Donatov Crni dossier

U hrvatskoj je kulturi i književnosti Branimir Donat ostavio dubok trag. Podjednako je uvjerljiv kada je riječ o književnoj povijesti i književnoj kritici, interpretacijama pojedinih djela i opusa, uredničkim i priređivačkim poslovima, kolumnističkim zapisima ili antologičarskim sabiranjima; riječju, u svemu u čemu se ogledao. Pri tome se naglašava da je bio pisac sjajnog pamćenja i začuđujuće obaviještenosti i upućenosti u najskrivenije tajne društvenoga/kulturnoga i književnog života, pouzdani arhivist/sabiratelj rasuta kulturnoga i nacionalnog blaga, nerijetko prešućena i žrtvovana opsjenama viših interesa iza kojih su se sakri(va)li providni razlozi i ideološke zabrane. Obvezujuće pouzdan kada je riječ o imenima i djelima hrvatske književnosti, kao i kada je riječ o manje poznatim sadržajima društvenih odnosa, tračevima i objedama, lažima i podmetanjima – u čemu ni hrvatska književnost nije oskudijevala – svojom disidentskom pozicijom, ovjerenom pečatom »gradiškog sveučilišta«, izdigao se do razine neukalupljive činjenice hrvatskoga kulturnog/književnog života, argumentirane s više od četrdesetak naslova, bez kojih bi nacionalna memorija bila tek provincijalna baruština u kojoj dobro plivaju samo literarni nevježe, ideološki pravovjernici i poslušnici. Zato se Donat ustrajno opirao neupitnim istinama, nametnutim autoritetima i veličinama, dokazujući kako i brojni koje nije progutala hrvatska šutnja imaju pravo biti upisani u pamćenje kulture u kojoj, voljom hrvatskoga ideološkog uma, za njih nije bilo mjesta. S podjednakom strašću promišljajući pitanja književne arheologije i probleme književne teorije, znanosti o književnosti, književne recepcije i komunikacije, Donat se – kriterijima upućena znalca i osjetljiva interpreta – nametnuo imenom koje se u svakom ozbiljnijem razgovoru o književnosti nikako ne može niti smije preskočiti. Bilo da je riječ o prijenosu književnih ideja i zagovaranju intelektualne aktivnosti, Donat je, uvijek u središtu kulturnih zbivanja i na prvoj liniji obrane vrijednosti duha, uvijek bio spreman i sposoban reagirati brzo i odgovorno na sve izazove i nepogode koje su prijetile zagađenjem kulturnoga i svekolikog društvenog okoliša.

Donat je pisao o svemu što je društvena i kulturna stvarnost stavila na dnevni red; podjednako o književnom životu i njegovim fenomenima, kolačima i modi, politici i navikama, mentalitetima i društvenim bolestima, glupostima i jalovostima, zabranama i obmanama, uvijek zanimljivo, duhovito i polemički oštro, peckavo i zajedljivo, prepoznatljivo – strasno! Čak i kada se od njega mislilo drukčije, čega je i sam bio svjestan, Donat nikad nije odstupao od svojih stajališta. Štoviše, u strogo kontroliranoj hrvatskoj stvarnosti – poglavito »kada su strah i represija bili moćan instrument i argumenti društvenog sustava« – nije se ustručavao govoriti o stvarima koje su uznemiravale čuvare društvenog pravovjerja. Dobro znajući da književna riječ ima snagu da demaskira zabrane kojima je vlast sakrivala svoje bolesti, pisanjem je provocirao jalovost i lijenost sustava oslonjena na odanost ideoloških patuljaka pod odorama partijskih gospodara stvarnosti. Premda svjestan da će mu to biti upisano u neoprostive grijehe, svojim pisanjem – pisao sam povodom devedesete godišnjice rođenja – zdušno je branio pravo na slobodu bez koje ni njegovo pisanje nema smisla.

