Carolus Clusius – utemeljitelj moderne botanike (uz 500. obljetnicu njegova rođenja)

Naučni se napredak ne očituje samo jednim načinom.
Ne otkrivaju se uvijek nove, nikad viđene niti ikad slućene pojave,
napredak je i to što se uz nova gledišta stare i poznate stvari
pomlađuju te se po drugi put na svijet rode.
Vatroslav Jagić

U svojoj knjizi Hrvatski filološki aspekti (1990., str. 255–256), u bilješci 3, zapisao sam: »Na tlu današnjega Gradišća prije četiristo godina (1583) u Güssingu tiskani su hrvatski narodni nazivi bilja u knjižici glasovitoga botaničara Karla Klusiusa (Charles de l’Escluse, 1526 – 1609) koji je od 1573. do 1588. živio na dvoru Maksimilijana II. kao dvorski botaničar u Beču, a poslije u Güssingu. Klusiusovo djelo nosi naslov: Stirpium nomenclator Panonicus (...) Impressum Nemetuywarini per Ioannem Manlium. U njem su, uz latinsko-mađarske nazive ljekovitoga bilja, zapisani i hrvatski nazivi kao što su: javor, natragulja, zob, cikla, kačji jezik, pušpan, šafran, slak, mak, bob, pažut, ljiljan, lan, repa, dragoljub, kukolj, šar, roža, gavez, tisa itd. Spomenutu knjižicu tiskao je prvi ljubljanski tiskar Ivan Manlius.«

U prigodi 500. obljetnice Klusiusova rođenja (1526. – 2026.) smatram da je opravdano ako se i danas nešto više kaže o njemu i njegovu Panonskom nomenklatoru bilja, kao i o prvom tiskaru u zapadnoj Ugarskoj, današnjem Gradišću, Ivanu Manliusu (o. 1532. – 1605.). No gradišćanski Hrvati imali su priliku u ljetopisu Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću – Gradišće, kalendar za obično ljeto 1974., ur. Feri Sučić, na str. 70–71, također čitati o Klusiusu, pod naslovom »Kachchi jezik i dragollub – prve naše tiskane riči«. Autor članka potpisan je inicijalima F. S.; pretpostavljam da je to Feri Sučić. Upravo zbog te činjenice da su prve hrvatske tiskane riči u spomenutoj knjizi, kako misli Sučić, valja o tome nešto više reći.

Ponajprije, zadržimo se kod Klusiusa. Carolus Clusius njegovo je latinizirano ime prema renesansnom običaju, inače je izvorno Charles de l’Escluse. Rođen je u Atrechtu (Arrasu) 19. veljače 1526., dakle iste godine u kojoj se 29. kolovoza dogodila tragedija na Mohačkom polju,¹⁾ tada su Turci, pobjedom nad kršćanskom vojskom, dobili slobodan put u srednju Europu u kojoj su gotovo 150 godina palili i robili diljem pojedinih habsburških zemalja. Klusiusova domovina tada je bila također u teškim prilikama. »Clusius’ Geburtsheimat stand damals im schwersten Abwehrkampf gegen die spanischen Habsburger, die den Freiheitsdrang der Niederländer mit allen Mitteln der Grausamkeit unterdrückten. Erst im Westfälischen Frieden wurde die Unabhängigkeit der Niederlande anerkannt, – für Clusius reichlich spät, denn er starb schon 1609 und konnte so nicht mehr in den Siegesjubel seines Volkes einstimmen.« (Aumüller, 1967., str. 101) Nadareni mladić Klusius studirao je pravo, no u Wittenbergu se posvetio studiju filozofije upoznavši se s Filipom Melanchtonom (1497. – 1560.). Iako je studirao, Clusiusa je privlačilo putovanje te je otišao u Frankfurt na Majni, zatim u Strassburg, u istočne Alpe, potom u Savoju i konačno 1551. u Montpellier na ušću Lyona gdje je pod utjecajem znamenitog liječnika, botaničara i zoologa Guillaumea Rondeleta (1507. – 1566.), prekinuo svoj prvotni studij i posvetio se studiju botanike sve do 1557. Međutim, njegova je obitelj, kao i on, prešla na protestantizam zbog čega je njegov otac morao pobjeći u Antwerpen, ostavivši sve svoje imanje te je potkraj života živio u neimaštini. Tako se mladi Carolus (Karlo) vratio u Antwerpen te je odatle opet krenuo na istraživačka putovanja u Francusku, Španjolsku, Portugal i Englesku. Nakon očeve smrti 1573. napustio je Nizozemsku. Klusius je već tada bio u botanici naširoko poznat pa i na dvoru Maksimilijana II. (1564. – 1576.). Osobni Maksimilijanov liječnik Craton nagovorio je cara da Klusiusa primi na svoj dvor u Beču. U studenom 1573. Klusius dolazi u Beč i stanuje kod liječnika, profesora dr. Aicholtza, tadašnjeg rektora Bečkog sveučilišta, kod kojega je ostao 14 godina na stanu i s kojim je ostao još dugo povezan. Na dvoru, kod Maksimilijana II., Klusius je preuzeo dužnost kuratora (prefekta) oko uređenja carskih vrtova u Beču i Pragu za što je imao godišnju plaću od 500 zlatnika. U proljeće 1574. Klusius je započeo svoja botanička istraživanja u okolici Beča i alpskim predjelima što je tada bila velika opasnost glede uspinjanja na vrhove planina. No nakon tih botaničkih izleta Klusius dolazi i u današnje južno Gradišće, u Güssing, Schlaining, Pinkafeld, Rechnitz, Eltendorf, Punitz i ostala mjesta, prostor između Lafnitza i Pinke. Još za vrijeme boravka u Beču, Clusius se upoznao s Baltazarom Baćanijem (Baltharsar Batthány, 1537. – 1590.) koji je slovio kao veliki dobrotvor/mecena znanosti i umjetnosti te je posjedovao veliku biblioteku. Svoj interes iskazao je u ljubavi prema cvijeću. Stoga nije čudno da je Baćani pozvao Clusiusa u Güssing gdje je ostao do proljeća 1579. No treba se prisjetiti da je Baltazar Baćani bio zet Nikole Šubića Zrinskoga koji je 1566., braneći Siget, poginuo. Zet Baćani donio je glavu svoga tasta u Čakovec gdje je sahranjena u kapeli pavlinskog samostana sv. Helene.²⁾ Naime, Nikolina kći Dorica bila je supruga Baltazara Baćanija. U Güssingu se Clusius posvetio istraživanju bilja na panonskom prostoru; pri tome izučavanju bio mu je od velike pomoći učeni István Beythe, koji nije bio samo protestantski propovjednik (Superintendant u Güssingu) nego i botaničar i najbolji poznavatelj narodnih naziva ljekovitog bilja. Osim toga István (Stephan) napisao je u naslovu Klusiusova Panonskog nomenklatora u stihovima preporuku Panoncima, na latinskom:

Nil natura parit casu, sed maximus Author
Vult nosci in rebus, quae sua facta docent.
Vos igitur medicae studiosi Pannones artis,
Has varias stirpes noscere ne pigeat,
Clusius illarum vulgari nomina voce
Scripsit: vt hoc studium quilibet vsque iuuet.
S. B.

Na hrvatskom naslov i stihovi glase:

NAZIVI BILJAKA
NA PROSTORU PANONIJE
autora
CAROLA CLUSIUSA IZ ARRASA

Priroda ništa ne stvara slučajno, nego najveći Tvorac želi biti
prepoznat u stvarima, što potvrđuje njegovo stvorenje.
Stoga vi Panonci koji proučavate medicinsko umijeće,
Ne budite lijeni upoznati ove različite korijene.
Clusius je pučkim jezikom popisao njihova imena
kako bi taj trud uvijek svakome pomogao.
S. B. (Stephan Beythe)
Tiskano u Novom Gradu u Austriji
u tiskari Ivana (Iohanna) Manlija
1583.

Stirpium nomenclator Panonicus

P r e d g o v o r

CHARLES CLUSIUS iz Arrasa Panoncima koji se bave botanikom

Kad sam prije nekoliko godina proučavao povijest biljaka koje se nalaze u dijelovima Panonije i u Austriji te njima susjednim pokrajinama, posebno sam vodio brigu da od stanovnikā saznam njihova svojstva (u mjeri u kojoj je bilo moguće) i pučke nazive. No budući da sam odlučio opisati povijest samo tih biljaka, koje do sada nitko drugi nije proučavao, one su bile opisane vrlo slabo i površno, tako da je bilo malo njih čija sam svojstva ili nazive mogao shvatiti. Stoga mi se činilo ispravnije prikupiti i druge biljke koje niču na prostoru Panonije i istražiti njihove pučke nazive, kako bih vam u tome zahvalio na najveći mogući način. Dakako da nije nedostajalo onih koji su pomogli ovaj moj pothvat, ali me je ipak najučeniji od svih, gospodin István Beythe, propovjednik Božje riječi kod presvijetlog junaka Baltazára Batthyánya u Novom Gradu, uputio u najveći dio mađarskih naziva dok smo nekoliko puta zajedno izišli istraživati biljke na različitim mjestima. Stoga njemu trebate zahvaliti za ono što ste primili, a to su mađarski nazivi biljaka koje predočujem u ovom popisu. Uostalom, budući da još uvijek postoji velik broj biljaka za koje ni od njega ni od koga drugoga nisam uspio doznati pučki naziv, molim sve Panonce koji će naići na ovu moju povijest biljaka i ovaj popis, da ovo djelo o biljkama, koliko je to moguće, prošire u svojim krajevima, i da se ne ustručavaju imenovati preostale biljke pravim mađarskim nazivima te da me isprave ako sam negdje pogriješio u nazivima biljaka koje sam ovdje predočio i o tome me obavijeste. Na taj će način pomoći moje nastojanje i zadobiti moju naklonost i zahvalnost. Zbogom!

U Beču 1. siječnja 1583. godine obnovljenoga ljudskog spasenja.³⁾

Klusius je dvadesetak hrvatskih riječi zapisao u svom Panonskom nomenklatoru bilja (1583.). Predpostavljam da je te hrvatske nazive biljaka mogao čuti od tadašnjih hrvatskih doseljenika u okolici Güssinga.⁴⁾ Takve su riječi od velike važnosti za Gradišće, odnosno Hrvate južnoga Gradišća i općenito za hrvatske nazive bilja, jer oni su i danas na hrvatskome kajkavskom prostoru u upotrebi. Godine 1584. Klusius je u Antwerpenu dao tiskati još jedno opširnije botaničko djelo pod naslovom: Caroli Clusii Atrebatis Rariorum aliquot Stirpium, per Pannoniam, Austriam, & vicinas quasdam Provincias observatarum Historia ...Tomu je izdanju Klusius dodao Stirpium nomenclator Pannonicus.⁵⁾ Na 800 stranica Klusius je opisao 317 različitih vrsta biljaka spomenutog prostora (Aumüller, 1967., str. 104).

