Proslava 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva, mit o Tomislavu i njegovi kritičari

Godina iza nas na simbolički je način bila obilježena sjećanjem na dvije velike obljetnice – stoljeća od proslave 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva 1925., odnosno jubilarne 1100. godišnjice prvog spomena Tomislava kao hrvatskog kralja. Iako je za prosudbu o učincima tim povodom organiziranih događanja još rano, zacijelo nije zgorega sabrati prve dojmove. Riječ je, dakako, o brojnim zbivanjima – od komemorativnih manifestacija preko kulturnih događanja do znanstvenih skupova. Uz prevladavajuće afirmativne tonove i pozitivnu prosudbu, neki od središnjih događanja, poput izložbe »U početku bijaše kraljevstvo«, potaknuli su i kritičke osvrte koji, premda malobrojni, potiču na refleksiju.

Moglo bi se reći da je sve počelo odlukom Hrvatskog sabora da 2025. godinu proglasi Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Prve medijske reakcije koje su uslijedile – bilo neposredno po donošenju saborske odluke¹⁾ ili čak i prije njezina izglasavanja²⁾ – zacrtale su smjer koji će medijski kritičari slijediti idućih godinu i pol. Bombastični naslovi poput onoga »Mitomani protiv Republike« ili pak ocjena »Hrvatska će cijelu iduću godinu, uz trublje i fanfare, komemorirati potpuno nepostojeći događaj«, nagovještavajući ugrožavanje demokratskog poretka, u retrospektivi se doimaju kao pokušaji izazivanja moralne panike. Nije se dogodilo ni jedno ni drugo; niti je proslava ugrozila društvenu stabilnost niti su službene proslave bile popraćene osobitom pompom. Štoviše, središnji događaji pod državnim pokroviteljstvom medijski su bili jedva vidljivi. Istovremeno, niz događaja nevezanih uz obljetnicu privukao je ogromnu medijsku pozornost. Očit je primjer koncert Marka Perkovića Thompsona koji se našao u središtu medijske oluje, odvlačeći pažnju s (u usporedbi s onim hipodromskim) beskrvnih obljetničkih događanja.

No kako je sve počelo? Stenogram saborske sjednice od 13. ožujka 2024. dopušta ne samo rekonstrukciju okolnosti proglašenja već i uočavanje zanimljivog obrasca.³⁾ Naime, prijedlog koji je dao Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, na poticaj Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« i Matice hrvatske, nakon saborske rasprave o hrvatskoj povijesti prihvaćen je jednoglasno. Drugim riječima, rasprava je pokazala da je, očekivano, hrvatsko srednjovjekovlje još uvijek i političko pitanje te da, možda manje očekivano, oko njegova značenja, bez obzira na političke razlike, među Hrvatima postoji visok stupanj suglasnosti.

Jedno od pitanja koja su se iskristalizirala tijekom rasprave bilo je i ono o smislu obilježavanja takve obljetnice, povlačeći za sobom i pitanje o tome komu bi proslava trebala smetati. Na tragu zapravo pomirljivog tona rasprave među zastupnicima, analiza medijskih sadržaja koji su pratili događanja vezana uz proslavu obljetnice sugerira da je i na tome području prevladalo pozitivno ozračje. Na stranu različiti oblici medijske šutnje – poput skandalozne činjenice da Hrvatska radiotelevizija središnjim događajima u sklopu svojega kulturnog programa nije posvetila nikakvu pažnju – može se reći da se kritika svodi na manji broj tekstova objavljenih u nekoliko glasila: od »Novosti« i »Jutarnjeg lista« do niza internetskih portala.

U slučaju navodno manjinskoga glasila »Novosti« kritika je, moglo bi se reći, bila očekivana, a i potpisnici tekstova u »Jutarnjem listu« nastavili su već desetljećima prepoznatljivu uredničku politiku tretmana tema iz starije hrvatske povijesti. Uz ta dva glasila kritički glasovi pojavljivali su se na nekoliko internetskih portala, odnosno na društvenim mrežama. Drugim riječima, medijske kritike bilo je u kvantitativnom smislu relativno malo, ali njezina narav svakako zavređuje pozornost. Pritom, kritički glasovi javili su se u rasponu od pozitivističkih historiografskih pretpostavki koje dovode u pitanje povijesnu utemeljenost obljetnice preko dovođenja u pitanje njezine društvene potrebe sve do iracionalnog pa i vulgarnog izrugivanja. Drugim riječima, luk se proteže od skepse spram smisla obilježavanja problematičnih (ne)povijesnih događaja do uvjerenja da je samo obilježavanje, u svojim različitim oblicima, problematično, ako ne i opasno.

Povijest protiv mita

Raščlambi svih tih pozicija moglo bi se pristupiti polazeći od interpretacije svjedočanstava o kralju Tomislavu koja se unutar struke drže povijesno vjerodostojnima. No ovom prigodom, iz barem dvaju razloga, ne želim se zaputiti tim putem. Osim što bi, kao što me prijatelj ljubazno upozorio, snažniji historiografski naglasak upućivao na »drugi Akademijin OUR«, povijesni izvori o Tomislavu i njegovu vremenu tijekom zadnjih mjeseci pretresani su ad nauseam, često od strane istih osoba (uključujem tu i sebe) te se na njima ne želim zadržavati. Bit će dovoljno podsjetiti na zaista velik broj javnih predavanja i tribina te znanstvenih skupova srodne tematike čiji će zbornici radova javnosti uskoro predstaviti i plodove akademske rasprave.