U biografiji Branimira Donata obilje je stranica dostatnih podsjećanja, o kojima sam ostavio podosta prigodnih zapažanja i osvrta. Ako se na stranu stave referentniji naslovi, na koje se u književnoj historiografiji često poziva, od književnih početaka Donat je očitovao otvorenost prema fenomenima književnog i društvenog vremena i u njima nalazio izdašno vrelo svojih intervenata. Može se reći da nema sadržaja društvene/političke i književne zbilje i povijesti o kojima nije pisao, bez obzira na to piše li u književnom mediju ili u novinama, gdje se vrlo rado javljao. Iako se svojim pisanjem obraćao različitim publikama i njima prilagođavao svoju stilistiku, Donat je legitimirao (osvojeno) pravo na govor u prvom licu, polemički nerv i eruditsku obaviještenost. Ne plašeći se da mu se i to upiše u grijehe, Donat je (kako svjedoči knjiga Zbiljski jadi, s naslovima članaka: Književna posla, Barbarus ante portas, Tampon zona i Požarstvo) svojim polemičkim i sarkastičnim interventima demistificirao slike hrvatske stvarnosti zauzlane u okove provincijalne pameti, prijepornih kriterija i lažnih veličina, neovisno je li riječ o crvenokošcima, prikrivanju informacija, (zlo)upotrebi povijesti, političkom udvorništvu, nedostatcima kriterija i mjere, nesposobnosti aktera domaće političke prakse, mrtvim dušama hrvatske politike, medijskoj sveprisutnosti (bez pokrića) i sl.

Donatove književne stranice prepune su primjera kako su ideologije i politike pisale povijest hrvatske književnosti i utjecale na njezine tijekove i životne/književne sudbine. Uostalom, kao i na njegovu osobnu! Nije stoga čudno zašto je upravo politika, svojim brojnim izvodima, jedna od Donatovih opsesivnih tema. Njezin rigidni govor i ideološki ostracizam na vlastitoj su koži osjetili brojni pisci i intelektualci. Njihove tragične sudbine Donat je slagao u impozantan herbarij – po uzoru na policijske dosjee – mračne »strane povijesti hrvatske književnosti u razdoblju komunističke despocije«. Taj nečasni i mučni odvojak hrvatskog literariteta Donat je nazvao Crnim dossierom. Iako sam o sadržajima knjige ponešto znao – a dio grijeha i samoga me pratio tijekom godina – tek s Donatovom knjigom na jednom su se mjestu mogli otkriti zlokobni razmjeri i posljedice utjecaja ideološke prakse na tijekove i procese hrvatskog društva i književnosti kao jedne od njegovih slika, često zabranjivane od javnosti interesima »naše stvari«. Osim zabrana knjiga i predstava te progona pojedinaca, hrvatska je književnost još po nečemu posebna; kako bi dokazali budnost i ideološku pravovjernost, njezini su inkvizitori na panj stavili i cijele generacije književnika. Tako su rijetki među piscima krugovaškog naraštaja, s kojima je dijelio usud prezrene generacije, koji na vlastitim leđima nisu iskušali batinu dnevne politike, što je luksuz kojim se samo hrvatska književnost tako još uvijek rado hvali. Premda nas od tog vremena dijeli ne tako puno godina, iz cementiranih ideoloških i političkih prostora izronile su mnoge stranice i sudbine koje svjedoče o oblicima represije pod kojom i pred kojom su mnogi pokleknuli i slomili svoja književna pleća. U tom vremenu mnoga časna imena – koje i danas mnogi ne mogu prežaliti, jer posao nije dovršen! – od javnosti su zabranjena, neki su se (bili) sklonili u inozemstvo i nastavili u tuđini ono što im je u vlastitoj domovini bilo uskraćeno. A neki su jednostavno zašutjeli u vlastitome »unutarnjem progonstvu«, čekajući vrijeme slobode u kojem, nažalost, isti arbitri propisuju okvire! Ideološki je um, kako bi sačuvao svoju moć kao jedinu i neupitnu, uspostavio različite i vrlo efikasne (danas aktivističke!) mehanizme kontrole svijesti; cenzura je – očitujući širok i prilagodljiv spektar oblika i načina djelovanja – postala način funkcioniranja društva i određivala što je korisno i društveno svrhovito, a što podriva temelje zajamčene sretne budućnosti.

