Sintetičko pronicanje megamoderne i postmoderne – uvid u beskonačne mogućnosti i opasnosti virtualne kulture

Na početku, ovaj je tekst prvenstveno zamišljen kao esej, a ne kao znanstveni rad. Ta dva književnoteorijska, odnosno književna diskursa u svome čistom obliku uvelike se razlikuju te se funkcionalno, metodološki i stilistički mogu razmjerno precizno opisati njihova obilježja i razlikovnosti. No u praksi književnoznanstveni i esejistički diskurs često međusobno razmjenjuju diskursne karakteristike pa nastaju književnoznanstveni radovi s pojedinim obilježjima eseja ili obratno. Iz dvaju razloga u ovom tekstu prevladat će, kako rekoh, esejistička obilježja. Prvo, nemam isključivu namjeru minuciozno, »znanstveno«, analizirati knjigu akademkinje Dubravke Oraić Tolić Muška moderna i ženska postmoderna – rođenje virtualne kulture, objavljenu prije dvadesetak godina (Naklada Ljevak, Zagreb, 2005). U prvom ću se redu nastojati usredotočiti na pojedine sadržajne i izrazne naglaske te izvanredne knjige, koja je u međuvremenu postala iznimno utjecajna u kontekstu domaće znanosti o književnosti i književne kritike. Naime, minuciozna i iscrpna »znanstvena« raščlamba čini mi se nekom vrstom tautološkog prepričavanja pa je od toga truda svrhovitije čitanje same knjige. Drugo, spomenuta knjiga i sama nije pisana kao niz tekstova objedinjenih u znanstvenu monografiju. Monografiju koja bi poštivala sve uzuse takvih knjiga i koja bi se skrbila o što većem stupnju znanstvene egzaktnosti (koliko je ona u humanističkim znanostima uopće moguća), dostignute čisto znanstvenim diskursom. Zato je dominantni esejistički diskurs knjige, koji ima i neka znanstvena obilježja, i primjereno tematizirati sličnim diskursom. Stoga, kad sam rekao da će ovo biti esej, nisam se mislio lišiti znanstvenih spoznaja niti mjestimične upotrebe znanstvenog diskursa, nego sam tekst o knjizi Dubravke Oraić Tolić želio udaljiti od znanstveničke nepristranosti i skrupulozne deskriptivnosti.

A pri čitanju te knjige prvo što se primjećuje jest to da ona nadilazi određene znanstvene »ladice«, i to po izrazito širokom predmetu tematizacije, multidisciplinarnoj metodologiji te diskursu koji, uz beskrajnu erudiciju i iznimni znanstveni habitus same autorice, sadrži i jasne esejističke odrednice, pa čak i svojevrsnu narativnu logiku. Ta se logika odnosi i na sadržajnu i na izraznu dimenziju knjige. To je, s jedne strane, knjiga koja je nastala iz svojevrsne priče o znanstvenim i kulturnim paradigmama. Njezini se raznoliki, ali i uvezani dijelovi razvijaju, kako autorica kaže za kloniranje, »autopoetičnim umnažanjem neke šifre ili koda«. A o toj šifri ili kodu, upisanima u sadržajnu i sinopsijsku matricu teksta, Oraić Tolić u Predgovoru (kako sama naglašava – metaforički!) kaže sljedeće: »knjiga govori o tome kako je iz simboličnog braka snažne ‘muške’ moderne i krhke ‘ženske’ postmoderne u posljednjoj trećini 20. stoljeća rođeno genijalno ‘zločesto dijete’ (enfant terrible) zapadne kulture – virtualno doba«. Tako autorica unutar spomenute samoumnažajuće modelativne matrice može dodavati nova književna, kulturna, socijalno-politička i tehnologijska područja koja se prirodno (u skladu s kodom) uklapaju u cjelovitu »priču«. A ta priča računa na iznimno široka područja znanja. Od paradigmi modernog i postmodernog znanja, prijelaza iz imanentnog proučavanja književnosti u modernizmu na njezino utapanje u cjelinu kulture u postmodernizmu, teorije sustava, tipova modernog i postmodernog subjekta, sve do filozofa i mislitelja u rasponu od Platona i Aristotela do Derridaa, Lyotarda, Foucaulta, Judith Butler i Edwarda Saida. Od poetike nulte točke i mitopoetskog androginizma u ruskoj i hrvatskoj poeziji, suvremene hrvatske proze, virtualnog realizma i hrvatskog postpostmodernizma, sve do hrvatskih kulturnih stereotipa i kraja Jugoslavije.

