Plodna opstojnost za tertium millennium

Pri pozornu uzimanju baštinske knjige u ruku, ako su kadšto ruka i misao o knjizi istovremeni, pomisao smjera da se radi o povijesnoj monografiji, kontinuiranim prikazima državnosti, pravnim i političkim traktatima, kulturološkim člancima. Uviđamo pothvat kao ovodobni projekt koji poduzimaju instituti i skupine, rijetko pojedinci. Međutim, samozatajan i osobit autor odlučuje se posložiti skupni sadržaj načinjen od osvrta i prikaza, ogleda i kritika te znanstvenih podnesaka, pritom afirmirajući što treba istaknuti za dobrobit naroda i države, za dolazeće naraštaje. Samo usputno upućuje na preispitivanje određenih »dojava« iz loših i nepouzdanih izvora. Razborit pisac ne sučeljava se iz prve s niječnim pogledima na afirmativne procese, oni su manje važni za obradu prilika u povijesnom kontinuitetu. Njegov pomoćnik nije čangrizavi srednjovjekovni Titivillus, skupljač pogrešaka u tekstu; naprotiv, ono što treba otpasti, neka otpadne, što treba da je zguljeno do istine učisto, neka i ostane gola istina. No davno prihvaćana i bdjenjem »nježna biljka« hrvatstva opstaje, revni je spisatelj podupire činjenicama i zalijeva biranim riječima, nadgleda i bodri u rastu; i mironosno je preporučuje za buduće, domovinske sjemene sadnje. Postaje takvih knjiga kadšto su ključanice; kroz njih se dostatno vidi povijesno trajanje, više se namakne uvida nego kad se otvore glavna vrata na kakvu službenu ceremonijalu.

Pred nama je mala aleksandrijska knjižnica o hercegbosanskom području i povijesnom usudu ljudi, osobito privrženosti slobodi na njezinu reljefu. Kao prikladna lucidarska čitanka Herceg-Bosna: Kulturni, politički i državnopravni identitet (Ogranak Matice hrvatske u Čitluku, Čitluk, 2019.) objedinjuje znanje o povijesnom ustrajavanju naroda i potkrepljuje ga brojnim podatcima i refleksijama, čime se potvrđuje svrha ovakva historiografskog pothvata. U neku ruku to je nizanka periodizacija, osobna iskaznica dijela domaćeg hrvatstva u kulturološkom i povijesnom smislu, poglavito kako je ono bilo izlagano razbojištu pri osmanskom posvajanju, nasilnom turčenju i otpadu od vjere, ali i feniksnu podizanju u sfere stvaranja i pouzdane »pravnosti« u zbilji.

1.

Potpisnik svake od 439 stranica sveknjige Herceg-Bosna – publicist i novinar, književnik i politički analitičar, Mate Kovačević – prinosi visoke etičke i spoznajne postulate pretraga. Nerijetko piše na razboju, odnosno pri krakovima filozofskih spoznaja što se, s jedne mjere kraka, »onda« mislilo i događalo, a što se (sve) zbiva ili provodi »sada«, po drugoj ili drukčijoj mjeri. Brojni povodi za takve dozive i odzive sadržaja i problema, nanošenje od igle šestara iz povijesti do naznaka olovkom u ovovremene prilike – pokazuje Kovačevićevu dostojnu refleksivnu odvagu između nekadanjih i sadanjih lica i pojava. Gradivo za ovaj naslov na tragu je pročitavanja pojavljenih i predstavljenih djela, sudjelovanja na tematskim tribinama i slijedu okruglih stolova, poglavito u realizaciji i nakladi Hrvatskoga kulturnog vijeća, »Hrvatskoga slova« i Udruge za hrvatski identitet i prosperitet. Plod takva rada jesu i njegove ranije knjige Hrvati Herceg-Bosne: narod koji nestaje (2007.) te Sudbina hercegbosanskih Hrvata – suverenost u okviru EU federalizma (2014.). Ali pobliže se može primiti da novo ukoričenje čini troknjižje zajedno s djelima Pet stoljeća borbe za Hrvatsku: književnost, historiografija, politika, jezikoslovlje (Hrvatsko slovo, 2013.) i Biljezi hrvatskoga identiteta: zemljopis, politika, vojništvo, povijest, arheologija, književnost, književna povijest, jezikoslovlje (2016.).

Prvim rečenicama »Proslova« u novoj knjizi, napisanog u Zagrebu 7. svibnja 2019., autor ukazuje na više posljedica dugog i uskog zanimanja za vlastitu nacionalnu povijest i golemu kulturu; iza manjkava poznavanja i širenja kulture stoji »gotovo potpuna nezainteresiranost za sudbinu Hrvata na povijesnim hrvatskim područjima«, i taj je usud ostavljen kao zamorče izvan ovdašnjeg uramljivanja hrvatske države. Nastale posljedice odnose se prvenstveno na hrvatske žitelje u Herceg-Bosni koji su, treba ustrajno ponoviti, jedan od suverenih naroda. Takve značajke upućuju da se u nazovi matičnoj zemlji stvara »posramljenost koja je postala sredstvo društvene kontrole manjine nad većinom«. Odričući primat da knjiga bude tek knjiški pregled estetskih postignuća pojedinih ostvaraja, njegovi se osvrti zalažu približiti djela koja »izravno svjedoče o težnjama i idejama njihovih auktora te njihovu kulturnom ili državnopravnom utjelovljenju hrvatske ideje u Herceg-Bosni« (str. 10). Upute ili pomoć čitateljima, kako se veli »radi lakšeg snalaženja«, pruža sažeto isticanje što je obrađeno i prikazano, osvjedočeno i uočljivo, što je zahvaćeno ili zaključeno u svakom od poglavlja.

