Branimir Donat ili sjaj malenih i mizerija velikih

U eseju objavljenom 2003. na stranicama »Književne Republike«, Branimir Donat zapisao je i sljedeće retke: »Nikada me nije interesiralo samo ono što je poznato.« Teško je naći rečenicu koja na točniji ili izravniji način ilustrira intelektualni kredo tog književnog kritičara i književnog povjesničara kojeg su resile istraživačka strast, otvorenost i polemičnost, pisca koji nije robovao nikome i ničemu osim činjenicama. Dakako, obuhvatnost Donatove pozicije u našoj nacionalnoj književnosti ogledala se u njegovoj spremnosti da je verificira u najvažnijim dionicama (Krleža, Šoljan), u činjenici da je reagirao na trendove i recentne mode, kao što su u svoje vrijeme bili po njemu imenovani hrvatski borhesovci, u ogledima o stilističkoj kritici, konkretnoj poeziji, književnosti patchworka, humoru, kazališnoj avangardi, krimiću i koječemu drugome, pri čemu ne treba zanemariti njegov žurnalistički i prevoditeljski angažman (Guillaume Apollinaire, Raymond Radiguet, Alain Fournier), a pogotovo dugogodišnju uredničku karijeru koja je kulminirala u posljednjem poglavlju njegova života kad je vodio i uređivao svoju nakladničku kuću »Dora Krupićeva«. Od središta zbivanja, od onog što je u datom času bilo u fokusu intelektualne javnosti, od onog što je obilježavalo umjetničke trendove i što je svodivo na sintagmu duh vremena (esprit du temps), znatiželja ga je nezadrživo vodila prema rubu, tamo gdje je tlo nepoznato i gdje je svako traganje, pa i ono papirnato, izjednačeno s avanturom.

Tako je Donat uspostavljao balans između centralnog i perifernog, između onog što je kanonsko i onog što je alternativno ili anonimno, tretirajući ovo potonje kao arteške bunare ili, drugim riječima, tlo za svoja dubinska istraživanja. Možda je u tom kontekstu najuputnije apostrofirati ime Antuna Barca. U jednom ogledu, publiciranom 1944. u Viencu, Barac je doslovce zaključio: »Već je davno utvrđena činjenica da su za proučavanje književnih struja i književne atmosfere uvijek prikladniji maleni pisci koji primaju sva obilježja svoga vremena, negoli veliki, koji se tvoračkim osobinama svoga duha otimaju pečatu svoga doba i strše nad njim.« U eri u kojoj je Gutenbergova galaksija pala u sjenu digitalne i u kojoj je inflacija znanja svedena na pseudo znanje ili na kult amatera, kako je to u istoimenoj knjizi zaključio Andrew Keen, u doba u kojem Encyclopaediju Britannicu supstituira Wikipedija koju može uređivati svatko, ili nitko, kanonski pisci, kakav je u hrvatskoj književnosti Krleža, uistinu strše. Znatan dio svog opusa Donat je posvetio upravo malenim, iz ovih ili onih razloga zanemarenim i marginaliziranim piscima. Među njima su Ante Dukić, Andrija Radoslav Glavaš, Josip Hitrec, Ivan Hühn, Roland Jovanović Barolda, Josip Blažina Jožčenko, Jeronim Korner, Vinko Kos, Milivoj Magdić, Savić Marković Štedimlija, Marijan Mar(ž)ik, Ivan Mesner, Zlatko Milković, Marijan Mikac, Stjepan Tomislav Poglajen, Zvonimir Remeta, Dunja Robić, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mara Švel-Gamiršek, Aleksandar Zubak i drugi.