Spomenuo sam da narativna logika oblikuje i izraznu dimenziju knjige. Ona se unutar diskursa koji ima i esejističke i znanstvene karakteristike razvija kao ulančana »priča«. U njoj su likovi znanstvene paradigme, njezini glavni intelektualni akteri, kao i posljedice koje ono što se događa u misaonom svijetu ima na u međuvremenu posve virtualiziran stvarni život. Kako su obilježja postmoderne priče miješanje visokog i niskog stila, fakcije i fikcije, znanstvenih spoznaja i stvarnosnih fragmenata, poigravanje činjenicama svijeta i kulture radi stvaranja nove zbilje pa čak i radikalni konstruktivizam u kojem se Lacanovo Imaginarno pretvara u Realno, tako su i tekstovi u knjizi Muška moderna i ženska postmoderna pisani kombiniranjem svih tih karakteristika i postupaka. Odnosi se to, primjerice, na uvođenje anegdota ili simboličkih događaja, ocrtavanje portreta različitih tipova subjekata, neprestano ilustriranje misaonih koncepata konkretnim povijesnim i suvremenim primjerima. Tu je i naratološka strategija kojom se povremenim vraćanjem na ista mjesta priča razvija spiralno, ali svaki put na višoj razini. Tu su potom i zaplet (megamoderna i njezin prelazak u postmodernizam), vrhunac (razvijanje postmoderne kulture kroz »laku« i »tešku« postmodernu) i rasplet (rođenje virtualne kulture), kao i stilski posve dorađene, prohodne, katkad ekspresivne rečenice koje imaju pripovjedački zamah. Radi se, nadalje, o knjizi u koju je, za razliku od mnogih znanstvenih radova i monografija, ugrađena snažna gestualnost, i to u smislu sintetičkog pronicanja i osobne vizije megamoderne, postmoderne i rođenja virtualne kulture, kao i zapitanosti o posljedicama suvremene situacije.

Valja primijetiti, što je dodatna vrijednost knjige, da njezina prvenstvena kulturološka i imagološka perspektiva sadrže eruditski objektivizirane uvide, ali i nezanemariv udjel same autoričine imagologije, njezin osebujan način konceptualiziranja onoga o čemu piše. Drugim riječima, izrazitu zainteresiranost i osobnu viziju u razumijevanju temeljnih misaonih, društvenih i kulturnih tendencija Zapada u zadnjih dvjestotinjak godina te mijena njihovih filozofskih i antropoloških koncepcija. Autor, odnosno autorica u tekstu, ne samo da nije bartovski »umro«, odnosno obezličio se u mreži »brisanih navodnika«, nego nam posve razgovijetno progovara iz svakog retka ove knjige. Oraić Tolić knjigu »dramaturški« gradi na suprotstavljanju modernističkog sustava binarnih opreka i postmodernističkog prevladavanja tih opreka. Pokazuje i to da je postmoderna zapravo izlazak iz nesnosne opresivne situacije u kojoj je jedna binarna opreka bila nadređena drugoj te ju je čak nastojala posve podrediti, apsorbirati. No autorica i sama uvažava binarni, ako ne i trinarni karakter ljudskog mišljenja kao takvog. To je, dapače, bitna karakteristika njezine imagologije i imagološke metodologije u ovoj knjizi. Pitanje je može li se izvan opreka različitoga ontološkog statusa uopće i misliti, a autorica u prvome redu i propituje upravo drukčije ontološke statuse koje binarni sustav ili mišljenje razlika imaju u moderni i postmoderni. Riječ je dakle o fenomenima s ontološkim pretenzijama u moderni te o posve deontologiziranim konstruktima u postmoderni koji svoju ontologičnost zadobivaju naknadno, kao virtualna zbilja koja postaje stvarna. Uvažavanje opreka kao inherentnog obilježja ljudskog mišljenja osobito je vidljivo već u binarnom naslovu autoričine knjige – Muška moderna i ženska postmoderna, a znano je da je naslov jako stilsko, značenjsko i simboličko mjesto svake knjige.