Spisateljski rad Mate Kovačevića nosi polimorfne stvaralačke uloge književnog kritičara, povjesničara i arheologa, kroničara i pravnika, jezikoslovca i književnog teoretičara, sociologa i diplomata, kriminologa i kartografa. Tekstovi otiskani u »Hrvatskom slovu« potpisani su pseudonimom Trpimir Kovač, a većina je njih uvrštena u ovu novu knjigu. Rođen je u Tomislavgradu 1962. godine, a u Zadru završava studij hrvatskoga jezika i književnosti. Zauzimao se za hrvatski politički preporod uoči posljednjeg desetljeća atomskog stoljeća i kroz niz godina početkom trećeg milenija. Kroz putanje godina uređivao je »Glasnik HDZ-a«, časopis »Hrvatski vojnik«, Dnevni pregled u Hini, sudjelovao je na više stručnih i znanstvenih skupova te objavljivao tekstove u domaćim dnevnim i periodičnim tiskovinama, književnim, kulturološkim i društvenim časopisima i novinama, na portalu HRsvijet.

Pišući svojedobno zahvalni in memoriam svome profesoru Daliboru Brozoviću (»Zadarska smotra«, 2010., br. 1 – 2), Kovačević podsjeća na oduševljenje njegovim »nekonvencionalnim druženjima da su u međusobnom razgovoru isticali kako bi ga trebalo odvesti na Duvanjsko polje i bar neformalno okruniti za kralja« (str. 198). Pritom je ustvrdio da je s Brozovićevim odlaskom »otišao i jedan dio mladosti moga naraštaja, koji se napajao na njegovu izvoru, a potom tek znanjem i sviješću krenuo u obranu časti svoje Domovine« (str. 200 – 201).

Prije kapitalnog i po redoslijedu tiskanja dekaloškog djela Herceg-Bosna, do 2019., objavljeno je njegovih osam knjiga, kao prošireni »govori na gori«, te još susljednih naslova. Pročelni prvijenac je Croatia (1997.), zatim Hrvati Herceg-Bosne: narod koji nestaje (2007.), Bespuća hrvatske politike (2009.), Thompson: u očima hrvatskih intelektualaca. Bilo je i to jednom u Hrvatskoj (suprireditelj Josip Pečarić, 2009.), Kraj vremena veleizdajnika? (suautor Josip Pečarić, 2009.), Hrvatska i balkanski savezi (2012.), Pet stoljeća borbe za Hrvatsku (2013.), Sudbina hercegbosanskih Hrvata (2014.), Petnaest mračnih godina (2015.) i Biljezi hrvatskoga identiteta (2016.). Zgodno je i opravdano zamijetiti da pisac kovačevićevskog kova nije istureni igrač niti pripada tvrdom krilu neke stranke. Razboritim, a i navijačkim srcem za domovinske težnje znade što valja otkivati iz minulosti te kako i što na to odgovara suvremenost. Nije slučajno za blagonaklon prijam u Župi Srca Marijina na Humcu, između Uskoplja i Bugojna, tadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović 2. prosinca 2019. uputila pismo zahvale, iznova bodreći domicilne: »Hrvati Središnje Bosne kroz stoljeća su čuvali i očuvali svoje hrvatsko ime i svoju kršćansku vjeru, prkosni i ponosni.«

Pregledni Kovačevićev libar pokazuje privrženost kćerima i sinovima zemlje na kojoj oni obitavaju, ustrajavaju radom i drugim doprinosima. Razvidna je stalna pristalost za »blagi narod«, kako ga pjesnički naziva Veselko Koroman. Uočljiva je i viša duhova okrepa koja je očuvala i davala opstojnost puku kad je bio i u krizama, kad se okomila pohara, nagazio progon i rat, iznenadila trešnja, zle i nerodne godine.

Iz prve ruke pisac je »zaskočenim« naslovom Herceg-Bosna posudio strateški odredljivo naslovljavanje, a pisanje o njezinu legitimitetu začinjeno je izvjesnim međuznakom, pravopisnom sponkom. Ona ni po općenitosti ni u pojedinostima nije zavrijedila biti umanjena u važnosti, zaobilažena. Kolijevka autohtonog naroda ne sklanja svoju prošlost i ne zaboravlja žrtve, ističe pobjede i težnju naroda za slobodom. Ali mnogi izvana rade na kočenju, nabacuju karike na vratove njezinih promicatelja. Sve je više znano što je pomirba u istini, ali se usporeno dospijeva na zglobove njezine provedbe. Ipak postoji neki tek malecni-herceg-bosanski obol, pa i vele-herceg-bosanski svijet. Zemlja živi bez ratne odštete, no odbija biti potvorena na povijesnom horizontu i demokratskim pomacima. Analitički izračuni pokazuju različite historiografske nakane, usprkos problemima što ih (i među nama) nanose osporavatelji istine.

