Zbogom i doskora

Tu negdje

Velik Ilarijev stan opremljen probranim komadima kineskog antiknog namještaja od ružina i kauri drva, s prostranim salonom, ispunjenim udobnim i pomalo izlizanim kožnatim Chesterfield foteljama davno dovučenim iz Hong Konga, slao je gostima poruku o dobrostojećem domaćinu upućenom u kinesku starinu i osobi navinutoj na život s poslugom. Velikom blagovaonicom dominirao je ovalni stol napravljen u indijskom rosewoodu pokriven svilenim organdijem. Urešen sedefastim intarzijama i okružen s dvanaest masivnih stolica, stol je ostavljao dojam poluslužbene prostorije, što i nije bilo daleko od istine, jer je ponekad služio i za »Bijeli stol« nakon ritualnog ložinskog rada. Dodatne stolice spletene od ratana, posložene uza zid, kvarile su dojam pomno osmišljene otmjenosti postviktorijanskog stila, ali su znatno povećale broj sjedećih mjesta.

Kad se blagovalo, veliki ukrasni stolnjak zamijenio bi se pamučnim, poškropljenim vinskim tragovima, voskom i zamrljanim tragovima pepela. Posluga je ostatke hrane odnosila u kuhinju i ta nevelika i slabo provjetrena prostorija, po običaju puna zamašćenih wokova, posuđa i zapaha ustajalosti, ispunjena vonjem zagorena ulja i češnjaka, bila je pod suverenom vlašću kineskog kuhara i pospane kućne posluge. Kuhinja se temeljito čistila i dovodila u kakav-takav red samo kad bi nekoliko puta godišnje na Ilarijevu zamolbu restoran »Thula« ustupio svog šefa kuhinje Gianfranca. Venecijanac nije volio kineski nered u kuhinji i najprije bi s pomoćnim kuharima iz »Thule« počistio kuhinju i stvari doveo u red, a tek potom nam spremio jetra alla veneziana ili Bigoli in salsa. Sve je to bistrim okom čovjeka od osobita Ilarijeva povjerenja nadgledao sveprisutan Xiu, šutljivi sluga mnogih gospodara.

U produžetku salona smjestila se Ilarijeva radna soba »obložena« fotografijama s njegovih putovanja svijetom i susreta s čuvenim političarima. Tri police prepune knjiga i dvije Tiffany stolne lampe trebale su u svakom trenutku potvrditi Ilarijev status svjetskog putnika i osobu istančanog ukusa. Prije svega nedvosmisleno prikazati Ilarija načitanog globalnog globtrotera i intelektualca pustolovnog duha.

Beskrajno mu imponira čuti takve i slične komplimente, no i manje iskusnom oku ne promiče da se radi o dobro osmišljenoj i još bolje sređenoj scenografiji piščeva curriculuma: intimnom prostoru umnika dovršenom s nešto skrolova klasičnog kineskog slikarstva i antiknim porculanom. U spavaću sobu nisam nikad zavirio, bili su to neki drugi ljudi. Htjeli su znati ima li soba videonadzor i kako je izveden. Kao da je u prekrajanju ogromnog stana njegova spavaća soba izbačena i pretvorena u skrivnik, ili je možda doista istina da naš domaćin spava u manjem stanu odmah do, na krevetu i madracu dovučenom iz Italije, odvojen od svega što Kina nudi ili oduzima, a na zidu ponad postelje visi Lenjinova fotografija?

Koliko god se stanovanje u ogromnom stanu smještenom na prvom katu u luksuznoj četverokatnici Yean Gua za diplomatsko osoblje, odmah do velikog kolnog ulaza čuvanog dugim cijevima, smatralo gestom velike dobrodošlice, ipak to nije bilo najbolje što je službeni Peking dodjeljivao onomu koga doista smatra zaslužnim prijateljem i političkim istomišljenikom, onomu na koga još itekako računa. Smjestivši ga na pristojnu adresu namijenjenu visokom diplomatskom osoblju, kineski mu je domaćin dao do znanja da je važan i da Narodna Republika Kina računa s njim, kao što računa na sve zapadnjake koji shvaćaju i podupiru komunizam u marksističkoj redakturi velikog Mao Zedonga. Mandarinska pragma i ovaj je put znala što radi i kako treba tretirati partijske simpatizere. Istom zahvalnošću računa s njim kao što je nekad računala i s njegovim mentorom, neprežaljenim Curziom Malaparteom. No pekinške rezidencijalne vile u gradskim parkovima i privilegiranoj periferiji velegrada ostale su ipak namijenjene malobrojnima od kojih Kina najviše očekuje aktivnu potporu. No ta ga privilegirana čast stanovanja nije dopala. Zaslužnim, ali ocvalim, kineskim simpatizerima s imperijalističkog zapada stan u boljoj diplomatskoj zgradi smatrao se dostatnom nagradom i statusnim simbolom kineskog prijatelja, ali i zalogom budućih usluga.