Umjesto toga, krenuo bih od pitanja o značenju specifičnog odsječka hrvatske povijesti za današnjicu. Kakve koristi danas, pitaju se mnogi kritičari, može biti od prepričavanja i komemoriranja događaja iz davne prošlosti? Ponajprije, možda nije zgorega podsjetiti na činjenicu da je, iz perspektive onoga što se od Aristotela uvriježilo opisivati kao genetička definicija, bavljenje poviješću oduvijek bilo smatrano poučnim. Naime, »pripovijedanje o prošlim događajima«, uz neizbježnu razonodu, oduvijek je podrazumijevalo i svrhu izgradnje (tj. ono što se latinski tradicionalno zvalo aedificatio, učenje iz primjera starih). Na taj način povijest se često shvaćala kao riznica moralnih pouka ili galerija likova iz prošlosti kao nositelja vrlina. Takav je pristup suvremenoj povijesnoj znanosti postao stran, no ostaje činjenica da poznavanje prošlosti doprinosi razumijevanju svijeta u kojem živimo. Ako ništa drugo, način na koji se okrećemo prošlosti mnogo govori o nama. Istovremeno će mnogi reći da svrha povijesti kao znanosti nije, ne može i ne smije biti nikakva pouka, već nepristrano istraživanje i što manje vrijednostima opterećen izvještaj o prošlosti. Ostaje otvoreno pitanje kako taj uzvišeni ideal točno funkcionira u stvarnosti.

Naime, priziv na povijesnu znanost, u njezinoj legitimnoj službi brane protiv iskrivljavanja i zlouporabe prošlosti, i sam se može zloupotrijebiti. U vulgarnom obliku zlouporaba je osobito vidljiva u medijskom korištenju »spoznaja znanosti« i »činjenica« za diskvalifikaciju »povijesnih mitova«. Bombastični naslovi koji pozivaju na »rušenje mitova« zorno pokazuju da njihovi autori ne samo što ne razumiju narav povijesnih istraživanja, već očito i zloupotrebljavaju njihove rezultate. Zar netko zaista misli da će uklanjaju »mitoloških naslaga« u društvu pripomoći izjavljujući da su »Hrvati bili prljavi koljači, a Tomislav nije ni okrunjen« i opisujući tu izjavu kao »činjenice o nacionalnim mitovima«?⁴⁾

U tome kontekstu pojam mita se, dakako bez ozbiljnije (ili ikakve) refleksije o njegovoj naravi, koristi tek kao malj za diskvalifikaciju onoga što se kritičarima ne sviđa. Dio kritike izložbe »U početku bijaše kraljevstvo« nudi školski primjer takve ideološke zlouporabe opreke povijest – mit, bez ikakva dubljeg razumijevanja i jednoga i drugoga. Raščlamba pak nekih od primjera jasno ukazuje ne samo na ideološku utemeljenost kritike i manjak kompetencije kritičara već i nesnalaženje s temeljnim činjenicama. Pretvorba »borbe protiv nacionalne mitomanije« u bojni poklič svakako ispunjava svrhu povlađivanja dijelu javnosti, no malo pridonosi razumijevanju složenog problema oblikovanja povijesnih mitova i njihove društvene funkcije, a još manje popravljanju društvene klime.

Povijest, kolektivno sjećanje i identitet

Povijest kao znanstvena disciplina mogla bi se odrediti kao racionalni, institucionalni oblik društvenog znanja. Ili, drugim riječima, povijest podrazumijeva ispitivanje, prosudbu, institucionalno organiziranje, čuvanje i, konačno, prenošenje znanja o prošlosti. S druge strane, srž i temelj svakog društva – kultura – skup je zajedničkih vrijednosti preuzetih od prošlih generacija i prilagođenih sadašnjosti. Svrha je pak povijesti u oblikovanju kulture prenijeti (lat. tradere) znanje o prošlosti. No povijesna znanost očito nije jedini ambijent u kojem se znanje o prošlosti prenosi. Kao što je uočila Iwona Irwin-Zarecka, govoreći o različitim okvirima pamćenja, »kolektivno sjećanje kao skup ideja, slika i osjećaja o prošlosti najbolje je smjestiti ne u umove pojedinaca, nego u resurse koje oni dijele. Nema razloga davati prednost jednom obliku resursa pred drugim – primjerice, smatrati povijesne knjige važnima, a popularne filmove nevažnima.«⁵⁾

U svijetlu toga opažanja nemoguće je dovoljno naglasiti važnost veze između različitih oblika kolektivnog sjećanja i identiteta. Očito je, bilo to dobro ili ne, da se »slike o prošlosti« oblikuju (i) izvan usko znanstvenoga, pa čak i popularno-historijskog, diskursa podjednako, ako ne i više od njega. Štoviše, često se to ne događa samo izvan diskursa, već i nasuprot njemu. Nema ovdje zacijelo potrebe podrobnije tumačiti da je (i zašto je) upravo »kolektivno sjećanje« na rano srednjovjekovlje važna sastavnica hrvatskoga nacionalnog identiteta. Također, nije nikakva tajna, niti je išta neobično, da je upravo priziv na to »zlatno doba« hrvatske povijesti igrao važnu ulogu u oblikovanju niza ideologema koji su pak igrali važnu ulogu u političkom životu tijekom kriznih i prijelomnih razdoblja novije hrvatske povijesti.

