Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika Branimira Donata, kraći osvrt

Branimir Donat bio je i ostaje svakako nekonvencionalna i nezaobilazna pojava u okvirima hrvatske književnosti i kulture općenito druge polovice 20. stoljeća. Kao stradalnik protiv kojega se vodio proces i koji je 1957. zbog političkog delikta osuđen na osamnaest mjeseci zatvora, svakako je, uz svoju suprugu, dragu gospođu Zorku, vrlo dobro osjetio i proživio modele represije tadašnjega jugoslavenskog komunističkog sustava. Kao strastveni ljubitelj književnosti, kao istraživač/znanstvenik bavio se različitim književnim fenomenima, bio je urednik, književni kritičar, esejist i antologičar; napokon, nakon umirovljenja 1994., osnovao je svoju nakladničku kuću Dora Krupićeva u kojoj je objavio niz vrlo zanimljivih i dragocjenih knjiga. U knjizi Crni dossier iz 1993. posvetio zabranama u hrvatskoj književnosti u doba socijalizma, dok su ga radoznalost, ali u prvom redu veliki osjećaj za nepravde koje su doživjeli mnogi hrvatski pisci, uglavnom neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, te tvrdoglavo istjerivanje pravde za one smrtno stradale bez osude, za sve marginalizirane i prešućene književnike neposredno nakon rata, ali i u vrijeme komunističke represije, potaknuli da se u knjizi Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika iz 1998. podrobnije pozabavi sudbinama ne samo pisaca koji bi bili bliski ideologiji ustaškoga pokreta jer su obnašali određene javne dužnosti u vrijeme NDH-a, nego i onih koji s tim pokretom nisu imali nikakve veze i koje njegove ideološke nastranosti nisu nimalo zanimale.

Ne možemo se u ovom kraćem osvrtu dotaknuti svih pisaca čije je sudbine Branimir Donat htio osvijetliti i osvijestiti našu kulturnu sredinu o tipičnom primjeru kulturocida jer ih je za ovakav kraći prikaz previše, ukupno četrnaest. Donat je svoju knjigu podijelio na tri dijela. Prvi dio pod naslovom Krvavi Thermidor ukazuje na životne sudbine i tragične smrti Andrije Radoslava Glavaša, Zlatka Milkovića, Ivana Softe, Vinka Kosa i Jerka Skračića. Svaka je od tih sudbina na svoj način tragična te je osim samih pogubljenja – za neke se i ne zna gdje su i kada pogubljeni – zagubljena, pogubljena i nepoznatom ostala više od četrdeset i pet godina i njihova književnost. Ako su neki od njih i bili tješnje povezani s ustaškim pokretom, primjerice Radoslav Glavaš bavio se pitanjima bogoštovlja i nastave u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja NDH-a, a pogubljen je po brzom postupku 29. svibnja 1945., to ni u kom slučaju nije značilo da se on ili tko drugi od spomenutih književnika ogriješio o kakve moralne zasade ili izravno sudjelovao u počinjenju zločina protiv čovječnosti. Jer, kako piše Donat, kad je rat već završio, hrvatska je smrt, u obliku krvavih osvećivanja bez suđenja i bez dokaza – što i nije bilo drugo nego zločin – svom žestinom »zveknula zvekirom na vrata mnogih koji nisu napustili Zagreb duboko uvjereni da se nisu ogriješili ni o kakve moralne zasade«.¹⁾ Što se Glavaša tiče, na pitanje zašto nije pobjegao, Donat odgovara trima razlozima: u pitanju bogoštovlja i nastave nije se ogriješio ni o što ljudsko; to što je pisao tijekom rata o hrvatskoj književnosti, radio je posve legitimno, što sigurno ne potpada pod ratne zakone. No treći je razlog sigurno imao vrlo veliku ulogu: Glavaš je potkraj travnja 1945. objavio u »Novinama« članak Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu, opisavši zločin koji se zbio u franjevačkom samostanu. »Pobjednicima politički voluntarizam nije dopuštao bilo kakvo krzmanje, brzina je bila u funkciji osvete, koja se pak smatrala jedinim legalnim oblikom ‘zadovoljenja pravde’. Broj osuđenih i justificiranih u odnosu na broj onih koji su netragom nestali bio je ustvari neznatan«.²⁾ Za Donata bilo je to vrijeme terora koji ništa nije moglo opravdati, a sve ono što je Glavaš o hrvatskoj književnosti napisao, ostalo je nepročitano, zaboravljeno, kao da nikada nije postojalo. Usput, Donat je 1995. objavio Glavaševu knjigu Hrvatska književnost i duhovnost, sabravši niz njegovih tekstova, uključujući i Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu,³⁾ tekst umjesto proslova koji je, unatoč izravno izrečenoj istini, odnosno upravo zbog svoje istinitosti, vjerojatno bio i glavni razlog njegova pogubljenja.

