Znanje pripovijedanja između lokalnog i univerzalnog, povijesnog i svevremenog

Predmnijevam da je mnogo čitateljica i čitatelja kojima će se doimati preuzetnim što u inicijalnu rečenicu ovoga osvrta stavljam pojam mímēsis vlastit antičkim grčkim filozofima, no s druge se strane prepuštam utemeljenoj i razložnoj nadi da će se hermetičnost početka otvoriti jasnoći nadolazećih uvida. Vrlo star i jedan od najutjecajnijih pojmova starogrčke poetike i estetike, mímēsis (μίμησις), ili pohrvaćeno mimeza, označuje oponašanje i odslikavanje, to jest nasljedovateljski i prikazivački odnos umjetnosti prema stvarnosti. Nedovoljno je poznata njegova etimologija iliti iskonoslovlje, ali nije prijeporno da se izraz javio nakon Homerovih epova te je u grčkih historičara, tragičara i liričara značio sliku ili oponašanje koga ili čega. Platon nije mnogo cijenio umjetnost, osporavajući joj političku i pedagošku vrijednost, i to upravo zbog njezine mimetičnosti. U dijalogu Država uz ostalo objašnjava da je umjetnost dvostruko udaljena od carstva vječnih ideja, koje su preslikane u predmetima stvarnosti, a umjetnost nam predočava preslike tih preslika ili sjene sjenâ.

Platonov učenik Aristotel u djelu Poetika preinačio je i prevrednovao razumijevanje mimeze: epsko pjesništvo jedna je od njezinih manifestacija, pri čemu pjesnička mimeza nije puko oponašanje prirode ili stvarnosti, nego iskazivanje njezine skrivene razvojne mogućnosti, odnosno prijelaza iz mogućnosti, možnosti ili potencijalnosti (grč. dýnamis) u čin, akt ili djelatnost (grč. enérgeia). Mimeza se u Aristotela postupno oslobađala onoga prikazivačkog i zadobivala sve više iskazivačkog te se otklonila od oponašanja i približila umjetničkomu stvaranju, odnosno sadržajima i zbiljnostima naznačenima pojmom poíēsis (ποίησις), koji ne smijemo usko razumijevati u današnjemu značenju poezije, nego znatno šire: kao tvorenje, ne samo umjetničko nego tvorenje općenito, pri čemu je zapravo riječ o aktivnosti pro-izvođenja određenoga čovjekova djela koje ima biti promatrano i razmotreno u sebi samome kao nešto dovršeno i samodostatno, neovisno o vrsti i stupnju podudaranja sa stvarnošću. Oponašanje je preobraženo u stvarateljsko zadovoljstvo prepoznavanja osadašnjene prisutnosti otprijašnjih doživljaja i događaja – često vrlo davnih, ali koji na osobit način i danas žive – čime neotklonjivo ulazimo u Aristotelovo shvaćanje bȋti ili esencije, grčki ousía, definicijski izražene imperfektom kao prošlim nesvršenim vremenom: bȋt je »ono što bijaše biti« (tò tí ên eînai).

Iznesene je uvide u ovome kontekstu uputno dovesti u vezu s prozom Ksavera Šandora Gjalskoga, koji u svojim djelima pokazuje da književnost ima biti ukorijenjena u zbilji, ali pri tome Gjalski posve aristotelovski smatra da ne smije biti puko oponašanje i odslikavanje, nego moralno i psihološko tumačenje osobne i kolektivne svijesti u čuvanju nestajućega svijeta (staroga zagorskog plemstva i njihovih dvoraca, seoskoga stanovništva i pripadnih im gospodarstava, onodobnih društvenih i političkih prilika), odnosno iščezloga lokalnog svijeta i njegova vremena, koji ipak ostaju prisutni u sjećanju i pripovijedanju, u pismima i na razglednicama, pri čemu su razglednice zapravo fotografije članova Gjalskijeve obitelji i njima bliskih veduta i pejzaža. Mogli bismo reći da su fotografije iliti svjetlopisi pravi i doslovni primjeri mimetičkog odslikavanja (namjerni moj pleonazam), ali su i znatno više od toga jer odolijevaju prolaznosti bivajući ukorijenjenima u tlu postojanosti svjedočeći o vremenu kojega više nema. Budući da nadživljuju stvarnost, od nje su postojaniji; a ako su od stvarnosti postojaniji, onda su i »stvarniji od stvarnosti«, rečeno stilskom figurom koja u napetosti združuje paradoks i hiperbolu. K tomu treba reći da je Gjalski književnost doživljavao i razumijevao ne samo kao osobnu pripovijest i izraz individualne samosvijesti nego znatno više od toga: njegova je književnost vrijedan primjer izražavanja modernih narativnih strategija u estetsko-etičkoj službi svojemu zavičaju i cijelome narodu (dugo je oscilirao između hrvatstva i jugoslavenstva te se, u posvemašnjoj razočaranosti zajedničkom državom i suočen s pronevjerenim idealima, naposljetku smirio u hrvatstvu).