* * *

I u najžalosnijim razdobljima katastrofalnih gospodarskih katastrofa novije kineske prošlosti taj imperijalni kineski pogled ostao je sažaljivo uprt prema svjetskoj budućnosti. I kad se valjalo u prašini svjetskog zapećka, u očima Kineza Središnje Carstvo ostalo je mitski veliko i nedodirljivo; cijeli svijet, sve na svijetu i svi drugi narodi, ostali su samo civilizacijske mrlje na obzoru carskih granica. Vjera u neiscrpnu mnogoljudnost i ključnu ulogu Kine u novom geopolitičkom preslagivanju čovječanstva nije nikad ishlapila. Ozračje oskudice i siromaštva u nedavnoj prošlosti nije obeshrabrilo milijunske mase; privid drugarske ravnopravnosti kovao je nacionalni ponos pretvoren u prkos, a katastrofalni politički i gospodarski potezi Partije pripisivani su vanjskim neprijateljima i unutarnjim saboterima. Svemu usprkos, pogotovo nakon ovladavanja atomskim oružjem i stalnim članstvom u Vijeću sigurnosti nakon 1972., kinesko komunističko carstvo žudjelo je za vodećom ulogom u globalizacijom zahvaćenom svijetu.

I doista, vremena su pokazala da je u globalističkim procesima koncem 20. stoljeća Kina dobro procijenila svoju poziciju dominantnog svjetskog proizvođača da bi u drugom poluvremenu globalističke utakmice sebe prepoznala i kao svjetskog potrošača planetarne veličine. Svjesna svog potencijala i puna carske samodopadnosti u najužem krugu partijskih seniora imenovala je svoje komunističke prinčeve iz komunističke kamarile »viđenih partijskih obitelji« i jurnula prema brutalnom potrošačkom društvu ne shvaćajući da imperij i njegove kaste ne prihvaćaju ni potrošačku jednakost ni deklarativnu političku ravnopravnost. Stoga su komunistički mandarini prvog revolucionarnog ešalona najprije zanijekali kaste i brutalno potaracali prošlost, da bi uskoro mlađi mandarinsko-komunistički naraštaji priznali i blagoslovili odabrane kao novu kastu prozvavši ih »jednakijima«.

Sada sve moćnija i ambicioznija Kina, ta lenska gospodarica Dalekog istoka, zahtijeva od svojih trgovačkih vazala prosternaciju i skrušenu podložnost. U Hong Kongu raste nervoza, pojačava se nemir i strah od kineskih zakona. Malo tko vjeruje u jednu državu i dva gospodarska sustava nakon aneksije 1997. godine. Kina sve više uživa u carskom ceremonijalnom protokolu i ritmu od devet ponavljanja, dok svoje podaničke mase tlači do robovske izdržljivosti istim načinom kao kad je nekad podizala čuveni obrambeni zid. Plaši se Kina pobuna nekad gladnih i poniženih, a sutra već razmaženih i obijesnih ovisnika o visokom životnom standardu. Privatno vlasništvo i agrarna reforma opasne su opsesije poniženih masa pa se i u najrigidnijim razdobljima Carstva tu tek nešto malo popuštalo. Carska prezriva ravnodušnost prema gomili, pa i ova nakaradna »drugarska«, nije nikad zazirala od najpogubnije rigidnosti prema podaništvu, ali se istodobno čuvala ustanaka obespravljenih i gladnih. Upravo one milijunske gomile što se mjesecima pred našim očima valjala pekinškim ulicama prije krvoprolića na Trgu nebeskog mira. Samo je plotun bojevog streljiva mogao nadjačati uličnu grmljavinu nezadovoljnika. A onda je muk zavladao pekinškim ulicama. Kina bez pobuna i ustanaka, bez čišćenja krvi, teško bi preživjela tisućljeća Zmajeva prijestolja.

Purpur »crvenih knjižica«

Male »crvene knjižice«, taj katekizam maoizma, nisam prvi put vidio u Narodnoj Republici Kini, njihovoj postojbini, ili u staretinarnicama Londona. Bilo je to mnogo bliže: u mom najbližem inozemnom susjedstvu, naime Trstu ranih sedamdesetih kad je pomodna talijanska studentarija i dokona gradska mladež, diskretno vođena rukom talijanske Komunističke partije, bučno prosvjedovala i mahala sićušnim crvenim knjižicama skandirajući: Mao-Zedong, Ho-Shi-Min! Mao-Zedong, Ho-Ši-Min... Povod uličnih demonstracija bilo je pojačano američko bombardiranje Sjevernog Vijetnama. Prosvjed je trebao biti posve spontan i neobavezan u dobroj maniri talijanskog ležernog eurokomunizma; antiamerički svakako, no na koncu se bučni revolt sveo na zakrčene ulice pune zvižduka i urlika. Meni je sve to sličilo na dobru zabavu i bezrazložno ometanje gustog gradskog prometa.