Kako god bilo, istraživanje obaju fenomena – kolektivnog sjećanja i identiteta – kao i njihovih međusobnih veza – posljednjih nekoliko desetljeća doživjelo je pravu eksploziju (neki bi zlobno primijetili »elefantijazu«) unutar niza humanističkih disciplina. Ovo zacijelo nije prigoda da se podsjetimo na sve vidike i dosege (ali i zamke) akademskog »otkrića memorije i identiteta«, no rezultati na tome području zaista pružaju mnoštvo poticaja – od metodoloških okvira do konkretnih analitičkih alata za njihovo istraživanje. U svijetlu toga opažanja i javni se diskurs o Tomislavu (i općenito ranoj hrvatskoj povijesti) pokazuje začuđujuće površnim.

Upravo na tome tragu česti su medijski nastupi niza prepoznatljivih povjesničara doveli, nažalost, i struku na zao glas – ne samo zbog vidljive ideološke ostrašćenosti već i zbog evidentnog manjka dubine. Shvaćanje naravi društvenog znanja, odnosno funkcioniranja kolektivnog sjećanja i njihove uloge u oblikovanju identiteta ponekad se čini zapanjujuće površnim. Stoga i ne čudi da se velik dio javne rasprave, pa i među stručnjacima, svodi na grubu opreku i sukob između mita i povijesti. Manjak sofisticiranosti, dakako, česta je endemska boljka pretjerano angažiranih intelektualaca.

Prateći medijsku pokrivenost tema vezanih uz predmetnu obljetnicu, mogao bi se steći dojam da je na djelu sukob dviju dijametralno suprotstavljenih (ne i kvantitativno ravnomjernih) sila. Dva pola na krajevima spektra opisani su kategorijama »mitologizacije i relativizacije«⁶⁾ ili pak »nekritičke estradizacije i cinične relativizacije«.⁷⁾ Prevedene na jezik ideologije i politike pozicije se, u simplificiranom obliku, mogu opisati kao »konzervativne/domoljubne«, odnosno »progresivne/anacionalne«. U tome srazu stvara se privid nužnosti polariteta gdje s jedne strane stoji mitomanija i nacionalni kič, a s druge racionalan i kritički (ergo znanstveni?) pogled na prošlost. Takva karikaturalna slika umnogome je plod mašte, ali ipak nije sasvim bez temelja. Neke od manifestacija nacionalno-povijesnog zanosa u estetskom smislu evidentno jesu kič, kao što su i brojne proširene tvrdnje o prošlosti utvrdivo netočne. Bilo bi zaista pogubno kad bi afirmativan stav prema tradiciji postao sinonimom za jednoumlje i izlika za delegitimaciju stručnosti. No, s druge strane, kako upravo kritika niza obljetničkih događanja jasno pokazuje, i pokušaji kritičke dekonstrukcije pod izlikom znanstvenog ili racionalnog diskursa često se pokazuju tek kao prostački praznogovor ili pak maliciozne insinuacije.⁸⁾

Obljetnica 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva bila je privilegirani trenutak (uz komemorativne, umjetničke i druge oblike proslave) za reviziju historiografije, ali i analizu razvoja toga sjećanja u modernom i suvremenom kontekstu. Čitav niz znanstvenih skupova (da se zadržim tek na akademskom ambijentu) uistinu se – više ili manje uspješno – pozabavio tim problemima.⁹⁾ S druge strane, kao odgovor na pitanja brojnih građana, koja su se tijekom protekle godine mogla čuti, o izostanku »pučke dimenzije« proslave, može se utvrditi da je društveni utjecaj niza lokalnih i raspršenih manifestacija ostao prilično ograničen.

Mit o Tomislavu

Neki od kritičara znanstvenim skupovima i kulturnim događanjima predbacili su mitomaniju. Jasno je na što se takve kvalifikacije odnose, no u čemu se zapravo krije problem? Je li opravdano govoriti o mitu o kralju Tomislavu i znači li prihvaćanje toga pojma umanjivanje značenja obljetnice i Tomislavove povijesne uloge? U humanističkom kontekstu sasvim je jasno da govor o mitu nije, odnosno ne mora biti, diskvalifikacija.

Kako god bilo, uz nešto apstrakcije, »povijesni mit o kralju Tomislavu« može se odrediti kao složen sustav koji se sastoji od povijesnih svjedočanstava, domišljanja i predaja povezanih u kontekstu nacionalne ideologije. Utjelovljujući personifikaciju apstraktnih sila i političkih ideja, tijekom 20. stoljeća taj je mit stekao – osobito u okolnostima obilježavanja »jubilarne 1925. godine« – izuzetan položaj u hrvatskome nacionalnom imaginariju. Politička je sastavnica toga mita s naglaskom na državnu neovisnost nadopunjena i vjerskom komponentom u obliku sjećanja na splitske sabore 925. i 928. Drugim riječima, mit o Tomislavu, u svojim različitim dimenzijama i manifestacijama, danas se jezgreno može smatrati utemeljiteljskim mitom hrvatske državnosti. Pritom, kako je više puta upozorio Neven Budak, isključivi naglasak na Tomislavu, njegovoj tituli i krunidbu zacijelo prijeti izbrisati važnost 9. stoljeća, kao i zasjeniti sjajne momente Hrvatskog Kraljevstva u 11. stoljeću. Ti prigovori ipak nisu pošteni upute li se, recimo, izložbi u Klovićevim dvorima s njezinim snažnim naglaskom na važnosti upravo vremena Tomislavovih prethodnika za oblikovanje hrvatske državnosti. Kako god bilo, upravo je proslava 1925. ambijent u kojem ne treba doduše tražiti korijene mita o Tomislavu, ali svakako njegovo oblikovanje i široku popularizaciju. Za razumijevanje toga konteksta vrlo će dobro poslužiti monografije Marija Jareba.¹⁰⁾ U nastavku teksta želio bih se ipak vratiti nekoliko koraka unatrag i, umjesto zaplitanja u pojedinosti, postaviti pitanje mita i povijesti.