Ono što je od posebne važnosti za južno Gradišće jest to da je Clusius našao jedini primjerak vrste ljiljana Gelbe Taglilie, Hemerocallis lilioasphodelus.⁶⁾ O toj vrsti Klusius piše: »Jene Liliasphodelus, die von Dodenaeus als die Hemerocallis der früheren Botaniker gehalten wurde, ist bereits in allen österreichischen und vielen deutschen Gärten anzutreffen; doch ihre gelbe und duftende Verwandte, deren Blüten nicht so leicht abfallen wie jene der ersteren, war vor meinen Erscheinen in Österreich unbekannt. Ich habe sie jedoch in den Jahren 1579 und 1580 bei Németújvár auf feuchten Wiesen westlich von der Burg in Menge angetroffen. Die Németújvárer kennen jedoch diese Pflanze nicht. Ich habe sie hier im Mai und Juni blühen sehen und Batthyány selbst staunte darüber sehr, daß auf seinem Grunde eine so vornehme und duftende Pflanze wächst.« (Aumüller, 1967., 104) Vjerujem da današnji Gradišćanci u južnom Gradišću znaju za taj mirisni žuti ljiljan. S botaničkoga gledišta taj je ljiljan jedna rijetkost koja svoje stanište ima u južnom Gradišću i kao takva vrsta zaštićen je prema gradišćanskom Zakonu o očuvanju prirode. Klusius je registrirao u južnom Gradišću više od 100 različitih vrsta gljiva i po tome ga se smatra utemeljiteljem Makro-Mykologije⁷⁾ u Austrijskoj Monarhiji.⁸⁾ Veliki mecena i podupiratelj Klusiusovih botaničkih istraživanja, Balthasar de Batthány, zaslužan je i za to što ja na svoj dvor u Güssingu doveo francuskog slikara koji je svaku (njih 82) opisanu gljivu (Pilz) u Clusiusovu djelu vjerno u prirodnom izgledu naslikao u boji.

Karlo Klusius (Carolus Clusius) umro je u 83. godini 4. travnja 1609. u Leidenu gdje je na Sveučilištu preuzeo katedru za botaniku, kamo je bio pozvan nakon što je umro glasoviti Dodonaeus. Kad se ima na umu što je sve u životu Klusius pretrpio i koliko postigao u svojim botaničkim istraživanjima i potkraj života, kad je stradao prilikom pada slomivši nogu te je ostao prikovan uz postelju, doista se mora čovjek diviti njegovoj ustrajnosti i izdržljivosti. Nije mi poznato koliko je dosad u Austriji – Gradišću o Klusiusu istraženo. Godine 1967. autor priloga o Klusiusu, u Burgenländische Heimatblätter, br. 3, Stephan Aumüller, dao je par smjernica kojima bi valjalo poći u istraživanju djelatnosti velikog botaničara Klusiusa. Da bi se slika o Klusiusu upotpunila, autor postavlja nekoliko pitanja za buduće istraživače: Gdje se nalazio botanički vrt Baćanijev (Batthány) u Güssingu i Schlainingu? Gdje je Klusius u Güssingu ili Schlainingu stanovao? U dvorcu ili u kojoj drugoj kući? Kako se zvao slikar kojeg je Baćani pozvao iz Francuske koji je oslikao Klusiusovu knjigu o gljivama? Stephan Aumüller predložio je da bi se u starom gradu u Güssingu mogla urediti Klusiusova spomen-soba i još je naveo drugih valjanih prijedloga kojima bi se osvijestila i zadržala uspomena na Karla Klusiusa u Gradišću i Austriji. Jasno, sve je to predložio kao moguću realizaciju za Klusiusov jubilej 1973. kada je u mjesecu lipnju 1973. u Güssingu održan Clusius-Symposium. Vjerujem da je nešto od tih prijedloga i ostvareno.⁹⁾