Tog sam se proljetnog dana umornih nogu i opkoljen torbama odmarao na terasi kavane »Rex« i nisam do kraja razumio kako će to Maova »crvena knjižica« i bučna ulična povorka srušiti američke bombardere i osloboditi vijetnamsko nebo, na bilo koji način pomoći borcima Sjevernog Vijetnama. Nisu to znali ni grlati buntovnici, ali su makar dali oduška svom prkosu i prošetali se gradom kao njegovi gospodari. Tršćansko kasno popodne poprimilo je rumene i žute tonove prvog mraka, a mene je ipak više od svega brinula jugoslavenska carina i hoću li imati dovoljno novaca i strpljenja, ako na Kozini stvari krenu krivim smjerom.

Kad sam drugi put ugledao »crvene knjižice«, u pestima ih više nisu držali vatreni demonstranti. Ta obmanuta europska mladost već se bila okrenula drugim političkim pomodnostima, roditeljstvu i stjecanju novca kao i njihovi roditelji prije njih. Nitko više nije mahao i prijetio američkim vojnim zrakoplovima »crvenim knjižicama« nego su nehajno ostavljene i prašnjave ležale u košarama po pekinškim staretinarnicama i čekale da ih netko od znatiželjnika uzme u ruku i kupi za kovani sitniš. Onako bez stisnute pesnice i urlika golobrade mladeži izgledale su izgubljeno i bezopasno, skoro pa nevino. Zapravo, sve je u tim sajmišnim antikvarijatima na neki način invalidno i prepušteno žrvnjima vremena, u potrazi za novim gospodarom i sretnim udomljenjem. Odbačeno poprima sliku suvenirne nevinosti i vješti trgovci s time računaju, a mušterije svojoj mladosti kupuju probrane ukrase. Ono što im je davno promaknulo ili se dosad nisu usudili poželjeti. Odveć su se stidjeli svoje ambicije da iskupe ili makar nesvakidašnjim suvenirom uljepšaju svoju prošlost. Sada ih je velika udaljenost od svog zavičaja ohrabrila da sebi napišu novu, poboljšanu biografiju.

* * *

Prašnjave i neuredne pekinške staretinarnice neupadljivo čuvaju mnoštvo simbola, znakovlja i regalija negdašnjih razdoblja jednog te istog komada vremena: podjednako dojučerašnje partijske parole i zaboravljene predmete iz carskih razdoblja. Trguje se na običnim štandovima prenatrpanim stvarima na raširenoj ponjavi ili po mračnim izbama bez prave adrese. Svaki je prostor jednako dobar za sajmišno trgovanje i običnu znatiželju. Nekad zastrašujuće znakovlje, moćni simboli, relikvije i njihove sada već turističke izvedbe pod prstima zanesenjaka i turista izgledaju jadno i nemoćno, kao odbačene igračke. Nedostaju ljudi koji su ih s ponosom nosili i strašću prigrlili. Teško je zamisliti moć koju su negda te insignije posjedovale i kojim su se zaslugama i uz kakvu okrutnost stjecale. Donekle sortirane po veličini, »crvene knjižice« zajedno s limenim bedževima predsjednika Maoa, pospano čekaju mušteriju. Trgovci samo prstima upiru u njih, smijulje se i nerado ih uzimaju u ruke. Primjerci oštećenih korica nehajno su pobacani u košare zajedno s kopijama tradicionalnih amuleta iz kineskih provincija i »širih svekineskih prostranstva«. Nekad nedodirljiva partijska pravovjernost i osuđeno praznovjerje kineske tradicije u istoj košari čekaju dodir znatiželjnih kupčevih prstiju.

Nađe se posve novih knjižica, cvrče kad se stranice provuku kroz prste. Ili su možda jedva prelistane, zbog kontrole? Druge su pohabane, neke čak podcrtavane, nadopisivane po rubovima sitnim znakovima. Poslije političke eliminacije »Četveročlane bande« i nakon što je Deng Xiaoping obnovio kinesku pragmatičnost prispodobivši crnim i bijelim mačkama, izgubila im se čudotvorna moć zastrašivanja i preko noći su postale nepoželjna roba. Napuštene, islužene, za neko vrijeme ideološki odbačene i potrošene, ali nikad službeno prezrene ili zabranjene, završile su u zatrpanim staretinarnicama kao crkotina »kulturne revolucije«. Sada ih gledaju umorni pogledi stranaca i listaju nespretne ruke znatiželjnika. U pohabanim seoskim košarama spletenim od pruća, odbačene kao giljotinirane glave, nekad vrlo žive i neugodno moćne, opake i nemilosrdne, postale su tek turistički kuriozitet i neobičan suvenir kineskog 20. stoljeća. Sjeća li se više itko njihova tvorca, Lin Biaoa, njegova životopisa ili pokojeg ubojitog citata iz utrobe džepne knjižice punog naslova Citati predsjedavajućeg: Mao Zedonga ili makar pamti nešto od krvoločnih povika s kojima je počela »kulturna revolucija«?