Na paleti pojmovlja Herceg-Bosna je i metonimijsko »unatoč svemu«, ona je i podneblje i ozemlje, povijesno određenje stamenosti pa je tako »prva do ponosa«. Usto je i ulog za stvarnosne potrebe, ali i za ocjene, raspodjele i gospodarsko vaganje; ona je i metafora koja nastane kad sjaji mir i kada zagusti, kad traje vedrina ili svima živućima teško. Njome se ne ucjenjuje, svraća se zapitano i na hašku priču, svakovrsna sudišta, a sveusve nudi poglede u poboljšani budući svijet.

Sintagma »Herceg-Bosna« poziv je i na podrijetlo, na strpljenje i duhovnu čistotu, s njom se i uz pomoć ove monografije zna tko se i kada i čime humnaistički branio, od kojih se nasrtaja uspjela održati ta plemenita domaja. Kad je pokraćena kao »Herbos«, hercegbosanska je dubrava koja daje i najbolje od sebe. Ona je alegorično kraljica Katarina, časno ogoljena lica i prekrivena nujnošću, u dominaciji nužnosti povlačenja i nikad prestala povratka. Ona je i kontrapunkt spram lakog odricanja od povijesnih istina. Prema njezinu biću u hrvatskoj se sastavini primiče i »ćaskanjem«, zapravo na prustovski način vraća se izgubljeno vrijeme ogledom, književno-publicističkim diskursom.

Razvidno je povećanje neznanja i praznina u održivim svojstvima i oko održivih svojstava opstojnosti puka Herceg Bosne, od usmene tradicije do novih digitaliziranih preinaka. Uočava se i problem olakog sklanjanja, pa i odbacivanja davnih sadržaja. Ostaje i dalje obraćanje upitom, autohtono održanje i pri kontekstu, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, kako Ćamil Sijarić oslovljava izdanje svojih putopisa. Kroz komparativnu književnu brižnost Kovačević »iskopava« davni svijet i po nađenim naglascima znatno razumijeva aktualni svijet. Nažalost, zemlje Zapada otprve ne stavljaju pronađenu i potvrđenu istinu u prvi plan. A nije malo onih koji bi humanističke naslage u Bosni i Hercegovini željeli vidjeti samo polazno, kao katakombe. Pisci iz Kovačevićeve sfere istraživanja – neki se nalazima protežu od nadahnutih uvida Dubravka Horvatića i satiričnog rastera Marka Matića, preko demografskih prikaza Ante Markotića i slobodarskih napisa Mile Pešorde, do reportažnoga ratnog pisma Nenada Ivankovića, uspomenarskih humskih zapisa Ljube Krmeka i kulturoloških pogleda Mateja Škarice – svi oni nastoje otrgnuti ono najbolje od davne prakse, zauzimajući se pritom da ne satru korijenje očinske riječi i ne stresu plodove za vizionarski duh. Srodan tima je i naslov Franje Topića Vjera i kultura (Katolički bogoslovni fakultet i Glas Koncila, Sarajevo, Zagreb, 2017.); u toj se knjizi propituju religiozna pitanja, mogućnost dijaloga u BiH, a osobito završni dio Prinosi i recenzije, primjerice: »Kako da preživi kršćanstvo«, »Ratzinger: Vjera – Istina – Tolerancija«, »Crkva i kultura u Europi«.

Za mnoge neupućene, a slabovidne prema kulturno-političkom nasljeđu hercegbosanskih Hrvata, knjiga je svojevrsni cecogramme, odnosno sekogram, pošiljka namijenjena slijepim i slabovidnim osobama, zvučna snimka ili specijalan papir, ako treba i klišej s oznakama sekografije, uz naljepnicu ili pečat. (Korisno je to i za Savez slijepih HB – FBiH, godinama na adresi Kneza Višeslava 45, Mostar.)

Izvanjskim napisima drukčijih knjiga nerijetko se nude umjetni surogati kako bi se zaobišlo hercegbosansko ishodište povijesnog trajanja. Kako suvremeni svijet upada u trivijalnosti, u pandemijske i egzistencijalne neizvjesnosti, onda se iz duboka potežu, osobito dijagnostički i poredbeno, važne i interdisciplinarne spoznaje, smjerne zahvatiti bitnosti dolazećeg doba. Prostor i iskustvo pradjedova nije tek resurs ili alat za upoznavanje, već je dostojan i častan za prepoznavanje neodložnih društvenih oscilacija, bez selektivnih predrasuda.

2.

Slikovni prilog na prednjoj korici i naslovnici, kako stoji u impresumu, predstavlja arheološki eksponat, »starohrvatski tropletni križ pronađen na lokalitetu Crkvine kod sela Vrutci, na Ilidži kod Sarajeva«. Pri arheološkom iskopavanju 1960. i 1961. istražena je nekropola s 80 stećaka te su pronađeni ostatci starohrvatske crkve. Ta bilješka završava ovim podatkom: »ulomci crkvenog namještaja, crkva i križ s tropletom datiraju se u drugu polovinu 9. ili prvu polovinu 10. stoljeća«. Rečeni križ podsjeća na križeve kakve su po bosanskohumskim krajevima žene utiskivale »sicanjem« na podlaktice, u svrhu obilježavanja vjerske pripadnosti.

Potkraj knjige priloženi su zemljovidi hrvatskih zemalja, »Illyricum Hodiernum« iz 1669., »Habsburška Hrvatska i Turska Hrvatska« iz 1791., »Turska Dalmacija i Turska Hrvatska« iz 1792., »Upravni zemljovid ilirskih provincija« 1813. te zemljovid turskih osvajanja u Europi, prema američkom kartografu Anthonyju Finleyju iz 1827. godine.

