Branimir Donat o kabalističkoj kriptičnosti hrvatske fantastike

Uvod

Branimir Donat, jedan od temeljnih kritičara suvremene hrvatske književnosti, u svom je radu aktivno primjenjivao teorijske koncepte naslonjene na judeokršćansku kulturu i religiju. Upravo Donatova analiza ukazala je na sveprisutnost biblijskih tekstualnih strategija u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U tekstu koji se bavi zbirkom kratkih priča Pamfilos ili pripovijesti dokonjaka (1970.) »prvog hrvatskog fantastičara« Alberta Goldsteina, Donat uspješno identificira jezične strategije preuzete izravno iz židovske i kršćanske religijske filozofije, a koje mnogim kritičarima i čitateljima promiču. Donat navodi da mnoge tematske i stilske elemente od Goldsteina preuzimaju drugi fantastičari, poput Pavla Pavličića i Gorana Tribusona, koje Visković (1983.) naziva »mladom prozom«. Prema Donatu (1991., Astrolab za hrvatske borgesovce), Goldstein u hrvatsku književnost unosi borhesovske elemente, koji proizlaze upravo iz tradicije interpretacija biblijskih tekstova: arhaičnost riječi, eliptičnost rečenice i kriptičnost semantičkog izraza.

Kao što masovni mediji ne zrcale, već konstruiraju stvarnost, Donatovim riječima, »kabalistički kriptična« hrvatska fantastika ni ne pokušava biti mimetična: ona ne imitira stvarnost na razini fabule, već upravo jezičnim strategijama kreira paralelne realnosti, svjetove koje treba dešifrirati, a koji našemu svijetu tek nalikuju. To Donatovo razmišljanje ostaje polazna točka pri interpretaciji tekstova iz žanra fantastike i distopije i do danas.

Upravo Donat pokazuje na koji su način elementi iz judeokršćanske religije i filozofije strukturno, možda i više nego tematski, integrirani u medijski i društveni diskurs; slično tomu, mnogi tematsko-stilski elementi koje donosi Goldstein kasnije postaju neizostavnim dijelom hrvatske proze. Prema nekim kritičarima, borhesovska fantastična proza svojom kriptičnošću izriče sumnju u mogućnost komunikacije i sumnju u jezik kao medij kojim se posreduje značenje (Pavlovski, 1995.).

Kriptična jezična struktura ima dugu tradiciju u judeokršćanskoj kulturi. Branimir Donat pokazao je da Goldstein koristi hrvatski jezik na način na koji se u biblijskim tekstovima koristi hebrejski: svaku rečenicu moguće je interpretirati na različite načine zbog njezinih gramatičkih svojstava. Dok su judeokršćanski religijski filozofi nastojali doprijeti do viših stvarnosti analizom gramatike hebrejskog jezika upotrijebljenog u Bibliji, Donat na sličan način analizira Goldsteinovo korištenje hrvatskog jezika, prihvaćajući misao o jeziku kao mediju između ljudskog i božanskog, viših i nižih stvarnosti.

McLuhan (1967.) napisao je da je »medij poruka«, pa tako jezik kao primarni medij ne služi samo prenošenju poruke, već je i on sam poruka. Donat ukazuje da je način na koji fantastičari koriste jezik značajniji nego konkretan sadržaj: stoga hrvatska fantastična i distopijska proza na sofisticiran način potiče čitatelja na razmišljanje o jeziku kao primarnom mediju komunikacije. Donat ukazuje kako hrvatska fantastična i distopijska proza nije naslonjena na judeokršćansku tradiciju samo motivski, odnosno semantički, već prije svega gramatički, odnosno sintaktički.

Cilj je ovog teksta pokazati kako Branimir Donat razotkriva biblijske elemente u strukturi jezika korištenog u fantastičnoj književnosti, na primjeru njegove analize Goldsteinove zbirke kratkih priča Pamfilosa ili pripovijesti dokonjaka.

