Rajska vedrina u zemaljskoj tmini

Književnoumjetnički, prvenstveno pjesnički radovi Josipa Buturca, koji su počivali u tami polica u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu, odnosno njegovu Odjelu u Požegi, dok ih Avis Rara Studio nije objelodanio, zacijelo su radosno iznenađenje za književnog istraživača poput onog kad arheolog pronađe nepoznato naselje pod nanosima zemljanih slojeva. Iako Buturčev opus nije osobito starodavan, i odnosi se na vrijeme od 1916. do 1925. godine kada je pjesnik intenzivno pisao, njegov je opus višestruko vrijedan, a prvenstveno fascinira činjenica da ga je stvarao još kao dijete i mlada osoba, što mu daje energiju i uvjerljivu emotivnu svježinu. Naslovi njegovih zbirki u izdanjima Avis Rara Studija – Slavujice (2023.), Karanfilke (2024.) i Travanjčice (2025.) – nedvojbeno upućuju na prirodu koja je, kad proučimo sve sadržaje, jedno od najistaknutijih značenjskih polja u Buturčevu poetskom diskursu. No tema njegovih zbirki nije samo priroda, nego je ona dio njegova poetskog projekta koji iznenađuje svojom discipliniranom provedbom jednako u svim zbirkama – a odnosi se na poetski prikaz proistekao iz misaonog koncepta u njegovu zaleđu, iz Buturčeva poimanja svijeta, i mogao bi se usporediti s filozofijom francuskoga katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina (1882. – 1973.), čija je filozofija osobito razvidna u njegovu djelu Cjeloviti humanizam (Humanisme intégral, 1936.), prevedenom i na hrvatski jezik i objavljenom 1989. godine u Zagrebu u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Njegova je temeljna misao postavka da supostoje dva svijeta i dva poretka u njima – jedan je nadvremenit, neprolazan, vječan, u kojemu se razaznaju vrednote i pravila Božjeg poretka, a drugi je vremenit, prolazan, zemaljski, ljudski. Kršćanstvo je pozvano da u prolaznom svijetu osjenčanom tamom nepravde, prolaznosti i smrti prosijava vrednote božanskog poretka. Nadvremeni svijet treba prosijavati kroz kršćanske osobe, koje na taj način razvijaju i ostvaruju cjeloviti humanizam. U pjesničkom diskursu Josipa Buturca također se jasno i naglašeno prepoznaju dva svijeta i dva poretka, jedan je svijet raja ili neba, a drugi je zemaljski i katkad čak i pakleni. Ti su svjetovi istodobno i prostori i stanja duha, a protežu se vertikalno od zemaljskih pustopoljina do nebeskih sfera. Temeljna je tema u Buturčevu poetskom diskursu pitanje kako raj približiti zemaljskom, ljudskom svijetu i življenju. Pritom je njegov autorski i lirski glas nedvojbeno osoba koja proživljava oba svijeta i poretka, pokušavajući spustiti kišu vedrine na ovaj zemaljski, donji svijet i u njegovu kaosu stvoriti nebeski red. Kako se to ostvaruje u njegovim zbirkama, prikazat će sljedeće usmjereno analitičko čitanje svake od pojedinih zbirki u pogledu na lekseme raj i nebo i ostale sinonimne ili opisne inačice. Provedba njegove teme ostvaruje se prvenstveno paralelizmom i antitezom. Tako je njegov zavičajni diljogorski krajolik, zajedno s majkom i domom, paralelistički prikaz rajskog svijeta u kojem vladaju ljepota, sloboda, sreća, ljubav i nevinost, dok je dio ovozemaljskog svijeta prikazan antitetički u odnosu na nebeski poredak – kao svijet muke i boli, školskih i društvenih frustracija te najposlije i smrti.

U zbirci Slavujice

Već u prvoj motivskoj pjesmi, koja je znakovit signal značaja cijele zbirke, nalaze se stihovi koji upućuju na paralelu između dvaju svjetova:

Oj Bože, rodni kraju,
Dvije zlatne zvijezde moje,
U vama vazda gledam
Na zemlji nebo svoje.¹⁾

Bog i rodni kraj, metaforizirani dvjema zlatnim zvijezdama, predočuju dva rajska sidrišta u zemaljskom svijetu i dva utočišta lirskoga glasa, koji je istodobno i glas autora. Pritom se nebo posvema uselilo na zemlju, priklonilo se svojim sjajem tako da ga oči promatrača prepoznaju kao »na zemlji nebo svoje«. Buturčeva duhovnost je – kako je prikazana u pjesmama – vrlo uvjerljiva, duboka i ozbiljna, ispunjena ljubavlju prema Bogu, odnosno Isusu, kao i prema ostalim likovima iz duhovnog svijeta: Svetoj Mariji, anđelima i svetcima. Njegova odluka da se odrekne poezije vjerojatno je potekla iz želje da se potpuno preda službi Bogu i da ničemu drugom, čak ni poeziji koju je osobito volio, ne dopusti da mu u toj službi oduzima vrijeme i energiju. Budući da je pisao srcem, on ga nije želio dijeliti ni s čim što bi ga moglo zaokupiti toliko da njegova ljubav prema Bogu bude umanjena. U pjesmi Incitament poezije u prvoj kitici čini se da Buturac nagovješćuje aluzijom nejasan poticaj poezije, gotovo poput uzbuđenja što ga može prouzročiti približavanje grijeha:

Ja sam još uvijek čedan kao dijete.
No, srce moje ipak nešto ćuti,
Što svaki puta mir u meni muti,
Kad mi se oko s Euterpom srete.