Na kraju Gjalskijeva lirsko-impresionističkoga zapisa u kojemu priziva tradiciju i ugođajnost plemenitaškoga života u Hrvatskome zagorju, umjetničkoga zapisa naslovljena Pod starimi krovovi, nadaje se vrijednim citiranja Primjedba prevoditeljeva:

»Preveo sam rukopis, sadržavajući pripovijest o brezovičkom portretu, po mogućnosti doslovce – tek nešto sam morao promijeniti. A što se tiče istinitosti događaja, ustanovio sam poslije iz raznih listina, pisama i oporuke Gašparove, a ponajviše iz jedne tužbe kneza Blagaja protiv Batorića, da se je događaj zbilja zbio onako, kako se o njem pripovijeda. Pisac rukopisa također posebice ističe u primjedbi svojoj da je na temelju pisama sastavio povijest svoju.«

Iz te Gjalskijeve primjedbe jasno progovara težnja za povijesnom autentičnošću i faktografskom točnošću proznih tekstova, a u ovome se diskursu vrijednima pozornosti posebice iskazuju glagol pripovijedati te imenice povijest i pripovijest (pri-povijest). Naime, etimologija nam govori da se u njihovu korijenu nalazi praslavenski glagol *vĕdati, koji je dospio od *vědmь u značenju ‘vidjeti’, odnosno ‘znati’ (vȇm: ‘znam’), a još dublje indoeuropske veze vode nas do sanskrtske riječi veda koja znači ‘znanje’ ili, preciznije, ‘sveto znanje’.

Dakle, pripovijedanje jest posebno znanje, a znanje pripovijedanja u osobitome dosluhu (zašto ne i »dovidu«, da naznačimo tvorbenu povezanost s glagolima vidjeti i pripovijedati?), dosluhu i dovidu s Gjalskim i njegovim svijetom pokazuje suvremena književnica Jasna Balaško, koja je uz ostalo autorica projekta Ksaverova staza o edukacijskoj šetnici od Gredica do Piclja te projekta Kuća sjećanja na Balaškovom u Pavlovcu Zabočkom. Do Balaškove hiže često je dolazio Gjalski da bi se uz razgovor i vino družio s autoričinim predcima, čime je taj predio trajno dobio navlastit duh mjesta ili genium loci, a taj je genius loci (sada u nominativu) postao, u posve određenome smislu i pogledu, ugodno i voljeno mjesto ili locus amoenus. O tim i takvim mjestima, ali i onima manje ugodnima, govori knjiga pripovijedaka ili priča Jasne Balaško naslovljena Modra galica. Objelodanjena je 2025. u Humu na Sutli, a izdavač je Zagorski kraluš.

Knjiga sadržava trinaest pripovijedaka, razvrstanih na Ženske priče i Muške priče, a na kraju je pridodana monodrama Zadnja ura tuče, podnaslovljena Monodrama – razgovor sa smrću, sjećanje na proživljeno. Na početku pogovora, koji je napisala Magda Henok, čitamo da »ova zbirka jest zbirka uspomena i sjećanja na naš kraj, na Zagorje (posebno Gornju Stubicu i Oroslavje), na našu ostavštinu«. I u sljedećoj rečenici: »To je zbirka autoričina djetinjstva, njezinih sjećanja i uspomena na sva proljeća, na sve vrijeme provedeno s najbližima, s voljenima. Knjiga Modra galica ganut će svakoga tko još dandanas osjeća mirise i zvukove djetinjstva, koga veseli šum potoka i zelenilo u proljeće.«