Borhesovski elementi kod hrvatskih fantastičara

Elementi iz judeokršćanske religije i filozofije strukturno su integrirani u medijski i društveni diskurs; slično tomu, mnogi tematsko-stilski elementi koje donosi Goldstein kasnije postaju neizostavnim dijelom hrvatske proze. Branimir Donat piše da je Goldstein bio »primus inter pares« u svome poetičkom krugu te da ga karakterizira korištenje borhesovskih elemenata. Donat navodi da je Goldstein uvelike popularizirao Borgesa u Hrvatskoj također kroz izdavačku i prevodilačku djelatnost (Donat, 1991., Izabrana djela), otvarajući hrvatsku književnost prema globalnom krugu fantastičara. Godina prvog objavljivanja Goldsteinove priče Predanje o lutalici Joni (1962.) zbog toga se smatra početkom »nove prozne dionice u hrvatskoj književnosti« (Pavlovski, 1995., str. 124). Goldstein je zaslužan za otvaranje puta u »jedan novi fantazmagorijski prostor hrvatske proze« (Pinterić, 1972., str. 21).

Zbirka priča Pamfilos ili pripovijesti dokonjaka konceptualno je razrađen i modelski zaokružen tekst, a priče čine jednu veću misaono-idejnu cjelinu. Nakon Goldsteina, mnoštvo autora iz tog razdoblja počinje primjenjivati njegovu strategiju strukturalno-tematske razrade tekstova, ali i otvaranja novih jezičnih strategija (Pavlovski, 1995., str. 124). Albert Goldstein prvi je u nizu hrvatskih fantastičara – uz Nenada Šepića, Stjepana Čuića, Pavla Pavličića, Gorana Tribusona, Dragu Kekanovića i Irfana Horozovića – čiju književnost odlikuje korištenje žanra fantastike i konceptualna uokvirenost. Pinterić (1972., str. 21) piše kako ti autori, inspirirani Goldsteinom, ostvaruju »samostalan prostor imaginacije unutar dosadašnjih tokova hrvatske pripovjedačke proze« korištenjem polivalentnih jezičnih ključeva. Pinterić (1972., str. 8–15) također piše kako se Goldsteinova »romantička fantastika« znatno razlikuje od dominantnih »kanona moderne fantastike«. Goldstein je uvršten u mnoge antologije tog desetljeća, npr. Popovićevu pod nazivom Novi hrvatski prozaici (1969.).

Jezik »mlade proze« kao medij konstrukcije paralelne stvarnosti

Visković (1983.) u svojoj zbirci eseja i kritika Mlada proza svrstava Goldsteinovu zbirku priča kvalitativno i stilski uz Čuića, Pavličića, Tribusona i ostale (1983., str. 10). Visković piše da književnici, koji na scenu stupaju 70-ih godina prošloga stoljeća, kroz svoju prozu komuniciraju antitetički o dominantnoj književnoj tradiciji koju zatječu. Od 20-ih godina prošloga stoljeća hrvatska je proza bila usmjerena »održavalački«, odnosno kritički prema društvu, a književnik je imao cilj biti »savješću društva« (1983., str. 11). Visković (1983., str. 10) kaže da je proza koju su zatekli Goldstein i ostali bila mimetična i usmjerena imitaciji stvarnosti, a protagonisti su uvijek bili u relaciji prema stvarnosti, čak i onda kad su bježali od nje. S druge strane, »mlada proza« svojim se jezikom i stilom smješta u potpuno fikcionalne okvire i nema nikakvu relaciju sa stvarnošću. Visković (1983., str. 11) piše da je krugovaška proza bila kritički nastrojena prema žanru socrealizma, a njihov je junak bio mladić koji se protivi vrijednostima prethodnih generacija: aktant se ne identificira s institucijama novog svijeta, već je prema njima antagonistički usmjeren. Novi elementi jesu ironična i kritička komunikacija, a namjesto društvenog aktivizma, prema Flakeru, stupa »evazijski odnos« (Visković, 1983., str. 11). Krugovaška proza odbacuje ruralnu i folklornu kulturu i nasuprot njoj afirmira urbanog čovjeka, odnosno mladića iz kvarta, odraslog uz masovne medije i jake procese globalizacije (naspram ruralne zatvorenosti). Stoga krugovaška proza nastavlja tradiciju društvenoangažirane književnosti i biva »savjest društva« (Visković, 1983., str. 11). Pa ipak, krugovaška proza jezično i stilski ne odudara previše od prethodnih generacija.

