Simbolizam državnosti – zašto u početku bijaše Kraljevstvo

Dilecto filio Tamisclao, regi Croatorum (»Dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata«) riječi su iz pisma pape Ivana X. hrvatskom vladaru koje daju povod za simboličku proslavu obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Tako je 2025. godina prošla u znaku obilježavanja, pa i proslave te 1100. obljetnice. Navedeno pismo iz 925. godine predstavlja prvo poznato tituliranje hrvatskog vladara naslovom kralj (rex Croatorum). Službeni karakter ovoj obljetnici dao je Hrvatski sabor kada je, na inicijativu Matice hrvatske i Družbe »Braća hrvatskoga zmaja«, u ožujku 2024. proglasio 2025. godinom obilježavanja navedene obljetnice. Cijela godina bila je prepuna događanja: znanstvenih i stručnih skupova, javnih predavanja, posebnih publikacija, izložbi, emisija različitih formata, osvrta i kritika, a otvorio ju je poseban broj Hrvatske revije čija je tema upravo 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva (br. 4, 2024), u kojemu je, uz glavnu urednicu Mirjanu Polić Bobić i urednike Tomislava Galovića i Dinu Milinovića, posebna gošća urednica bila Mirjana Matijević Sokol.

Već i prije početka 2025. godine u stručnim krugovima javljale su se različite zamisli o potrebi jedne središnje izložbe. Jednom kada se došlo do odluke o središnjoj izložbi koja obilježava spomenuto, iščekivanja u javnosti su porasla – možda i naročito zato što hrvatska rana srednjovjekovna povijest teško dospijeva u značajnijoj mjeri do šire publike koja je ponekad »premorena drugim povijestima«. Očekivanja su svakako bila velika: najavljena je kao »središnji događaj« godine obilježavanja obljetnice na kojoj će se »predstaviti svi bitni elementi hrvatske državnosti u razdoblju od prvih hrvatskih vladara do 1918.« (usp. https://min-kulture.gov.hr/istaknute-teme/godina-obiljezavanja-1100-obljetnice-hrvatskoga-kraljevstva-27747/najava-izlozbe-povodom-1100-godina-hrvatskoga-kraljevstva-u-pocetku-bijase-kraljevstvo/28471). Izložba »U početku bijaše kraljevstvo – u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva« svečano je otvorena 16. listopada 2025. godine u prepunom atriju Klovićevih dvora. Otvaranju izložbe su, uz ravnatelja Klovićevih dvora Antonija Picukarića, nazočili predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić, izaslanik predsjednika Sabora Željko Reiner, nadbiskup Zagrebačke nadbiskupije mons. Dražen Kutleša i drugi visoki uzvanici. Samu izložbu svečano je otvorio predsjednik Vlade. Izložba se održava pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske i u koordinaciji Ministarstva kulture i medija.

Da bi se ostvarila najava »središnjeg događaja«, izložba je morala podrazumijevati visok stupanj međuinstitucijske suradnje i koordinacije. Uz Galeriju Klovićevi dvori suradnici su središnje institucije: Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu te Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Značajan doprinos dali su Zagrebačka nadbiskupija, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru. Glavni autor izložbe je Dino Milinović, umirovljeni redoviti profesor s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a koautori su Tomislav Galović i Trpimir Vedriš, također profesori s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ali s Odsjeka za povijest. Kustosica izložbe je Iva Sudec Andreis, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori. O veličini izložbe i njezinoj zahtjevnosti u izvedbi svjedoči i činjenica da je u cjelokupnom projektu sudjelovalo više od 150 različitih stručnjaka i djelatnika. Posjetitelje je čekala izrazito velika izložba koja se protezala na tri kata, s više od 400 eksponata, okupljenih iz više od 50 institucija iz Hrvatske i inozemstva (Austrijska nacionalna knjižnica, Nacionalna knjižnica Széchényi, Slovački narodni muzej – Muzej Bojnice u Bojnicama, Vatikanska apostolska knjižnica).

Sama izložba rascjepkana je u niz pojedinačnih prostorija, odnosno soba, a pregrade u hodniku posjetitelje »vode« putem hrvatske povijesti koji su trasirali autori i kustosica izložbe – njihov narativ postaje vidljiv i samim tim izborom. Bilo bi zanimljivo promatrati psihološki efekt učinka navedene izložbe prije ulaska u postav i nakon izlaska iz postava. Spomenuta »premorenost poviješću«, temama koje dominiraju u javnom prostoru, a često se razvijaju u domeni nestručnjaka, sudara se s – barem je za pretpostaviti – standardnim prosječnim obrazovanjem koje kronološki prikazuje povijest u osnovnoj školi, a koje se zatim razvija u srednjoj školi. Određeni artefakti s vremenom su postali simboli, ponekad i opća mjesta hrvatske povijesti: neka predstavljaju prava mjesta sjećanja (lieux de mémoire), poput Višeslavove krstionice, natpisa s imenima hrvatskih kneževa, Bašćanske ploče, reljefa kralja Petra Krešimira IV., epitafa kraljice Jelene, plašta kralja Ladislava, Zlatne bule, instalacijske zastave bana Josipa Jelačića... Vizualni identitet izložbe predstavlja ponovno simbolički važan artefakt – Višeslavova krstionica. »Narativ« izložbe čine brojni materijalni izvori, predmeti, dokumenti koji su dio hrvatske povijesti, ali su ga autori odlučili obogatiti vizualnim i auditivnim elementima, natpisima o istaknutim istraživačima (Frane Bulić, Lujo Marun, Ejnar Dyggve), dok postav u nekim prostorijama posebno naglašava posebnost povijesnog prostora i stvara određen osjećaj prema njemu. Posebno to dolazi do izražaja kada se posjetitelj susreće s brojnim poznatim izlošcima u pravim dimenzijama.