A evo kako, u grubim crtama, ide autoričina »priča« u toj knjizi. Počinje od njezine uže struke – teorije književnosti. Tu se utvrđuju dvije paradigme modernog znanja: historizam u 19. stoljeću i imanentizam do šezdesetih godina 20. stoljeća. Njih, kako ističe autorica, ujedinjuje »pripadnost modernomu totalizacijskom znanju. Književnost se objema paradigmama imaginira kao Apsolut. To je metafizička supstancija koja ima svoju bit, a zadaća je književnog znanja shvatiti i opisati tu bit«. Historizam književnost utemeljuje u izvanknjiževnim apsolutima: Pojedincu i Narodu, a imanentizmu je Apsolut sama književnost. Stoga je imanentizam »omogućio konstruiranje moderne književne znanosti kao zasebne discipline, ali je imao problema s idejom o napretku i projektom emancipacije«. Autorica piše sažeti historijat imanentističkih koncepcija koje doživljavaju vrhunac u strukturalizmu i semiotici pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. No tada je znanje »odskočilo« po »konjićevu skoku« prema pluralnosti, pojedinačnosti i razlikama pa »postrukturalizam negira svaki sustav, svaku cjelinu, a dekonstrukcija, kulturni i rodni studiji otkrivaju da su sve strukture, pa i najotvorenije, diskurzivni konstrukti«. Poslije postmodernog, rekli bismo, prvenstveno antiesencijalističkog obrata, autorica nakon dekonstrukcije odmah ide do krajnjih konzekvenci – radikalnog konstruktivizma. On više nema »nikakvog objekta, nikakva realnog svijeta. Svijet je čista konstrukcija i samo je pitanje svijesti i nesvijesti, žudnje i moći, što će se nametnuti kao istinito, a to znači i zbiljsko.«

Nakon dijagnoze otkriva se i autoričino stajalište (Jakobsonova ekspresivna funkcija), to jest zapitanost kao aktualiziranje Heideggerove »brige« u odnosu na vlastiti bitak s obzirom na njegovu konačnost, povijesnost i smrtnost, i to u novom kontekstu virtualne kulture. »S tim znanjem ulazimo u bajkovito doba u kojemu se znanost ponaša mitski: konstituira svjetove poput umjetnosti. Pitanje je samo: za koga, u čijem interesu i gdje su granice igre?« Ne govori li ovdje autorica, djelomično, i o karakteru vlastitog subjekta (subjektice) koji piše knjigu? Vidimo da on (što znamo i iz prethodnih autoričinih knjiga) nije jaki znanstveni subjekt historizma i imanentizma megamoderne, ali nije ni slabi, decentrirani subjekt dekonstrukcije. Mogli bismo reći da u sebi čuva neke, osobnim iskustvom i znanstvenim početcima usvojene, odrednice znanstvenog imanentizma, ali u njemu ipak prevladavaju obilježja umjerenog ili kulturološkog konstruktivizma. On, dakako, ideje, prakse, identitete, institucije smatra »društvenim konstruktom, tj. kulturnim tvorbama«, a znanstveni zor u određenoj mjeri pretvara u »priču«, i tako ga približava »znanosti koja se ponaša mitski: konstruira svjetove poput umjetnosti«. Zato se, usprkos svoj »znanstvenosti« spoznaja do kojih dolazi, radije priklanja razigranijem i osobnijem esejističkom diskursu. No u svemu tome »umjerenom ili kulturološkom konstruktivizmu« taj subjekt precizno dijagnosticira »radikalni ili ontološki konstruktivizam«. Također, u obliku pitanja iskazuje svoju brigu za temeljni humanizam u vremenu posvemašnjih brisanja identiteta do transhumanističke mjere kojom se dovodi u pitanje i samo ljudsko biće kao ontološka činjenica.