Ključni pojmovi koji se namiču kroz knjigu, uz riječi iz naslova i podnaslova, svakako su: hrvatstvo i hrvatski, kultura i književnost, antika i suvremenost, Herceg Bosna odnosno Bosna i Hum; njima se domeću vjera i politika, osmansko razbojište, sudbina i fratarske kronike, povijest i državnost, entitet i poezija, vlast i suverenitet, jezikoslovlje i leksikografija, duvanjska bazilika, hrvatski pečat.

Navedeni i šire razvedeni pojmovi upotpunjeni su i opisani kroz tematski i kompozicijski razvrstanih 16 poglavlja: »Antička podloga«, »Hrvatska kronika«, »Etnička, vjerska, kulturna i državna osnova Bosne i Huma«, »Na osmanskom razbojištu«, »Hrvatska književnost na osmanskom području«, »Hrvatske fratarske kronike«, »Hrvatski narodni pokret«, »U potrazi za hrvatskim pečatom«, »Borba za hrvatski entitet u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji«, »Državnost u ratnom vrtlogu«, »Jugoslavenski komunizam i borba hrvatske emigracije«, »U škarama između Srba i Muslimana«, »Književno opstajanje«, »Poetski treptaji hrvatske duše«, »Jezikoslovlje i leksikografija« te najposlije – »Ovdje je rođena, ovdje se brani«.

Knjiga je posvećena »svim žrtvama Vukovara i obljetnici uspostave Hrvatske zajednice Herceg-Bosne«. Naslov knjige nosi višekratno značenje, povijesno i pravno, političko i zemljopisno, kulturno i književno. Ispod publicističkog naslova primaknuti su, vrelcima riječi se kaptiraju kulturološki i književni portreti knjiga i krvožilni idejni svijet njezinih autora. Kao izvrstan komunikolog Kovačević objedinjuje troje: mudrost životnog iskustva, znanje o povijesnom trajanju i pregledne obavijesti o uglavnom novim i nedavno objavljenim knjigama.

Vizualno je na potezu jedinstvena »biloknjiga«, po bijelim krilima, koricama u bijelome. Nalik je bijeloj podlozi časopisa »Bosna franciscana«, koju je oblikovao Ljubomir Perčinlić. I otvorena je prema krajevima gdje je dobrodošla, a oni se razmiču preko Duvanjskog polja, preko Neretve i Vrbasa, nadalje preko Save i Dunavom po europskom kontinentu. Ovakva knjiga nije tek izišla, ona se očekivala i treba dospjeti u svijet čitateljskih motrenja. Nakladnička je vrijednost i što se pojavljuje u Brotnju, kao što Matija Petar Katančić bdije nad tiskanjem biblijskih kolekcionarskih i unikatnih svezaka u Budimu. Po brojnim izdanjima, i za kulturu pojavljivanja bitnih naslova, ogranak Matice hrvatske u Čitluku i ovim izdavačkim prihvatom podaruje djelu iznimno i posebno značenje.

Nikako manifesno, ali prednost postavljanja naslova Herceg-Bosna nije samo u tome što naslov govori za sebe, ispred i iza sebe, već što povezuje i pripada svima nama, djeljivo je neposredan i posredan, zasnovan po izravnim djelima koja su opservirana u ovoj knjizi. Zato je u »Proslovu« iskazano da je knjiga »izbor onih djela koja izravno svjedoče o težnjama i idejama njihovih auktora te njihovu kulturnom ili državotvornom utjelovljenju hrvatske ideje u Herceg-Bosni«. (str. 10) Izgleda da se autor promiče u alter ego samog autora; čini se da nije toliko potrebno da bude i subjekt kazivanja, iznošenja činjenica, više svjedoči, i ne hoteći nalazi se na mjestu zbivanja. I da nije dan takav naslov, on bi se po sebi uspostavio, ili bi se podrazumijevao da je takav, poput asocijativne aureole, niti koja se provlači kao heklanje »vezak vezla Hrvatica mlada«; zato je taj duh izvjestan »zlatni« rez pisanja.

Povod za naslov ovoj publikaciji dale su zapravo knjige koje su joj prethodile, koje su svojom građom zadavale predmet istraživanja. Većina je takvih i srodnih naslova, recimo tako, u apostolskom XII. poglavlju knjige »U škarama između Srba i Muslimana«. Prikladno je navesti pojedine autore i naslove u rečenom poglavlju koji izbliza opisuju i problematiziraju pojedina gledanja na društvene mijene: Ivica Lučić, Uzroci rata – Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine; Karlo Rotim, Obrana Herceg-Bosne; Zdenko Ćosić, Rat je počeo prije; Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.; Ivan Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH; Mate Arlović, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna; Miroslav Međimorec i Josip Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo... Naravno, uz te naslove Kovačević je naglasio ishodišta koja dominiraju iz rečenih knjiga poprativši ih vlastitim očištima i pomnim interpretacijama; primjerice, BiH je projekt jugoslavenskih komunista, državnopravna organizacija prostora protiv dviju agresija, narod jači od gusjenica, sukob unitarizma i autonomije, kako do hrvatske teritorijalne jedinice, legalna i legitimna zajednica, Herceg-Bosna unatoč svemu! Bitan je govor o vrijednosti života, a ne tek životarenju. Uostalom, non est vivere, sed valere vita est – nije važno živjeti, već vrijediti u životu.