Susret s materijalnim tragovima hrvatske, ali zapravo i europske povijesti, predstavlja važan moment – suočava posjetitelja s predmetima za koje je znao iz reprodukcija, udžbenika, knjiga ili interneta, uživo i na licu mjesta. Zadatak pritom nije lak zbog mnoštva eksponata. Povijesni kontekst kao uvod u svaku prostoriju i opisi izložaka kronološki vode kroz koncept izložbe.

Koncept izložbe temelji se, kako je istaknuto u samom nazivu, na Hrvatskom Kraljevstvu, što je poveznica između 925. i 2025. godine. Autori su zatim predočili ideju Hrvatskog Kraljevstva kao povijesnu činjenicu i vrhunac hrvatske državnosti, koja će se ponovo realizirati uspostavom suverene Republike Hrvatske 1990. godine. To je dakle podrazumijevalo ujedno i definiranje, odnosno interpretiranje hrvatske državnosti, posebice u odnosu na hrvatsku povijest bez samostalnog okvira – koja ujedno u kronološkom smislu predstavlja većinski dio. Bez obzira na stručnost autora izložbe, takva predispozicija predstavlja ozbiljan izazov u suvremenom kontekstu. Prije svega podrazumijeva jasno određivanje kronologije. Simbolična važnost Hrvatskog Kraljevstva naglašena u samom naslovu izložbe zapravo zrcali viziju autora koja podrazumijeva određeno predznanje i shvaćanje povijesti koja posjetitelju ne bi trebala biti strana – zato u početku ne bijaše Kneževina, iako bi trebalo biti sasvim jasno da je hrvatska državnost starija od Hrvatskog Kraljevstva, da ju vežemo uz kneževinu s početka 9. stoljeća i niz hrvatskih knezova, utemeljitelja dinastije Trpimirovića.

Izložba je osmišljena kako bi započela s kasnom antikom, postavljajući uz određene eksponate (troglavac iz Vaćana, torzo rimskog cara, opeka s kristogramom, itd.) dojam prostora koji se zatiče dolaskom Hrvata u 8. stoljeću, prateći tako suvremenija arheološka i historiografska istraživanja. S druge strane, vjerojatno najkontroverzniji moment izložbe je određivanje njezinog kraja – ili prekida. Jer narativ autora izložbe nudi ustvari »dvostruki kraj«. Prvi je 1918. godina i službeni kraj Hrvatskoga Kraljevstva, kada su odlukom Hrvatskog sabora 29. listopada raskinuti svi državnopravni odnosni s Austro-Ugarskom. Drugi kraj izložbe je povijest donošenja Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990. godine. Dakle, teško je ne uočiti nedostatak problematiziranja hrvatske državnosti između 1918. i 1990. godine – koji sasvim sigurno ne znači i nedostatak povijesti. To je opravdano idejom simboličkog i formalnog kraja Hrvatskog Kraljevstva te činjenicom da Hrvatski sabor nije nikada donio odluku ili ratificirao ulazak u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pa se nastavak državnosti vodi pod drugačijim okolnostima i argumentima. Skok do Ustava 1990. godine predstavlja zatim konačno ostvarenje samostalne hrvatske državnosti.