Euterpa je jedna od devet muza; usto što je zaštitnica glazbe ona je i muza lirske poezije. I ona pokreće nemir, ona »svaki puta mir u meni muti«, kazuje on. Međutim, u to vrijeme poezija je ipak za njega bila još jedno sidrište mlade osobe te se on tješi i priklanja misli da je poezija također kao i »dvije zlatne zvijezde« – još jedan prodor nebeskog poretka u njegovu životu:

Pa ipak tada ko blaženost neka
S krvlju mi kola po čitavom tijelu,
Radost na licu, vedrina na čelu,
U srcu sreća budućega vijeka.

Ti su trenuci nemira i sreće
Rodili pjesmu najvećih genija.
S njima i moja u sanke se njija,
U slatke sanke, gdje vjekuje cvijeće.

Poezija je tako za njega bila »radost« i »vedrina« te »u srcu sreća budućega vijeka«, što pogotovo u ovom potonjem ocrtava rajski svijet, a u sljedećoj kitici taj svijet poezije i snova vidi kao prostor cvijeća, što je još jedan motiv koji je učestalo upućivao na raj, žaleći pritom ovozemaljsko cvijeće koje vene u pjesmi Oj ti cvijeće: »Ja te gledam: vidim da si lijepo, / Al’ znam da ćeš uvenut i zgnjiti.«

U pjesmi Ja sam dijete on uvodi slavensku mitološku vilu i zove je da ga prigrli, kako bi slušao njezinu pjesmu, jer mu je ovaj svijet mučan: »Svjetska buka za me je paklo.« On bježi od tog pakla svjetovne buke na Dilj-goru i ondje zaziva vilu, što on kasnije tumači kao poetsku ornamentiku – sve je to zapravo, objašnjava, Božje djelo otkud izviru dobrobiti, što se odnosi i na likove iz klasične mitologije, kao što je spomenuta Euterpa: »Tako i ja spominjem Muzu i Vilu kao neku boginju pjesništva, a zapravo je to Božji dar.«²⁾ Na to uvođenje mitoloških bića koja se ne predviđaju u kršćanskom poimanju Buturac je vjerojatno bio naveden učenjem poezije od »hrvatskih i srpskih pisaca 19. i 20. stoljeća«, kako stoji u istoj napomeni. Tako saznajemo i njegove izvore za pjesničko uvježbavanje. Slijedeći kadšto njihove putanje, ostao je ipak odani kršćanski i katolički vojnik. U pjesmi Ja nisam više dijete, koja je antipodska u odnosu na pjesmu Ja sam dijete, Buturac kazuje da je kao dijete volio »pušku i mač«, ali da su ti djetinjski snovi prošli. No on je ipak ostvario vojnički djetinjski san na sasvim drugi način:

Prošlo je to maštanje. Ja ipak volim
Oružje, konja, borbu – vojnički sjaj,
Jer to me nuka, da se Gospodu molim
I hrabro stupam strmim putem u raj.

Njegovo stupanje »strmim putem u raj« zahtijeva vojničku snagu i hrabrost, ali sada više nema pušku i mač, već molitvu. Unatoč poetskim mitološkim rekvizitima njegov je svjetonazorski okvir ostao dosljedno čvrst i usmjeren na rajski svijet. U pjesmi Mojim prijateljima Buturac se obraća u brizi za budućnost svojih zemaljskih prijatelja. On im želi neprolaznu sreću, stoga ih upozorava:

Čuvajte srca,
Zao je svijet,
Tko njega slije,
Taj mora mrijet’.
Tko u njem umre,
Onome vâj,
Jer onaj ne će
Znat što je raj.

U toj pjesmi vidi se jasno antiteza koja suprotstavlja ovaj svijet i onaj neprolazan, rajski. Pritom se ne radi samo o topografiji, već i o poretku i duhovnom stanju tih destinacija. Svijet je »zao«, stoga valja čuvati srce da ga svijet ne osvoji i ne zapriječi ulaz u svijet sreće i svekolikog procvata. U pjesmi Moja pjesma još kazuje da ovozemaljski svijet ne može pružiti sreću:

Moja pjesma ne pjeva
Slast zemaljske sreće,
Jer znam dobro, pružiti
Da je svijet mi ne će.