Usprkos osudi donesenoj na šestoj plenarnoj sjednici 1981. za Kineze ostaje velik i nezamjenjiv chairman Mao, mitski stvaran koliko i Žuti Car. Njegova slika označava mjesto na Tien An Menu, sȃmo ishodište s kojeg je 1949. Mao proglasio Narodnu Republiku Kinu. Trg je legendarni uterus i moguća grobnica kineske države, grobni kamen negdanjeg i pupak budućeg Središnjeg Carstva. Padne li portret, pada i suvremena Kina. U sjećanju nacije ostaje neizbrisiv prizor na kliktanje kad je obnovljena kineska država, ali i na jauk satranih demonstranata nakon tienanmenškog krvoprolića ovog proljeća.

Posljednjih nekoliko mjeseci pristup Trgu i službeno je ograničen. Sada njegovim nebom brode strogo kontrolirani papirnati zmajevi, a Internacionala i Istok je crven širi se iz moćnih zvučnika. Vojnici presvučeni u civilno smiju se širokim osmijehom i rado se fotografiraju, dok čvrsti vojnički korak počasne ophodnje opominje i poručuje da se još dosta toga ima zbiti na granitnim pločama Trga nebeskog mira. Uprizorenje idile postaje državotvorni ritual i slikovnica nove, a poslije krvoprolića na ovom trgu, još novije nama nepoznate Kine. Ta uvježbana scenografija idealnog društva savršene države u nezamislivo velikim brojkama treba iskupiti milijunske žrtve dugih i još dužih marševa, uplitanje u Korejski i Vijetnamski rat; okajati katastrofalni Veliki skok naprijed u pandemijsku glad, oružane čarke sa Sovjetima na rijeci Amur, devastirajuću »kulturnu revoluciju« i milijune smrti na kažnjeničkim rižinim poljima. Sličan distopijski obrazac komunističke idile kao u Pjongjangu: sve unedogled poravnato, sterilno bez i trunke dvojbe u posluženu zbilju, bez imalo sumnje u prizor, ikakve sućuti za onog tko se ne uklapa ili posumnja. Nedavni državotvorni zločin gušenja »kontrarevolucije« na ovom istom Trgu nebeskog mira polako odlazi u arhivsko pamćenje i ne spominje se. Kinezi na svaki način priječe sjećanje na noć kad je narodna vlast pucala na nenaoružane podanike. Srde se na svaki spomen i zlopamte. Oni isti koji su nas strance prije krvoprolića molili da podržimo njihovu bitku za demokratske slobode i građansko društvo, drže udaljenost i govore rječitom šutnjom. I mi šutimo, naša je podrška bila pomodarska.

Griješilo se nemilosrdno u milijunima slomljenih i preodgojenih, ali majka Partija ostaje jedini tumač Revolucije; bezgrešna u svemu što je činila, velikodušna prema odanima i nimalo velikodušna prema izdajicama. Kojeg li je roda Partija u kineskom jeziku? Sunce je u starih indoeuropskih jezika počesto ženskog roda; ovo nisu Indoeuropljani i zato se samo uljuđeno uvažavamo, kimamo glavom i sve teže razumijemo. Vjerojatno neutralnog, jer nemaju gramatički rod, ali Partiju oslovljavaju s »ovo« i »to«. I ako »ono« napišemo velikim prvim slovom, pali smo sudbini u zagrljaj. »Ono« postaje mitski Dao što prethodi rođenju Neba i Zemlje: bezuvjetna samoniklost i bezdan svih tajni.

Ideološka otvrdnulost najokrutniji je presuditelj i egzekutor neposlušnog glasačkog roblja. Moji kolege rođeni i odgojeni u zemljama parlamentarne demokracije, obrazovani na ponajboljim anglosaksonskim sveučilištima, to jedva razumiju. Idealiziranje demokracije lako se izliže, postaje neuvjerljivo i pretvori se u kartonske kulise. Misle da umišljam i pretjerujem, a sebi uzimam pravo na geopolitičko proroštvo jer dolazim iz države realsocijalizma. Ne shvaćaju zavodljivost lažne komunističke jednakosti, drugarsko podvrgavanje, neprestanu izdaju i kanibalizam unutar Partije. Prije nego stignu u Kinu, čitaju izvješća osoba koje konzumiraju već pripremljenu istinu o Revoluciji, njezinoj slobodi i jednakosti. Zaslijepljeni idealom demokracije samo ponekad progledaju, shvate obmanu i odmahuju glavom. Moskva, Pjongjang, Peking, Havana... tamo gdje se maše samo jednom knjižicom u kojoj je sadržana sva istina o svijetu i čovječanstvu, ništa dobro neće preživjeti. Ono što preživi postaje roba s greškom.

‒ Demokracija nema alternative, čak i ovdje na Dalekom istoku – zamišljeno bi mrmljao Henry pomalo nesiguran kao da svjedoči pred nevidljivom porotom – nismo li japanskoj carevini nametnuli demokraciju?