Drugi slučaj jest slučaj Zlatka Milkovića, prozaista koji je objavio roman o Josipu Račiću i braći Seljanima, ali i roman Tamnicu u kojem se bavio ilegalnim radom hrvatskih nacionalista u Kraljevini Jugoslaviji. Preveo je Gideova Uska vrata. Kraj rata dočekao je kao kulturni ataše NDH-a u Berlinu. Netragom je nestao 1946. ili 1947., a o njegovoj se književnosti u vrijeme socijalizma nije pisalo.

Treći koji je pogubljen 1945. kod Bleiburga bio je Ivan Softa, pisac samouk, uz čije ime, kako piše Donat, nije bilo ničega što bi ga kultno ili ideološki moglo povezati s ideologijom NDH-a ili ga smatrati kakvim tvorcem njezine ideologije.

Četvrti je pjesnik Vinko Kos koji je 6. svibnja ostavio svoju obitelj i Zagreb te mu se kod Bleiburga gubi svaki trag. No njegovom se pogibijom gubi i njegovo neupitno vrijedno pjesničko djelo. Drago mi je što Donat ističe u vezi s tim nadarenim i ostvarenim pjesnikom antologiju U sjeni transcendencije iz 1987. kojeg kao jedan od sastavljača nisam mogao mimoići: »jasnoća spoznaje da je riječ o značajnom pjesniku metafizičke orijentacije bila im je mnogo bitnija od političkog opreza. Oni se naprosto nisu bavili sakupljanjem skalpova i evidencijom nepodobnosti, nego odabirom onih pjesama na kojima počiva dostojanstvo hrvatskog jezika, a koje uz to posjeduju dokaz autorske samostojnosti.«⁴⁾ Nije ga mimoišao ni Joža Skok u svojoj antologiji Ogenj reči iz 1986. No to su sitnice u odnosu na Kosov pjesnički opus koji još traži svoje zagubljeno mjesto u hrvatskoj književnosti i objektivnu ocjenu svoga pjesničkog opusa.

Peti tragično pogubljeni pjesnik jest Jerko Skračić. I on je nestao negdje oko Bleiburga, ali se pretpostavlja da je dvije godine proveo u zatvoru i da je zatim strijeljan. Godine 1940. bio je uhićen i zatvoren u Lepoglavi zbog političkih razloga kao politički sumnjivac hrvatske orijentacije, gdje ga je smjestila vlast Banovine, a u doba NDH-a bio je ravnatelj Krugovalne postaje u Sarajevu, a potom urednik tjednika »Hrvatski krugoval« u Zagrebu. Donat duhovito primjećuje: Jerko Skračić umro je dvaput – prvi put negdje oko Bleiburga, a drug put u Katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. »I tako, dok mu najbliži – sin i žena – ne znaju gdje su mu kosti, jednako tako u središnjoj nacionalnoj ustanovi kolektivnog pamćenja nitko ne umije reći gdje mu se nalaze knjige.«⁵⁾ Naime, Donat u katalogu nije uspio pronaći Skračićevu zbirku Stihovi, koja je naknadno ipak pronađena. »Da pokažem pravo stanje krvave bilance koja tek slijedi: kad se pojavljuje knjiga Stihovi Jerka Skračića, umoreni Šibenčanin Dražen Panjkota leži pod zemljom već punu godinu dana, a mnogim se hrvatskim perima u potaji već započeo kopati grob: Munir Šahinović Ekremov, Gabrijel Cvitan, Ivan Softa, Andrija Radoslav Glavaš, Marijan Matijašević, Branko Klarić, Vinko Kos, Ismet Žunić, Ivo Kljajo, Jakša Ercegović itd.«⁶⁾