»Mlada proza« ne želi biti društveno angažirana ni mimetična. Generacije odrasle uz masovne medije sada su svjesne da mediji, pa tako ni književnost, nisu zrcala stvarnosti, već njezini konstruktori. Tako »mlada proza« ne teži imitaciji realnosti, već kreira svoju vlastitu realnost. Književnost na taj način »modelira svjetove paralelne stvarnosti, autonomne svjetove u kojima zakone određuje sam pisac. Književnost prestaje biti pozivom na mijenjanje stvarnosti, ona postaje pozivom na maštarenje« (Visković, 1983., str. 12). Jezik koji koristi »mlada proza« potpuno je novi, a tekstovi su pisani »u ključu«, odnosno njihovo značenje nije izravno spoznatljivo, već ga valja dekodirati. Visković piše da Pavličićev roman Lađa od vode sadrži programatsku ideju »mlade proze«, to jest da čitatelj treba sudjelovati u konstrukciji značenja, da svaki književni tekst treba promatrati kao svojevrsnu zagonetku koju treba dešifrirati (1983., str. 14).

Kod Goldsteina je pogotovo vidljiv specifičan pristup jeziku: on koristi arhaičan stil, aoriste i imperfekte, glagolske i sintaktičke strukture nalik onima biblijskima, izmičući time sadržaj i strukturu svojih priča iz konkretne sadašnjosti, istovremeno im dajući iluziju svevremenosti (Pavlovski, 1995.). Pavlovski (1995.) smatra da je uzrok »bijega« u fantastiku upravo u političkim okolnostima 70-ih godina prošloga stoljeća, jer se zbog medijske prezasićenosti konfliktima književnost nije htjela baviti dnevnopolitičkim temama. Pavlovski (1995., str. 129) piše kako je fokus prve generacije hrvatskih fantastičara upravo »traganje za novom stvarnošću, deriviranom, izmišljenom, konstruiranom ili metafizičkom, odnosno: bila je to u stvari potraga za ontološkim statusom jezika.« Mnogi kritičari nepovoljno ocjenjuju nove romane i zbirke priča u žanru fantastike, prepunjene simbolima i metaforama, koji su dotad bili odsutni iz hrvatske književnosti. Pavlovski (1995., str. 130) piše kako su prvi hrvatski fantastičari, predvođeni Goldsteinom, aktivno koristili postmodernistički pristup književnosti.

Svoj postmodernistički način pisanja oblikovali su na tragovima aktualnoga i modernoga filozofijskog svjetonazora što se teško probijao i naglašeno prešućivao, čak i europskim relacijama, jer je u njemu stolovao apsurd pojmljen kao spoj skepticizma, visokih etičkih načela i nade. Drugim riječima: u literarnom je kontekstu moguća sumnja u stvarnost kompenzirana nadom u jezik (Pavlovski, 1995., str. 130).

Manirizam i antitradicionalizam

Donat (1971.) piše da Goldsteinova zbirka priča ima mnogo manirističkih elemenata. Maniristička književnost ima tendenciju pretjerivanja (hiperbole) uz istovremenu maksimalnu redukciju izraza. Također, ona naizgled djeluje »jasno«, a zapravo je veoma nejasna; rečenice su šifrirane, a proces otkrivanja izaziva nelagodu (1971., str. 143).