Mirisima i zvukovima zasigurno valja pridružiti i okuse, posebice kolačâ koji poput kolačića madeleine iz Proustova ciklički strukturirana romana U traganju za izgubljenim vremenom pobuđuju senzorne impresije i vraćaju iščezla vremena, odvode u prošlost, sve do djetinjstva. No zapravo je istinitije reći da prošlost dovode u sadašnjost. »Kuhinja je ne samo obiteljska, nego je i pekarnica za razne kolače. Danas popodne spremit ću dizanicu od bučinog brašna. Nit je gibanica nit je kruh, ali je fina. Malo bučinog pekmeza po šniti pa da vidiš. / Ljudi vole moju pitu od čvaraka, bum ju danas za nas spekla«, čitamo u priči Jasne Balaško Bijela ruža, gdje autorica znalački niže glagole u prezentu, a našao se i futur, i to I. i II. (spremit ću, bum spekla), uz pomoć kojih pripovijeda o prošlosti. Takvi senzorni doživljaji, posredovani nehotičnim (involuntarnim) pamćenjem, razbijaju linearnost vremena i njegovu usmjerenost, pokazujući da prošlost nije nešto čega se samo prisjećamo, nego prošlost ponovno proživljavamo u sadašnjosti i unosimo je u budućnost.

U tim narativnim strategijama i postupcima posebice je važan jezik. Autorica pokazuje doista veliku vještinu dovođenja u susret, ispreplitanja i prožimanja hrvatskoga standardnog jezika i kajkavskog idioma Zaboka i okolice. Prisjetimo se da Martin Heidegger govoraše o jeziku da je »kuća bitka« (das Haus des Seins), a kada bismo tu Heideggerovu sintagmu preveli na hrvatski kao »hiža bitka«, tada bismo, u posve određenome smislu, uporabili vjerniji prijevod, više rekonstruktivan nego interpretativan, jer hrvatska i sveslavenska riječ hiža (npr. češki chyše, ruski хижа) srodna je njemačkomu Haus (k tome i engleskomu house, švedskomu hus i sl.) jer sve te riječi potječu od pradavne gotske hûs. Valja spomenuti i to da riječ hiža nalazimo u djelima Marka Marulića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića i drugih starih pisaca hrvatskih iz Dalmacije. Riječ hiža s deminutivom hižica ima prizvuk tople kajkavske zavičajnosti, ali ona je znatno više od toga, ostajući uvijek mjesna i prisna. Iako Jasna Balaško ne spominje izrijekom riječ zavičaj, ona ga nosi u sebi, doživljava i proživljava, živi ga intenzivno i intimistički. Dok sam čitao autoričine pripovijetke, zasjala mi je u sjećanju rečenica našega književnog barda Slobodana Novaka, koju je izrekao na sjednici Grada Raba u srpnju 1999., a ovdje ju ne navodim prema sjećanju, nego prepisujući iz knjige, doslovno:

»Srećom, naš jezik – za razliku od mnogih velikih svjetskih jezika, pa i nama najbližega, talijanskoga, koji poznaju samo pojam rodnoga mjesta, a nemaju riječ koja bi bila adekvat našemu zavičaju – srećom, kažem, mi imamo tu, u mojem slučaju spasonosnu riječ: zavičaj – jednu od najljepših, najizražajnijih, najsadržajnijih, emotivno nabijenih riječi hrvatskoga jezika« (S. Novak, Izjašnjavanja, Matica hrvatska, Zagreb, 2010., str. 396).