Nakon dakle razmatranja razvoja znanosti o književnosti od modernizma do virtualnog doba, autorica prelazi na širi teorijski plan, na promjene znanstvene i kulturne paradigme, na put od Hegelova apsolutnog duha preko Nietzscheove kritike logocentrizma, Freudeova raslojavanja subjekta, de Saussureova obrata u shvaćanju jezika, Bahtinove teorije dijaloga i Benjaminova gubitka aure umjetnosti, sve do postmodernog obrata te četiriju oblika u razvoju postmodernog znanja. To su radikalni nominalizam, ludistička apokaliptika, umjereni ili kulturološki konstruktivizam te radikalni ili ontološki konstruktivizam. Inače, Oraić Tolić ovdje daje i svoj sažeti nacrt kulturno-književnih razdoblja: moderna kultura u širokom smislu (od Francuske revolucije 1789. do pada Berlinskog zida 1989.); modernizam; moderna u užem smislu; avangarda; laka, estetska, zaigrana postmoderna te teška, politička, simulakralna postmoderna (postpostmoderna, globalna kultura ili virtualno doba). Usprkos svim aktualnim aporijama i nemogućnostima periodizacije, taj periodizacijski prijedlog Dubravke Oraić Tolić jedan je od onih koji s vremenom uvelike zadobivaju terminološku vjerodostojnost i primjenjivost, što je za prihvaćanje nekoga terminološkog prijedloga presudno. I na kraju ovog dijela javlja se duboka, u svojoj biti humanistička, zabrinutost, možda i na rubu zdvojnosti, s također duboko humanističkim upozorenjem. Ono proizlazi iz naravnog i nadnaravnog moralnog zakona koji i dalje postoji usprkos brisanjima svih ontoloških granica: »Jesmo li zakoračili u Neljudsko, Postljudsko i Transljudsko? Na sva ova teška pitanja odgovori su, kao i uvijek, vrlo jednostavni: granica je svake igre sam život, drugi čovjek i druga bića, kojega god podrijetla i ranga«.

U eseju, koji nosi isti naslov kao i sama knjiga, autorica prati jaki moderni subjekt. On se, od Francuske revolucije, trebao osloboditi u projektu emancipacije, a »čovjek« koji je trebao biti oslobođen bio je – muškarac zapadnoga građanskog društva. No moderna kultura »počela je sama iznutra potkopavati svoj totalistični muški subjekt. Od samog početka, u tamnim dubinama moderne kulture, ide duga linija razgradnje toga velikog muškog pojedinca i njegova prisvajanja slobode.« S jedne strane, u modernoj su umjetnosti »nicali muški likovi koji su u sebi sadržavali ženske rodne crte: osjećajnost, prirodno, iracionalno, kontingentno, fragmentarno«. Tako su, s kasnijim dekonstruktivizmom, »muškarci stvorili, razvijali, potkopavali i napokon razorili veliki prosvjetiteljski subjekt muškoga roda«. S druge strane, moderni i postmoderni feminizam emancipirali su ženski subjekt, konkretnu ženu, no postfeminizam se nadovezao na zaključke o kraju subjekta, to jest identiteta, pa se postavilo pitanje može li se uopće konstituirati ženski subjekt, odnosno specifično ženski identitet. I tu, u posvemašnjoj krizi identiteta, napuštanju ikakve njegove ontološke zasnovanosti, autorica izriče svoje vjerojatno najzaoštrenije upozorenje. Ono njezin esejistički, »pripovjedački« subjekt iz prevlasti umjerenog ili kulturološkog konstruktivizma zdravorazumski približava »ostatcima ostataka« tradicionalnog humanizma: »Ukoliko identitet shvatimo kao čistu konstrukciju našega subjekta, ako nam ništa ne stoji na putu, ako dekonstruiramo i posljednju granicu, tijelo drugoga čovjeka, onda je sve dopušteno, pa i ubojstvo. Vraćamo se u predcivilizaciju – u ljudožderstvo i golo nasilje«.

Autorica se tako, logičkim izvođenjem razvoja svoje priče od esencijalizma do radikalnog konstruktivizma, nagnula nad ponor civilizacijske regresije i upozorila na neslućene posljedice koje to može imati po cijelo čovječanstvo. Ovdje trebamo istaknuti da je to upozorenje danas, dvadesetak godina nakon objavljivanja knjige, znatno aktualnije nego u trenutku njezina izlaska. Ta intelektualna »vidovitost«, koja je pak izvedena jasnom razvojnom logikom, odlika je uistinu velikih umova i velikih knjiga, a Dubravka Oraić Tolić i njezina Muška moderna i ženska postmoderna to svakako jesu. Autorica je, dakle, došla do temeljnog pitanja samog subjekta i raznih načina njegova konstituiranja. Ona se, kako rekoh, u slijedu različitih eseja koji se međusobno nadovezuju vraća na ista pitanja samo na višoj ili dubljoj razini. Konstruiranje subjekta u svemu je tome fundamentalno i zato autorica prati tvorbe subjekta kao društvenog konstrukta od muškoga, vladalačkog, modernog subjekta preko raznih vrsta (anti)modernističkih umjetničkih protusubjekata (genij, dendi, boem, flâneur, nadčovjek, »mogućnosni čovjek«) u kojima se događa preuzimanje nekih feminilnih crta iz modernističkoga binarnog registra. U postmodernom obratu, koji je u modernizmu već pripreman potkopavanjem modernističkoga vladalačkog subjekta, događa se potpuni slom rodnog binarizma i rođenje konstruktivizma. Autorica tu ponovno poantira da se u uvjetima radikalnog konstruktivizma identiteti »mogu proizvoditi i lomiti kao u doba božanskoga stvaranja« i ističe glavno pitanje: »kako stvoriti, ili obnoviti, kodeks pisanih i nepisanih pravila, običaja i vrijednosti koji će regulirati ponašanja u novim kulturnim uvjetima?«