Umjetne, tražene, uvijene, pretjerane i nedosegnute izražajne forme u međuzavisnosti su s problematičnim odnosom prema vlastitom JA, prema društvu i prema filozofskoj i religijskoj predaji konvencionalno mislećih »bien-pensants-a«. (Donat, 1971., str. 143)

Donat (1971., str. 143) piše kako je manirizam u europskoj kulturi sklon antitradicionalističkom i kritičkom pristupu vlastitoj tradiciji još od razdoblja prije rođenja Isusa. Nastaje ono što Donat naziva »kultom disharmoničnog« i »zakonitim zakonomjernim načinom antikonformističkog ponašanja«. »Liturgija manirizma« podrazumijeva kritički odmak prema mjerilima koje je postavila predaja. Donat (1971., str. 143) kaže da se manirizam odvija u tri osnovna smjera: on propituje mjerila »po sebi (für sich), radi sebe (um sich), izvan sebe (über sich)«. Riječ je zapravo o »pozitivnoj sumnji«, odnosno o teološko-antiklasičnom pristupu prema tradiciji i tradicionalnoj konstrukciji stvarnosti. Goldsteinova zbirka priča odlikuje se mnogim romanesknim elementima: premda međusobno odvojene, priče imaju zajedničku tematsko-stilsku nit. Likovi zauzimaju međusobno slične ili različite perspektive u odnosu na temu »dokolice«. Zbog specifičnoga gramatičkog stila, zbog kojeg je nerijetko teško odrediti na koju stranu se naslanja semantički označitelj, prema Donatu, kriptični stil Goldsteina djeluje gotovo kao borhesovska pjesma u prozi; ritam pripovijedanja je »neprirodan« i ukazuje na »visoku sintaksu Biblije« (Donat, 1971., str. 144). Donat piše kako se te priče naslanjaju na strukturu mita te vraćaju književnost svojem ishodištu.

Rečenica je Goldsteinu eliptična, zapletena i kao nedorečena. Otvorena je prema nečem što ne može ili ne želi obuhvatiti i tako stiže do brisanog prostora na kojem se uzdiže fata morgana mistifikacije i sofisterije. (Donat, 1971., str. 144)

Prema Donatu, Goldsteinova literarna argumentacija promišlja o »egzistencijalnom položaju čovjeka i to posredstvom literature (no istodobno nezavisno od bilo kakve veze s tradicijama nacionalne književnosti kojoj pripada)« (Donat, 1971., str. 145). Goldsteinova proza primjenjuje koncept suprotstavljanja ili kompariranja realne stvarnosti s onom imaginarnom. Metaforika fikcijske stvarnosti kroz tematsku dezintegraciju dovedena je u vezu s realnom stvarnošću, a dominiraju elementi groteske i ironije. Funkcija je groteske u traženju izgubljenih tragova smisla i sumnjanju u značenjsku »istrošenost« jezika (Pavlovski, 1995., str. 133). Potraga za »semantikom riječi i njihovom strategijom u dotada neistraženim diskursima« (Pavlovski, 1995., str. 132) značajna je problemska odrednica novog diskursa, koji je Goldstein uveo u hrvatsku prozu, a koja se dijeli na nekoliko različitih »spoznajno-oblikovnih varijanata«. Način Goldsteinove upotrebe jezika može označavati strah od nešifriranog, jednostavnog i trivijalnog značenja, egzistencijalni strah od percipiranog besmisla života; također može odbaciti mogućnost arbitrarnosti jezika i osuditi površnu komunikaciju lišenu dubljeg smisla (Pavlovski, 1995., str. 132).

Jezik kao instrument otkrivanja dubljih razina stvarnosti

Za suvremene hrvatske fantastičare, kao i za antičke i srednjovjekovne kabaliste, jezik je instrument otkrivanja dubljih razina spoznaje. Ono što biblijski interpretatori čine u antici i u srednjem vijeku, analizirajući hebrejski jezik Tore kroz kabalistička djela, Goldstein čini s hrvatskim jezikom, dekonstruirajući njegovu sintaksu, odbacujući jezičnu arbitrarnost, ukazujući na dubinsko značenje pojedinih riječi i odnosa između riječi, skriveno ispod površine jednostavnih priča. Upravo taj postupak identificira Branimir Donat u analizi zbirke priča Pamfilos. Svaka Goldsteinova rečenica potencijalno je višeznačna.