Količina naslova, raspon tema i imena kojima se u desetljećima svog književnokritičarskog i književnopovijesnog argatovanja bavio Donat zaziva pojam erosa. Dakako ne misli se tu na onu vrstu površnog shvaćanja tog pojma koje se prostire svijetom kao skrama, nego na eros kao model spoznaje, kako je u dijalogu »Simposyon« objašnjavao Platon. Po grčkom mudracu, filozofija je erotsko kretanje prema istini. Po Donatu, takav smisao imaju u krajnjoj liniji njegova istraživanja. Jednom zgodom Hrvoje Turković evocirao je godine svoga djetinjstva kad mu je majka kao najtežu kaznu zabranjivala odlazak u kino. Nije teško pretpostaviti koliko bolno djeluje zabrana, pogotovo u razdoblju inicijacije, kada se svaka senzacija, pozitivna i negativna, lijepi za dušu kao krpelj. Poslije svega, Turković je postao filmski kritičar i teoretičar, štoviše, dokazao se kao sveučilišni profesor i autor desetak knjiga na temu filmske umjetnosti. Iz pojednostavljene psihoanalitičke perspektive moglo bi se možda zaključiti da je manje postalo više, odnosno da je Turković svoju sudbinu identificirao s filmom upravo u mjeri u kojoj ga je pedagoška pedepsa njegove majke u tome zakidala. A u mladenačkim godinama, dok je studirao, Donatu se dogodilo nešto mnogo ozbiljnije od zabrane odlaska u kino. Njegova teško ukrotiva znatiželja tjerala ga je preko granica, fiktivnih i onih drugih, pa je zbog pripadnosti jednoj grupi, stigmatiziranoj kao nacionalističkoj, ali još više zbog kontakata s hrvatskim intelektualcima iz inozemstva i suradnje s Radio-Madridom, 1957. osuđen na godinu i pol dana zatvora. Je li baš zato postao književni istraživač i je li baš zbog toga velik dio svog opusa posvetio upravo onim piscima koji su iz ovih ili onih razloga bili marginalizirani, piscima koji su šikanirani, brisani iz povijesti i iz kolektivnog pamćenja (neki među njima bili su arestirani ili čak egzekutirani), pitanje je koje zahtijeva posebnu elaboraciju.

Naravno, nije Donat zanemarivao najvažnije protagoniste na književnoj sceni, naprotiv, uvijek je izravno sudjelovao u svim književnim zbivanjima, radeći paralelno na nekoliko razboja, što je značilo da je smišljao nove knjige, pripremao svoje monografije i antologije, ne ustručavajući se participirati u javnom životu i ne libeći se verbalnog šaketanja ni s onima koji su više nego sa silom argumenata raspolagali s argumentima sile i oficijelne društvene moći. Teško je ustanoviti kako se s onu stranu brave osjeća jedan uznik čiji stupanj krivice ili pravice podliježe zakonima, postojećim konvencijama, arbitarskim i arbitrarnim hirovima i čemu sve ne, ali put od odbacivanja svake vrste podčinjenosti do slobode nužno vodi od izolacije do odgovarajuće komunikacije. Samo oni koji slobodu shvaćaju kao kršenje idiotskih zabrana, otkrivaju korijene elementarnog morala koji se ne slama pred prisilom i koji se ni u času »historijske nužnosti« ne odriče željene punoće. Suverenost je moć da se ljudsko biće izdigne iznad zakonâ, koliko god oni (ne)opravdani bili! Takvu suverenost posjedovao je Donat, ne samo u svakodnevnom životu nego i u književnosti. Da nije, najveći dio onoga što je napisao ili što je ostavio za sobom, ne bi bilo drugo nego papirnata krama. Što je jednako važno, pohodeći u svojim traganjima znanstvene institute i bibliotečne arhive, ali isto tako birtije, bolnice i bukse, nikada nije manipulirao pozicijom žrtve koja vapi za kompenzacijom, svjestan one Nietzscheove opomene po kojoj povijest – pa onda i povijest književnosti – pripada samo najosjetljivijim umovima.