Naime, držeći – u javnom i polemičkom diskursu proširen – polaritet koji suprotstavlja povijest (shvaćenu kao objektivno znanje o prošlosti) i mitologiju (shvaćenu kao lažno i iracionalno konfabuliranje) grubim pojednostavljivanjem, tek upućujem na znatno plodonosniji pogled na »uspomenu« na hrvatske ranosrednjovjekovne vladare (poglavito Tomislava) pod vidikom kategorija poput historiografije, kulturnog sjećanja i mitopoetike. Te se kategorije u praksi gotovo neizostavno isprepliću, no kao analitička pomagala pomažu razumjeti složen sustav kolektivnog sjećanja bez zapadanja u jednu od dviju čestih krajnosti vidljivih u javnom govoru o prošlosti, naime nekritičkog idealiziranja s jedne strane, i ciničnog relativiziranja s druge.

Povijest i mit

U raspravama o naravi povijesti često se pojavljuje oštra, zapravo umjetna, distinkcija između mita i istine. No, kao što je u svojem utjecajnom eseju iz 1985. pokazao William McNeill,¹¹⁾ »istinitu povijest« znatno je teže odvojiti od mita no što su to mnogi spremni priznati. Prema njegovu shvaćanju ta su dva načina promatranja i tumačenja stvarnosti isprepletena i oba igraju važnu ulogu u razumijevanju prošlosti – osobito u kontekstu čuvanja kolektivnog sjećanja i oblikovanja skupnog identiteta. Drugim riječima, središnja uloga mita, u tome kontekstu, jest ponuditi značenje i osigurati zajedništvo ljudskoj zajednici. Kritiziran zbog navodnog relativizma u podlozi svojeg koncepta »mitopovijesti«, McNeill se, razumljivo, branio da mu nije bila nakana nuditi opravdanje za ikakve zlouporabe prošlosti. Nešto oprezniji bio je Peter Heehs koji je, prihvaćajući temeljnu neizbježnost mitova u historiografskom radu, ipak upozoravao na opasnost od njihova nekritičkog prihvaćanja.¹²⁾

Na stranu nijanse unutar te rasprave, činjenica jest da su mitovi, osim raznih oblika evidentne zlouporabe, ujedno i sastavan, pače i neizbježan, dio legitimacije svakoga društvenog poretka. Naime, mitološko razmišljanje nije tek ostatak drevne prošlosti, prežitak predracionalnog uma ili djetinjasta priča, već sastavni i aktivni dio osmišljavanja svijeta, danas jednako važan kao i u prošlosti. Antropolog Claude Lévi-Strauss smatrao je mitove temeljnim strukturama ljudskog mišljenja koje pomažu ljudima nadići i ukrotiti protuslovlja života,¹³⁾ a za Rolanda Barthesa moderni mitovi oblikuju društva putem učvršćivanja ideoloških normi.¹⁴⁾

Sve u svemu, čini se očitim da su mit i mitsko razmišljanje (»antropološki shvaćeni«) sastavni dio ljudske naravi. Nasuprot tomu iz idealističke perspektive historiografija se doživljava kao jedan od oblika racionalnog diskursa čija je temeljna funkcija suprotstavljanje mitu. Kao ishod primjene te dihotomije čest oblik odbacivanja mita manifestira se kao diskvalifikacija neistomišljenika kao mitomana. O prošlosti se doista može govoriti na način koji klizi onkraj horizonta racionalnoga. U historiografskom diskursu – kao što je utvrdio McNeill – mit i povijest isprepliću se na znatno manje vidljive načine. Sa svojom usmjerenošću na opće mit se često nalazi već u pozadini postavljenih pitanja, odnosno konfiguracija njihovih epistemološkog temelja. To što spoznaja o mitskoj naravi niza »nulte razine« tumačenja svijeta nije osviještena ili reflektirana, ne čini brojne »samorazumljive« povijesne pojave stvarnima. Za usporedbu, govor o »Petoj neprijateljskoj ofenzivi«, »Sedam sekretara SKOJ-a«, ili podrijetla »Dana antifašističke borbe« u svojem je korijenu uobličen u mitskim kategorijama.

Nasuprot mitu historiografija bi, pojednostavljeno govoreći, trebala polaziti od rekonstrukcije činjenica iz prošlosti i preko njihove raščlambe nuditi tumačenje njihovih međusobnih veza. U još razrađenijem obliku određenje historiografije uključivalo bi i problematiziranje odnosa izvora i prošle stvarnosti, njihova razumijevanja, kontekstualizacije i, konačno, tumačenja. Nasuprot tomu mitografija temeljno nudi smisao. U mitološkom kontekstu pojedinačne su činjenice bitne upravo u ključu njihova značenja za cjelinu pripovijesti – koja je često unaprijed zadana. Mit u svojoj temeljnoj funkciji služi uspostavi jedinstva unutar složene mreže odnosa u ljudskoj zajednici. Drugim riječima, karakteristika je mita da simplificira složenu (i zbrkanu) stvarnost putem selekcije i redukcije te je »prevede« na jednostavan jezik simbola. U tome smislu mit je društveno važniji od historiografije. Problem nastaje kad mitsko mišljenje u toj mjeri prožima tumačenje prošlosti da ono gubi oslonac u stvarnosti i postaje društveno štetno.