U drugom dijelu knjige, naslovljenu Taoci, pojavljuju se portreti Rudolfa Habeduša Katedralisa, Savića Markovića Štedimlije, Zvonimira Remete i Jeronima Kornera. Svaki od tih pisaca, publicista, prozaika i pjesnika slučaj je za sebe i teško je u ovoj prigodi progovoriti o svima. No gotovo svima, osim Katedralisa, zajednički su sudski procesi, suđenja, koja su protiv njih vođena i svaki je od njih imao različitu sudbinu. Remeta je, primjerice, petnaest godina robijao, a na robiji je zaobiđena, prešućena i marginalizirana ostala i završila i njegova književnost; Rudolf Habeduš ostao je uglavnom nepoznat, zaboravljen i nepriznat kao pisac iako je njegovo djelo, kako kazuje Donat, »nedvojbeno književni artefakt, dakle, beletristička pa čak i povijesna činjenica s kojom valja biti oprezan.«⁷⁾ Ako je u jednom času bio žrtvom naglog odbacivanja, sada ne bi trebao postati, kao posljedica kakve kompenzacije, ni veličinom kakva nije bio. No dok je, kako smatra Donat, u ovom trenutku Marija Jurić Zagorka nekritički precijenjena, toliko je on posve nestao iz književnopovijesne evidencije, podcijenjen. Štedimlijina je sudbina uglavnom politički određena, proboravio je deset godina u sovjetskim zatvorima, da bi ga Sovjeti izručili Jugoslaviji, te je 1956. osuđen na osam godina robije. Uputio bih na njegovo djelo koje sam 2005. objavio u Alfinoj biblioteci Duh vremena Zavjere protiv svjetskoga mira, a koje je on 1944. objavio u Zagrebu na njemačkom jeziku, utemeljivši nakladničku kuću Europa Verlag. Naposljetku, Jeronim Korner, pjesnik i svećenik, čiji je patnički život Donat potanko opisao, osobito njegovu povijest bolesti i sudski proces na kojem je osuđen na četiri godine zatvora, da bi mu kazna revizijom procesa bila smanjena na godinu dana. Osim toga 1998. Donat objavljuje pjesničku ostavštinu Jeronima Kornera u knjizi Pjesme duhovnika.⁸⁾ Inače Kornerovu je knjigu svojim prikazom popratio Tonko Maroević pod naslovom Bog i Boka, sažimljući tim naslovom dvije bitne odrednice Kornerove poezije, u kojem je napisao i sljedeće: »Nemoguće je uzeti u ruke ovaj svezak i čitati ga, listati i konzultirati bez osjećaja sjete i tugaljivosti. U tvrde korice na tristotinjak stranica sabijen je lirski zapisnik jednoga života nevelikih amplituda: iskrenoga vjerskoga zanosa i izričite čežnje za domom, uz poneku socijalnu notu i iznimnu estetičko-etičku iskru. Kao da je u lijepo oblikovanu konzervu stala čitava jedna epoha, a bolna je primisao da desetljećima gotovo nitko nije konzumirao njezin sadržaj [...].«⁹⁾ No i tu Donat dakako spominje antologije U sjeni transcendencije i Duša duše hrvatske u kojima Korner zauzima po broju pjesama vrlo istaknuto mjesto. Maroevića posebno oduševljava posveta knjižice stihova Nebo s trideset zvijezda iz 1975. koja je zanimljiva ikonografski i povijesno-umjetnički jer se u cjelini bavi Meštrovićevim religioznim drvenim reljefima Kristova života u Meštrovićevoj crkvici svetoga Križa na Mejama podno Marjana, ali ga se dojmila i pjesma posvećena Kaštelančićevu slikarstvu, kao i cijeli ciklus pjesama posvećenih Kornerovu zavičaju, njegovoj Boki, tomu najjužnijem hrvatskom duhovnom prostoru.