Za književne opservacije posebno su otvorena dva opsežna poglavlja: »Književno opstajanje« i »Poetski treptaji hrvatske duše«. Uglavnom su to redci o tek objavljenim knjigama ili obnovljenim izdanjima, pisani s obavijesnim i pomnim uvidima u njihov sadržaj, u motivsko zviježđe i primijenjenu poetiku te jezične odrednice. Pokazuje se kako poetike mogu nastajati, održavati se i zagasiti, no istinsko pjesništvo ostaje trajnije od bronce. Pritom tvrdi da »tradicija nije mrtva ako je kreativno i stvaralački umjetnik uklopi u svoje vrijeme« (str. 374), pa su tako na stranicama »uklopljeni« osvrti na jedno ili dva djela biranih književnika. Filološkim interpretacijama upraćen je dio opusa Vladimira Pavlovića i Ivana Slamniga, a usto je dan kritički osvrt na dva samostalna ostvarenja Joze Mašića, Anite Martinac, Marine Alerić Bebić i Ljube Krmeka. Ujedno su čašćenje književne dostojnosti pojedinačno zavrijedili Stjepan Šešelj i Mate Sušac, Tomislav Bašić, Nikola Đuretić, Petar Miloš i Ante Matić, Zdenka Čorkalo i Miro Gavran, Hrvoje Hitrec i Miroslav Međimorec; kolonadu kritičkih prosudbi u potonjem poglavlju pokrivaju još samostalno Virgilije Nevjestić i Andrija Vučemil, Stanko Baković i Pero Pavlović te Stanko Krnjić.

Kroz znatan broj članaka autor je uvrstio međunaslove kojima pobliže opisuje temu i razdjeljuje sadržajni tekst. Pritom revno nudi i sabirališna mjesta kako bi čitateljsku percepciju očuvao u više dojmova, raspršio je kranjčevićevskim iskrama za budućnost, prema mladim licima koja nastupaju, za tertium millennium i kroatofilsku izvjesnost.

3.

Objedinjena građa, kroz kolonade i stupove teksta na stranicama, povezana je lijepljenjem pod hrptom, nije uvezana koncima za lakše rastvaranje na stolu. Tako ih je složila mostarska tiskara Fram-Ziral, ali samo u 100 primjeraka (ili je greška u nuli); ako je točno centum onda su se mogli i unikatno numerirati. Pomislimo da je autorski primjerak broj 62, godina otkad se proteže njegovo rođenje. Usto bi bilo primjereno da je knjiga u kutiji, pa i za dva toma uložena u kutiju, što bi bio tehnički prinos jedne ili obje matice za ukoričeno izdanje, dakle matice nakladničke, čitlučke, i matice tomislavgradske, organizatorske za prvo predstavljanje ovog djela. Čitateljima se predaje urednički valjano dotjerana, po promisli urednika Andrije Stojića, iskusnoga »dirigenta« nakladništva koji iznjedri brojne naslove. I pismen je tekst na putanji do književnih obzora, na čemu je zdušno bdjela Zrinka Kovačević, lektorica, prvostupnica. Po odredbama katalogizacije djelo je pripadno povijesnom području, jamči znamenka 94, usto se odnosi na područje Bosne i Hercegovine, znamenke u zagradi (497.6), a zahvaćene su općim, enciklopedijskim znanjem, oznaka 163.42, iskazana u inačici za prozni narativ.

Filološki raspoložen Kovačević pronicavo punktira, »nabacuje« rečenice, kraće i informativno te duže i narativno. Počesto su one kao prozni stavci, opsežni paragrafi, vidljivi kultrni krajobrazi svojstveni čitateljevu suputniku. Svojim opservacijama pročešljava sadržaj predmetne knjige koju preuzima kao zadatak i opisuje njezine postaje, namjerno douzima iz njih što je važnije, većinski parafrazira gradivo i dijelom ga kritički problematizira.

Iz svojevrsna »samozakona« Kovačevićeva pisanja izvire prirodan, nenametljiv odnos prema pojavnostima; zato piše argumentirano, stilski jedro i analitički pouzdano, rečenice izgledaju kao da su prvi put napisane. Bilo da je prateće uz obrađivane misli ili je vlastito u zaključivanju, autorovo mišljenje širi krugove nalik plovku bačenu na površinu vode, a čitatelj izvedene misli prima kao gutljaje bistre izvorske vode. Dok dohvaća i tretira predloške, ništa ne remeti u njihovoj zadatosti, povezuje djela s društvenim značajkama. Usto je značajno da se Kovačevićev rukopis ne priljepljuje strogo uz raščlanjivani tekst, već piše hrvatskim standardnim i osobnim književnim jezikom s obavijesnom intonacijom. Valja primijetiti i da je dužina teksta sastavljena od 3 kartice do 7 ili više kartica.

Pomno interpretirajući pjesmu Ivana Slamniga Barbara, naslovivši tekst »Svjetsko i zavičajno u djelu Ivana Slamniga«, uvidio je Kovačević njezina prenesena značenja, a sagledao je i dodatni smisao slikovitosti Neretve, odnosno vidi i ženu i lađu zvanu »neretvanska trupica«. U tome duhu primjećuje da i Neretva, koja se pri »gornjem toku otimlje i divlja«, kada dospijeva prema ušću, postupno se »pretvara u podatnu i plodonosnu nizinsku rijeku s obiljem zemaljskih plodova«. Na toj liniji predočuje i Slamnigov stih konkretizirajući kako je Barbara »modro, i bijelo i crno farbana«.