‒ Ne, samo ste političkoj sceni okorjelog carstva dodijelili parlamentarne uloge, prethodno pokazavši da kauboji pamte i ne praštaju pa ste ih počastili s dvije bombe. Car je vaš podanik, nedodirljiv, ali na kratkom povodcu.

‒ Vratili smo dostojanstvo poraženom i poniženom Japanu...

‒ Ne, nego kontrolu nad Pacifikom.

‒ I stvorili svojevrsno dvovlašće, Car je postao samo dio ceremonije, a političkim strankama i Parlamentu stavili ste žvale i po potrebi ih zatezati, zar ne? Ali o tome drugom zgodom. Demokracija može biti lijek ili otrov ovisi o mjeri... razmisli, prijatelju.

I tada sam prvi put čuo Henryja s drukčijom istinom u ustima i shvatio koliko je truda uložio da bi svjedočio osobno uvjerenje u nepogrešivost demokratskih načela i samo se na trenutak preda mnom odrekao maske uzoritog demokrata. Nikad ni prije ni poslije nisam osjetio taj trzaj iskrenosti iskusnog terenskog operativca. Da bi mi skrenuo pozornost koliko sam u zabludi i podložan taštini, u trenutku jednog običnog razgovora popustio je srast obrazine i Henryjeva lica.

Nacije i djeca rađaju se u boli. Novo ne ide bez krvavih povoja. Tu okrutnost i bol malo tko poslije spominje, jer kad utišaju počasne topovske salve, tuga se pretvara u prkos i rođeno je »Ono« što će se braniti rijekama napaćene krvi. Pretvorena u junaštvo, slijepa ustrajnost postaje nerazoriva odanost, temelj ideološkog i državnog nasilništva. Pamfleti, himne i tvrde koračnice najbolje posiju zaborav i zavedu mladost novim koračnicama juriša.

Revolucija je klasno dokinula kastinsko Zmajevo carstvo, za trenutak prebrisala tradiciju drevnih kozmologija i dvorskih rituala, a ipak nije odoljela iskušenju i dragocjenom teretu štovanja predaka. Stvorila je fanatičan i strahovladan Maov »kult« nebeskog sina i kineskog praroditelja kakav ni svi kineski carevi do tada nisu uživali. Još je ranih četrdesetih godina Mao Zedong slavljen kao Crveno Sunce, donositelj života, ili Veliki kormilar i izbavitelj unesrećenih, a onda se novi radikalni dogmatizam ukorijenio uživajući plodove nikad zaboravljene pokornosti carskim moćima. Ambicija da cijelu Kinu napuni sobom konačno mu se isplatila, a kad je osjetio da visoki partijski dužnosnici kamarilskim spletkama i generalskim nametanjem autoriteta potkradaju njegov sjaj, dok sovjetski revizionizam uzima sve više maha, bila je dostatna samo jedna njegova riječ. Možda tek usputna insinuacija između dvojice, usputni uzdah ili nejasno odvagnuta misao o neprijateljstvu unutar vlastitih partijskih redova. I dovoljno (!), jedna obična crvena traka na nadlaktici postala je znak i prava insignija straha za sve koji nisu iskreno zahvalno prihvatili svemoćnu Maovu nepogrešivost i nemilosrdno sječivo »kulturne revolucije« kao lijek ideološkog posrnuća. Isto kao i njegovi carski predšasnici, Mao se vješto odvojio od ljudi, udaljio i od negdašnjih najbližih, ali ipak isluženih suradnika. Činio je sve kako bi smišljenom carskom osamom na sebe, bez svjedoka, primio svu vlast Nebeskog prijestolja. Doživio je samoniklost i postao »Zhen ren«, izvorni čovjek.

Kineska vlast oduvijek je znala koliku moć nebesnici imaju nad podanicima, zato su štovali cara kao Nebeskog namjesnika na zemlji i njegovu volju kao naravni zakon. Pokoravali se vladaru neba zatočenom u smrtnom tijelu i pratili koliko vješto upravlja prirodnim silama. Marksistička ideologija i carski protokol nisu se prepoznali i sljubili u prvima danima revolucionarne Kine; trebalo je neko vrijeme utihe, a onda su novi gospodari, sȃm Mao Zedong, shvatili da samo carska osoba objedinjuje narod i državu, a samo su carske ovlasti ishodište svih privilegija, a novac ih samo za jedno vrijeme kupuje. Partija kao Magna Mater svojim zagrljajem liječi svaki neposluh, prkos i svojeglavost, zato je njezin stisak ljekovit i kad drobi glave.