Nedostatak prijepora oko prikaza hrvatske državnosti kroz 20. stoljeće nadomjestile su razne, često i umjetno stvorene, teze kako se 2025. proslavlja 1100 godina krunidbe kralja Tomislava ili različite negacije i skepse oko postojanja kralja Tomislava ili pitanja čemu uopće ovakve obljetnice, izložbe i slična događanja. S obzirom na snagu kritike moglo bi se pomisliti kako se ovakve i slične izložbe u Hrvatskoj stalno odvijaju. No upravo suprotno! Već dugo vremena najveće izložbe su bile one iz različitih sfera umjetnosti. Teško je prisjetiti se koja je zadnja velika povijesna izložba. Tim više se s nestrpljenjem iščekuju obnova, uređenje i stalni postav Hrvatskog povijesnog muzeja, ali i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Navodne kontroverze iz javnosti vezane uz problematiku ranog hrvatskog srednjovjekovlja nisu ostavljene po strani, nego im se pristupilo izravno: na izložbi je zanimljivo osiguran poseban prostor u prizemlju koji daje jasne odgovore na historiografska saznanja o kralju Tomislavu. Tako je primjerice pojašnjeno da je pitanje krunidbe hrvatska historiografija odavno razriješila kao nedokazivo i zapravo ne predstavlja nikakav spor. Simbolika važnosti Tomislava zrcali se osim toga u različitim umjetničkim interpretacijama, koje pokazuju kako je umjetnik mogao zamišljati i percipirati hrvatskog kralja u 19. i 20. stoljeću. Autori izložbe bili su i više nego svjesni temeljnog pitanja i nisu dopustili da se odgovor zagubi između četiristotinjak ranijih izložaka kroz tridesetak soba. Uz to, posvećen je prostor djelomičnoj rekreaciji izložbe iz 1925. godine, kojom se obilježavala milenijska obljetnica Hrvatskog Kraljevstva, a koja je zadobila poseban, gotovo mitski status.

Nestankom Hrvatskog Kraljevstva, dakle samostalnog državnog sustava, pitanje državnosti moralo se drugačije reprezentirati: to se naglašava u bitnim dokumentima kasnijih stoljeća. U tom je smislu primjerice važan izložak, ustvari faksimil, Pacta conventa ili Qualiter koji je posebno izrađen za prilike izložbe. Original se inače čuva u budimpeštanskoj Nacionalnoj knjižnici. Riječ je o tekstu koji je vrlo vjerojatno nastao u 14. stoljeću, a koji spominje dolazak na hrvatsko prijestolje ugarskog kralja Kolomana 1102. godine i njegov sporazumu s dvanaest hrvatskih plemena; govori dakle o uređenju odnosa između Hrvatske i Ugarske na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Isprava kojom Hrvatsko Kraljevstvo postaje dijelom Habsburške Monarhije na samom kraju 1526. godine, Cetingradska povelja, na žalost nije izložena niti u originalu niti kao faksimil – prikazana je kao jednostavna kopija. To je radi stanja očuvanosti, a inače se nalazi u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Šteta je da uz ova dva dokumenta, na bilo koji način, nije bila prikazana i Pragmatička sankcija iz 1712. godine, koju simboliziraju portreti Marije Terezije i Josipa II. Tim više što je određen prostor posvećen Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. koju predstavljaju »riječka krpica« i detalj na slici mađarskog slikara Béle Pállika iz 1870. godine na kojoj vladar Franjo Josip I. drži tekst Nagodbe, slike iz fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja. Kada je pravna povijest u pitanju, postavljeni su brojni zakonici i isprave, a važno je napomenuti i isprave poput Višegradskog ugovora iz 1358. godine kojim je uređen odnos između Dubrovnika i Ugarskog Kraljevstva, a koji je bio temelj Dubrovačke Republike, što zaokružuje budući hrvatski teritorij. Na ovaj način se na izložbi pokazao niz (samo)uprava komuna, rascjepkanost teritorija i trojednost Kraljevstva (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija) kao višestoljetne realnosti pri čemu je Hrvatsko Kraljevstvo živjelo u ideji i pamćenju i prenošenju prava na državnost. Ideja pokazivanja/dokazivanja državnosti kroz ključne dokumente, jezik i kulturu nije nikakva novost. Svijest i ideja državnosti koju je personificiralo Kraljevstvo bila je noseća, primjerice mnogo jača od pokušaja interpretacije samih vladara. Stoga je jedan od zanimljivijih izložaka »Slike ilirskih, hrvatskih, srpskih i bosanskih vladara« iz 18. stoljeća nepoznatog majstora. Riječ je o nizu crteža na kojima su za potrebe ove izložbe izdvojeni i prikazani hrvatski vladari narodne dinastije. Naročito je zanimljivo da je crtež koji prikazuje kralja Tomislava pronađen uoči samih priprema za izložbu, a ujedno je riječ o najranijem prikazu kralja Tomislava u likovnim umjetnostima, što, zanimljivo, nije posebno odjeknulo u javnosti.

Kao i u svakoj monumentalnoj izložbi, zadatak detaljnijeg pregleda i povezivanja svih cjelina izložbe ispunjava katalog (urednici: Tomislav Galović, Dino Milinović, Trpimir Vedriš, izvršna urednica: Iva Sudec Andreis) na gotovo 700 stranica s 43 autora teksta. Tekstovi prate kronologiju izložbe i svojim sadržajem predstavljaju najnovije spoznaje, debate i stanje hrvatske historiografije u proučavanim temama. Tamo gdje je potrebno, prezentirani su prijepori u različitim zaključcima i izneseni najnoviji stavovi pa tako zainteresirani posjetitelji izložbe i čitatelji kataloga mogu dobiti puni kontekst znanstvenih rasprava i spoznaja.