Ta opreka zemaljskog i duhovnog svijeta dopire do Buturčeva ne samo mišljenja već i djelovanja, kao što je pisanje poezije. Iako je usmjeravao svoje pjesme prema duhovnim horizontima, ipak je njegov odnos prema poeziji bio unekoliko ambivalentan. Poezija mu je donosila užitak i ljepotu, kako stoji u pjesmi Moja poezija: »Velika si za me Ljepota na svijetu, / I ako si jošte Pupoljak u cvijetu.« Poezija je cvijet, u njega još pupoljak. Ta je metafora očito istaknula estetske vrijednosti, i ma kako one nosile rajski pečat, Buturac je mogao pasti u kušnju da pomisli kako je poezija, a ne Bog i njegov poredak, izvor sreće. Tako se čini prema jedva vidljivoj aluziji iz pjesme Incitament poezije. Takva je aluzija još očitija u pjesmi Pjesnikovanje u zbirci Karanfilke, u kojoj subjekt tvrdi da mu »Gospod ne da« susrete s Erpom. U pjesmi Kandilo poezije subjekt se u pjesmi nalazi u kući i s prozora promatra zalazak sunca i odlazak vlaka, koji podsjeća na Matoševu željeznicu koju »guta već daljina«. Pita se što će biti s kandilom njegove poezije: »Oči zure u dim odlazećeg vlaka. // Odlazi i nosi kandilo mog hrama.« Razumijeva da će njegovo svjetlo poezije također nestati: »Men’ će svijeća svijetlit’, al’ tebe će tama / Kolibice kakve ugušiti. Žalim.« I onda ipak kaže da će ona možda trajati još neko vrijeme dok je zemlja ne primi u svoje ledene grudi. I poezija i cvijeće, prema Buturčevu razumijevanju, prolazni su, i stoga ne mogu pružiti punu i trajnu sreću.

O zlom svijetu svjedoči i pjesma Suučenicima iz III. gimnazije. Danas bismo Buturčev školski problem nazvali vršnjačkim nasiljem, a tada je to čini se prošlo kao nužno zlo. Prema poetskom iskazu Buturcu su školske kolege bile zavidne jer piše poeziju te su ga stoga označili kao žrtvu. Čini se da je on bio drukčiji od njih – nježan, krhak, misaon, duhovan, što ga je moglo učiniti žrtvom u očima grubih školskih kolega. O tome je doživljaju napisao:

Nebo sam imo u srcu svojem (...)
Ko neki bijednik od vas sam bio
Ismijan, prezren, mučen i guran.

U jednom je trenutku na stanovit način podnio Kristovo iskustvo. Tako je okusio zlo svijeta. No refleks raja, kojemu se uvijek vraćao, podržavao ga je emotivno tijekom cijelog života, a odnosio se prvenstveno na prirodno okružje njegova doma, posebice na Dilj-goru. Ondje je osjećao slobodu, sreću, usred livada, između stabala i cvijeća, u društvu svoje sestrične Anke ili sam. U pjesmi Svojoj sestrični A. otkriva svoje nedvojbene emocije ushita tim prostorom uzvičnom apostrofom imenujući ga rajem:

Oh sestro draga! Hoćemo li opet
Po Dilju brati jagode i cvijeće? (...)
Ja i sad čeznem za djetinjim rajem,
Jer još sam sretan kao dijete svako.

Ozračje u pjesmi je pastoralno – uslijed dolaska proljeća nižu se vizualne i auditivne slike: zvuk pastirske frule, let ptice ševe, miris i boja ljubičice, bjelina visibabe. Srodnog je takvog raspoloženja i pjesma Moje proljeće, koja također ističe rajski doživljaj:

Procvjetalo proljetno cvijeće;
Livade se zelenjet’ stale;
Ptice poje, da je milòta.
Svud se vidi samo krasòta,
Još trebamo anđele male,
I u raju ljepše bit’ ne će.

Takav je prirodni okoliš ispunio djetinji emotivni spremnik Josipa Buturca i bio mu slika koja ga je podupirala cijeloga životnog vijeka. A u takvu je okružju on promatrao i vidio Božju moć, kako stoji u pjesmi Zelen, s poimeničenim naslovnim pridjevom, i to u ženskom rodu:

U proljeće svako ona rodni kraj
I svu crnu zemlju pretvara u raj.

Svatko ljubi zelen svega vijeka svog.
U njoj vidi dobro da je moćan Bog.

I na kraju, u Slavujicama je i pjesma koja nosi naslov Spoznaja, koja pojašnjava taj spoznajni okvir i zaleđe cijele zbirke, posebice u odnosu na raj, na »izgubljeni raj«, kako ga je nazvao John Milton u svojem epu (Izgubljeni raj, engl. Paradise Lost, 1667.), te se može smatrati da se, hotimice ili ne, Buturac i njime kontekstualizirao. Tema izgubljenog raja velika je tema kako za 17. tako i za 19. i 20. stoljeće, pa i danas. Buturac u pjesmi Spoznaja narativ o rajskom vrtu iz biblijske knjige Postanak sluša iz pričanja svoje majke, čime on postaje dvojako intertekstualiziran:

Pričala majka, kako se zbio grijeh prvih ljudi,
Pa kako ih je prognao zato Gospod iz raja
I postavio keruba svoga s ognjenim mačem,
Da čuva ulaz, što zemlju ovu sa rajem spaja.

Od toga časa prokletstvo Božje u svijetu vlada,
Uzalud čovjek prepun gorčine za rajem žudi
Na zemlji ovoj, na zemlji muka, patnja i jada,
Jer raj je lijepi izgubljen grijehom prvijeh ljudi.

Naracija u toj pjesmi kazuje da je proteklo puno vremena od tih priča njegove majke, a on je kao mnogi ljudi pokušavao ostvariti raj na ovozemaljskom tlu:

I mislio sam sagradit’ sebi ponosne dvore
Sa perivojem, maslinskim vrtom i zelen-gajem,
Kako to samo pjesme i priče rišu i zbore –
I tako život na tome svijetu učinit’ rajem.