U našem provincijskom okruženju, zatravljenom komunizmom, a onda nacionalizmom, što se u krajnjoj instanci svodi na jedno te isto, Donat nije mogao biti tretiran drukčije nego kao enfant terrible, iako je njegova potreba da govori ono što znaju svi, ali hine da to ne vide ili ne znaju, proizašla iz duboko usađene građanske svijesti koja u servilnoj poslušnosti vidi idealnu pretpostavku za diktaturu s ovim ili onim ideologijskim predznakom. Kako je konstatirao politolog Giovanni Sartori, diktatorska je praktički svaka vlast koja kontrolira svoje podanike umjesto da oni kontroliraju ili suspendiraju tu istu vlast. Kao polazniku sveučilišta u Staroj Gradiški, gdje je poslije godinu i pol specijalizacije doktorirao na temu »Satrapija ili utopija«, Donatu je bilo jasno da sloboda nije jednom zasvagda definirana činjenica nego proces, egzistencijalni projekt u kojem pojedinac sudjeluje samo u onoj mjeri u kojoj je spreman na vlastiti ulog, na vlastiti rizik i u krajnjoj liniji na vlastitu žrtvu. Argumente za to prepoznao je u svojoj sudbini, a podjednako tako u literaturi kao njenom prirodnom ekstraktu. Uostalom, literatura: u »Zapisima iz mrtvog doma« Dostojevski je beletrizirao godine provedene u carskim kazamatama, Wildeova epistolarna proza »De profundis« nastala je za njegova dvogodišnjeg zatočeništva, na koje je osuđen zbog veze s lordom Alfredom Douglasom, ali i zbog drugih nepoćudnih djela svedenih na formulu »gross indecency«, u konfesionalnom tekstu »Moji zatvori«, objavljenom 1912. na stranicama »Obzora«, Matoš je rezolutno obznanio da bi između zatvorske i smrtne kazne radije odabrao ono drugo (»Prije svega izjavljujem da volim smrtnu kaznu od hapsa.«), Antonio Gramsci ostavio je svjedočanstvo o svom gotovo desetogodišnjem robovanju u Mussolinijevim ćuzama, »Jedan dan Ivana Denisoviča« temelji se na Solženjicinovim logorskim iskustvima, Jean Genet intenzivno je pisao o zatvorskom i podzemnom univerzumu u kojem je proveo velik dio svog vijeka, a Havelova »Pisma Olgi« nastala su za njegovih boravaka u komunističkim tamnicama.

Kao pisac koji je svojom vokacijom prije kritičar i esejist nego konvencionalni pripovjedač, Donat je svoju zatvorsku biografiju alternirao u sudbinama drugih pisaca koji su se našli izvan zakona, a samim tim i izvan službeno verificirane povijesti nacionalne književnosti. Koliko god mučno i mračno, zatvorsko iskustvo pokazalo se važnim jer je iza rešetaka shvatio koliko je tanka granica između pravde i krivde, a jednako tako granica između istine i laži ili činjenice i privida, a upravo ta granica, prispodobljena istodobno kao rub svijeta i rub vlastitog bića, jest nešto sa čime povjesničar mora računati. Bdjeti nad granicama znači bdjeti nad vlastitim mogućnostima, impregniranim humorom i osjećajem ljepote, koji pomažu da se oslobodimo bodljikavih žica, onih stvarnih ali i onih koje se roje u ljudskim glavama. Donat je to shvatio prije nego mnogi drugi, pa i nije slučajno da je jednu od svojih najvažnijih i najkarakterističnijih knjiga, objavljenu 2006. godine, nazvao doslovce »Usavršavanje pogrešaka«. Paradoksalno ali istinito, zatvor nije skršio Donata. Naprotiv, u svijetu brutalnih podjela na naše i vaše, na one koji žive unutar zakona i one koji su izvan njega, Donat je naučio da ne podilazi nikome, pa ni sebi samome. Na taj način stekao je slobodu ili, još točnije, stekao je pravo da istinu grune svakom u lice, neovisno o njegovu položaju i društvenom statusu. Premda je velik dio svoje profesionalne karijere posvetio veličini malenih, nikada mu nije bilo ni na kraj pameti da svojim projektilima cilja nezaštićene ili one koji su u indijskom kastinskom sustavu tretirani kao parije. Ako se već upuštao u verbalne ratove, koji mu s obzirom na njegov habitus i građanski etos nisu bili strani, vojevao je sa sebi ravnima, ali i hijerarhijski kudikamo moćnijima, riskirajući da u ozbiljnim godinama i u novim globaliziranim okolnostima ponavlja studij u Staroj Gradiški ili nekoj sličnoj visokoškolskoj ustanovi.