Usput bih ovdje spomenuo jednu rečenicu koju sam pročitao u knjizi Znameniti putnici u Skradinu i na Krki Krešimira Čvrljka (1995., str. 172). Autor prikazuje knjigu Reise nach Dalmatien und in das gebiet von Ragusa, Leipzig und Altenburg, 1817., čiji je autor Ernst Friedrich Germar. Čvrljak piše: »Germar na put kreće iz Hallea, te preko Leipziga i Dresdena stiže u Beč. Zaustavio se potom u Wiener Neustadtu pred grobom hrvatskih grofova Petra Zrinskog (1621 – 1671) i Frana Krste Frankopna (1643 – 1671). Bit će zgodno na ovome mjestu dometnuti da je Francuz Charles de Lecluse ili Lescluse (Carolus Clusius, 1526 – 1609) bio prvi botaničar koji je stigao u hrvatske krajeve, te da je tom zgodom bio gost Zrinskih u Čakovcu.«¹⁰⁾ Šteta što Čvrljak ne navodi od kuda mu taj podatak i ničim to ne potkrepljuje. Stoga bi čitatelj s pravom mogao pitati zašto autor piše ono za što nema dokaza? Spomenuta rečenica ostavlja čitatelja znatiželjnim istine koju Čvrljak nije ničim dokazao. Isto je tako, nešto opširnije, pisao i Franjo Martinez: »Francusko-nizozemski botaničar Carolus Clusius (1526.–1609.) boravio je na dvoru Zrinskih u Čakovcu 1579. i 1580. godine. U tom je vremenu proučavao i popisivao bilje po Međimurju i okolici Varaždina. Spomenut ću neke biljke koje je tom prilikom zabilježio. Najprije su to iglice (Anonis non spinosa, Genista tinctoria). S posebnim je interesom proučavao lukovnjače, pa slovi kao jedan od najznačajnijih botaničara za prijenos tulipana s istoka u Nizozemsku. Na livadama uz Plitvicu registrirao je narcisu (Lucoium bulbosum), šafran, bijeli i žuti zumbul. U Međimurju je zabilježio nekoliko vrsta 106 orhideja i geraniuma, npr. (Genium cicutarium), hrvatski – čapljan. Istraživao je i na Greben-gradu kod Batthyanya i tu je našao nekoliko vrsta orhideja, a od lepirnjača šumski grašak (Pisum silvestre). Gljive su bile njegova trajna preokupacija, zbog čega se spominje kao »otac mikologije” – znanosti o gljivama. Zasigurno ih je proučavao i u prostranim šumama oko Greben-grada. Za neke biljke naveo je i hrvatska imena, primjerice dragoljub (Aconitum napellus), kačji jezičac (Buphthal mum vulgare).« Vidi: Franjo Martinez, Ljekovito bilje i ostale ljekovite tvari u djelu Ivana Krstitelja Lalangua iz 1776. godine, objavljeno u: Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin; br. 29, 2018., str. 103–127. Niti taj autor ne navodi nikakav izvor kojim bi svoje tvrdnje potkrijepio. Ne znam kako je Martinez zamijenio Grebengrad za Güssing, jer Klusius je boravio kod Bačanija u Gussingu a ne u Grberngradu koji nije nikada pripadao Bačaniju. Proizvoljnost, ili pretpostavke ničim dokazane, nisu relevantne za znanost.

Hrvatski nazivi biljaka u Stirpium Nomenclator Pannonicus (1583./1973.)

Budući da mi je pri ruci bibliofilsko izdanje Klusiusova Panonskog nomenklatora (1973.), te nevelike knjižice, kojoj se je nakon 1945. izgubio svaki trag iz franjevačke knjižnice u Güssingu, mogu hrvatske riječi ovdje predočiti. Spomenuto je izdanje u svojoj 2. knjizi 1943., str. 419–434, objavio Friedrich Wilhelm Tobias Hunger,¹¹⁾ pa je na temelju toga izdanja u Grazu napravljeno faksimilsko izdanje (1973.). Na 39 preklopnih stranica abecednim redom A – Z Klusius nam predočuje nazive biljaka panonskog prostora, odnosno južnoga Gradišća. Na prvom je mjestu latinski, potom mađarski naziv,¹²⁾ a na mjestima ukazuje izričito da je to i hrvatski naziv dotične biljke; ostale se riječi mogu naći unutar popisa bez posebne napomene da su hrvatske. U Klusiusovu Panonskom nomenklatoru nalazimo nazive za jestivo voće, cvijeće, ljekovito i začinsko bilje.¹³⁾

Uvidom u popis biljaka u Klusiusovu Panonskom nomenklatoru mogu se uočiti sljedeće riječi koje su hrvatske (i danas poznate): Acer latifolium – javor; Amygdalus – mandola; anguria – dinje; anonis – iglice, Armoracia – torma(n) [u Međimurju i danas naziv za hren] (vidi str. 7–8 u Nomenklatoru); Arum – natragulja; Asparagus – šparga, šparoga; Avena – zob (piše zab), beta – cikla; Buphthalmum quorundam, sive Chrysanthemum..., 1. oculus bovis, Croatice, kachchi jezika, hoc est lingua serpentis (str. 9–10), treba reći da je u riječi kachchi (kači) jedan ch suvišan); carthamus – šafran, 1. Sclavonicum crocum; cerasus, dulci fructu – chyerösny, hrv. črešnje/trešnje; conuoluulus minor – zulak – slak (str. 11–12); cucumis – ugorka, buborka – vugorek – krastavac (str. 13); fab – bob (piše bab); ficus – fighe – fige, smokva; fungus – gomba – goba – guba – gljiva (str. 14–15); glans – mak; gramen vulgare pasyth – pažut (str. 17); Hysspus vulgaris – isop; lavendula maior – špikinard – špikinarda; liliasphodelus flore luteo... Croate apud quos albo flore inveniri in Pannonicis observationibus scripsi liolye, Illyan zvet – ljiljan cvet (str. 19); melopepo – dinye; maspylus – našpuly – našpulj (nešplin), mušmula; muscus – moh – mehenj – mahovina; narcissus – šafran (str. 20–21); palma – palma; pilosella albo flore – dragollub, croatice [đurđica] (str. 23–24); polypodium – papragy – paprat; prunus – zilva – sliva (str. 25); pseudomelanthion – konkolj – kukolj; rapa – repa; rosa – roža; sinop – muštar – muštarda – gorušica (str. 26–28); sorbus legitima – berkinye; symphitum maius, Croatis vero qui eius radice ad contusa & rupta faeliciter utuntur – gavez [korijen te biljke kod Hrvata se rabi kod prijeloma]; taxus – tiza – tisa (str. 29); trichomaeus, aranyes – papragy – paprat (str. 30).¹⁴⁾

Ivan Manlius tiskar u Güssingu

U naslovnici Clusiusova Nomenklatora panonskoga piše da je »Impressum Nemetujwarini per Iohannem Manlium – Anno M. D. LXXXIII.« – Tiskano u Novom Gradu (Német-Újvár, Güssing) po Ivanu Manliusu.