No nije trebalo dugo, i njegovo se gledište promijenilo. I dalje je mislio o raju, ali ne na ovom svijetu, koji je destruktivan i urušava sve ljudske snove:

No to je bilo maštanje pusto – nikakva zbilja.
Za kratko vrijeme u drugoj slici svijet sam taj gledo,
Našo u njemu pelina mnogo, a malo smilja
Kao i svako, upravo svako Evino čedo.

Sad jasno vidim, da nema raja na zemaljskoj kori.
Tek poslije smrti dić’ će se duša u njegve kraje,
Tamo gdje noću tisuću sjajnih zvjezdica gori,
Tamo gdje noću tisuću sjajnih zvjezdica sjaje.

Tu gorku spoznaju o raju koji se ne dȃ podignuti u zemaljskome prolaznom svijetu Buturac je zamijenio utjehom i nadom u prekogrobni svijet i obnovljeni raj negdje u svemiru, u dimenziji koja mu je nepoznata i neistražena. U zemaljskom svijetu ostaje tek želja za rajem, kako je izrekao Buturčev pjesnik uzor Petar Preradović, čiji citat Buturac postavlja ispod pjesme Spoznaja umanjenim pismom kao potvrdu iste spoznaje:

Motto: »Ah na zemlji nema raja,
Želja za njim – to je sve.«
P. Preradović

Slijedi pjesma U cik zore koja sadrži jutarnju molitvu:

Rumenilo sunca sjajnog
U rajski me mami kraj (...)
Tamo mi je tek dom pravi,
O daj mi ga, Bože, daj!

Sljedeća zbirka donijet će srodno, ali i promijenjeno gledište. Tako dakle u zbirci Slavujice subjekt/autor vidi refleks raja, prikazan paralelizmom, u svom domu i osobito u prostorima Dilj-gore. Većina pjesama slavi taj djetinjski raj. Likovi koji ga uz prirodne ljepote čine rajem jesu njegova majka, sestrična Anka i prijatelji te likovi vile iz slavenske mitologije i muze iz grčke. No te pejzažne i pastoralne pjesme i idile već prožimaju slutnje nepravde i tuge, već se izlažu proživljavanja zla tijekom odrastanja. Tako se diskurs poezije prožimlje i alegorijskim suznačenjima, što signaliziraju i verzalima označeni apstraktni likovi Zlobe, Mladosti, Ljepote i Poezije. Također se pojavljuju u značajnim ulogama i religijski likovi Boga, Svete Marije, koju Buturac naziva Neoskvrnjenom, anđela te se prikazuju i crkveni blagdani i obredi. Unutar svega otkriva se duševni i duhovni sloj iznimno senzibilnoga lirskog subjekta koji traga za srećom, ali nadasve za čistotom uma i življenja. Njegova lutanja, zabilježena u pjesmi Spoznaja, iskazuju njegovo nastojanje da u zemaljskom svijetu izgradi izgubljeni raj, ali ga množina zla obeshrabruje tako da odlaže ulazak u raj nakon smrti po uzlasku duše na nebo.

U zbirci Karanfilke

Ova zbirka započinje spjevom Majsko cvijeće u čast Kraljici svibnja, koja se prepoznaje kao Isusova majka Marija. U prvim kiticama subjekt/autor obraća se Kraljici svibnja i moli je da primi njegove pjesme koje ne pjeva vila, nego one proistječu iz njegova srca. U drugoj pjesmi vlada proljetno ozračje, sa središnjom olfaktornom slikom koja sugerira uzdizanje mirisa proljetnica u visinu i spaja zemlju s nebeskim rajskim predjelima:

Miris cvijeća majskog
Uzdiže se gore
Sve do vrta rajskog
I u same dvore.

Uzdižući misli k Svetoj Mariji, okruženoj anđelima i svakovrsnom ljepotom, autorski joj se glas obraća s tužbalicom na svoj narod:

Svakim danom više
Pada u dubinu
I slobodno diše
Za paklenu tminu.

Usto što trpi neprijateljstva, autor/subjekt zdvojan je i zbog svoga osobnoga grešnog stanja, koje mu je teško poput noćne more. Stoga vapi k Svetoj Mariji da se moli za njega, kako bi mu Bog oprostio i ponovno ga prigrlio sebi. Takvo je stanje tame u zlom svijetu, kazuje subjekt, što prati paralelom s mornarom na uzburkanom moru:

Sve do rajskog dvora
Mornar diže ruke,
Da ga zvijezda mora
Dovede do luke.

I on se grčevito u buri svog življenja utječe rajskom dvoru i moli za pomoć. U pjesmi Kraljici nebesa, koja polazi od mariološkog razumijevanja o Marijinoj nebeskoj moći, subjekt/autor prikazuje ju u društvu anđela:

Okićena od sveg cvijeća majskog
Ti se šećeš usred vrta rajskog,
A prati Te anđeoski zbor;

Svijet u kojemu je Kraljica nebesa opisan je u nepomućenoj vedrini, uz efektnu poredbu zvijezda sa svjetlucavim rojem pčela:

Krasna li je nebeska vedrina,
Na njoj zvijézdā sitnijeh množina
Kao pčela svjetlucavi roj;

U pjesmi Majci ljubeznoj, nalazi se već treći naziv za Svetu Mariju nakon njezina imenovanja Kraljicom svibnja i Kraljicom nebesa, što je antonomastička zamjena za osobno ime, kojom se Sveta Marija karakterizira te se opisuju domene njezine moći. U tu je pjesmu Buturac upisao i svoju krucijalnu želju i akciju nakon svih razočaranja i klonuća:

Pjesma mi se opet diže
Nad zemaljskom tminom,
Da sastavi kraje nižē
S nebeskom vedrinom.