Donat je bio jedan od rijetkih pisaca koji se i mogao uhvatiti ukoštac s navedenom temom. Rijetko dobro upućen u zbivanja i (s)kretanja hrvatske književnosti i kulture – po čemu su mu bliski tek Jelčić, P. Novak i Nemec – Donat je, »koristeći se kamenčićima osobnog iskustva«, začudnom akribijom oblikovao »mozaik jedne mračne strane povijesti hrvatske književnosti u razdoblju komunističke despocije«. Nastojao je njome upozoriti na situacije i slučajeve kroz koje je najbolje progovarala represivna narav »nepogrešiva« sustava.

Donatov Crni dossier, na koji želim podsjetiti, knjiga/zbirka je slučajeva i zabranjenih imena/mjesta/knjigā, a dokumentira praksu vremena koje je zabranama i inkriminacijama branilo pravo na postojanje. I sam se našavši na meti partijskih inkvizitora, Donat se određeno vrijeme također bio sklonio iz javnosti, da bi se kasnije, ali promijenjena identiteta, iznova javio. Reći će da je jedino tako bilo moguće preživjeti pod paskom ideoloških komisija i budnim okom kerberski odanih čuvara režima, a ponajviše »pred UDB-om čiji je kronični pacijent bio«!

Donatov Dossier dokumentira sudbine Gotovca, Majetića, Laušića, Horvatića, Aralice, Supeka, Čuića... Njihov ostracizam trebao je poslužiti kao opomena drugima, koji su se drznuli posumnjati u (svemoć) Partije i vlasti.

Donat u Dossieru lucidno dijagnosticira stanje društvene svijesti i demistificira »diktaturu mediokriteta« zbog koje su mnoga imena zašutjela, mnoge knjige nisu objavljene, predstave nisu odigrane, filmovi nisu snimljeni, a znamenita »bijela knjiga« – krunski dokaz ideološkog pravovjerja – razotkrila je i svu dubinu mraka koji je stvarnost ispunio posvemašnjom društvenom regresijom. Iako je »ta ideotvorina (bila) svojevrsni epitaf jednoj institucionaliziranoj represiji terora«, ali i »bijelo-bijedna antologija (...) potkazivačke rabote«, ona je razotkrila svu eroziju morala, koroziju duha i pameti, duhovnu inerciju i trulež koji će za dugo vremena zagaditi cijeli hrvatski društveni okoliš. Ne uzmičući pred prijetnjama Moći, Donat demaskira i uloge mračnih figura hrvatske kulturne i političke povijesti (Žanko, Bilić, Dubajić, kojemu su stihovi u »Krugovima« ukras četničkoga lica!; Šuvar, Babić, i dr.).

Nije stoga dovoljno reći da je Donatova knjiga samo hrvatski prilog mračnoj tradiciji »Index librorum prohibitorum«; ona je i tragična kronika hrvatske književnosti ovoga političkog stoljeća čiju su stvarnost pisali komunistička ideologija i partijska dogma. Kao autentični dokument jednog vremena, knjiga, naime, otkriva s čime se suočavao hrvatski pisac i intelektualac kako bi sačuvao svoj obraz, ne pristajući da ideološke zablude, individualne i kolektivne, budu pismo i naše budućnosti!

Crni dossier knjiga je po mjeri Donatova oporbenjačkog duha; riječju – knjiga neukalupljiva duha koji ne pristaje na diktat ni jedne ideologije ni stranke, koji braneći slobodu iznad svega priznaje samo diktaturu pameti!