Oraić Tolić čak daje i »zao«, »loš« i »dobar« scenarij za izlazak iz identitetske nelagode u doba radikalnog konstruktivizma. To pokazuje koliko je autorica pronicljivo i duboko ušla u logiku kulturnih mijena, kao i to da praćenjem te logike može uvelike predvidjeti i njezine posljedice. Zao scenarij, prema njoj, bio bi novi, još žešći zapadnjački monizam u kojem bi »muško polje logosa, racionalnosti, lijevoga i Zapada posve okupiralo i tako iskoristilo žensko polje kaosa, iracionalnosti, desnoga i Istoka«. U lošem scenariju »identiteti bi se ponovno čvrsto ukopavali u strogo odijeljena i apsolutizirana simbolična polja«, što bi moglo posljedovati novim, međusobno sukobljenim, totalitarizmima, radikalnom tehnologijom i radikalnom ekologijom. Dobar bi pak scenarij bio jedinstvo dvaju simboličnih polja, uz čuvanje posebnosti svakoga od njih, odnosno ravnotežu između »racionalnog i iracionalnog, između univerzalnog i partikularnog, između kulture i prirode, industrije i ekologije, politike i poetike, lijevoga i desnoga, svijeta i doma, pojma i slike, Zapada i Istoka, između muškoga i ženskog roda«. Nema ovdje potrebe navoditi mnoge očiglednosti suvremene svjetske političke, kulturne i književne situacije kako bi nam bilo jasno da se, nažalost, sve više udaljavamo od dobrog scenarija, a sve više približavamo lošem pa čak i zlom scenariju. Čini se da je to prije dvadesetak godina intuirala i sama autorica kada se požalila da smo ponovno na početku – »u izvornoj moralnoj situaciji izbora bez jamstva« i da tek u suvremenosti »znamo koliko je to teško«.

Dubravka Oraić Tolić svoj imagološki, ali i književnoznanstveni, odnosno hermeneutički pristup primjenjuje i na svoju drugu užu struku – rusistiku, odnosno na tako specifične teme kao što su mitopoetski androginizam u poeziji Velimira Hljebnikova te poetiku nulte točke u ruskoj i hrvatskoj avangardi i postavangardi, odnosno postmodernizmu, primjerice u poezijama Josipa Severa i Radomira Venturina. Zanimljivo je da autorica postupno prelazi s »globalnih« na »lokalne« teme, koristeći i dalje svoju imagološku, kulturološku i književnoznanstvenu metodologiju, i to s uvjerljivom argumentacijom da je »postmoderna kultura poljuljala i granice između velikih i malih kultura, između središta i periferije«. Tako unutar »teške« postmoderne promatra izvanknjiževnu zbilju dvadesetog stoljeća, koju su »posljednjeg desetljeća na europskom kontinentu obilježila dva događaja: implozija Istočnoga bloka i eksplozija Jugoslavije«. A unutar toga konteksta razmatra i razvoj hrvatske proze u ratnim i poslijeratnim uvjetima krvavog raspada Jugoslavije i agresije na Hrvatsku. Autorica ističe tezu da što je snažnija »konstrukcija i fikcionalizacija zbilje, to su jači protuodgovori zbilje, bila ona stvarna ili konstruirana«. Navodi i to da su hrvatski i bosanskohercegovački pisci u suočavanju s jakom zbiljom koristili književne strategije kao što su intertekstualnost, dokumentarizam, autobiografizam, kao i takozvanu posttraumatsku prozu. Prema autoričinu sudu ono što ih je ujedinjavalo bio je »vrlo širok i raznolik revolt protiv zbilje. Oblici toga revolta sežu od bijega iz stvarnosti do raznih postupaka mistifikacije i simulacije, od tema surovog nasilja do destrukcije svih smislova i vrijednosti.« Posebno je pak zanimljiva tipologizacija hrvatske proze nultih godina, čiji bi se velik dio poetičkih koncepata, prema autorici, »mogao okupiti pod zajedničkim nazivnikom: virtualni realizam«. Oraić Tolić objašnjava što se zapravo događa: »Umjetnost više ne imitira zbilju, nego, obratno, zbilja imitira umjetnost, njezinu autohtonu odrednicu – fiktivnost«.