Dvije su razine jasno prepoznatljive: zemaljska tmina i, s druge strane, nebeska vedrina, u kontrastnoj i antitetičkoj poziciji, koju subjekt pokušava razriješiti i ujediniti – pjesmom. No u kontekstu Buturčeva opusa i izvan njega razvidno je da je on također nastojao prosijavati vedrinu u zemaljsku tminu zalažući se za prijatelje u već spomenutoj pjesmi, za dobrobit društvene zajednice i poticanje kulturnih društava te kao svećenik u svojim ohrabrujućim propovijedima. S gledišta današnjeg čitatelja može se pretpostaviti i konotacija Buturčeve vedrine na »kristalnu kocku vedrine« Tina Ujevića, koja je vjerojatno bila više ničeanska nego biblijska, iako se o tome može dvojiti jer je Tin Ujević učestalo odabirao biblizme u svome poetskom diskursu, kao što je razvidno u znanoj pjesmi Svakidašnja jadikovka. No istodobno nastojanje dvaju pjesnika koji su bili suvremenici, usto što opisuje tamu toga vremena, upućuje i na osobe koje su nastojale ili barem željele tamu zamijeniti svjetlošću vedrine. Unutar Maritainove filozofije Buturac je tako promicatelj cjelovita humanizma, jer ujedinjuje ono što se čini nemogućim, disparatnim i nespojivim – rajski svijet s dolinom suza i tminom zemaljskom. Iako se činilo da odustaje od takva projekta, Buturac ga ipak mladenački uporno provodi u svom svijetu poezije, u tome »raju riječi«, kako ga je nazvao R. Barthes.³⁾ Sam Buturac u pjesmi Napokon, u zbirci Slavujice, naziva svoju poeziju rajem:

Iza dugih i čemernih dneva,
Poslije tolko teških uzdisaja
Stara zvijezda novim svjetlom sijeva
Nad vratima pjesničkoga raja.

Osim spjeva Kraljici svibnja u Karanfilkama je i izrazito nježan spjev posvećen Isusu Lipanjske iskre, koji ističe ljubav, oprost, spasenje, put predanja te u završnoj kitici nakon svih meandara žalosti i kajanja, pitanja i dvoumljenja rasprostire optimističnu sliku budućeg života u raju s elementima vedrine i floralnog zelenila:

A ja ću Te slavit
Ko svećenik pravi
Po vedrini rajskoj
I zelenoj travi.

No prije toga spjeva kao prethodnica stoji pjesma Moja sreća, koja upućuje na još jedan razlog potrage za rajem, a to je ljudska težnja za srećom, puninom osjećaja i energije, zdravlja i snage. Nakon što je tražio zemaljsku sreću, subjekt u pjesmi kazuje da ju je našao u Isusu, i to u njegovu srcu. Leksem srce još je jedna učestala riječ u poetskom diskursu Josipa Buturca, a u toj pjesmi funkcionira kao sinegdoha, upućujući na cijelu Kristovu osobu spremnu na prihvaćanje i ljubav prema ljudskim bićima:

I spoznadoh svijet po sebi,
Kol’ko ima, kol’ko treba,
Nikad sreće imo ne bi
Da je nema ozgo s neba.

To je ona sreća prava
Kao kaplja rose čista,
To je blagost, to je slava,
To je živo Srce Krista.

Uz ta duhovna utočišta i izvorišta sreće u spjevu Diljogorke subjekt/autor i dalje nalazi mir i radost na gori svog djetinjstva, Dilju, koji mu ostaje nezaboravan izvor spokojstva i koji on poistovjećuje s rajem:

I ja rado hrlim
U tvoj gorski kraj,
Da uživam opet
Svog djetinjstva raj.

U pjesmi Noć kroz tamu na Dilj-gori oči subjekta/autora proniču u svemirsku vedrinu, u sjaj zvijezda, koji on naziva velikim blagom, pitajući pritom neodgovorena misaona pitanja o ljepoti i značaju svemira. Apelirajući na uzdizanje pogleda k nebu, on kazuje: »Al’ pogledaj iz ove tišine / Bistrim okom do rajske pučine«, metaforizirajući ozvjezdano nebo morem, te ističe njegovu ljepotu: »To ’e ljepota nad ljepotom svakom, / Uzvišena nad zemaljskim mrakom.« Usto, što nedvojbeno cijeni estetsku vrijednost, on dodaje da je ta vedrina iz svemira njegova utjeha i blago iznad svakog blaga:

O vedrino! ti si meni drága,
Ti utjeho bijednog srca moga,
Ti si blago iznad svakog blaga,
Ljubit ću te svega žića svoga.