O životu i tiskarskoj djelatnosti toga putujućeg tiskara iz 16. stoljeća još uvijek nema iscrpnih podataka. U dosadašnjim radovima, kojih ima poprilično, prisutne su pretpostavke o njegovu podrijetlu. Ono što je sigurno jest da je bio prvi tiskar u Ljubljani, prvi tiskar na tlu zapadne Ugarske – današnjega južnoga Gradišća i prvi tiskar u Varaždinu.¹⁵⁾ O njegovu tiskarskom radu pisao sam već u nekoliko navrata. No za ovu prigodu pokušat ću iznova sažeti o njemu ono što je relevantno. Njegovo se ime na naslovnicama knjiga iskazuje kao Janž Mandelc, Iohann Mannel, Manlius; u hrvatskom bismo ga imenovali Ivan Manlius (Manlić). Branko Reisp u svojoj knjizi Redki stari tiski (2001.) posvetio je Manliusu nekoliko stranica. U tekstu s podnaslovom »Prva v Ljubljani natisnjena slovenska knjiga«, Reisp piše: »Jeseni leta 1575 je ljubljanski knjigotržec, in od tega leta dalje tudi ljubljanski tiskar Janez Mandelc, natisnil in izdal svoje prvo ohranjeno tiskarsko delo: Jurja Dalmatina prevod Jezsus Sirah – knjige iz stare zaveze Svetega pisma. To dejanje pomeni opremljiv začetek dveh, za Slovence izredno pomembnih kulturnih akcij. Z izdaje Jezusa Siraha in z izdajami drugih vsetopisemskih prevodov, ki so pri Mandelcu sledili, je Jurij Dalmatin namreč začel uresničevati svoj življejnski cilj – prevod in objavo Svetega pisma v slovenščini. Izdaja Jezusa Siraha in s tem začetek Mandelčevega tiskarskega delovanja v Ljubljani pa je obenem začetni datum zgodovine tiskarske stroke na slovenskih tleh.« Dakle, Manlius je, s pravom, začetnik tiskarstva u Ljubljani 16. stoljeća, gdje je od 1575. do 1580. godine tiskao 29 različitih knjiga: dvanaest na njemačkom jeziku, pet na latinskome, jedanaest na slovenskome i jednu na hrvatskokajkavskom jeziku. Bila je to Kronika vezda znovič spravljena Antuna Vramca 1578.

U vezi s Manliusovim podrijetlom Branko Berčič će zapisati: »Kje in kdaj je bil Mandelc rojen, ni znano. Po neki domnevi izvira njegov rod morda z Reke, kjer je bil leta 1472 mestni pisar neki Bartolomej Manlius, kakor se je tudi Mandelc podpisoval na svojih latinskih tiskih, drugi spet navajajo, da izhaja z nemškega, od koder naj bi ga poslal v Ljubljano sam Primož Trubar. Če bi zadnji podatek ustrezal resničnosti, naj bi Mandelc pred tem delal celo v biblijskem zavodu v Urachu in po njegovem prenehanju morda v kakem mestu južne Nemčije.« (Berčič, 1968., str. 45–46). Pretpostavke koje Berčič navodi nemaju nikakva uporišta u arhivskim podatcima u kojima je riječ o tiskari u Urachu, a ni u Trubarovoj korespondenciji nema spomena o Manliusu. Prema tome, otpada pomisao o Manliusovu djelovanju u tzv. »biblijskom zavodu« u Urachu (vidi: Jembrih, 2007., 2023.).

Slično će i Reisp u svojoj knjizi o Manliusu pisati: »O tiskarju in izdajatelju Jezusa Siraha in s tem začetniku ljubljanskega tiskarstva Janezu (tudi Janžu) Mandelcu, ki se je na svojih ljubljanskih tiskih podpisoval razen slovensko Mandelz tudi Mannel v nemških in Manlius v latinskih ter Manlin v edini hrvaških izdaji,¹⁶⁾ se je ohranilo bore malo življenjepisnih podatkov. Kdaj in kje se je rodil, ni znano.« Dalje Reisp piše isto što i Berčič, tj. da se pretpostavlja da je Manlius djelovao u Urachu prije dolaska u Ljubljanu kamo ga je »poslal sam Primož Trubar«. (Reisp, 2001., str. 25–26). U svojem sam radu iz 1986. godine, »Ivan Manlius prvi tiskar Vraždina (1586 – 1587)«, naveo 33 različita promišljanja o Manliusu i njegovoj tiskari; ni u jednome navedenom napisu o Manliusu i njegovoj tiskari nitko nije podastro podatak o godini i mjestu njegova rođenja; njegova godina rođenja proizvoljno je postavljena »oko 1532.«. Prvi koji je naveo Rijeku, kao mjesto Manliusova rođenja, bio jer Ivan Kukuljević Sakcinski, navodeći u svom radu Slovnik umjetnikah jugoslavesnkih (1859., str. 237) da je »po svoj prilici (Manlius) rođen u Kranjskoj ili u hrvatskom Primorju, jer se 1472. na Rijeci kao gradski bilježnik pojavljuje neki Bartolomej Manlius.« I Karl Semmelweis, također, preuzima ono što su pisala u vezi s podrijetlom Manliusa spomenuta dvojica slovenskih autora, Berčić i Reisp.