Treći dio knjige naslovljen Apatridi donosi portrete i životne sudbine Joze Kljakovića, Ive Hühna, Marijana Mikca, Josipa Blažine Jožčenka i Viktora Vide. Svaki je od njih imao svoju sudbinu, živjeli su izvan svoje domovine, i svi su, osim Joze Kljakovića, umrli u egzilu. Za Mikca se i neke njegove reprintirane naslove pobrinuo grad Senj, njegov rodni grad. Viktor Vida dobio je, zahvaljujući Marijanu Matkoviću, mjesto u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, uz Srećka Dianu i Dinka Štambaka, dok sam osobno dobio čast predstaviti ga u Matičinoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti.

Branimir Donat, nažalost, nije napisao predgovor svojoj knjizi u kojem bi objasnio ili osvijetlio motive koji su ga nagnali na to da se pozabavi hrvatskim književnicima, pjesnicima i prozaicima, esejistima i publicistima, koji su očito bili u srazu s politikom novoga doba, revolucionarnim zbivanjima od 1941. do 1945. i stvaranjem novoga, socijalističkog čovjeka neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, koji su ubijeni, proskribirani ili su uspjeli pobjeći, a čija su djela bunkerirana, pa se i kataloške listiće njihovih objavljenih djela nije moglo naći u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, odnosno njihova literatura nije u doba socijalizma i komunističke vlasti bila dostupna tadašnjoj javnosti. Treba reći i to – što uostalom Branimir Donat mnogo puta u svojoj knjizi spominje – da on sam, svojim portretiranjem tih »žrtvovanih«, ubijenih, nestalih, prešućenih i marginaliziranih pisaca, nije učinio sve što bi trebalo učiniti. Za to pak što je trebalo ili što bi još trebalo učiniti potreban je rad cijeloga jednog instituta. Branimir Donat, koliko god bio sam po sebi institut ili institucija, enciklopedija ili sveznadar – kako se onomadne takav priručnik zvao – nije mogao učiniti sve, ali je zaista učinio mnogo koliko za rehabilitaciju neopravdano ubijenih ili osuđenih ljudi, toliko i za rehabilitaciju njihovih djela. Evo, te mi riječi ostaju kao riječi zahvale za sve ono što je učinio na reinterpretaciji, rekonstrukciji i rekreaciji tolikoga broja »žrtvovanih« osobnosti. Uza sve one lijepe razgovore koje smo kadšto znali voditi na našoj Šolti.

____________________
1) Branimir Donat, Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika, Dora Krupićeva, Zagreb, 1998., str. 8.

2) Ibidem, str. 9.

3) Andrija Radoslav Glavaš, Hrvatska književnost i duhovnost, izabrao i priredio Branimir Donat, Dora Krupićeva, Zagreb, 1995., str. 5–8.

4) Ibidem, str. 87.

5) Ibidem, str. 105.

6) Ibidem, str. 111–112.

7) Ibidem, str. 128.

8) Jeronim Korner, Pjesme duhovnika, odabrao i za tisak priredio Branimir Donat, Dora Krupićeva, Zagreb, 1998.

9) Tonko Maroević, »Bog i Boka«, Slobodna Dalmacija, Split, Forum, 12. siječnja 1999., str. 7.