Maova samoizolacija podigla je visok zid nedodirljivosti te obnovila tradiciju carske nevidljivosti. Potaknuta mladenačka histerija željna revolucionarnog svevlašća, započela je »kulturnu revoluciju« i gnjevan povik na uspavanu Partiju zaorio se Kinom. Likvidacija uštogljenih birokrata mogla je započeti. Mao je ponudio promjene bez preobrazbe, a na čelu tih velikih mijena lebdio je nedodirljivi apsolutni autoritet – on sȃm u skromnom odijelu s četiri džepa. I rušilački zanos crvenogardista uskoro se prometnuo u kaznene ekspedicije za sve koji se odbijaju pokoriti ili se samo posumnjalo u njihovu vjernost. Grupacija za »kulturnu revoluciju« i Crvena garda dobili su neograničenu Maovu licenciju za partijsku arbitražu i trenutačnu presudu, a smjeli su javno osuditi i justificirati i najveće partijske autoritete. To je dalo polet golobradim izvršiteljima i pojačalo revolucionarni apetit. Revolucija jede svoj nakot, u »kulturnoj revoluciji« nakotu je dano da pod budnim okom Nebeskog Sna proguta seniore Revolucije i sve koji bi se jednog dana usudili pobuniti protiv Mao Zedonga.

Na zvjezdanom partijskom nebu samo je jedna zvijezda ostala sjajiti, nepomična Sjevernjača. Chairman Mao stopio se s mitološkim nebeskim slikama, otuđio od svijeta i u njegov nedodirljiv duh ostao je do danas lebdjeti nad kopnom, morem i ljudima. I urbani partijski senior Liu Shaoqi morao je napustiti crveno partijsko nebo zacrnjeno mračnim oblacima prijetnji. Kinesko selo i ruralna neukost konačno su presudili gradu. To je i pekinška svakodnevica ljudskog mravinjaka. Za vrijeme Kineske nove godine Peking opusti, svi odlaze živim obiteljskim predcima na selo. Nisam nikad upoznao Pekinžanina rođenog u Pekingu, svi su došli iz provincije sa sela.

Često se pitam, a pitanje sam posudio od mojih kineskih sugovornika: kako bi danas izgledao Peking da je u sukobu s Maom tada pobijedio Liu? Deng Xiaoping se početkom »kulturne revolucije« bio priklonio Liu Shaoqiju, a nedugo potom shvatio je koliko je Kini mit važniji od činjenične istine. I ne samo Kini, mit je odgojio čovječanstvo, okolčio civilizacije i čovjeku odškrinuo vrata predživota. Svakim korakom neprestano se vraćamo mitovima; kad smo djeca, to zovemo bajkama i one nas hrane uvijek istim plodovima i krijepe kad samo mašta može izvojevati pobjedu nad nepravdama. Davno je metafiziku hinduističkog duha preuzeo duh kineske pragme i utemeljene su istine o Jednom koji obuhvaća sve, pa i neizrecivu zbilju sutonskih stanja između prividne smrti i ponovnog rođenja.

Još od mitskih vremena, carskog praskozorja kad je dinastija Qin preuzela, zapravo car ujedinitelj Qin Shi Huáng stvorio tisućugodišnje Zmajevo prijestolje 221. prije Krista, ta carska krv posve drukčijeg gospodara Kine započela je paležom sustavno iskorjenjivati kulturnu tradiciju drevnih kraljevstava proglasivši baštinjenu umjetnost i filozofiju najopasnijim otrovom za carevinu. Tu sustavnu krutnost u izvršenju zapovijedi, što »krasi« početak velikog i do danas prisutnog carskog razdoblja, moji kolege i poznanici Anglosaksonci nisu mogli razabrati niti su htjeli razumjeti. Nisam nikad shvatio tu njihovu sumnjičavost i otpor svemu što proturječi parlamentarnoj demokraciji, njihovu ponekad osvajačku ustrajnost u sijanju demokracije po Dalekom istoku, makar se ni u američkom ustavu ni američkoj Deklaraciji o nezavisnosti nigdje ne spominje izrijekom taj pojam? Usprkos slabašnoj implementaciji demokracije na Istoku, velikim razočaranjima i ratovima, Amerika je ostala vjerna vanjskopolitičkoj misiji širenja američkih demokratskih vrijednosti. Azijatska despotija ojačana jednoumljem komunizma ostala im je trajno neshvatljiva.

Čak je i vrlo iskusan Henry podržavao demokratske pomake i sve vrijeme života na Dalekom istoku i Kini nije želio uočiti neizlječivu boljševičku tvrdokornost u novoj kineskoj carevini i njezinim ambicijama. Opirao se prepoznati zarazu koja je postala lijek i smisao stare/nove kineske carevine, a svima ostalima prijetnja. Ta američka doktrina o jednakim političkim šansama, o izjednačenosti u demokratskim pravima pod okriljem ovdašnjeg Centralnog komiteta i Politbiroa nije u Kini mogla uloviti korijen. Nisam nikad želio spomenuti njegovu misao o ljekovitoj demokraciji kojom se truje i slabi Kina. Samo bi ponekad u noćnim razgovorima njegovo sljepilo na hijerarhijsku okrutnost Istoka, dodatno inficiranog komunizmom, progledalo i zanos demokracijom pretvaralo u šutljivu zamišljenost. Pojam azijskog kraljevanja i enigma carskog prijestola ostali su nedostupni našim argumentacijama i nisu nikad završavali nego bi se kao TV sapunice nastavljale u narednim seansama. Iskustvo kapitulacije carskog Japana 1945. nije svima jednako otvaralo obzore. Predodžba o svemoćnom gospodaru i njegovu obespravljenom podaništvu sličnom roblju donekle je bila jasna samo nama, strancima koji su živjeli pod komunizmom.