Donat svojom analizom pokazuje zavidnu razinu znanja o kabalističkoj književnosti, koja široj javnosti nije dovoljno poznata. Metatekstualnom analizom kabalistički tekstovi nastoje »otključati« kriptička značenja Biblije; međutim, i sami kabalistički tekstovi kriptički su i teški za razumijevanje. Stoga na mjesto jednoga zahtjevnog teksta dolazi još jedan zahtjevni tekst, čiji je sadržaj veoma reduciran, a naglasak je na formi slova. Pišući o Goldsteinu, Donat smatra da

(...) njega zanima neka vrsta retorike šutnje, eliptičnost aforizma čija nam je pouka nepoznata, slika kao znak kojem se zaboravilo značenje, on za nj predstavlja ključ za koji ne postoji druga brava osim izmišljene. (Donat, 1971., str. 145)

Prema Donatovim riječima, Pavao Pavličić i Nenad Šepić kasnije tematiziraju svrhovitost komunikacije u okvirima artificijelne stvarnosti, smještene u realne prostorne okvire. Tribuson koristi stilsko sredstvo poredbe, Klarić, Kvesić i Ugrešić humor i ironiju, a Čuić, Jelačić-Bužimski i Meršinjak sarkazam i grotesku. Pogotovo Tribuson koristi elemente neoplatonističke filozofije, praktične magije i ezoterije, prihvaćajući tezu o pismu kao metafizičkom sustavu znakova, koji se ne da racionalno operacionalizirati (Pavlovski, 1995., str. 133). Tribusonova priča Joamel alkemičar i vrijeme može se izdvojiti kao još jedan primjer teozofskog pristupa jeziku.

Vjerovao je da se jedina suštinska istinitosti svijeta očituje u pismu i alkemiji te da pismo i nije drugo doli alkemični proizvod. (Tribuson, 1972., str. 6)

Radnja Tribusonove Zavjere kartografa okreće se oko srednjovjekovnog progona Židova u Aragonu te osvete židovskih kartografa, koji ucrtavanjem nepostojećih planinskih prosjeka na kartu mijenjaju geografiju stvarnog svijeta. Pavličić koristi motiv entropije tajnih jezika u zbirci Lađa od vode (1972.), a priča pod nazivom Pismo što ga je Ivan Radak poslao iz sjeverne Italije svome prijatelju u naš grad (1972.) tematski se bavi pitanjem višeznačnosti tekstova, no jezik je pritom korišten na poprilično konvencionalan način. Tu je također Šepić sa svojim tekstom pod nazivom Riječ (1972.).

Nisam još posve siguran da li je bilo potrebno započeti s pisanjem sada kad me riječi plaše, kad se bojim zadržati ih u sebi, trudeći se zaboraviti ih što prije, želeći da nikada nisam govorio i nikada nisam saznao njihova značenja (...) strašit će me ako pomislim na njih – a ne mogu misliti drugačije nego riječima. (Šepić, 1972., str. 15)

Donat navodi da hrvatski fantastičari preuzimaju tematske motive kojima se bavio Goldstein, no nijedan ne dostiže toliku razinu kabalističke kriptičnosti u strukturi književnog teksta. Premda se mnogi fantastičari bave temama vezanim uz kriptografiju, jezične kodove, mogućnost komunikacije i ulogu jezika kao posrednika značenja, u svom pisanju većinom koriste konvencionalan, jednostavan i razumljiv jezik, nailazeći na veoma pozitivnu recepciju kod šire publike. U poeziji elemente kabalističke kriptičnosti uspješno će koristiti konkretisti, među kojima se ističe Branko Maleš (1979.) (Pavlovski, 1995., str. 123). U usporedbi hrvatskog fantastičara Goldsteina i srpskog fantastičara Filipa Davida, Donat zaključuje kako »David daje priče, a Goldstein t e k s t o v e« (1971., str. 145). Dok Filip David otvoreno (i nekriptički) piše o biblijskim motivima, Goldstein koristi biblijski kriptičku gramatiku.