Iskrivljavanje stvarnosti i zlouporaba prošlosti načelno je temeljni razlog zbog kojeg se i pojam »demitologizacije« svojevremeno uvriježio u humanističkim disciplinama. No, kao što je već uočeno, taj pojam (koji je popularizirao liberalni teolog Rudolf Bultmann početkom 20. stoljeća u sklopu svojeg »pročišćavanja« novozavjetnih tekstova od mitskog sadržaja) ima osobito važno mjesto unutar svjetonazorskog progresivizma, često upravo u obliku »demitologizacije nacionalne povijesti«. Iako se temeljna sklonost može držati, ako već ne prirodnom, pače ponekad i društveno korisnom, analiza ovdje navedenih primjera sugerira da motivacija često ima znatno složenija izvorišta.

Kako god bilo, »demitologizacija«, primijenjena i uočena u nekim od navedenih kritika proslave i njezinih manifestacija, očito je postala jedan od prepoznatljivih tropa javnog djelovanja. U temelju kritike može se stoga i prepoznati »antitetički moment« omalovažavanja ili obezvređivanja nečeg uzvišenoga. Takvo obezvređivanje pojava koje funkcioniraju kao simboli izaziva očekivanu (pače priželjkivanu) reakciju onih kojima simbol nešto znači (ili u koji vjeruju), čime se, konačno, »demitologizator« pokazuje i kao provokator, a njegova inicijalna teza (bila utvrdivo točna ili ne) drži dokazanom. Demitologizatori su pritom najčešće vrlo selektivni u izboru simbola i vrijednosti koje podvrgavaju kritici.

Problemi s proslavom i navodni oblici mitotvorstva

Sužavajući fokus na središnji kulturni događaj obljetnice, izložbu u Klovićevim dvorima, možemo jasno ilustrirati kako demitologizacija izgleda. U svom najvulgarnijem obliku ta se »demitologizacija« javlja kao potpuna negacija, pa tako jedan od kritičara izjavljuje »nijedan povjesničar zapravo ne zna je li kralj Tomislav uopće postojao, a kamoli je li okrunjen«.¹⁵⁾ No kod većine kritičara strategija se sastoji od (namjernog ili nenamjernog) zamućivanja granica između različitih, nepovezanih događaja i stvaranja smjese koja predstavlja »mit«. U nastavku upućujem tek na primjere kojima bi se moglo pridružiti još nekoliko autora srodnih pozicija.¹⁶⁾

Zgodan primjer toga postupka jest osvrt Jurice Pavičića koji bilježi da je ono »što se isprva činilo kao uzgredna obljetnica pretvorilo tijekom 2025. u skup i razmetljiv klaster programa u koji su bili uključeni Klovićevi dvori, tri nacionalne opere, više sveučilišta i niz znanstvenih institucija«¹⁷⁾. Iako mnogi smatraju da je medijska vidljivost događanja uistinu i ostala na razini »uzgredne obljetnice«, autor je, sugerirajući da se radi o koordiniranim projektima, zamutio razlike između uistinu raznorodnih (po sadržaju, ambicijama, dosegu i kvaliteti) događanja koja su organizirali i vodili ljudi iz niza sasvim nepovezanih institucija. Postupak je to, premda uobičajen u suvremenome hrvatskom novinarstvu, vrlo nepošten jer zamućuje uistinu velike razlike između brojnih stručnjaka i amatera koji su na različite načine sudjelovali u nekoj od raznovrsnih i uglavnom nepovezanih aktivnosti.

Zacijelo iz perspektive nekoga tko je pratio izvedbu različitih programa, angažman brojnih znanstvenika opisao je kao »potpuno strukovno skidanje gaća cjelokupne hrvatske znanstvene i kulturne elite«. Na stranu polemički novinarski žargon, optužba je dosta ozbiljna, a zacijelo podrazumijeva neku vrstu izdaje struke – oboje u specifičnom shvaćanju Jurice Pavičića. Prema njegovu shvaćanju »dični su znanstvenici bili voljno (i lukrativno) upleteni u nešto za što su i oni sami znali da je historiografski fake news: perpetuiranje mita o navodnog krunjenju na Duvanjskom polju«. Ovdje već prestaje biti jasno kako su to točno »dični znanstvenici« sudjelovali u perpetuiranju mita o krunidbi. Usporedba kolega sa splitskog sveučilišta s »ravnozemljašima« zbog ugošćavanja izložbe posvećene »tom ‘krunjenju’« (riječ je o izložbi Duvno polje – kraljevsko prijestolje: suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava) nepošteno je u svjetlu činjenice da je upravo u Splitu bio organiziran veliki međunarodni znanstveni skup na kojem je sudjelovalo više uglednih stranih stručnjaka.