Manlius je u Güssingu (Németújvár) u razdoblju od 1582. do 1584. tiskao 12 knjiga. Gedeon Borsa piše: »Der beweglichste Drucker jener Zeit in Ungarn war Johannes Manlius, der als Anhänger des Protestantismus von Laibach (Ljubljana) über Graz nach Németújvár (Güssing) fliehen mußte. Hier fand er auf dem Stammgut der Familie Batthyány eine sicher Unterkunft. Manlius blieb aber nicht lange dort und zog nach Varasd (Varaždin) um, wo er in den Jahren 1586 – 1587 mit seiner Presse arbeitete.« (Borsa, 1965., str. 19). Manalius je, kao putujući (bježeći) tiskar, u zapadnoj Ugarskoj, uz Güssing, tiskao u ovim mjestima: Monyókerék (Eberau), od 1587. do 1592. tiskao je 11 knjiga; Sicz (Deutsch Schützen), od 1592. do 1593. tiskao je 12 knjiga. Godine 1592. otišao je opet u Güssing, a 1598. dolazi u Keresztúr (Deutschkreutz) i tu tiska dvije knjige (Borsa, 1965., str. 19–21). Godine 1600. i 1602. Manlius je tiskao četiri knjige u Sárváru. Prema Semmelweisu, Manlius je tiskao u Güssingu 16 knjiga, u Eberauu 14, Deutsch Schützenu 12, Güssingu od 1595. do 1596. 5 knjiga, Deutschkreutzu 11 knjiga; ukupno 58 knjiga tiskao je Manlius na prostoru zapadne Ugarske. No ako se još dodaju četiri knjige tiskane u Sarvaru, onda je na području tadašnje zapadne Ugarske Manlius tiskao 62 knjige. Od tih je knjiga 38 knjiga religiozno-crkvenog sadržaja i 20 knjiga svjetovnog sadržaja (Semmelweis, 1972., str. 49).

Portret Karla Klusiusa

Na stranici 91 Kataloga Međunarodne putujuće izložbe Plava krv, crna tinta, u prilogu Istvána Monoka, predočen je bakropis s likom Karla Klusiusa na kojem piše »Carolus Clusius Atreb. Aet. An. XLIX M. D. LXXV« s potpisom Martinus Rota S.[ibiensis]; dakle, portret je izradio Martin Rota Šibenčanin kada je Klusius imao 49 godina 1575. u Beču. Autor bakropisa zapravo je Martin Kolunić Rota (o. 1540. – 1583.), poznati bakropisac i kartograf rođen u Šibeniku. Djelovao je u Beču na dvoru cara Maksimilijana II. kojega je portretirao u tri inačice i Rudolfa II. kojega je portretirao u šest inačica, kao i članove njihovih obitelji i druge pripadnike njihova dvora. U najvrednija njegova djela spadaju i 24 bakroreza Imperatorum caesarumque vigintiquatuor effigies... s likovima rimskih careva od Gaja Julija Cesara (100. – 43. pr. Kr.) do Aleksandra Severa (208. – 235.). Djelo je objavljeno u Rimu 1570.¹⁷⁾ Poznat je portret Fausta Vrančića iz 1571. koji se nalazi u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. »Kolunićev svestrani grafički opus, u kojem je sintetizirao Raimondijevu tehniku i Dürerov smisao za pojedinosti i dočaravanje tvarnosti, zauzima istaknuto mjesto u povijesti europske grafike druge polovice XVI. st. Listovima na temu Lepantske bitke i kartografskim radovima dao je znatan prinos ‘informacijskoj’ grafici kao temeljnoj podlozi novovjeke vizualne kulture«, piše Milan Pelc u Hrvatskom biografskom leksikonu.¹⁸⁾

Literatura

1. Stirpium nomenclator Panonicus (...). Impressum Nemetuywarini per Ioannem Manlium (...) M. D. LXXXIII. (Faksimil, Leykam AG, Graz, 1973.)

***

2. Aumüller, Stephan, »Carolus Clusius, der Begründer der botanischen Forschung im Raume des heutigen Burgenlandes«, Burgenländische Heimatblätter, god. 29., br. 3, 1967., str. 98–107.

3. Berčič, Branko, Tiskarstvo na slovenskem, Ljubljana, 1968.

4. Borsa, Gedeon, »Die Buchdrucker des XV. und XVI. Jahrhunderts in Ungarn«, u: Bibliothek und Wissenschaft, sv. 2, Wiesbaden, 1965., str. 1–33.

5. Borsa, Gedeon, »Der Drucker und Buchhändler Joannes Manlius im Dienste der Südslawen«, u: Studia Slavica Academiae Scinetiarum Hungaricae, XXV, Budapest, 1979., str. 63–69.