Ovdje pogubljene mase postaju gnoj zemlje nad kojom lebde moćne mitske prispodobe, one iste mase koje se dive okrutnosti pravedne vlasti. Raskošne carske palače, monumentalna svetišta i velebne građevine poput Velikog zida sagrađene su na kostima njihovih graditelja sa svrhom da u budućnosti podsjećaju i opominju. Ovdje kao stranci dijelimo približne civilizacijske vrijednosti, ali se ponekad teško razumijemo. Henry ne shvaća da su koncentracijski logori preodgoja i dugi besciljni marševi istrebljenja standardni alat totalitarnih režima. Samo prizori prezrive bezosjećajnosti en masse, s kojima se američko društvo nije nikad suočilo niti shvatilo o čemu je sve vrijeme riječ, čak i kad je nakon napada na Pearl Harbor sve Amerikance japanskog podrijetla i njihove obitelji smjestilo u logore. Ovdje previranja i pobune samo najavljuju mračnu budućnost u sivoj zoni komunističkog napretka. Način na koji je carski dvor prvog cara dao proglas sveo se na jezgrovit naputak-zapovijed: »Oni koji se služe prošlošću kako bi doveli u sumnju sadašnjost, imaju se pogubiti zajedno s užom i širom obitelji.« I to ostaje obrazac podjele i podloga svih krvavih totalitarizama. Službeni tumač carskog dvora, jer Car se nije bio odrekao kamarilnog činovništva i glasnogovornika, ovako je za povijest obrazložio naputak i najavio krvavu praksu: »U državi mudrog cara Qin Shi Huánga nema književnosti na skrolovima i bambusovim trakama – zakon je jedini nauk i nema izreka prijašnjih vladara – dužnost je jedini uzor.« Umjetnost i književnost proglašeni su prokletstvima starih vremena, a jedino carski činovnici smjeli su biti učitelji. Svi koji misle drukčije neprijatelji su, bilo da su novi ili naslijeđeni. Nema ni mrve milosti i ne postoji neutralnost. Tko nije uz Cara, neprijatelj je i bit će pogubljen.

Koliko li smo večeri proveli u deliberaciji uvjereni da ćemo u ugodnom razgovoru naći odgovore, ako nam već definicije i predrasude izmiču argumentaciji. I uvijek bi jalovina prkosa imala završnu riječ, jer malo je tko želio znati za ovdašnje javne egzekucije pod geslom »ubijam jednoga da bih educirao tisuće«. Nama bi ostale upamćene nesuglasice i poneka osobna uvreda, ali nam je na isti način laskala zapovijed kineskih vlasti da su stranci nepovredivi, a opet vrst alohtone divljači.

I ta nemilosrdna kiretaža tradicije bila je sȃm začetak tisućljetne autokratske vladavine u kojoj država postaje carev vlastiti posjed. Zato su boljševizam i maoizam stoljeća poslije našli svoje plodno tlo na autoritarnom Istoku, a ne u industrijskim zemljama Zapada. Komunističke tiranije više sliče azijatskoj despotiji nego svojim marksističkim roditeljima i njihovoj svadljivoj rodbini u Judinu plemenu. Umjetnost i slobodna misao proglašeni su neprijateljima. Spaljeno je znanje okrenuto tradiciji, a palitelji velikih lomača skrolova dali su jednoznačnu poruku da osim carskih zakona i današnjih »crvenih knjižica« nema druge literature ni drugih pismena. Sačuvani su samo spisi iz medicine, ljekarništva, poljodjelstva, ali i proricanja na kornjačinom oklopu. To je razlog zašto se malo zna o predimperijalnoj Kini i zašto je prošlost obilno poškropljena mitovima. Nisu ih znali poništiti.

Šteta od te carske paljevine ostala je nepopravljiva osim u državotvornom smislu, jer tek od dinastije Qin započinje nikad prekinuto kinesko carstvo; nastavlja se niz velikih carskih dinastija i sve su one zapasivale sve veći teritorij. Traje do danas, posljednja akvizicija bio je Tibet. Cjelovita ideja Središnjeg Carstva usprkos povremenim provalama vanjskih neprijatelja, kao i velikim unutarnjim pobunama i prevratima koje su pokretala smjerna i dobro organizirana kineska tajna društva, svodila se na okrupnjivanje teritorija i podaništva.