Dok je kao student zagrebačkog Filozofskog fakulteta boravio u zatvoru, u časopisu »Prisutnosti« tiskana su dva njegova eseja. Pod lažnim imenom objavili su ih njegovi prijatelji. Tako se začela jedna književna karijera u kojoj je glavnu ulogu imao pseudonim. Po povratku iz Stare Gradiške, u Zagrebu rođen i uredno kršten Tvrtko Zane postao je preko noći Branimir Donat: ime je posvojio od kneza Primorske Hrvatske, dok prezime, koje zaziva Sv. Donata, ili njegovu predromaničku crkvu u Zadru, simbolizira dar. Tako se dogodilo da je jedan od najvažnijih povjesničara novije hrvatske književnosti, koji je više od ičeg držao do autentičnosti, najznatniji dio svojih istraživanja ovjerio apokrifnim imenom. Pedantniji čitači tekstova otkrit će u njima poneku sitnicu iz njegove uzničke biografije, pri čemu valja imati na umu da te sitnice nemaju intonaciju samosažaljivog mučeništva nego su uvijek u funkciji potvrđivanja književnih činjenica. U knjizi »Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika«, objavljenoj 2007. godine, zatvorsko iskustvo Donat spominje u dvama slučajevima: pišući o Saviću Markoviću Štedimliji, zagrebačkom novinaru crnogorskih korijena, koji je deset godina proveo u ruskim gulazima, a onda je u komunističkoj Jugoslaviji zaradio još osam godina, te u ogledu o Zvonimiru Remeti, pripovjedaču koji je kao član ustaškog prijekog suda najprije osuđen na smrt, da bi mu kazna potom bila preinačena, premda je u zatvoru na koncu proveo više vremena nego što je to kaznom bilo predviđeno. Zašto je Donat baš u toj knjizi spominjao svoje tamnovanje u Staroj Gtradiški? Zato što je u hodnicima tog zatvora upoznao Savića Markovića Štedimliju, što je za njega bilo jednako lutrijskom dobitku, i zato što je na istome mjestu ćaskao s nekim svećenikom koji je bio blizak sa Zvonimirom Remetom.

Ne samo zbog naslova knjiga »Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika« zaziva film »Društvo mrtvih pjesnika« (Dead Poets Society, 1989) koji je režirao Peter Weir. Radnja se zbiva 1959. godine u internatu Welton Academy u Vermontu. U središtu zbivanja je John Keating, profesor engleskog jezika, koji potiče studente da misle svojom glavom. Umjesto da se fokusira na mehaničko zbrajanje podataka iz povijesti književnosti, Keating u svojim štićenicima potiče kreativno mišljenje i potrebu da svijet upijaju punim plućima. Osim što ih je podučavao u književnosti, učio ih je slobodi, a to je u ono doba – i ne samo u ono – bio teško oprostiv krimen. Nakon što je Neil Perry počinio samoubojstvo, uprava Welton Academy tražila je krivca za učeničku pobunu, a onda posredno i za taj nemio događaj. Naravno, pronašli su ga u profesoru Keatingu, s obrazloženjem da su njegove nekonvencionalne i takvoj školi neprimjerene metode dovele do kaosa, a onda i do Neilovog tragičnog kraja. Na jednoj strani Keating je izgubio, jer je ostao bez posla, ali je na drugoj dobio, pa i pobijedio, jer je mijenjajući način razmišljanja svojih štićenika, u nekoj mjeri promijenio i svijet. Nešto slično moglo bi se zaključiti i za Donatova filozofiju svedenu na Barčevu sintagmu veličina malenih. Na jednoj strani je vjerojatno izgubio, jer se lišio komfora koji pruža koracanje davno utabanim i provjerenim stazama, ali je na drugoj dobio jer je svojim istraživanjima, fiksiranim ponajprije u knjigama »Crni dossier« (1992), »Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike« (1998), »Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika« (1998) i »Središte na rubu« (2007), maloj hrvatskoj književnosti darovao ili donirao nove svjetove i drukčijim bojama osjenčane kontinente.