Dolinu zemaljske tmine Buturac je u ovoj zbirci predstavio u misaonim pjesmama o prolaznosti i smrti te nadasve u pjesmama o hrvatskom društvu i domovini svog vremena, u kojemu razotkriva slabosti i podjele u Hrvatskoj, vidi vanjske i unutarnje neprijatelje te, inače smirena tona, unosi i žučljive poetske dispute. Taj se dio zbirke u odnosu na rajske predjele, a osobito na nadvremeni svijet, zamjećuje kao oprečan i suprotan pol u antitetičkoj svezi.

Budući da Karanfilke sadrže i dramsku igru Ima tomu lijeka!, i ona se može promatrati u okvirima potrage za rajem i njegovom srećom. Naime, u toj drami dramsko lice Mitar pokušava ostvariti sreću prečicom, svim sredstvima, kako lutrijom tako čak u dogovoru s vragom. No njegov ga sin Petar i kum Marko pokušavaju vratiti na pravi put i privesti k razumu. Iako je didaktička poruka toga djela providna, ta je drama istodobno i folkloristički i držićevski humorna i ostvaruje složenu karakterizaciju lica i napetosti koje se u njoj razvijaju. Ona je životno uvjerljiva i, štoviše, tragikomična, iako se na kraju razrješuje u najpovoljnijem ishodu te pritom ističe važnost akcije namjesto ravnodušnosti kad koje ljudsko biće krene putem zla ili ovisnosti. U diskursu te drame učestala je riječ sreća i pojavljuje se u neposrednom kontekstu već u početnim prizorima, kako slijedi:

Uvijek sreću na pameti imam (...)
Zar ti treba onda sreća bolja? (Mitar)
Nemoj da mi dosađuješ samo
S tijem tvojim govorom o sreći, (...)
I dušu ćeš još za sreću dati. (...)
To već se je uvjeriti mogo,
Od lutrije da mu sreće nije. (Petar)

Nakon svih pokušaja »liječenja«, u početku i grubim postupcima, dvojica entuzijasta uspijevaju dovesti Mitra k pameti te on uzvikuje na kraju:

Hvala Bogu i čitavom nebu,
Što to đavo iz pakla ne bješe,
Već moj dobri i predobri Marko:
Ljepšu sreću i bolju budućnost
Marne ruke učinit će samo.

Nebo danas u akciji i umovima ljudi – taj cjeloviti humanizam, koji se ne boji tmine, poruka je ove Buturčeve zbirke koja vrvi stilskim i versifikatorskim umijećima te se njezina religijska dimenzija ne osjeća kao demagogija ili teret. Mjesto poezije i pjesnika jest u prijenosu vedrine iz svijeta rajskih poljana u svijet tmine, ali se ta tranzitna uloga i misija može izvršiti i drugim putovima. Klonuće u odnosu na takvu misiju jest prevladano. Uza spjevove posvećene Svetoj Mariji i Isusu i Diljogorke, koje prepleću diskurse ode, pastorale i molitve tužbalice i ispovijedi, pune duhovnog i emotivnog strujanja, na drugoj su strani pjesme iz svijeta ovozemaljske tmine i s društvene pozornice. Društvene političke i ideološke podjele uzrujavaju inače miran duh subjekta/autora, on se brine za domovinu uslijed njezinih slabosti prema alkoholu, odnarođivanja i iseljenja te prihvaćanja liberalnih ideja koje brzo narušavaju tradicionalne religijske i etičke vrijednosti. Čini se da je osobit pečat u zbirci stavljen citatnim biblizmom na kraju spjeva Lipanjske iskre: »Ja sam Put, Istina i Život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni« (Iv 14,6). To je upisani putokaz pjesnika koji će kasnije zamijeniti svoju pjesničku misiju svećeničkom i duhovničkom.

U zbirci Travanjčice

Ova zbirka nosi u slijedu s dvjema prethodnima također naslov koji usmjerava na prirodu i njezine motive, iako nije sasvim jasno je li možda ipak grad Travnik, koji se također značajno pojavljuje u diskursu te zbirke, utjecao na naslov ili pak travnjak podno Travnika.

Zbirka Travanjčice nastavlja se na prethodne po temi sa srodnim, ali i različitim motivima. U uvodnoj, motivskoj pjesmi lirski subjekt/autor obavješćuje čitateljstvo da se ne povodi za drugima u pisanju, prema tuđim mjerilima i trendovima (»kako drugom godi«), već prema vlastitom »čuvstvu« (»nego čuvstvo što se / u srdašcu rodi«). Ovaj oblik srdašce hipokoristik je kojim on naznačuje da se radi o mladu i osjetljivu srcu. Obraćajući se pjesmi apostrofom, kao da je živo biće, oličujući je i personificirajući, kazuje imperativom:

A ti, pjesmo moja,
Diži se sa lire,
Nek’ se zvuci tvoji
Na sve strane šire.