Sljedeća meta kritike središnji je događaj proslave – izložba u Klovićevim dvorima. Za njega »znanstvenici uključeni u projekte poput (!) izložbe u Klovićevim dvorima znali su, naravno, da po ideološkoj narudžbi perpetuiraju mit, pa su se u programima oprezno ograđivali od legende o Tomislavu te terminološki skrupulozno naglašavali ‘predaju’ i ‘memoriju u narodu’«. Iz te perspektive svi uključeni – od autora koncepta, autora tekstova, kataloških jedinica, kustoskog tima – svedeni su na »znanstvenika koji je izdao struku« i koji, da bi sačuvali kredibilitet, zacijelo nisu smjeli sudjelovati u javnom projektu čiji je temeljni okvir, opet prema istim pretpostavkama, mitotvoran – čak i ako pojedinačni doprinosi to nisu. Optužba za mitomaniju – barem u kontekstu izložbe – uvreda je akademskoj zajednici, makar njezinu dijelu koji je na ovaj ili onaj način u njezinu oblikovanju sudjelovao. Kad se autor poziva na izdaju »kritičke historiografije«, zanemaruje činjenicu da izložba po definiciji ne može biti »kritička historiografija«.

Kritička historiografija bi, doduše, trebala stajati u podlozi koncepta izložbe, no kolumnist se analizom sadržaja izložbe očito nije želio pretjerano zamarati. Da jest, mogao je uočiti da se u postavu izložbe krunidba kralja Tomislava (esencija mita kod za mnoge kritičare) ne spominje – osim na dva mjesta. Fenomenu krunidbe posvećen je doduše jedan od uvodnih eseja,¹⁸⁾ no taj Tomislavovu krunidbu uopće ne spominje. Krunidba je spomenuta u slučaju kralja Zvonimira (o čemu postoji suvremeno pouzdano svjedočanstvo), pa tako izložba (i popratni Katalog) govori o Zvonimirovoj krunidbenoj bazilici na razne načine.¹⁹⁾ Problematizira se krunidba ugarskih kraljeva.²⁰⁾ Spominju se i kasnije krunidbe srednjovjekovnih vladara.²¹⁾ Konačno o krunama, krunidbama, krunidbenim ceremonijama i krunidbenim zastavama govori i ostatak postava²²⁾ – što zacijelo i ne bi trebalo čuditi s obzirom na naslov izložbe. Jedina krunidba koja tu očito nedostaje jest ona Tomislavova. Možda stoga što kataloška jedinica posvećena izvorima o kralju Tomislavu naglašava ovo: »Duvanjsko polje kao mjesto održavanja sabora na kojemu je kralj Tomislav okrunjen u znanosti je odbačeno.«²³⁾ Drugim riječima, izložba o krunidbi kralja Tomislava govori isključivo u kontekstu njezina prikazivanja u okvirima historicističkog slikarstva, tj. opisa čuvene slike Otona Ivekovića.²⁴⁾

Slično Pavičiću i autorica teksta objavljenog u »Novostima« izložbu kao cjelinu opisuje kao »par excellence propagandnu smotru hrvatskog nacionalizma«.²⁵⁾ Poput njega i ona u svojoj potrazi za potvrdom »nacionalističke mitologije« ne uočava, kao što sam već upozorio, da koncept izložbe zapravo odbacuje niz tradicionalnih »nacionalnih, ako ne i nacionalističkih« pripovijesti.²⁶⁾ Na tragu svoje analize svega neizrečenog ili skrivenog autorica ne uočava da u javnosti zacijelo najprepoznatljivijeg elementa – mita o kralju Tomislavu – u kronološkom slijedu izložbe gotovo i nema. To, kao i drugi uočeni odmaci od proširenih oblika društvenog znanja koje izložba nudi, za autoricu nije dovoljno uočljivo. Za nju izložba tek potvrđuje pretpostavku o tome da je hrvatska nacija »klimava zajednica iscrpljena klasnim i socijalnim raskolima koja svoj raspad pokušava maskirati nacionalizmom«. To je, dakako, ne čini bezopasnom pa je maliciozno povezuje s »crnokošuljašima koji upadaju na folklorne priredbe i zabranjuju predstave i filmove«. Kao i u prethodnom slučaju, očito je da osvrt na izložbu nije stvarno hvatanje ukoštac s njezinim sadržajem, već potvrda unaprijed zadane teze da je riječ o perpetuiranju niza nacionalističkih mitova.²⁷⁾

Iz ovdje navedenih primjera očito je da je »srce mita« – glorificiranje kralja Tomislava i proslava njegove krunidbe na primjeru izložbe »U početku bijaše kraljevstvo« – vrlo teško uočljivo. Doduše, možda je zloćudni mit, skriven i opasan kakav već jest, prepoznatljiv tek posvećenima? Onima koji imaju posebnu sposobnost čitanja između redaka ili pronicanju skrivenih nakana? Ili je rješenje ipak jednostavnije. Možda je sama činjenica postavljanje izložbe za niz kritičara već primjer mitotvorstva po sebi, a govor o starijoj hrvatskoj povijesti mitologija? Od takve kritike ni izložbu ni povjesničarsku struku uistinu nije moguće braniti.

S druge strane, ne treba skrivati ni činjenicu koju je prije proglašenja jubileja duhovito nagovijestio Ratko Cvetnić opažanjem da će »naša pučka, turbohrvatska državotvornost (rafinirana, kakva već jest) na periferiji jubilejskih događanja nataložiti dovoljno kiča da ga ‘protuprosvjednici’ proglase pravim sadržajem Jubileja«.²⁸⁾ To se, očekivano i dogodilo. No bez obzira na tu dimenziju, niz ozbiljnih inicijativa, od predavanja stručnjaka, edukacija za nastavnike, znanstvenih skupova i simpozija²⁹⁾ sve do nekoliko izložbi³⁰⁾, pretvorili su obljetnicu u priliku za podsjećanje i evaluaciju činjenice višestoljetnog postojanja hrvatskih institucija i njihove važnosti za oblikovanje modernoga nacionalnog identiteta.