Komentirajući u »Središtu na rubu« slabo poznatu antologiju »Nesmireni zov – prijatelji, u pustoj zemlji«, Donat je upozorio da su u njoj najvećim dijelom zastupljeni pjesnici kršćanskog svjetonazora. I onda slijedi jedno od Donatu svojstvenih otkrića: pjesnicima spomenute antologije mentor je bio Stjepan Tomislav Poglajen, isusovac koji je uređivao časopis »Život«, a koristio se brojnim pseudonimima (father George, professeur Georges, Houyang, Kolaković), završivši za vrijeme Drugog svjetskog rata u izbjeglištvu u Slovačkoj i priključivši se poslije svega ni više ni manje nego Crvenoj armiji. Bio je fascinantna ličnost, nošen idejom laiciziranja Crkve i personalističkom filozofijom. Kako navodi Donat, gdje se događala povijest, tamo se događao i Poglajen. Unatoč tome, ili baš zbog toga, do danas je sveden na fusnotu. Što se (ne)poznatosti tiče, nije se bolje proveo ni Josip Hitrec, kasnije Joseph Georg Hitrec, koji je na književnu scenu kročio zbirkom »Lirika«, tiskanom 1932. u tercetu s Vladimirom Jurčićem i Ivanom Kovačićem koji se, ovaj potonji, u tim godinama još nije potpisivao kao Goran. Vladimir Jurčić (koji se koristio pseudonimima Đuro Vladičić, Teatralis, Rimid Alvčić-Rujev i Vej), stradao je 1945. kao žrtva komunističkog ressentimenta, dok se Hitrecov curriculum doima kao inačica pustolovnog romana, kakve je u zrelijim godinama pisao i sâm. Polovicom 1932. Josip Hitrec i Vladimir Filipović, novokantovac i profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, otputili su se u Indiju. Za razliku od Filipovića, koji se uskoro vratio u Zagreb i započeo uspješnu sveučilišnu karijeru, Hitrec je u Indiji ostao petnaestak godina. Nakon 1945. skrasio se u Sjedinjenim Državama, a već 1948. dobio je Harperovu nagradu za roman »Son of the Moon«. Prije nego što je promijenio ime i konvertirao na engleski jezik, pisao je novele i surađivao u hrvatskim revijama »Svijet« i »Skaut«. Njegov roman recenzirao je u »Hrvatskoj reviji« Antun Bonifačić, nalazeći bliskost između njegova glavnog junaka i Gjalskijevog »Radmilovića«.

Sve to nije bilo dovoljno kao povod za kakvo komparatističko istraživanje ili mogućnost da se roman jednog naturaliziranog Amerikanca, a zapravo našijenca, prevede na hrvatski jezik. U strategiju veličine malenih, ako ne i potpuno marginalnih imena, uklapa se Aleksandar Zubak, pisac opsežnog romana »Hitler contra Stalin«, koji je Donat etiketirao kao politički science fiction. Mistifikaciju vezanu za to ime uvećava podatak da je Aleksandar Kabuz objavio studiju »Rowire, najnovija forma literarnog stvaralaštva«, a ime tog autora također je prekriveno velom tajne, iako je Kabuz anagram prezimena Zubak. Donat se ne libi konstatirati da je posrijedi diletantsko štivo, simptomatično po dubini promašaja, ali i po autorovoj ambiciji da na literaran način sintetizira posljedice fašizma i komunizma, najrasprostranjenijih i najkobnijih ideologija novoga doba. Predstavljen kao sažetak triju većih romana, posredovan jezikom izvjestilaca (speakersa) koji simuliraju autentičnost, »Hitler contra Staljin« je megalomanski miš-maš, čija je ambicioznost u obrnuto proporcionalnom odnosu s piščevim talentom. Premda je svjestan da je roman sročen traljavim žurnalističkim stilom, neuvjerljivi i nekoherentan, Donata je golicala činjenica da je nepoznat, što ga na neki način čini važnijim ako ne i boljim nego što uistinu jest. Među takozvanim malim zvijezdama iz naše književne orbite Donat je posebno preferirao Ivana Hühna. U vrijeme Pavelićeve fašističke države Hühn je radio kao pročelnik Odjela za novinstvo, tisak i kulturne veze u Ministarstvu vanjskih poslova, godine 1943. postao je generalni konzul NDH U Beču, a poslije rata emigrirao je u Argentinu.