Usprkos carskim lomačama opet su nedokučivi Lao tse i tradicijom opsjednut Konfucije, kao i mnogi kineski mistici i mislioci poput učitelja Chana, itekako preživjeli palež prošlosti. Danas suvremena Kina bez njih ni jutarnji čaj ne može popiti. Zemlja je nastavila baštiniti unitaristički imperijalni poredak Središnjeg Carstva utjelovljenog u ovoj ili onoj dinastiji, danas u Komunističkoj partiji Kine, ali nije se nikad odrekla svog kulturnog radikalizma. Među prvim žrtvama carske vlasti prije više od dvije tisuće godina našli su se pismoznanci i književnici, stotine tisuća njihovih obitelji prognani su u Sichuan i Nanyang na prisilne poljoprivredne radove, melioraciju i gradnju Velikog zida. I taj se obrazac desetkovanja u sličnim nemilosrdno velikim brojkama neprestano vuče do Maovih i Dengovih dana.

Osjetivši godine za vratom, Mao je započeo regrutirati svježu krv revolucijom zaslijepljene mladosti i kopirati provjerene metode drevnog imperija. »Kulturna revolucija« nije novina, samo je nastavak tradicije okrutne isključivosti koja zbog uvjerljivosti obilno koristi jezik i naravoučenje kineske mitologije i kozmologije. Sve je započelo vikom na nazadnu kulturu i pljesnivu tradiciju da bi završilo brutalnom eliminacijom unutarpartijskog suparništva svim sredstvima i na svim razinama: masovno, javno i s prividom bezgrešnosti. Crvena garda gorljivo je slijedila svaku Maovu želju i bez velike dvorske ceremonije otjelovila ga i postavila na upražnjeno mjesto Sina Nbeskog. Njemu je pripalo svih sedam nebesa: Raqi’a, Šehaqim, Zevul, Ma’om, Makhon, Aravoth i Wilon, najniži od njih da svojom sjenom zaštiti zemlju od vrućine. Žarka privrženost vođi bila je snažnija od privrženosti boljševičkoj kamarili iz Zhongnanhaija i Partiji sámoj. Mao je u milijunskoj masi i na svim partijskim razinama stekao status bezgrešnog vođe i njegov se šapat poput nagovještaja s nebeskih visina čuo poput zapovjedanog proroštva. Maov je mit preživio usprkos milijunima žrtvovanih u temelje kineske monolitnosti. U temeljima svake tiranije ukopani su leševi.

Carstvima se upravlja strahom za goli život, a vladavina na dvoru održava insinuacijama, hirovitošću i nedorečenošću, najviše uspješnim čitanjem neizrečenih želja. Usluga se podmiruje privilegijama, darovnicama i neprestanom provjerom požrtvovne lojalnosti. Na koncu svakoj moći presudi uspavanost i previd, kamarilske kombinacije i neugasivo nepovjerenje, počesto nikad izrečene ili nedovoljno sakrite misli. Ohološću obuzete misli i dani pretvoreni u snove najavljuju konac dinastije. Ratnička krv osvajača prijestolja u dugim godinama vladanja postaje tanka i nesigurna, plijen još bezobzirnijih vladara.

Unovačeni egzekutori »kulturne revolucije« nisu nikad ozbiljno dvojili: gorljivo su kimali glavom na svaki Maov mig i stvorili beskrupuloznu Crvenu gardu. Zdušno i fanatično obrušavali su se na drevnu kastinsku tradiciju i stare navike; jednako su divljački udarali na tradicionalnu umjetnost i kulturu, na sve što ne veliča Revoluciju seljaštva i radništva. Prepoznatljiva demonska bešćutnost kao i u njihovih prethodnika prije više od dvije tisuće godina. Istom su bezobzirnošću troglodita navalili na korumpiranu državnu partijsku vlast i za odstrel predviđeno partijsko rukovodstvo, da bi u kasnijim godinama Maove apsolutne moći po približnom obrascu stvorili privilegiranu partijsku kastu i njezine činovničke izvršitelje.

– Ovo, prijatelju, s čime se danas ovdje u Pekingu susrećemo, kao da smo u vremenskom stroju... – prati Henry sa smiješkom moje noćne misli – malo se što promijenilo. Stoga će oni ako ovako nastave sve preživjeti i sve nas s ukočenim smiješkom nadživjeti, a ti se sve vrijeme nadmećeš sam sa sobom i u vlastitim predrasudama tražiš odgovore. Demokracija će ih s vremenom razmrviti i oslabiti. Isto je to učinila s Amerikom. Netko ovnom probija glavna vrata i gine, drugi lijepim riječima o demokraciji obmanjuje i truje svog protivnika. Traje godinama, ali demokracija je malokad promašila, isto kao i opijum. Nakon nje ostaje birokratska pustoš, nezadovoljstvo, a onda mi dolazimo s rješenjem.

– Tko smo to mi, Henry?

– Ne znam, neka svatko svojim životom sebi iskopa odgovor.