Pročitavši zamašnu knjigu Vatroslava Murvara Hrvatska i Hrvati: državno-sociološki prikaz u 17 eseja, objavljenu u Chicagu 1953. godine, Kovačević dolazi do višestrukih tvrdnji i zaključka, a podvodi ih pod naslov »Dinarsko gorje nepresušivi rezervoar hrvatske biološke i demografske snage«. Neke od tvrdnji upućuju na strana vrela o opstojnosti Crvene Hrvatske.

Ujedno je podsjetio na davno ostvarenje iz 17. stoljeća u Boki kotorskoj Povist od života Kraljice Olive, pisano hrvatskim jezikom na ikavici, a sastavio ga je Krsto Ivanović. Pišući o knjizi Benedicta Curipeschitza (Benedikta Kuripešića) Itinerarium, zamjećuje fenomen prvog izdanja, 1530. godine, i kasnijih objavljivanja te knjige – »austrijska izdanja interpretativno su prilagođavana potrebama bečke politike, a srpski prijevodi posve su naravno usklađivani sa srbijanskim političkim probitcima« (str. 127), a potom domeće aktualnost o nikad okončanom tiranskom vladanju jer »karakter osmanske vlasti očito se ni pet stoljeća kasnije ništa nije mijenjao« što je, između ostaloga, dovelo do poraznih razmjera progona hrvatskog življa.

Kad ukazuje na pojavak Slamnigove knjige Svjetska književnost zapadnoga kruga, drži da je poslije Hrvatskoga proljeća taj pothvat »velik korak u sitnom hodu prema osvajanju prostora hrvatske slobode« (str. 324). Izabire i naslove osvrta koji su sržni o određenoj knjizi; primjerice, uz monografiju Miroslava Palamete, Fikcionalnost životopisa Petra Berislavića, izvodi naslov uvrštenog osvrta – »Politička pozadina književnog klevetanja«.

4.

Veće kadrove građe autor izvodi na nazivnik kulturnoga, političkog i državnopravnog identiteta, na ono što usmjerava prema tome, u čemu je sve razlog da bude i hrvatsko. U tome vidi i život i stvarnost, tekstom dohvaća što se određuje ili prožima kao suživot ili sustvarnost. Bez zadrške pisac je učisto, pisac pravca, onaj koji ne zastaje nad neriješenim, bira vrijeme, lokaciju da providi što se tiče prednosti obilježenom hrvatskom stvari i iskustvom.

Pretpostaviti je da se uz skromne financijske mogućnosti ne uspijeva lako objaviti knjiga navedene tematike. Zato se prvo izdanje pojavljuje samo u skromnom broju primjeraka. I drugi su čekali sa srodnim projektima; i respektabilni nakladnici odbijaju takve naslove, ili ih odgađaju. Kao idejna knjiga ili knjiga inicijativa ona je pročelje za niz autorskih ideja, i ne može joj se pripisati bezidejnost – takvo što će providjeti i čitateljska javnost. Knjigu je sagradio jedan majstor i pokušaj je izgradnje cjeline o biranoj temi, odnosno na putu je sustizanja cjeline koja se ne može previdjeti, ispustiti zbog povijesnih i kulturoloških razloga. Usto je darovita logistička gradnja teksta, uz prethodne tekstove, kao svojevrsna društvena bojišnica. Naravno, stavlja se na raspolaganje za konkretne prinose, nikako razvlačenje teme koje se opetuje s neznatnim izmjenama. Zacijelo, djelo je izvorno pisano i legitimno pokriva birane invokacije tema.

Na jezikoslovnom polju predstavljene su dvije knjige Josipa Lisca: Dijalektološki i jezičnopovijesni ogledi i Izabrani spisi: o povijesti hrvatskoga književnog jezika. Napis Kovačevićev polazi od toga da je Lisac jedan od ponajboljih dijalektologa u nas i da njegovi napisi plijene pozornost, osobito oni koji su proizišli iz terenskih istraživanja. Uz prvu knjigu naznačuje da je Lisac ukazao na »prostornojezičnu stabilizaciju«, a onda prati dijalektne promjene i daje poglede na dijalektološke radove. Uključuje i Liščev zaključak kako »ikavica Bošnjaka jasno govori o njihovu podrijetlu«. Ne zaobilazi ni komparativne prikaze jezika i daje mnoštvo podataka o neknjiževnim prilikama kako bi čitatelj postigao vlastito prosuđivanje. Pritom izdvaja tekst o Ljubi Stipišiću Delmati Rod titanski, rod žgincani. Otuda Kovačević i zasvođuje prosudbu da Delmata ilustrira »silnu moć hrvatskoga jezika, u kojem jednakopravno sudjeluju sve njegove sastavnice – čakavska, kajkavska i štokavska« (str. 397). Pripomenuti je još da uz drugu Liščevu knjigu autor sagledava pouzdan i svrhovit presjek razvojnog kontinuiteta hrvatskoga književnog jezika.