Po svemu sudeći, Donatu je najviše prirastao srcu zbog bliskosti s prozama Vjekoslava Majera i sklonosti humoru, osobito iskazane u romanu »Pustolovine Sebastijana Pikulice«. Za Hühnom je ostao i nedovršen roman »Zamagljeno sunce«. Esej o tom piscu i emigrantu tiskan je isprva u knjigama »Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike« te u »Društvu žrtvovanih hrvatskih pjesnika«, da bi se desetak godina kasnije po treći put našao i u »Središtu na rubu«. Nije se to dogodilo slučajno, ni iz razloga puke publikacije ili kvantifikacije; Donat je time htio naglasiti status »hodočasnika u labirintu« (kako glasi jedan od njegovih naslova), koji desetljećima istražuje hrvatsku književnost iz jedne naizgled periferne pozicije, svjestan da put od periferije vodi prema centru, i obrnuto, ali isto tako svjestan onoga što je u već citiranom tekstu iz 1944. konstatirao njegov prethodnik Antun Barac. Posebno mjesto u Donatovoj enciklopediji zaboravljenih, iz različitih razloga marginaliziranih i šikaniranih imena ima Dunja Robić. Na delikatnost njene biografije upućuju njena različita iz privatnih i profesionalnih razloga alternirajuća imena. Ta spisateljica i prevoditeljica rodila se kao Mira Košutić, kćerka političara Augusta Košutića i unuka supruge Stjepana Radića, Marije rođ. Dvořákove. Bila je profesionalna psihologinja i pedagoginja, nakon udaje postala je Mira Dupelj, a kao spisateljica, autorica dramskih tekstova i prevoditeljica koristila je pseudonim Dunja Robić. U mladosti je bila članica avangardne Družine mladih (Habunek, Ivšić, Škiljan), osim stihova i nekoliko proznih naslova (»Diitref ili kockanje za družinu«, »Bilo je i nije bilo«, »Septet«), napisala je dramu »Kamen i staklo«, a Radio-Zagreb emitirao je više njenih dramskih tekstova (»Childrens Corner«, »Zvonca«, »Crna mačka«, »Posljednja noć Matije Vlačića«). Potpisala je libreto za operu »Labinska vještica« Natka Devčića te za operu »Zlato Zadra«, balet »Heloti« i scenski oratorij »Hod po mukah Ambroza Matije Gupca zvanog Beg« Ive Brkanovića. Na hrvatski je prevodila Baudelairea, Prousta, Ionesca, Perraulta i Rilkea, na engleski je prevela Andrićev »Ex ponto«, a pohrvaćivala je isto tako libreta za opere, oratorije i mjuzikle Benjamina Brittena, Igora Stravinskog, Arthura Honeggera, Colea Portera i drugih. Pisala je i stihove za šlagere pod pseudonimom Alka Ruben. Konačno ili prije svega, ne treba ignorirati činjenicu da je bila profesionalna pedagoginja i psihologinja, da je u mladosti radila kao nastavnica glazbe, potom kao klinička pedagoginja u psihijatrijskoj bolnici »Vrapče« te da je njena zlosretna obiteljska sudbina na neki način korespondirala s njenom literarnom, u pseudonime kamufliranom sudbinom jer je široj publici ostala uglavnom nepoznata.

Ako je kontradikcija u prirodi sviju stvari, ako se život sastoji od suprotnosti, katkad bizarnih i nevjerojatnih, a katkad neočekivanih i teško objašnjivih, onda nije čudno da je takva bila i Donatova privatna i profesionalna putanja. Njen prvi dio pripada njegovim obiteljskim nastavljačima, drugi pripada povijesti hrvatske književnosti i povijesti opće moralnosti, tim više što je Donat iskazao benevolentnost prema sjaju malenih i strogost prema mizeriji velikih koji su tavorili u sjeni svoje hijerarhijom i društvenim statusom fiksirane moći. Kada je 1992. objavio »Crni dossier«, prezentirao ga je kao otvorenu knjigu, u krajnjoj liniji kao ekovsko »otvoreno djelo« koje implicira aktivnu interpretaciju nekog teksta ili, u ovom slučaju, pretpostavku da bi ga budućnost mogla upotpuniti i dopisati na način na koji to nisu bili u stanju ni od njega kršteni hrvatski borhesovci. Kada je svjedočio o »Hrvatskoj baladi« Krste Špoljara ili o Laušićevu romanu »Samostan«, kada je branio Šoljana ili bez straha polemizirao sa Stipom Šuvarom, kada je pisao o zbirci stihova »Courbette« Zvonka Kovača, o Milanu Milišiću i tolikim drugima, proskribiranim i kujoniranim kolegama, kada je skupljao materijale za svoj »Crni dossier«, bio je dovoljno mudar da shvati da se svijet vrti u krug, da povijesno ludilo mijenja formu, ali srž nikada i da nasušna potreba za vlašću, koja podrazumijeva i potrebu da se vlada ljudskim umom i ljudskim glavama (u doslovnom i prenesenom smislu), ni nakon rušenja Berlinskog zida i sloma komunizma kao globalnog projekta nije poprimila benignije oblike. Tko je i što je bio Tvrtko Zane ili Branimir Donat, ili jedno i drugo, ovisno o kutu gledanja, najbolje otkriva njegova ostavština. Kao abonent Stare Gradiške, koji je svoja uvjerenja platio uzništvom, nakon stvaranja samostalne Hrvatske Donat je svoju biografiju mogao itekako unovčiti. Nije mu to bilo ni na kraj pameti; u duhu stare i gotovo prezrene maksime koja podrazumijeva kritiku svega postojećega, ali isto tako u duhu pisca i intelektualca, svjesnog da sloboda nije jednom zasvagda cementirano stanje, on u svojoj građanskoj otvorenosti i moralnoj nepotkupljivosti nije štedio nikoga.