Tkanje od tisuću niti

Donat (1971., str. 9) objašnjava da je uzrok slabe recepcije Goldsteinovih tekstova čitateljeva frustracija zbog nemogućnosti da se prodre do značenja skrivenog iza teksta. Upravo zbog te recepcijske zahtjevnosti, Goldsteinova proza ne dostiže širu popularnost, a tek rijetki uspijevaju prodrijeti kroz te mnogobrojne slojeve značenja. Donat je jedan od tih rijetkih čitatelja koji su uspješno identificirali sve biblijske i kabalističke elemente kod Goldsteina, raskrinkavajući pritom druge fantastične tekstove tog perioda kao nedovoljno zahtjevne.

Goldsteinovi protagonisti žive u kontradiktornom društvu koje se u jednom trenutku zalaže za neku ideju, a u drugom trenutku odustaju od nje. Fokus nije na radnji, već na pripovijedanju o događajima čija je svrha nepoznata čitatelju. Situaciju iz pripovijetki također nadopunjuje stvarni vanjski odnos između autora zbirke Goldsteina i njegova društva, nesposobnog primiti takvu prozu, koju Donat (1971., str. 146) naziva prozom povratne sprege, gdje akcija pisanja knjige dobiva svoj puni smisao tek kroz reakciju (publike).

Pred nama je tkanje od tisuću petlji, a tradicionalne čitače zanima samo osnovna nit priče. Rekli bismo crvena nit. Zbunjeni, jer ta nit neprestano iritirajuće titra pred njihovim očima tvoreći teksturu koja ničim vanjskim nije određena, zaboravljaju gledati tkanje, splet odnosa, traže ono čega više nema – pređu. (Donat, 1971., str. 146)

Donat, koji je u Pamfilosu vidio veliku književnu vrijednost, odmah je po izlasku knjige ustanovio da neće biti dobro primljena od strane stereotipnoga »praktičkog kritičara«, koji je navikao samo na mimezu u književnosti: »Naučivši se da književnost uvijek nešto oponaša, njega zanima to nešto i ništa drugo. Posljedice tog još uvijek dominantnog vjerovanja osjetit će na vlastitoj koži i Albert Goldstein«, ustanovio je točno Donat (1971., str. 147). Donat (1971.) zaključuje kako nažalost mnogi čitatelji žele slikovitu radnju, ilustraciju određenog sadržaja, a nesposobni su gledati u sam tekst. Donat smatra kako Goldsteinova zbirka na programatski način dovodi novi žanr u hrvatsku književnost, nastojeći naglasiti nužnost propitivanja stvarnosti, razmišljanja u cilju spoznavanja »gradivnih elemenata« kojima je stvorena stvarnost, odnosno jezika (Bernstein, 2010., str. 13).

Goldstein teži takvoj, novoj retorici čija se katarktična snaga krije u kabalističkoj eliptičnosti, u pripovjedačkom zamućaju, u konačnom vraćanju priče u njezino ishodište, tj. izreci čije nam značenje nije posve jasno (Donat, 1971., str. 143).

Goldsteinova metodologija pisanja reducira kompleksnost značenja koja nas okružuju, ukazujući na to da se i današnji kompleksni svijet na koncu preuzima strukturu mita. Današnje priče preuzimaju strukturu mitoloških priča, čija su značenja sekundarna. Donat (1971.) piše da je upravo taj mitološki okvir u suvremenoj hrvatskoj književnosti jedna vrsta »trajnog znaka«, koji istovremeno otkriva i skriva. Svako slovo, svaka riječ je znak. Uvijek je prisutna određena antiteza, napetost između označitelja i označenog. Znak je »označitelj«, ali on nije označeni, jer označeni egzistira u vanjskom svijetu. Znak istovremeno ukazuje na nešto što jest – ali i na nešto što nije. Na taj način Pamfilos ili pripovijesti dokonjaka prikazuje priče koje jesu, ali i nisu priče: one su prvenstveno tekstovi s vlastitom metatekstualnom perspektivom. Zbirka svoju svrhu ispunjava samim tekstom, ali i odnosom zbirke prema vanjskom svijetu. Ističući te elemente zbirke Pamfilos, Donat pokazuje kako Goldstein prenosi nedorečenost i nejasnost antičkoga hebrejskog teksta u moderni hrvatski književni svijet; on uspostavlja vezu između tradicionalnog i modernog, onog što jest i ono što nije (1971., str. 46).

