Zamke mondenog redateljstva

»Trilogiju o Agamemnonu« to mi je »u uhu«, premda nažalost, duže od tri desetljeća nisam imao prigodu vidjeti. Međutim, što je to »2.0«?

Dobio sam programsku knjižicu, koja je zapravo knjiga u kojoj je otisnut čitav tekst trilogije, a u uvodu pod naslovom »Kazalište kao oaza za preispitivanje stanja u našem društvu«, našao sam što to znači.

Lada Kaštelan tamo odgovara na pitanja Dine Vukelić pa kaže: »Napisala sam to prije 33 godine, ni ja ni vrijeme u kojemu živim nismo više isti. Stoga mi ponuda da se vratim starom tekstu nije bila izazov, nego prilika da na bazi stare Trilogije napravim novu i dobila sam za to slobodne ruke i od Tene i od Livije, pa je oznaka 2.0 odmah ušla u naslov.« (Pomodni ton tikanja i lažne familijarnosti, poput one u tv-dnevniku HRT-a, nalazimo i ovdje: Tena je Tena Štivičić, nova ravnateljica Drame u Zagrebačkom HNK, a Livija je Livija Pandur, ranija dramaturginja, kasnije redateljica.)

Onaj tko nije imao prigodu koju sam ja imao, dakle pročitati od kuda to »2.0«, teže može doprijeti do značenja te brojke.

No recimo da to i nije toliko važno.

Mnogo je važnije i neugodno me iznenadilo što dan nakon premijere kazalište nije bilo posve puno. Štoviše, praznilo se na stanci između drugog i trećeg dijela. A neki su, iza mojih leđa, izlazili i tijekom izvedbe. (Zahvaljujući ljubaznosti i susretljivosti promičbe HNK-a, sjedao sam u prvom redu). Ne znam kakva je dalja sudbina ove predstave, nisam u prigodi to pratiti, ali pokušat ću shvatiti zašto je to bilo tako.

Ladu Kaštelan, susretao sam prije samo jednom, kada sam se zatekao u domu Jure Kaštelana, mojega profesora Teorije književnosti na studiju Kroatistike i Komparativne književnosti u Zagrebu, kasnije i kolege, još dok je bila vrtićka, a Jure je poslije našeg razgovora u onom »drvenom neboderu« u Martićevoj ulici, na desetom katu, gdje su tada stanovali, odveo malu Ladu na klizanje na Šalatu. Lada ima najbolju moguću naobrazbu, dakle klasičarka je, ali ne samo obrazovanjem nego i spisateljskim usmjerenjem. Antičko vrijeme je daleko od nas, izgleda ne samo vremenski nego i na sve druge načine, iako su mržnje uvijek mržnje, ljubavi uvijek ljubavi, ubojstva vazda ubojstva, sukobi djece i roditelja u biti isti kakvi su i bili. Međutim, imao sam osjećaj da upravo antička obilježenost tragedijom predočenih likova nije baš naišla na zanimanje suvremenog kazališnog gledateljstva. Draže bi mi bilo da se varam. Ionako o krajnjem ishodu igranja ove predstave prerano je bilo što reći.

Mirna Rustemović, dramaturginja, u prvom dijelu programske knjižice, odnosno u predgovoru objavljene Trilogije o Agamemnonu 2.0, razgovara s redateljicom Livijom Pandur koja se sjeća »susreta s Livijom Pandur kao dramaturginjom 2012., a zatim i kao redateljicom 2025.« Rustemović te »dvije točke susreta« završava ovako: »Livija zadržava priče i zadržava ljude.« Nedvojbeno je da zadržava ljude koji su sudionici ove predstave i prije tri desetljeća i tri godine i danas, međutim zadržava li i ljude u gledalištu koji su moguće neki novi ljudi pa ih je na neki novi način jedino moguće zadržati.

U svojem također duljem od trideset godina kritičarskom praćenju kazališta, s više od osamasto objavljenih kritika u prosvjetnom tjedniku i drugdje (s izborom u dvije knjige kazališnih kritika) shvatio sam da se svakoj predstavi ili posreći pa igra mnogo puta ili se ne posreći, premda je sve izvedeno na najvišoj mogućoj profesionalnoj razini kao što je to ovdje slučaj.