U neskrivenu propnju za zavičajno, duvanjsko pa i kraljevsko, Kovačević napominje da su ljudi iz toga kraja »energični i poduzetni«, skrbili se za očuvanje predaje o krunjenju prvoga hrvatskog kralja Tomislava 925. godine, skupljali su osnovnu svotu novca uz pomoć hrvatskih ljudi iz raznih krajeva svijeta. Ujedno je taj kraj dao brojna stvaralačka imena u književnom životu. Stoga je njegov prikazivački mar podastro napise o književnicima s duvanjske zaravni, smještajući tu vivisekciju uglavnom kroz 13. poglavlje, s razlogom mu dajući naslov »Književno opstajanje«. Ne radi se o procvatu književnog stanja, a ono se pokazalo da ustraje i u nezgodnim vremenima, već o tome da književni život supostoji sa svojim narodom, onako kako je još pop Martinac isticao uz Krbavsku poharu 1493. uvezujući jazik i narod. U knjizi su dani osvrti na djela pisaca koji potječu iz duvanjskoga zavičaja: Andrija Vučemil, Virgilije Nevjestić, Ante Matić, Petar Miloš, Jozo Mašić...

U recenzentskoj prosudbi, naslovljenoj »Bavi li se Mate Kovačević Sizifovim poslom?«, prof. dr. Miroslav Tuđman ističe da Kovačević činjenice i spoznaje o Hrvatima nastoji »učiniti postojanim, priznatim i razumljivim«. Drugi recenzent, dr. Damir Pešorda, u tekstu »Originalan doprinos hrvatskoj političkoj filozofiji« zamjećuje da Kovačević kroz svoje interpretacije »unosi snažan pečat autorske osobnosti i samosvojnog promišljanja hrvatske povijesti, kulture, nacionalnog mentaliteta i etike«, dodajući da autor o hrvatskim povijesnim prijeporima nikako ne okoliša. Treći recenzent, dr. Domagoj Vidović, u prosudbi »Vodič kroz hrvatsku državotvornu lektiru« uočava dosljednost i upornost, informiranost i temeljitost Kovačevićeva izlaganja; prema Vidovićevoj prosudbi ustrajnim pisanjem o srodnim temama pisac »naglašuje nešto što pripadnici drugih dvaju naroda s kojima Hrvati dijele prostor nemaju, a rado bi imali – kontinuitet, ne samo demografski i vjerski, nego i književni, kulturni i jezični.«

Po mnogočemu su trostruke programatske osnove, ponude i linije u izvedbi ove knjige: informativno-pregledne spoznaje što jest puk na vjetrometini zbivanja, državotvorno-povijesne odrednice trajanja te ilustriranje ulomcima i pratećim promislima. Kovačevićevo pisanje višestruko je okrenuto baštini, okrenuto da nudi i osvješćuje putanju plodne duhovne opstojnosti, što su težnje pomnih istraživača. O starijoj hrvatskoj književnosti na području BiH pisala je u obnovljenoj sarajevskoj »Hrvatskoj misli« Nela Rubić Kovačević, a objavljivala je i povijesne rasprave u navedenom časopisu. Književno-publicistički diskurs što ga podastire Kovačević srodan je lingvističkim uradcima Jakova Bubala, a podsjeća i na tekstove samostalnih knjiga o hrvatskim velikanima kakve su pisali Šimun Šito Ćorić i Božo Skoko.

Susljedni tekstovi Mate Kovačevića izgledaju kao nanosi boje kistom na platno, iznutra i izvana zadržavaju svježinu i aktualnost. Dopustivo je priznati, bez obzira koliko se primiču naizgled namjenskoj književnosti, doslovno čitanje ovakva rukopisa pomnog motritelja podiže, usmjerava iz pozadine i između sadržajnih redova. Bez prijepora, istina je vidljiva iz teksta, ali i iza njegove zamjene. Paradigmatski je to znao i fra Blago Karačić u pjesmi Nekropola (zbirka Otisci Tvoga imena, Široki Brijeg, 2000., str. 18) kada pita kamene bilige: »Što radite, jeste li umorni? / ‘Šest stotina godina ležimo, / Čuvamo ostatke braće tvoje / Koja će ipak jednom doći. / Tko zna, koliko će još vremena proći?’«

Bez prijepora djelom se naglašava državnopravni identitet, aktualizira državno pravo, na liniji plemićke i humanističke tradicije, uz prilagodbe od iliraca i Ante Starčevića, u svrhu praćenja kontinuiteta održanja države i stvaranja vjerodostojnog odnosno suverenoga političkog prostora.

5.

Ukazati valja još na određene preobrazbe koje provodi Kovačevićev spisateljki rad. Uz polazne teme njegovo pero potvrđuje iznesene teme, ali i uz njih stvara, otvara njima bočne suteme, odnosno širim kontekstom dotematizira zahvaćeno područje. Ono što tako ponašeno douzima, pisanjem zanovljuje i uvodi u vjernu državotvornost te integralnu hrvatsku sliku svijeta.

Posljednji tekst zbirne knjige osvjetljava značaj bazilike u Tomislavgradu. Na gornjem pročelju bazilike pet je izduženih i zatvorenih romaničkih niša, u podnožju triju niša tri su rešetkasta prozora s romaničkim polukrugom pri vrhu. Tri prozora simboliziraju Presveto Trojstvo, a kad se zbroje s pet rečenih niša, daju osam blaženstava. Otuda je bazilika svojevrsni i parafrazirani Matejev govor o blaženstvima.