Uglavnom, autorica dolazi do vrlo precizne definicije koja uvelike odgovara nekim glavnim tendencijama suvremene hrvatske proze, a to je da je »virtualni realizam mimeza u svjetovima simulacije i simulakruma«. U začetku »hladnog« virtualnog realizma, koji još vjeruje u autentičnost objektivne zbilje, ali počinje i sumnjati u realni svijet te kopija postaje vrednija od originala, autorica vidi roman Pavla Pavličića Večernji akt iz 1981. godine, a za prozu devedesetih i početak dvijetisućitih smatra da je u znaku »vrućeg virtualnog realizma«. U njemu više nije riječ o »prekidu sporazuma o referenciji i ostacima starih svjetova, nego o novim oblicima prikazivanja nadstvarnog«. Dvije su mu glavne tehnike: imaginarno kao realno (fiktivni svjetovi na hiperrealističan način, simulakralni mimetizam) i realno kao imaginarno (očuđenje realne zbilje u carstvu simulacije i simulakruma). Kao primjere vrućeg virtualnog realizma autorica navodi erotski kanibalizam u prozi Slavenke Drakulić, nadtijelo i podtijelo kod Zorana Ferića, simulaciju dokumentarizma Josipa Novakovića, politički simulakrum Ivana Aralice i medijsku književnost u kipućem stanju kod Tomislava Zajeca.

Kulminaciju vrućega virtualnog realizma Oraić Tolić vidi u romanu Jelene Čarije Klonirana, u kojem se događa pomak »iz svijeta kulturnih imaginacija i realne zbilje u svijet genskih tehnologija, virtualne zbilje i brutalnoga kapitalizma na prijelazu 20. u 21. stoljeće«. Autorica ističe da je taj roman »prva klonirana proza u hrvatskom post-postmodernizmu« te ponovno snažno i vrlo zabrinuto upozorava da su »u doba virtualne postmoderne sve mogućnosti otvorene, od toga da intervencijama u genetsku šifru produljimo, poboljšamo i unaprijedimo život ljudskoga roda do toga da uništimo i kod, i rod, i život«. Zaključuje se da je spomenutim romanom »hrvatska književnost ušla u virtualno doba ozbiljenih mitova, sa svim mogućnostima i strahotama što ih donosi sprega postmodernoga znanstvenog napretka, bajkovitih tehnologija, medija, kapitala i nasilja«. Mogu li se uopće točnije i pregnantnije opisati uvjeti i karakter hrvatske književnosti ne samo u vremenu prije dva desetljeća nego i dandanas, uz dakako još zaoštrenije sve nabrojane čimbenike, kao i još bremenitija moralna pa i praktična pitanja golog opstanka čovječanstva?

Pred kraj knjige autorica svoju imagološku i kulturološku hermeneutiku iznimno učinkovito primjenjuje na teme koje su u središtu novije hrvatske povijesti. U dva eseja, za koje kaže da se razlikuju od ostalih u knjizi (no jasno je i da se iz nje »logično« izvode i nadovezuju na prethodne tekstove), autorica analizira kulturne stereotipe i kraj Jugoslavije te hrvatske kulturne stereotipe. U prvom tekstu, nakon raščlambe raspada jugoslavenskog imaginarija te kulturnih stereotipa i rata na Balkanu, Oraić Tolić zaključuje da je »u modernoj kulturi malim narodima bilo teško postići slobodu i stvoriti nacionalnu državu, često toliko teško da su mnogi od njih uspjeli to ostvariti tek na izdisaju moderne kulture. U doba globalizacije i virtualne zbilje malim će narodima biti isto toliko teško, ako ne i teže, sačuvati identitet«. Još je prodornija autoričina analiza hrvatskih kulturnih stereotipa, odnosno »okamenjenih identitetskih slika«. Oraić Tolić izvrsno detektira »diseminaciju nacije«, odnosno konstituiranje modernoga hrvatskog identiteta u oslanjanju na južnoslavensko/jugoslavensko usmjerenje (ranomoderni hrvatski slavizam, Gaj, Strossmayer) te, s druge strane, kroatocentrično usmjerenje (Starčević, pravaštvo). Uz ekstreme, koji su i danas itekako vidljivi, zanimljiva je autoričina povijesno i činjenično potpuno točna opaska: »Pravaštvo i narodnjaštvo, kroatocentrizam i jugoslavizam ponekad su se isprepletali u istim osobama i sudbinama, ponekad su bili oštro suprotstavljeni u isključivosti i polemici. Hrvatski intelektualci izloženi su stalnim identitetskim prijelazima i lutanjima: skokovi iz jednoga u drugi simbolični prostor najčešće su figure njihovih diskursa i biografija.«