Lada Kaštelan kaže: »Treba napomenuti i to da svaki dio ima drugačiju podjelu, pa imamo dva Agamemnona, dvije Klitemnestre (u trećem dijelu ih nema) i dva Menelaja (u drugom dijelu ga nema) i to nije slučajna odluka ni želja da iskoristim što više izvrsnih glumaca HNK-a, nego je ključni dio našeg koncepta u kojem se jako oslanjamo na glumačke interpretacije i različite njihove osobnosti i energije.«

Možda je tada i tu nastao neki kratki spoj? Možda se stoga nije dovoljno pozornosti obratilo na gledateljsku recepciju; hoće li te ‘različitosti njihove osobnosti i energije’ publika moći prihvatiti? Neka mi bude dopušteno na ovomu mjestu se prisjetiti što mi je Miro Gavran, danas jedan od najizvođenijih dramskih pisaca, jednom zgodom povjerio. Naime, rekao mi je da tijekom pisanja često zastaje i provjerava hoće li gledalište prihvatiti ono što je napisao ili su za to manji izgledi. U svakom slučaju recepcijski književno-kritički pristup za njega je važniji od svih inače sedam književno kritičkih pristupa koliko ih ima ukupno.

No, predočimo o čemu je to Trilogija o Agamemnonu 2.0!

Prvi dio naslovljen je »Prevara«, a napisan prema Euripidovoj Ifigeniji u Aulidi.

Drugi dio, »Povratak« sročen je prema Eshilovu Agamemnonu.

Treći dio naslovljen je »Šesti dan«, a nastao je prema motivima Euripidova Oresta.

U antičkomu kazalištu dosta je monologa pa ih i ovdje ima poprilično. Premda se ovoj trilogiji Lade Kaštelan načelno ne može zapravo ništa prigovoriti u smislu da je nešto napravila pogrešno. Načelno nije, samo je pokušala daleko antičko doba učiniti bliskim današnjicima, našim suvremenicima.

S estetskog dramskokritičkog stajališta, također načelno, nikakva prigovora ne može biti.

Etički sastojak antičke drame uvijek je naglašen, pa i etički kritički pristup drami iznimno je bitan, a i ovdje je poštivan. Tako da i tu, opet načelno, nemamo što prigovoriti.

Gnoseološko književnokritičko motrište otkriva da su, kao što je već i rečeno, ljudi uvijek samo ljudi i onda i danas. Obiteljski odnosi također. Ubojstva unutar neke obitelji ili porodice česte su u antičkom pristupu i uvijek bi mogle biti gledateljstvu zanimljive.

Ligvostilski pristup, dakle jezik i način njegove uporabe, u djelu Kaštelanove suvremeni je jezik bez ikakvih posebnih jezičnih osobitosti, onakav kakav je u službenoj uporabi. S naglaskom na tomu da je to i vrlo tečan svakidašnji govorni jezik.

Akribičnost, odnosno ispisanost Lade Kaštelan kao spisateljice nedvojbena je. Rečenica je kratka, pogodna za dijalogiziranje, a često je pisana kao da je riječ o stihovima. No ta ubrzanost mogla se osjetiti i tijekom izvedbe.

Recepcijsko gledište već je predočeno uz opasku da mu možda nije priznata golema važnost koju taj književno-kritički pristup ima.

Sedmo, posebno neko književno kritičko motrište ovdje nemamo, a nije ni potrebno.

Osvrnimo se na strukturu predstavljanja!

Za mene ono što je u ovoj predstavi najbolje to je scenografija. Marko Japelj, scenograf, iskoristio je prostranstvo velike scene HNK-a i predočio nam likovno čist i stamen prostor ujedno i pogodan za igru. Osobito je zanimljiva kosina između dviju visina prostora za igru koji je bio valjano iskorišten. Leo Kulaš, kostimograf, upriličio je likovno pročišćene antici primjerene kostime. Međutim, je li to bilo samoinicijativno ili na nagovora redateljice u završnom dijelu pokvario je taj iznimno povoljan dojam. Naime, starac, kao neka vrsta nadomjestka za antički kor, predvodi sva tri dijela Trilogije. Zato mi je bilo iznenađujuće da se pojavio u kratkoj bijeloj kikli, odjeven ženskasto, kako uopće ne priliči njegovu smislu i ulozi. Naprosto, ne mogu vidjeti ni kostimografski ni redateljski razlog toga ekscesa u odijevanju glavnog lika. Ako su se stari Grci moguće tako odijevali, u ovom trenutku nije bilo usklađeno sa svome ostalim.

Vesna Kolarec oblikovateljica je svjetla. Vrlo dojmljivo i profesionalno.

Stipe Smokrović oblikovatelj je zvuka, a skladatelj je Branko Rožman. Dobrim dijelom izvedbe nisam uspio razabirati što je to, je li to i glazba ili samo neki zvuk u pozadini. Konačno, u završnom dijelu, glazba postaje slična onoj na nekoj suvremenoj zabavno-glazbenoj sceni.(!?).