Unutar književnih i publicističkih prikaza Kovačević se pokaže i s putopisnim darom, s geografskim i arheološkim znanjem, ali i vazda s povijesnim pa i vojnim motrenjem koje zadobiva emocionalno i realno sagledavanje činjenica, onako kako su ispisivali srodne tekstove Dubravko Horvatić ili Zlatko Tomičić. Podsjeća me na putopis Milutina Mayera S puta na Duvanjsko polje. Neka budu ovdje pozvane i upletene Mayerove rečenice: »A kad stigosmo nadomak Duvnu, imali smo što da vidimo. Stotine naroda čekalo nas u svečanoj i slikovitoj narodnoj nošnji pod cijelom šumom hrvatskih trobojnica, među kojima bijaše ih nekih osamnaest od teške svile obrubljenih zlatnim resama. S brežuljka pozdravlja nas pucnjava prangija, koja se razlijegala daleko u mirnu ljetnu noć, dok su po obližnjim planinama paljeni nama na pozdrav narodni krijesovi.«

Početak Kovačevićeva napisa o bazilici i samostanu u Duvnu protkan je također putopisnim nitima: »Ako krenete s mora, iz smjera Splita na istočnu stranu preko vrleti Dinarskoga gorja, neposredno nakon prijelaza državne granice u Kamenskom pruža se pogled na veliko Buško jezero, s čije desne strane, uza sami rub gorskih obronaka vijuga šarovitim krajolikom magistralne ceste prema Tomislavgradu, danas malom općinskom središtu, što leži na bajkovitom Duvanjskom polju.« (str. 407) Spomenute tekstne odlike upotpunjuje i Kovačevićeva preporuka za turističke destinacije i taj izjavni zamah, ne slučajno, završava pretposljednjom rečenicom nosiva teksta: »Znatiželjni pojedinci koji u zimskom razdoblju s morskih obala sele na skijaške staze kupreške visoravni ili pak oni što se u potrazi za adrenalinom spuštaju niz brze blidinjske staze mogu se duhovno i duševno okrijepiti i na kulturnoj ponudi duvanjskoga kraja.« (str. 409) Ta zanosna i o zavičaju prisna rečenica gotovo zahtijeva biti prevedena na više jezika i usto čak ilustrirana. Na srodnom tonalitetu i Matej Škarica pisao je putopise od Rame do Huma, povijesnom dosjetljivošću slagao ispunjene retke i unekoliko ih podastro u feljtonističkoj izvedbi.

Svekolikim tekstovima priključen je i sažetak na engleskom jeziku (premda je mogao i na drugom inojeziku; jer kako oprostiti engleskim potmulim zračnim snagama koje su 16. listopada 1944. razorili duvanjsku baziliku i samostan koji su vazda bili i ostali »žarištem hrvatske nacionalne svijesti i kulture«).

Osvjetljujući trostruki identitet, kulturni, politički i državnopravni, uviđavni pisac je oraspoložio čitatelja za bogate prinose koje su davali i dalje mogu okretno nuditi Hrvati s ovih prostora. S pravom je u prvom planu namicanje spoznaja iz kulturnog identiteta, osobito tradiranje književnih zasada. Iznesene činjenice ne ostaju same za sebe, kao potvrda vlastitih korijena, već su poticajne i za uviđanje dramatičnih prilika te u svrhu daljnjih istraživanja – dobrodošle su za prikladne usporedbe i paralele, potrebne kontekste i suodnose. Pogodno bi bilo da je u knjizi navedeno gdje su prvi put objavljeni uvršteni članci, odnosno da su negdje tiskani drugim povodom. Usto bi bilo dobro da su izvedene komparativne interdisciplinarne veze, opisi glazbenih, likovnih i scenskih sadržaja, primjerice Drugo uskrsnuće, U godinama gladi, Diva Grabovčeva, no ostaje dojam da i postojeći izbor nudi raznoliko i opsežno gradivo.

Plodna i duga hercegbosanska tradicija, njezini svjetlokazi i neriješeni problemi se vuku, pred mnoge se učas dovuku, postaju širi od sebe. Takva ili drukčija zemljica prelazi okvire europske nazovi osvijetljenosti i zalazi u destinacije hladnoće svijeta kojima nedostaje snage. Predstavljajući birane naslove, autor ovdašnje hrvatstvo predočava kroz stranice knjige koja pokriva davninu viđenu za tertium millennium.

Tiskanjem rečenog djela poklopljene su kazaljke pa Kovačević iz daljine »knjigu šalje« za naše radoznale blizine. Napisana je za ljude iza »nepostojeće žice«, s prve dodirne granice, dakle za hrvatske i druge čitatelje i one u obrazovnom sustavu u Hrvatskoj. Knjiga nije manje okrenuta ni europskim pratiteljima društvenih i humanističkih prilika koje se tektonskim demografskim mijenama provode po hrvatskim povijesnim krajevima. Pritom je njezina svrha i za »podebljavanje« recepcijskoga znanja o Hrvatima i onima koji žive s njima u hercegbosanskim uvalama od djetinjstva. Ovo je izdanje kao kip ili reljef koji monumentalno svjedoči narodnu opstojnost, ali pomaže i naše promisli i osjetila da bolje vidimo vrela, kamenom opletene dubine, čuvane istine za nosivi život.