Zatvorsko iskustvo tek je jedno poglavlje u kojem je Donatova biografija usporediva s Matoševom. U polemičkom tekstu pod naslovom »Literarni drotićkar«, publiciranom 1911. u Steklišu, Matoš je izravnavao račune s Dragutinom Prohaskom. Ne samo da ih je izravnavao nego ih je debelo preplatio jer se u kolokvijalnom jeziku imenica drotićkar koristila kao pogrdna zamjenica za drotara ili loncokrpu, a tim zanatom bavili su se u onom vrijeme putujući Slovaci. Doduše, Prohaska je bio Hrvat koji se rodio u Osijeku, podrijetlo mu nije bilo slovačko nego češko, pod stare dane živio je u Pragu, gdje je i preminuo, ali Matoševe diskvalifikacije, nerijetko etničke, manje su bile u službi egzaktnosti ili fair playa, a mnogo više u funkciji polemičarski intoniranih efekata u čemu mu u njegovo doba, i možda ne samo u njegovo, nije bilo premca. U citiranom tekstu Matoš je udarao iznad pasa, ali i ispod pasa da bi svoj obračun završio tvrdnjom kako u literaturi nikada nije imao prijatelja, ali ih nikada nije ni trebao. Koliko je to točno, najlakše je dokazati njegovim odnosom prema Janku Veselinoviću. Kada se početkom listopada 1894. kao vojni dezerter zatekao u Beogradu, nije bio književno ime, niti je u tom gradu ikog poznavao. Zaposlio se u orkestru Narodnog pozorišta, u kojem je svirao violončelo, sa Simom Jovanovićem je održavao soareje za probranu publiku i surađivao u srpskim listovima. Sve to zahvaljujući Janku Veselinoviću kojeg je u jednom autobiografskom tekstu s razlogom nazvao svojim dobrotvorom i drugim ocem. Ali kad je taj isti Veselinović objavio roman »Hajduk Stanko«, nije ga nimalo štedio. S obzirom na sve što je učinio za Matoša, mnogi su držali da to nije korektno, ignorirajući pritom koliko su njegove kvalifikacije bile opravdane ili točne. S druge pak strane, Matoš je svoj stav branio tvrdnjom da u pitanjima književnosti sentimentima i familijarnosti nema mjesta. Taj stav iskazao je u polemici s Prohaskom, braneći ga konzekventno do kraja. Blizak mu je u tome bio i Donat, tim više što nije patio od potrebe da se bilo kome svidi. Pogotovo nije patio od takve potrebe, ako bi njegove riječi i njegova stajališta bila u očitoj diskrepanciji s vrijednošću stanovitog djela.