Na brojnim se mjestima u zavičajnim pripovijestima ili pričama književnice Jasne Balaško može razaznati brižno sazdano i odnjegovano znanje pripovijedanja, istančan osjećaj za povijesne prilike, društvene odnose i simboličke dimenzije stvarî postavljenih u situacije nametnute tegobnošću i izazovnošću života; pri čemu se lokalno ili zavičajno sinegdotski preslikava na posvudašnje i općevaljano, personalističko se zrcali u univerzalističkome, vitalističko se sublimira u simboličkome, materijalno u duhovnome. K tomu se harmonizira prikazivačko (mimetičko) i iskazivačko (ekspresivno). U narativnim tehnikama jasno je uočljivo i lako razaznatljivo suvereno vladanje izražajnim registrima, ekonomiziranje izraza u umijeću izbjegavanja suviška i oskudnosti, a posebice je važno da autorica sasvim vjerodostojno pokazuje kako se psihološki odnosi mogu kompozicijski pretočiti u živost pripovijedanja i njegovu istodobnu odmjerenost – i sve to izraženo ne samo standradnim jezikom nego i, još živopisnije, zavičajnim kajkavskim narječjem. O vjerodostojnosti, vještini i lakoći pripovijedanja izvrsno svjedoče paradigmatski ulomci iz pripovijesti Matìcina sjećanja: »Pri našoj hiži je navek bilo zima, majstora za gradnju peči nije bile. Bila je 1956. godina. Rat sme davno prešli, traktor je došel, a v hiži nam je i dalje bile zima.« I nakon desetak (ovdje izostavljenih) rečenica slijedi ovo:

»Moja sestra mi je saki božji den v rubec zamotala komad koruznega kruha da me drži do škole i nazaj. Nije bilo kak denes; ti deci daš jesti prije škole, a kad se vrneju, čeka ih čušpajz ili juha. I to je dobre, to je mene drage, same ti velim da za moje škole tak nije mogle biti. Si sme bili lačni; i mi iz Slanega Potoka i oni s Huma, ali najbolj su kruha bili željni deca z Hižakovca. Najsiromašnega sela v Gornje Stubice. Gda su me oni s Hižakovca videli s kruhom, skritom v rupcu, bežali bi pred me i pružili bi rukice pred me. Rukice, male, tak tenke i prozirne kožice bi držali skupa kak zdeličicu i prosili: Zdeličica meričica, ki mi da, njega Bog pomore, ki mi ne da, njega vuk poje! A kaj sam mogel? Navek sam im dal. Mi sme imeli male, ali ipak više nek mali prosci s Hižakovca.«

Pripovijest Matìcina sjećanja završava glagolom pripovijedati, a radnja koju označava povlači se pred tegobama, zahtjevima i diktatima života, ali samo do neke druge, skore prigode. Jer život je pripovijedanje:

»Starac je na tren stao govoriti. Glava se malo pognula prema stolu, a oči sklopile. Umoran od priče i sjećanja, pogledao je Marinu: Dete moje, odi doma, deca te čekaju. Bume drugi dan pak pripovedali.«

Nije se moguće osvrnuti na sve pripovijesti obuhvaćene ovom knjigom. Ali neka budu spomenute još dvije: Modra galica (koja je i naziv zbirke) gdje je riječ o mučnome iskustvu djevojčice koju je pokušao napastvovati njezin učitelj gitare: »Idući sat svojom je rukom obuhvatio moj torzo: Sad si ti moja gitara, ovako ti moraš milovati instrument kao što ja milujem tebe. Kimala sam glavom, mislila sam da razumijem: tijelo, gitara, vrat i milovanje«, te priča Coprnica o Jacinti, za koju se govorilo da je coprnica, a živjela je »u starom voćnjaku koji su svi u selu zaobilazili vjerujući da je uklet«. Coprnica završava ovim rečenicama:

»Ono proljeće kad nisu nikli zumbuli, susjedi su pokucali na vrata hiže v trnacu. Našli su Jacintu na podu ispred kreveta na kojem su bile poslagane njezine čašice, a iza otvorena škrinja s crnim lukovicama. Sad se pokazalo da tu nisu bili čisti posli; crna jaja su dokaz: Istina je, bila je coprnica!«

Naposljetku valja reći da se zbirka pripovijesti Modra galica odlikuje visokom literarnom kakvoćom te joj u ovome kritičkom osvrtu pridolazi jasno izrečena pohvala i zdušna preporuka potencijalnomu čitateljstvu. Spisateljica Jasna Balaško, po formalnoj naobrazbi profesorica povijesti, dobila je nekoliko književnih nagrada i priznanja, no uvjereno ustvrđujem da vrijednost njezinih književnih djela po svemu nadilazi lokalne okvire Hrvatskoga zagorja (i bilo koje lokalne okvire i međe) te nedvojbeno zavrjeđuje primjerenije i znatnije mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.