6. Borsa, Gedeon, »Neu entdeckte Druckwerke aus dem 16. und 17. Jahrhundert, die auf dem Gebiet des heutigen Burgenlandes hergestellt wurden«, u: Burgenländische Forschungen, Sonderheft, IV, »Festschrift fur Karl Semmelweis«, Eisenstadt, 1981., str. 21–43.

7. Bothar, M. F., »Charles de l’Escluse (Carolus Clusius)«, u: Burgenland Vierteljahrheft für Landeskunde, Heimatschutz und Denkmalpflege, god. 1., br. 1–2, Eisenstadt, 1927., str. 159–161.

8. Der große Reiseführer Österreich, Ein Wegweiser zu den schönsten Ausflugszielen und Sehenswürdigkeiten zwischen Vorarlberg und Burgenland, Wiener Verlag, A-2325 Himberg

9. F. S., »Kachchi jezik i dragollub – prve naše tiskane riči«, u: Gradišće, kalendar za obično ljeto 1974., ljetopis Hrvatskoga kulturnog društva u Gradišću, ur. Feri Sučić, Željezno/Eisenstadt, 1973., str. 70–71.

10. Guglia, Otto Franz, »Carolus Clusisu. Burgenland und ‘der berühmteste Botaniker seiner zeit’«, u: Biblos, god. 21., br. 1, Beč, 1972., str. 145–154.

11. Jembrih, Alojz, »Ivan Manlius prvi tiskar Varaždina (1586 – 1587)«, u: Stoletni kaj kolendar, Kaj – časopis za kulturu i prosvjetu, god. 19., br. 3, Zagreb, 1986., str. 29–45.

12. Jembrih, Alojz, Stipan Konzul i »Biblijski zavod« u Urachu, Teloški fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 2007.

13. Jembrih, Alojz, Stipan Konzul i njegovo djelo, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 2023.

14. Jelić, Tomislav, »Gradišće: historijsko-geografska analiza. Kotar Güssing«, u: Panonska ljetna knjiga, Güttenbach/Pinkovac, 1995.

15. Monok, István, »Güssinški dvor obitelji Batthyány i njihova knjižna naobrazba«, u: Plava krv, crna tinta: Knjižnice velikaških obitelji od 1500. do 1700, katalog međunarodne putujuće izložbe Zagreb, Bratislava, Martin, Budapest, Burg Forchtenstein, jesen 2005. – jesen 2007. (bez godine izdanja)

16. Petkovšek, Viktor, »Clusisu’ Nomenclator Pannonicus und seine Zusammenarbeit mit Joannes Manlius«, u: Carolus Clusisu und seine Zeit, Wissenschaftliche Arbeiten aus dem Burgenland, 54, Eisenstadt, 1974., str. 24–32.

17. Reisp, Branko, Redki stari tiski, Ljubljana, 2001., str. 20–40.

18. Semmelweis, Karl, Der Buchdruck auf dem Gebiete des Burgenlandes bis zu Beginn des 19. Jahrhunderts (1582 – 1823), Eisenstadt, 1972.

19. Semmelweis, Karl, »Johann Manlius, Burgenlandes erster Buchdrucker«, u: Biblos, god. 21., br. 1, Beč, 1972.

____________________
1) Vidi: Stephanus Brodericus, De Conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum Imperatore ad Mohach Historia verissima; Stjepan Brodarić, Mohačka bitka 1526., Privlačica, Vinkovci, 1990., s latinskoga na hrvatski preveo i bilješkama popratio Stjepan Sršan.

2) Samuel Budina zapisao je to u svojoj latinskoj knjizi, opisujući obranu i pad Sigeta. »(...) Otuda je po Baltazaru Baćaniju uz mnogo suza i žalosti prenesena u Čakovec i ondje je konačno pokopana i predana zemlji u samostanu sv. Jelene u arkadama ili mauzoleju u kojem u sretnom sjećanju počiva njegova prva žena Katarina Frankopan zajedno sa kćerju i dvojicom sinova. Neka se dobri i veliki Bog udostoji u nebeskom kraljevstvu udijeliti vječni mir njegovoj duši.« Vidi: Samuel Budina, Historia Sigethi 1568. Povijest opsade i obrane Sigeta 1566, za pretisak priredio, pogovor napisao i knjigu uredio Alojz Jembrih, s latinskoga preveo i bilješke dodao Petar Ušković Croata, Ozalj – Zagreb, 2021., str. 139–141.

3) Na hrvatski preveo dr. sc. Petar Ušković Croata kojemu se i ovom prigodom zahvaljujem.

4) Danas je uputno vidjeti: Tomislav Jelić, »Gradišće: historijsko-geografska analiza / Burgenland – eine historisch-geographische Analyse, Kotar Güssing (regionalno-geografska analiza naseljenosti)«, u: Panonska ljetna knjiga – Pannonisches Jahrbuch, ur. Robert Hajszan, Literas Verlag, Wien, Güttenbach/Pinkovac, 1995., str. 119–146.

5) To je izdanje 1966. u pretisku objavljeno u Grazu. Otto Guglia o toj je knjizi zapisao: »Dieses Buch, oft zitiert und gelobt, aber wenig gelesen, ist eine Fundgrube interessanter botanischer und folkloristischer Beobachtungen. (...) Wie schon angedeutet, wird es auch heute noch vom Geobotaniker und Volkskundler mit Nutzen zur Hand genommen, umsomehr, als das ‘Pannonien’ Clusius’ zu einem guten Teil im Burgenland österreichisch geworden ist.« (Usp. Aumüller, 1967., str. 103).