U »Usavršavanju pogrešaka«, rasprostrtom na petstotinjak stranica, odapinjao je strelice na sve strane. Prema političarima (Jure Radić, Vladimir Šeks, Franjo Tuđman, Gojko Šušak), prema književnim kolegama (Ivan Aralica, Slobodan Novak, Ranko Marinković), ali i svima drugima, karijeristima, konvertitima, sikofantima i denuncijantima, koji su pridonijeli da Hrvatska danas kotira tako kao što kotira. Veliki društveni i ideologijski potresi uvijek na površinu izbacuju talog. Pa iako mu nije bilo do toga da se ponaša kao baba vračara, ili da svijet gleda u obrnutoj šalici kave, u obračunavanju sa svim mogućim devijacijama i mistifikacijama Donat se legitimirao kao jedan od posljednjih Mohikanaca i posljednjih moralista. Izlišno je spominjati one mučne priče o Tuđmanovim knjigama koje su se na najvećem sajmu knjiga u Frankfurtu dijelile kao suveniri, o cijenama Šeksovih stanova, uspoređivanih s plaćama srednjoškolskih profesora, pobožnom ministru Juri Radiću, graditelju mostova kojem je još samo falila titula pontifeksa maksimusa, zaboravljenom rektoru zagrebačkog Sveučilišta Marijanu Šunjiću te filmskom redatelju i generalu Slobodan Praljku koji se u svom revanšističkom furoru nije libio Donata nazvati gadom. Ali Donat nije bio od onih koji misle da u vrednovanju javnog ponašanja pisci, samo zato što su pisci, zaslužuju status intaktnih brahmana, koji se u Indiji smatraju čuvarima religije, znanja i ritualne čistoće. Šjor Ranko Marinković još se nije bio otputio u Aheront, kad ga je taj usavršavatelj pogrešaka nemilosrdno oprao, objašnjavajući kako je pod stare dane, vjenčavajući se za vladajuću stranku, proigrao svoj ljudski dignitet. O Slobodanu Novaku kao pripovjedaču, podjednako kao i o Ranku Marinkoviću, ispisao je mnoge pohvalne retke, što ga nije spriječilo u zaključku da je autor »Izgubljenog zavičaja« i »Mirisa, zlata i tamjana« zaslužio bakalaureat političke nekompetentnosti, datirane još u vremenu u kojem je branio udbaškog likvidatora Lazu Vračarića i pojao himne Josipu Brozu.

S druge pak strane, Donat se pitao koliko je moralno to što su tako sjajni literarni tekstovi kao što su Marinkovićeva »Glorija« i Novakova »Badessa madre Antonia« napisani i publicirani u godinama Stepinčeva robijanja? Među piscima koji su bezrezervno prihvatili novi državni režim, koji se vrlo brzo pokazao kao stari, Aralica je imao status crvene krpe. Donat ne bi bio Donat da mu nije komplimentirao onda kada je to bilo najmanje poćudno, ali ga je strelicama gađao upravo u vrijeme kada je nekadašnji učitelj iz Promine kao Tuđmanov adlatus i advokat njegove bosanske politike bio na vrhuncu društvene moći. Izlišno je podsjećati na sve moguće demonstracije podrepaštva koje su u eri Tuđmanova trijumfalizma iskazivali njegovi literarni pobočnici. Među njima nije bio Donat. Uostalom, Araličinu knjigu »Što sam rekao o Bosni« usporedio je s džihadom, dok je »Četverored« proglasio romanom koji ni po čemu ne doseže razinu blajburške tragedije. Zašto je Donat pisao tako kako je pisao, beskompromisno, bespoštedno, beskrupulozno, bezrezervno, bezodvlačno i naizgled bezosjećajno? Zato što je znao da kao kirurg u svom delikatnom poslanju nema pravo na emocije, zato što je potrebu za slobodom platio zatvorom i zato što je bio svjestan da intelektualac više nije intelektualac u času kada univerzalna načela podređuje onim partikularnim i sebičnim, izdajući time svoj poziv i ideju svakog »nepraktičnog« morala. Još u 5. stoljeću prije Krista Sokrat je osuđivao životni stil koji se svodi na individualni komfor, a ignorira opće dobro. Nepodnošljiva lakoća permanentnog prilagođavanja svakoj kolektivnoj ideologiji i svakom ustaljenom i ustajalom poretku, najbolji je put prema propasti jedne zajednice i onih koji čine njen duhovni supstrat. A ideju o plemstvu duha, koja nadilazi puke granice prostora i vremena, malo je tko u hrvatskoj književnosti branio tako hrabro i konzekventno kao Branimir Donat.