna žezla
i propast će krhka gospodstva

U tvrdu kostrijet zaodjeni me
da znam da si moj Gospodar
i nek me slatkim bolom bode
na spomen tvoj da me podsjeća

Tvrda kostrijet nek mi je odijelo
u hladnom mraku nek me odijeva
i nek me svaka rana slađe boli
na pravi med da me upravlja

Na brdu Nebo

U sjeni tvojoj hodio sam
i u njoj me obuze Riječ
što od iskona plamti i ne dogorijeva

Hrom prohodah poslije boja
poput oca svoga blagoslov si nađoh
i psalmom si me svojim nagradio
da mi vječno bude na usnama

Sad ti himan svoj dižem
Sad ti u boli svojoj pjevam
dok gledam zalaz nad domom novim
u kojem nikad neću naći počinka

Ali nek se umiri duša moja
i nek se ne umara pjev moj

Riječ je tvoja pravi spokoj
Milost je tvoja moj počinak

Nakon službe svoje blagost ću obući
U Imenu Tvom prebivat ću dovijeka

Vapaj

Blagoslovljen ti koji si bez ruba
koji si nam dao srce što rub ne trpi

Od tebe je svaka pjesma
i samo od tebe svjetlo dolazi

Smrskani i rasuti vapimo
s očima vječno preko obzora

jer vapaj je naše stanje
i čežnja je naša nezasitna

Sklopi nas i skupi
u ovoj noći
što je bilo neka bude opet

jer od tebe je svaka pjesma
i samo od tebe svjetlo dolazi

U nepovrat prognani

Sve što nekoć preda mnom
poput krvi vrele bī
sad propada i kopni

Samo misao titra do iščeznuća

Utabane staze propadoše
i osamljen gledam

dok mač pada na Toranj Drevni
k’o pečat što nam ući ne da

U nepovrat prognani
shvatismo da smo goli

a opet nas u strepnji gledahu
cvjetovi i zvjerad

Pokaj se! Pokaj se!
vikaše neki glas u daljini

ali ne shvatih riječi koje govoraše

Srcu momu tek jeka bjehu
Zar može biti našeg povratka?

Naprijed, dušo usahla,
Nepovratu svomu umri

Psalam Samsonov

Probudi svirala, dušo moja,
probudi sada usahlu nadu

jer vjetar njegov sušu tjera
i svjež dah u nas udiše

Probudi svirala, dušo moja,
probudi sada usahlu nadu

jer krutu snagu pohote i mača
pod namisli svoje zauzdaje

Probudi svirala, dušo moja,
probudi sada usahlu nadu

ta evo onoga što i prezrenog obnavlja
i u njemu se svemoćan objavljuje

Navijesti moj poraz

Blagoslovljen budi ti
Vrelo svake vode
Žaru svakog plamena

Blagoslovljen budi ti
jer si dao da od tebe bježim
i da budem tvoja slika

Navijesti čas kad ćeš moje bedro raniti
i kada ću šepati

ponovno sljubljen s tobom

Vraćam se tebi
jer gdje drugo da odem

Moj dah u svemir hropti
a tvoj dah njega porađa