Zaključak

Na primjeru analize Pamfilosa ovaj rad pokazuje kako Donat razotkriva biblijske elemente u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Donat ističe da jezična sintaksa često nadmašuje važnost sadržaja ili radnje priče: za njega je stvarnost previše kompleksna da bi mogla biti percipirana jezikom. Goldstein upotrebljava filozofijski pristup židovskih antičkih i srednjovjekovnih kabalista u okolnostima fantastične hrvatske književnosti. Dok su judeokršćanski religijski filozofi nastojali doprijeti do viših stvarnosti analizom gramatike hebrejskog jezika, Donat na sličan način analizira Goldsteinovo korištenje hrvatskog jezika, prihvaćajući misao o jeziku kao mediju između ljudskog i božanskog, viših i nižih stvarnosti, ali istovremeno ukazujući na nemogućnost apsolutne spoznaje. Budući da je jedini način percepcije stvarnosti upravo kroz jezik (a ne samo tjelesna osjetila), čovjek može dobiti tek maleni uvid u stvarnost, a velika slika mu izmiče.

Prema Donatu (1972.), Goldsteinova proza ukazuje na ono što »nije«, a ne na ono što »jest«: njezin je smisao u procesu dekodiranja smisla, u aktivnom angažiranju čitatelja i njegovoj potrazi za smislom, a ne u jednostavnom prijenosu određenog značenja. Pritom se iskazuje sumnja u mogućnost komunikacije i sumnja u jezik kao medij kojim se posreduje značenje. Donat ističe kako od samih početaka hrvatska fantastična proza želi potaknuti čitatelja na razmišljanje o jeziku kao primarnom mediju komunikacije. Hrvatska fantastična i distopijska proza stoga nije naslonjena na biblijsku tradiciju (samo) motivski, odnosno semantički, već prije svega gramatički, odnosno sintaktički.

Literatura

1. Bernstein, Charles, »Radical Jewish Culture / Secular Jewish Practice«, u: Miller, S. P. i Morris, D. (ur.), Radical Poetics and Secular Jewish Culture, The University of Alabama Press, Tuscaloosa, 2010., str. 12–17.

2. Donat, Branimir, »Stazama koje se raspliću i zapliću«, u: Donat, B., Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli, Nakladni zavod »Marko Marulić«, Split, 1971., str. 142–147.

3. Donat, Branimir, Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 157/II, prir. Velimir Visković, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.

4. Donat, Branimir, Astrolab za hrvatske borgesovce, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991., str. 206–225.

5. Goldstein, Albert, Pamfilos ili pripovijesti dokonjaka, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.

6. Maleš, Branko, »Mlada hrvatska proza u kontekstu poslijeratne prozne produkcije: predgovor panorami«, Republika, 35 (1979.) 5–6, str. 473–484.

7. McLuhan, Marshall, The medium is the message [1967.], u: Durham, M. G. i Kellner, D. M. (ur.), Media and Cultural Studies, Blackwell Publishing, 2009., str. 107–116.

8. Pavličić, Pavao, Lađa od vode, Centar za društvene aktivnosti omladine, Zagreb, 1972.

9. Pavlovski, Borislav, »Nova strategija riječi u hrvatskoj kratkoj prozi«, Fluminensia, 7 (1995.) 2, str. 123–140.

10. Pinterić, Neda, Poziv na basnoslovno putovanje: antologija fantastike u najmlađoj hrvatskoj prozi, Školska knjiga i Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba, Zagreb, 1972.

11. Šepić, Nenad, Majstori sreće, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1972.

12. Tribuson, Goran, Zavjera kartografa, Znanje i Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba, Zagreb, 1972.

13. Visković, Velimir, Mlada proza: eseji i kritike, Znanje, Zagreb, 1983.