Tako autorski glas najavljuje i pjesnički žanr, dakle lirski, te i želju da se njegovo pjesništvo širi kao zvuk s lire, iako se u ovoj zbirci Buturac okušao i u epskom spjevu Junak Nebojse, prema uzorku na usmeni narodni ep, i tako ostvario u svom opusu zanimljiv pjesnički eksperiment. U tome trenutku Buturac još očito nije odlučio odreći se svoje poezije. Apostrofa koja se pojavila u tim uvodnim stihovima prethodnica je mnogih apostrofa koje će značajno označiti cijeli diskurs ove zbirke. Iako je i u prethodnim zbirkama taj postupak bio vidljiv, ovdje se osobito uočava, čime se zbirka sjenča pojačanim oživljavanjem neživih predmeta i objekata, koji ne odgovaraju na obraćanje subjekta i njegove zazive, ali se ipak očituje naglašena povezanost subjekta s njima kao s bićima koja ga slušaju i razumiju bez riječi i umanjuju njegovu osamu. Ovdje se navodi dio tih apostrofa:

Travniče grade, bosanska zvijezdo. (XVIII)
Evo me zdravo, srebrna Savo. (Preko Save)
Evo mene k tebi! / Zato rijeko: zdravo! (Na Lašvi rijeci)
Cvjetaj, cvjetaj, ljubičice, / Što si tude stala; (Ljubici)
Oj divni moji dani, oj! / O kako brzo nesta vas. (Oj divni moji dani)
Tugo moja, ne muči me tako, (Tugo moja)
Ti me sjećaš Jagodnjaka krasnog (Oj ti cvijeće)

Prvi ciklus pjesama predočuje boravak autora tijekom jednogodišnjega gimnazijskog školovanja u Travniku u središnjoj Bosni. Prema autorovoj autobiografiji on je četvrti razred gimnazije pohađao u Travniku. Ivan Damiš objavio je u časopisu Croatica christiana periodica (god. 17, br. 31, 1993.) dio Buturčevih autobiografskih spisa pod naslovom Autobiografski zapisi dr. Josipa Buturca u njegovu rukopisu »Moja zapamćenja«, u kojima on navodi podatke o svom ranom školovanju, pa tako i podatak o boravku u Travniku: »Pučku sam školu polazio u Ruševu, gimnaziju I–III. razr. u Požegi, IV. r. u Travniku, V–VIII. r. u Zagrebu (nadbiskupska gimnazija i sjemenište).«⁴⁾

Tako se uvodi i urbani motiv, jer Travnik je povijesni grad poznat još u davnoj keltskoj, ilirskoj i rimskoj kulturi, a bio je kasnije sjedištem i prijestolnicom bosanskih kraljeva u srednjem vijeku i još kasnije i osmanskih vezira. Tako je svojim starinama i poviješću mogao privući za povijest senzibiliziran um i srdašce mladog Buturca. No osim o grad i njegove starine i slikovitu istočnjačku arhitekturu oko Buturca zapelo je i o strme vrhove okolnih planina, kako ih je, ističući aliteracijom, poetski oslikao pjesnik:

Bosanske gore
Onamo stoje,
Ko modro more
Modre su boje.

Njihove vrhove Buturac vidi kao glave, što je istodobno i metafora i personifikacija:

Okolo svuda
Gore se nižu
I glave k nebu
Visoko dižu.

Uz gore slijede i brojne druge vizualne i auditivne slike iz svijeta prirode – rijeka Lašva i raskošna Lašvanska dolina, vodenice, planinske gudure kao nemani u kontrastu prema zelenim dolinama, šum Lašve kojim odjekuju gore i ječe, blejanje ovčjih stada, livada puna livadskog cvijeća, voćnjaci, jelova šuma, izvor, lug, potok, slavuj, carski hrast, pogled s planina na sela i franjevački samostan – sve je to budilo u njemu sjećanja na rodni kraj i na raj u kojemu bi htio zauvijek trajati. Prirodni je krajobraz oduševljavao mladoga gimnazijalca i činio ga ushićenim. Iako je Buturac u svim trima zbirkama skloniji proljetnom pejzažu, ipak je napisao i jednu kratku pjesmu Zimski sag posvećenu ljepoti zime, iz koje citiram središnju kiticu i u njoj istaknuti glagol bliskati za snijeg, manje učestalu inačicu glagola bljeskati:

Ko svila se bliska
Od njeg cijeli kraj
I ljepši se čini
Nego zelen gaj.

Bosanske su ga gore podsjećale na požeški »raj«, iako su strmije i teško ih je bilo osvojiti. Previsoke planinske staze, kakve nije imao na svojoj Dilj-gori, izmučile su ga za uspona te otuda i humorna hiperbola u pjesmi IX. iz koje slijedi ulomak:

Umorih sav se,
Zaglavih skoro.

Strašno je gore
Pogledat samo,
A kamo l’ bolan
Verat’ se tamo.

Tako je pitoreskna Bosna ostavila snažan dojam na Buturca koji ju je impresionistički prenio u svoj poetski diskurs uz paralele s Dilj-gorom u rodnoj Požeštini, a sve zajedno u paraleli s vječnim rajem u neprolaznome, nadvremenom svijetu. Vedrinu tih krajolika i nutarnjih sretnih raspoloženja subjekta/autora slijedi i njegovo vrsno umijeće stihotvorstva i rimotvorstva, uz živahan poetski ritam.

No antiteza toj neospornoj ljepoti jest u tami vremenitog poretka. Već prvi dan po dolasku u Travnik učenik Buturac osjetio je samoću, onaj neizrecivo težak osjećaj nepripadanja toj novoj sredini ma kako ona bila lijepa, osjećaj stranca koji je upisao u pjesmu Prvi dan: »Bože mili, gdje sam sada? (...) / Tuđa zemlja, strani ljudi«. Utjehu nalazi u misli o Bogu. Također u pjesmi Notturno subjekt/autor razmišlja o domu, diljskim šumama i o vječnoj domovini dok »čami« u Travniku:

Sva je dolina
U magli,
A moje misli daleko lete
U visine svete.