Dobra je vijest da se – usprkos gorčini kritičara, raznim oblicima institucionalnog zanemarivanja, kao i neukusnim pretjerivanjima u nekim oblicima proslave – središnji događaji proslave mogu smatrati uspješnima. Sužavajući još jednom pogled na središnji kulturni događaj, izložbu »U početku bijaše kraljevstvo«, vox populi ponajbolje se odražava u zadovoljstvu mnogobrojnih posjetitelja. Što se pak kritičara tiče, središnja obljetnička događanja potaknula su, nažalost, uistinu malo kvalitetne kritike. Većina kritičara ostala je na razini ideoloških netrpeljivosti prema samoj ideji obljetnice, odnosno onoga što kralj Tomislav i Hrvatsko Kraljevstvo simbolički predstavljaju. Obilježavanje se, pak, u svojoj pučkoj dimenziji ne može usporediti s manifestacijama od prije stotinu godina, ali ni okolnosti u kojima se Hrvatske sjeća početaka svoje državnosti nisu slične onima iz 1925. Činjenica je da je ova proslava prošla bez dinastije Karađorđevića i svega što oni simbolički predstavljaju, kao i to da se Hrvatska nalazi izvan državnog okvira u kojem je obilježeno 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva. Upravo ta promjena konteksta, a ne fiktivni sukob kritičke misli i mitomanije, objašnjava narav napada na središnje događaje prošlogodišnje obljetnice.

____________________
1) Jurica Pavičić, »Hrvatska će cijelu iduću godinu, uz trublje i fanfare, komemorirati potpuno nepostojeći događaj«, Jutarnji list, 16. 3. 2024., https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-ce-cijelu-iducu-godinu-uz-trublje-i-fanfare-komemorirati-potpuno-nepostojeci-dogadaj-15439740.

2) Dora Kršul, »Mitomani protiv Republike: Vjerovali ili ne, HDZ želi proslavu ‘1100 godina Hrvatskog Kraljevstva’. Donosimo analizu Nevena Budaka«, Nacional, 12. 3. 2024., https://www.nacional.hr/mitomani-protiv-republike-vjerovali-ili-ne-hdz-zeli-proslavu-1100-godina-hrvatskog-kraljevstva-donosimo-analizu-nevena-budaka/.

3) Riječ je o 21. sjednici X. saziva, Prijedlog odluke o proglašenju 2025. godine »Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva«, https://edoc.sabor.hr/Views/FonogramView.aspx?tdrid=2016671.

4) Vlado Vurušić i Adriana Piteša, Jutarnji list, 21. 11. 2009., https://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak361437.html-1199150.

5) Iwona Irwin-Zarecka, Frames of Remembrance, Transaction Publisher, New Brunswick, 1994., str. 4.

6) Darko Periša, »Akademsko relativiziranje i mitologiziranje hrvatskog kralja Tomislava«, Hercegovina franciscana, XII (2016.) 12, str. 265–287.

7) Trpimir Vedriš, »Kralj ponovno u Saboru«, Misao.hr, 16. 3. 2025., https://misao.hr/2025/
03/16/trpimir-vedris-daleko-zrcalo-kralj-ponovno-u-saboru/

8) Takvima se, bez sumnje, mogu kvalificirati tekst Borisa Postnikova u Novostima (https://www.portalnovosti.com/losa-zmajebancija/) ili pak neke od kolumni Jurice Pavičića u Jutarnjem listu (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/nisam-mislio-da-cu-ikada-u-pozitivnom-kontekstu-
citirati-milorada-dodika-ali-nakon-plenkovicevog-istupa-dodik-je-ovaj-put-bio-u-pravu-
15658637).

9) Da navedem tek neke od najznačajnijih: Hrvatska državnost u srednjem vijeku između historije i mita. Colloquia Mediaevalia Croatica VI (Zagreb, 4. prosinca 2024.); Početci kraljevstva. Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici (Split, 8.–10. svibnja 2025); 1100 godina od spomena Tomislava kao kralja i kontinuitet hrvatske državnosti (Zadar, Biograd i Nin, 16.–18. listopada 2025.); Kralj Tomislav – prošlost u sadašnjosti (Đakovo, 23.–24. listopada, 2025.).

10) Mario Jareb, Kralj Tomislav kroz tisuć godina: kralj Tomislav između stvarnosti i mita te proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine i njezini odjeci do danas, Despot infinitus, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017.

11) William H. McNeill, »Mythistory, or Truth, Myth, History, and Historians«, The American Historical Review, 91 (1986.) 1, str. 1–10.

12) Peter Heehs, »Myth, History, and Theory«, History and Theory, 33 (1994.) 1, str. 1–19.

13) Najznačajnije djelo svakako su mu Mitologike (Mythologiques, 1964. – 1971.), no temu razvija i u više drugih svojih tekstova.

14) Roland Barthes, Les Mythologies, 1957., hrvatski prijevod Mitologije, prev. Morana Čale, Naklada Pelago, Zagreb, 2009.

15) Hrvoje Klasić, Jutarnji list, 22. 12. 2025. Nasuprot tome, iako izrazito kritičan, ne samo prema proslavi obljetnice već i historiografiji o Tomislavu, stručnjak za srednji vijek, Neven Budak, jasno je ustvrdio sljedeće: »Među povjesničarima, zapravo, danas i nema velike razlike. Nikada nitko od povjesničara nije Tomislava smatrao izmišljenim likom, jer je on potvrđen barem u jednom pouzdanom izvoru, Salonitanskoj povijesti Tome Arhiđakona. O svemu drugom može se raspravljati, ali nema dvojbe o njegovu postojanju.« Usp. Jutarnji list, 22. 2. 2025., https://www.jutarnji.hr/kultura/art/ugledni-povjesnicar-otkriva-istinu-kralj-tomislav-sigurno-nije-okrunjen-na-duvanjskom-polju-pa-to-je-znanstvena-fantastika-15555772.