6) »Die Gelbe Taglilie ist die berühmteste Pflanzenart des Südburgenlands. Ihre schönsten Vorkommen liegen auf feuchten Wiesen am Reinersdorfer Bach bei Großmürbisch (Veliki Medveš) südlich von Güssing. Sie wurde schon Ende des 16. Jahrhunderts von dem bedeutenden vor-linnéschen (*) Botaniker Carolus Clusius, der Zeitlang in Güssing lebte, beobachtet – ein Indiz dafür, dass die sehr seltene Pflanze bei uns urheimisch und keine verwilderte Zierpflanze ist.« Citat u: Universum, das schönste Magazin Österreichs ORF. BURGENLAND – Natur für Entdecker, (2011.) 1, str. 70–71, (*) Carl Linne (1707. – 1778.), švedski liječnik i prirodoslovac. O njemu vidi u knjizi: Nada Vajs, Hrvatska povijesna fitonimija, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2003., str. 11. Tu je bilješku dodao A. Jembrih.

7) Vidi: Guglia, 1972., str. 153.

8) Naime, Clusius je 1601. objavio knjigu o gljivama, Fungorum in Pannonia observatorum brevis historia, kao dodatak djelu iz 1584.

9) U knjizi Der große Reiseführer Österreich, Wiener Verlag, A-2325 Himberg, str. 308, bez godine izdanja, pod natuknicom Güssing, uz ostalo, piše: »(...) Auch Teile der mittelalterlichen Altstadt sind restauriert worden. Im Clusiusgarten ist das Clusiusmuseum bemerkenswert, das dem Erbe des Botanikers Carolus Clusisu (1525 – 1609) gewidmet ist.« No kao godina Klusiusova rođenja navedena je 1525., što ne odgovara dosadašnjim navodima u kojima se uvijek spominje 1526.! Nedaleko od Güssinga, zapadno (Sulz) je Clusius-Naturpark koji se može šetajući proći za dva sata.

10) Kurziv moj, A. J.

11) Kopije iz toga izdanja nalaze se danas u Burgenländische Landesbibliothek u Željeznom; podatak prema Semmelweis, 1972., str. 22.

12) »Clusius arbeitete nicht nur im deutschen Grenzgebiet sondern im ganzen kaiserlichen Ungarn, also überwiegend in magyarischen Gebiet. Auch konnte und wollte Beythe natürlich nur magyarische Namen angeben, während er für die deutschen mundartlichen Bezeichnungen kein Interesse hatte.« Usp. Bothar, 1927., str. 160, bilj. 2. Bilo bi zanimljivo znati tko je Clusiusu dao hrvatske nazive bilja.

13) Nije suvišno spomenuti da je sin Istvána Beythea, Andreas, u Güssingu 1595. u Manliusovoj tiskari objavio ljekarušu (»vračtvenu knjigu«) Ärztliches Kräuterbuch. Mađarski naslov knjige na njemačkom glasi: Kräuterbuch. Von den namen, Eigenschaften und Nützen der Kräuter und der Baume, geschrieben und verfaßt in ungarischer Sprache für Oberdoktoren und naturwissenschaftlich geschulte Ärzte aus den weisen Schriften des Dioskorides und Matthiolus durch Andreas Beythe (Semmelweis, 1972., str. 37, i tamo mađarski naslov knjige).

14) U vezi s navedenim hrvatskim nazivima uputno je vidjeti dragocjenu knjigu Hrvatska povijesna fitonimija Nade Vajs (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2003.), kao i Latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski botanički leksikon Ivana Šugara (JAZU, Zagreb, 1990.). U vezi pak s ljekovitim biljkama koje Klusius navodi, valja vidjeti: Imbrih Luič, Vračtva vsagdašnja domača (1746.); rukopis je objavljen u faksimilu i transkripciji s opširnim pogovorom, priredio Alojz Jembrih, Ozalj, 2022.

15) U Varaždinu je tiskao 1586. Postillu u dva dijela Antuna Vramca, De Agno Pashali Blaža Škrinjarića (1587.) i Pergošićeve Prefationes (1587.). Vidi: Alojz Jembrih, Antun Vramec i njegovo djelo, Čakovec, 1981. Vramčeva Postilla dostupna je u pretisku; priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, JAZU, Zavod za znanstveni rad Varaždin i Kršćanska sadašnjost, Zagreb – Varaždin, 1990. O Pergošićevim Prefationes vidi: Alojz Jembrih, »Pergošićev Erazmo Rotterdamski u Varaždinu (1587.)«, Kairos, 8 (2014.) 1, str. 93–119.

16) Misli na Kroniku 1578. Antuna Vramca. Vidi: Alojz Jembrih, Antun Vramec i njegovo djelo, Čakovec, 1981., str. 84–125, 155–193; Alojz Jembrih, O Vramčevoj Kronici, HAZU, Zavod za znanstveni rad Varaždin, Zagreb – Varaždin, 1992. (tiskano kao zasebna knjižica uz pretisak Vramčeve Kronike, priredio Alojz Jembrih).

17) Jedan primjerak te rijetke knjige posjeduje Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

18) Milan Pelc, »Kolunić Rota, Martin«, u: Hrvatski biografski leksikon, knj. 2, Zagreb, 2009., str. 544–546, odnosno str. 545. O Koluniću vidi opširnu literaturu u istom leksikonu.