U Pjesmi slavuja sužnja, u kojoj prepoznajemo mladog autora, subjekt kazuje: »Uzdisaji moji / Do nebesa sežu.«

I u toj sredini proživljuje školske traume, ali još ne tako intenzivne kao kasnije. A najveći izvor tjeskobe i frustracije proistječe iz stanja u domovini, posebno zbog činjenice da je Hrvatsko primorje okupirano te da domaća vlast ne mari zbog odnarođivanja vlastitog naroda. Teško proživljava i političke podjele i nakon svega utječe se svetcima i Bogu i traži njihovu pomoć. Tako u pjesmi Sv. Ivanu Berchmansu moli:

Iz ovoga zemskog kraja
K tebi mi se pjesma diže,
Dvoranine lijepog raja;
(...)
Nemoj da nas zaboraviš;
Po burnom nas moru vodi,
Da nam duša ne zaluta,
Već da k rajskom dvoru brodi.

U pjesmi Nova godina Buturac u ime četvrtog razreda piše čestitku vjerojatno cijeloj školi, spominjući veselje i ideale u nadi bolje nove godine, te čestitku poentira upućivanjem na radost raja: »Još Vam samo željet’ mogu: / Vječnu radost gor’ u raju.«

U Sonetu majci pak kazuje da je njihova domovina u vječnom zavičaju, u neprolaznom svijetu:

Pjesmom slavim svoju domovinu
Sa ljubavlju sred bezdanog vira,
A taj vir je gore sred svemira,
Tam’ gdje vidiš zvjezdanu vedrinu.

Tamo, majko, u onome kraju,
U našemu vječnom zavičaju
Zvijezda naše vječne sreće sjaje.

Može se utvrditi da je i zbirka Travanjčice također fascinirana potragom za rajem, da subjekt zamjećuje prirodne krajolike u okolici grada Travnika u poveznici s djetinjskim rajem na Dilj-gori te s nadvremenitim domom i domovinom iznad zvijezda. Pretežu pastoralni, idilični i fluvijalni motivi te motivi starina i urbane gradnje u Travniku. Osjećaji nastali uslijed izbivanja iz domovine pojačali su čežnju za Diljem i za nebeskom domovinom. Metapoetski diskurs o poeziji još potiče poeziju koja pronosi vedrinu boljeg svijeta, ali se čini da je vrijeme i okolnosti u društvu i u ljudskim dušama zagušuju. U pjesmi Pjevao bih subjekt/autor kazuje: »Pa kako ću pjevat’ / U grozama tijem, / Da po srcu tugu / Jošte veću sijem.« On nije želio izlijevati iz svojih pjesama tminu iz zbilje u već prepunjenu lokvu tmine.

Na kraju zaključimo da su zbirke Josipa Buturca višeslojne u odnosu na različite vrste pjesama, da u svome lirskom diskursu uključuju diskurse pastoralnih, religijskih, domoljubnih, socijalnih i misaonih poetskih vrsta. Također je evidentno da se u svakoj zbirci nalaze i metapoetske pjesme – pjesme o poeziji i njezinoj ulozi u autorskoj misiji. Prema iskazima u zbirkama, posebno u zbirci Karanfilke, njegova je misija da bude tranzicijska osoba u prijenosu vedrine iz nadvremenita svijeta, prema nazivlju iz koncepta Jacquesa Maritaina, u svijet vremeniti, u svijet »zemaljske tmine«, prema Buturcu, što je snažna konotacija na srodnu želju velikog Buturčeva suvremenika Augustina Tina Ujevića koji je želio namrijeti budućim pokoljenjima »kristalnu kocku vedrine«. Unatoč kolebanju i povremenoj malodušnosti Buturac je pisao pjesme vedrine dok je mogao i dok ga zvanje i prilike nisu povele u drugo područje promicanja vedrine i reda. Temeljna Buturčeva tema srodna je s temom o izgubljenom raju i kako ga ponovno steći, i može se postaviti u kontekst velikog epa Izgubljeni raj Johna Miltona i njegova drugog epa Nanovo stečeni raj. Istražujući usmjerenim čitanjem učestalost i kontekstualnu umještenost leksema raj i njegovih sinonima u diskursima Buturčevih zbirki, razvidno je da se raj odnosi na nadvremeniti Božji svijet, ali da on dotiče i prostore u čistoj prirodi u krajolicima Dilj-gore te da znači i stanje blagostanja, ljepote, čistote i ljubavi. Može li Buturčev pothvat otvoriti pitanje na suvremenoj poetskoj sceni u Hrvatskoj kako poezijom stvarati »raj riječi« i prenijeti neprolaznu vedrinu u svijet tmine? – pitanje je koje bliska u suvremenoj pojavi dosad skrivene poezije samozatajnog Josipa Buturca.

____________________
1) Isticanje moje, i nadalje.

2) Autobiografska napomena na kraju zbirke Travanjčice.

3) Roland Barthes, Užitak u tekstu – Varijacije o pismu, Meandar, Zagreb, 2004., str. 109.

4) Pristupljeno: 3. 05. 2025.