Budući da je KOLO, glasilo Matice hrvatske, tromjesečnik, osvrtati se na glumce, nakon što je predstava zasigurno već vrednovana u dnevnim i tjednim novinama, ovdje nema baš nekog smisla, a ni učinka. Ipak, ne mogu odoljeti pa ne napisati da je na mene neusporedivo najbolji dojam ostavila Alma Prica kao Helena u »Šestom danu«. To »Šesti dan« spisateljici znači nešto, kako je i navela, međutim, za mene a i za čitavo gledateljstvo taj naslov je, naoko zagonetno paradoksalan, ali u osnovi naprosto nejasan. (Bavio sam se stručno, a nešto i objavio o književnim i novinskim naslovima.)

Alma Prica rođena je glumica, što je u mom vrednovanju najviši mogući domet neke interpretatorice ili interpretatora. Prica svoju ulogu igra s takvom lakoćom, prirodnosti, jednostavnosti, dojmljivosti da je naprosto nemoguće to ne zamijetiti. A gotovo stalno je statična, u vrlo dugom monologu pred mikrofonom. Vrhunski!

Rođena glumica je i Nina Violić, međutim njezino iskakanje za suvremeni zabavno-glazbeni mikrofon te stalno prekostimiranje i nelogična mizanscena priječe da, monumentalna kakva već jest, ostvari jednu od svojih vrhunskih uloga. Uostalom, ona ih je već i ostvarila, čitav niz.

Jadranka Đokić, kao Elektra u završnom dijelu predstave, također je bila redateljski upropaštena. Stalna nervozna jurnjava po pijeskom odnosno sjemenkama (?) pokrivenoj podlozi pozornice nije joj pružilo ništa više od pokazivanja nervoze.

Svi likovi i svi glumci u ovoj predstavi vrhunski su glumci. Ja ću ovdje izdvojiti onog najmlađeg, ne stoga što sam ga jednom zgodom već susreo uz povoljan dojam, nego zato jer se vidi da Marin Klišmanić (Pilad) s razlogom nasljeđuje znamenite doajene ovoga kazališta.

Konačno: Livio Badurina! Nažalost, tijekom njegove dugogodišnje karijere u ovom kazalištu nije bilo previše glavnih uloga za njega. Ovdje je u glavnoj ulozi Starca, koji stanovito svojim prisustvom povezuje sva tri dijela, uprizoren pa pokazuje da je i on rođeni glumac. Nažalost, ne i zasluženo dovoljno predstavljan kao takav.

Pri svršetku moram iznijeti još jednu opasku. Čitavo uprizorenje završava monologom Starca. To je podulji monolog i Livio Badurina ga izgovara iz punine svojega glumačkog habitusa, međutim, oni koji su poklani u netom završenima porodičnim i obiteljskim obračunima leže, mrtvi po pozornici, a gledatelji su već podignuli stražnjice, kojima nije bilo ugodno dugo sjediti na više od tri sata dugoj predstavi, jer ni pauza to nije uspjela ublažiti. Taj monolog tu smješten gubi svoj objašnjavajući i proročanski pa i edukativni naboj i razlog. K tomu još i promašen kostimografski, taj monolog je ostao bez željenog učinka.

Da, svakako, redateljstvo. Livija Pandur predstavu je postavila mondeno. Čak pomodno. Prema mojemu dojmu nesigurna. Nekompaktna. Upada u pomodne zamke. To je vidljivo iz detalja koje sam već napomenuo, a dodat ću još jedan. Na onoj kosini, između dvije razine pozornice, odjednom se pojavi akrobat koji uspjelo i atraktivno izvodi svoje akrobacije. Odmah sam se prisjetio pekinške opere. To je njezin stil, za razliku od šangajske opere koja je znatno profinjenija i bliskija antičkom kazalištu, bez akrobatike. Osobito me neugodno iznenadio jedan redateljičin otrcani štos, kojega susrećemo i u nekim filmovima, a u posljednjih trideset i više godina u kojima djelomično pratim hrvatsko kazalište, taj me štos puno puta razljutio. Prvi put viđen, sadržajno opravdan, bio je u redu, ali u daljnjim slučajevima ponovljen, koliko sam ja vidio najmanje deset puta, dakle déjà vu, ponovio se i ovdje. To je ono naskakivanje ženskinja na mužjaka, odnosno upaljenih žena na muškarce. Ovdje potpuno neprilično tim više što sadržajno nikakva opravdanja nema. Taj erotski detalj kada ženskinja obšešeri nogama muškarca na kojega je naskočila, a onda ga i grli s rukama oko vrata, za mene je, već i prije ove predstave, postao banalan, zapravo i degutantan.

Završit ću optimistično. Iako ni spisateljica ni redateljica nisu pokazale samobitnost, vrhunska glumačka imena ovoga kazališta zaslužuju da ova predstava bude dugo igrana i gledana, ne onako kako je bilo samo dan nakon premijere. Držim palčeve.

(Veljača 2026.)