16) Raščlamba ne uključuje prigovore upućene izložbi koje je povjesničar Neven Budak u više navrata iznio u svojim brojnim medijskim nastupima. Koliko god u svojim prigovorima bio kritičan, njegov diskurs dramatično se razlikuje od onoga koji ovdje navodim kao primjer nekompetentne kritike.

17) Jurica Pavičić, Jutarnji list, 6.1.2025. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/nisam-mislio-da-cu-ikada-u-pozitivnom-kontekstu-citirati-milorada-dodika-ali-nakon-plenkovicevog-istupa-dodik-je-ovaj-put-bio-u-pravu-15658637

18) Usp. Ivan Buljević, »Krunidba – Krunidbena crkva – Kruna hrvatskih kraljeva«, u: Tomislav Galović, Dino Milinović i Trpimir Vedriš (ur.), U početku bijaše kraljevstvo: izložba u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2025., str. 96–98. (za navode iz kataloga u nastavku: U početku bijaše kraljevstvo).

19) U tekstu akademika Igora Fiskovića ili pak njegovoj kataloškoj jedinici (U početku bijaše kraljevstvo, 100–103, 105). Zvonimirovu krunidbu, kao i krunidbenu baziliku spominju i drugi autori kataloških jedinica (Mirjana Matijević Sokol, »Zvonimirova zavjernica«, 110–111; Deni Tojčić, »Tranzena«, 138; Tomislav Galović, »Korčulanski kodeks«, 142–143).

20) U početku bijaše kraljevstvo, 153 (konkretno Kolomanovoj krundibi u eseju akademika Raukara i Tomislava Galovića (U početku bijaše kraljevstvo, 158–161). O krunidbi govori i esej Roberta Kurelića spominjući krunidbu Karla V. u eseju o 1527.; o krunidbenim ceremonijama govori i Geza Palfy u eseju o hrvatskim zastavama, odnosno krunidbenim ceremonijama (U početku bijaše kraljevstvo, 290–293, 476–479).

21) Poput Karla Napuljskog u eseju Ivana Majnarića (U početku bijaše kraljevstvo, 194–197), ili pak Alberta Habsburškog u eseju o zlatnom dobu Dubrovnika Zrinke Pešorde Vardić (U početku bijaše kraljevstvo, 250–253).

22) Za koji su legende i kataloške jedinice sastavili brojni stručnjaci, od Hrvoja Kekeza, Tomislava Čankovića, povjesničara umjetnosti Danka Šoureka, Ivana Kokeze, do arhivista Maje Pajnić i Ladislava Dobrice.

23) Eksplicitno Mirjana Matijević-Sokol, U početku bijaše kraljevstvo, 596.

24) Nema je ni u eseju Petre Vugrinec (U početku bijaše kraljevstvo, 602–605), a Duvanjsko polje ne spominje se ni u opisima dva istoimena prikaza, onog Marijana Trepše iz 1925. i Josipa Horvata Međimurca iz 1938.

25) Josipa Lulić, »Tisućljetni blam«, Novosti, 16. 11. 2025., https://www.portalnovosti.com/tisucljetni-blam/

26) Trpimir Vedriš, »Nepodnošljiva lakoća etiketiranja«, Misao.hr, 19. 11. 2025., https://misao.hr/2025/11/19/trpimir-vedris-nepodnosljiva-lakoca-etiketiranja/.

27) Slično bi se moglo reći i o tekstu Feđe Gavrilovića objavljenom u Jutarnjem listu 30.1. 2025. pod histeričnim naslovom »Nastavljaju s lažima o hrvatskoj državnosti »(https://www.jutarnji.hr/kultura/art/zagreb-algoritam-i-kruna-tehnika-i-mit-gutaju-umjetnost-15667113) ili pak osvrtu Luke Ostojića dosjetljiva naslova (»Višeslav, Manjeslav«) objavljenom na portalu Kulturpunkt 12.12.2025. https://kulturpunkt.hr/tema/viseslav-manjeslav/. Posljednji osvrt se među svima navedenima, usprkos određenoj površnosti, najviše približava ozbiljnoj kritici izložbe.

28) Ratko Cvetnić, »Rim, a ne Beograd«, Heretica, 17. 1. 2025., https://heretica.com.hr/ratko-cvetnic-rim-a-ne-beograd/.

29) Nizu skupova eksplicitno posvećenih pitanju početaka kraljevstva valja pribrojiti i niz drugih poput: Od Biograda do Ćokovca: 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125-2025.) (Biograd – Tkon, 26.–27. rujna 2025.) ili Kapelica Majke Božje Sljemenske, Kraljice Hrvata i 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva (Hotel Tomislavov dom, Sljeme, 11. rujna 2025.)

30) Uz središnji izložbu u Klovićevim dvorima posebno valja naglasiti i dvije s njom koordinirane izložbe: Ecclesia et Regnum – Splitski crkveni sabori 925. i 928. godine u Arheološkom muzeju u Splitu te Kralj Koloman i Zadar u benediktinskom samostanu Svete Marije u Zadru.