Gotovo je nevjerojatno koliko su takvi zaključci danas jednako primjenjivi, koliko dvije dugovječne hrvatske ideologije i imagologije i dandanas posve dominiraju hrvatskom političkom, ali i, kako ističe autorica, kulturno-književnom scenom: »književnost – središnje područje modernoga duha – vjerno slijedi obje ideologije, preuzima ulogu u izgradnji njihovih simboličkih svjetova, fikcionalizira njihove fabule, konflikte i protuslovlja«. I danas, dvadesetak godina nakon objavljivanja knjige, još je očiglednije ono što je tada zaključila Oraić Tolić: »Kao kultura maloga naroda Hrvatska ima perspektivu pod uvjetom da svoju tradicionalnu ideološku dualnost usmjeri prema dijalogu, a ne prema polemici, da se izvuče iz binarne klopke prema složenijim modelima mišljenja i simbolične tvorbe identiteta.« Kad vidimo koliko je ta »ideološka i simbolična bipolarnost« danas sve intenzivnija i ekstremnija, onda se jedino možemo zapitati nije li ovaj autoričin zaključak samo takozvani wishful thinking. Nažalost, vjerojatnije je da će se u suvremenom svijetu koji je danas u znatno opasnijem stanju nego prije dva desetljeća te u Hrvatskoj u kojoj su ideološke podjele još ekstremnije, već višestoljetni hrvatski identitetski jaz i dalje produbljivati. Jasno je da je to i sama autorica prije dvadesetak godina intuirala već i preciznim detektiranjem povijesnih slijedova dvaju dugovjekih hrvatskih ideologija i imagologija koje se i danas znatno više sukobljavaju, nego što se usmjeravaju prema dijalogu.

Na kraju možemo zaključiti da je Muška moderna i ženska postmoderna knjiga izrazite erudicije, intelektualne pronicljivosti i sintetičke vizije koja objedinjuje različita polja književnosti, filozofije, općenito kulture, ali i tehnologije koja proizvodi virtualnost. Ta vizija u megamoderni, postmoderni i virtualnoj kulturi koja se prije dvadesetak godina rađala, a sada je već sasvim odrasla, uočava neke temeljne tendencije zapadnog mišljenja, njegove susljedne suprotnosti binarnog karaktera, ali različitoga ontološkog statusa, te neizravnije ili izravnije iznosi želje za svojevrsnom utopijskom projekcijom uravnoteženja tih suprotnosti. Dakako, intuira i nemogućnost ostvarenja bilo koje zemaljske utopije. Iz današnje perspektive još je uočljivija preciznost u imagološkom i kulturološkom dijagnosticiranju nosivih fenomena zapadnog mišljenja u zadnjih dvjestotinjak godina i – vrlo često – iz njega izvedene prakse. Uočljivija je jednostavno zato što je vrijeme – dvadesetogodišnja distanca – potvrdila validnost velike većine uvida iz knjige, ali i zbog toga što se zapadna, ali i svjetska kultura u mnogim svojim dimenzijama uvelike razvijala logikom koju je autorica uočila i precizno pratila u susljednim esejima svoje knjige. Muška moderna i ženska postmoderna stoga nije tek jedna u nizu iznimno vrijednih esejističko-znanstvenih knjiga. To je djelo koje nam svojim dubinskim uvidima i mudrosnim promišljanjima uistinu omogućuje razumijevanje razvoja naše civilizacije te upozorava na beskonačne mogućnosti i opasnosti virtualne kulture koja itekako ima stvarne posljedice na cijelo čovječanstvo.