Pjesništvo u službi očuvanja jezika

Mala moliškohrvatska zajednica, koja već pola tisućljeća živi na Apeninskom poluotoku, posljednjih desetljeća, nakon uspostave samostalne države Hrvatske, dobila je novi poticaj za očuvanje vlastitoga identiteta. Osim različitih aktivnosti na području kulture, počelo se ozbiljno razmišljati na koji je sve način moguće očuvati jezik. Tako je nastala ideja čuvanja mjesnih govora pisanjem pjesama, što se s velikim entuzijazmom počelo provoditi, posebice u Mundimitru, ali i u ostalim dvama moliškohrvatskim naseljima – Kruču i Filiću. Za to je osobito zaslužna Zaklada »Agostina Piccoli« iz Mundimitra, koju je 1999. godine utemeljio Antonio Sammartino. Pod okriljem Zaklade pokrenut je projekt S našimi riči, upravo s ciljem motiviranja moliških Hrvata da počnu intenzivnije pisati pjesme na svome mjesnom idiomu. Prva pjesnička zbirka S našimi riči objavljena je 2001. godine, a 2023. tiskana je sedma, do sada najnovija zbirka. Sedma zbirka ujedno je prva koju je priredila mlada moliška Hrvatica Francesca Sammartino. Toga se zadatka prihvatila nakon smrti svoga oca Antonija Sammartina koji je priredio prethodnih šest zbirki.

Naslov S našimi riči / Con le nostre parole / Našim riječima pokazuje da je moliškohrvatski idiom, odnosno pjesničko stvaralaštvo na moliškohrvatskom idiomu u fokusu zbirke, ali zbog zainteresiranih čitatelja koji znaju samo talijanski, sve su pjesme prepjevane na talijanski, a na kraju knjige su »Upute za čitanje« koje govornicima hrvatskoga standardnoga jezika omogućavaju da bolje razumiju moliškohrvatske riječi, izraze, pa i cijele pjesme. Zbirka je objavljena uz novčanu potporu Središnjega državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Predgovor zbirci napisao je Domagoj Vidović.

Pjesme su, kao i prijašnjih godina, prikupljane i izabrane na temelju natječaja koji svake godine raspisuje Zaklada »Agostina Piccoli«. U ovoj najnovijoj zbirci objavljene su pjesme koje su izabrane na natječajima od 2019. do 2022. godine. Zbirka sadrži trideset i tri pjesme koje je priređivačica razdijelila u tri tematske cjeline: Zemlja, Sjeme i Pšenica, tj. na moliškohrvatskom idiomu: Zemblja, Sime i Žito. Te tri tematske cjeline označavaju način života predaka moliških Hrvata koji su došli s istočne strane Jadranskoga mora i našli za sebe novu zemlju, prihvatili se rada u polju, posijali i poželi pšenicu te tako sebi i svojima osigurali kruh i opstanak. Ta poetska poruka odnosi se i na suvremenost jer i danas svatko sebi traži svoje mjesto pod suncem, započinje svoj novi život i živi od plodova svoga rada.

U kontekstu svehrvatskoga zajedništva iz ciklusa Zemblja izdvajam nekoliko stihova iz pjesme Štorija Franca Milletija:

Jena lendza mora nas dili
ma srce nas drži skupa
(Jedna traka mora nas dijeli / Ali srce nas drži skupa, tj. ljubav nas povezuje.)

U istoj pjesmi su i stihovi:

Nije »Mi ol one«
Je »Mi«
(Ne postojimo »Mi ili oni«, nego samo »Mi«
– jedan hrvatski narod.)

U ovom je ciklusu i pjesma Marija Giorgette Petsto u kojoj u prvoj kitici poziva na čuvanje hrvatskoga jezika kao što se čuvao prijašnjih pet stotina godina:

Ovo smo, jesmo još ode
ovi stari jezik govorat,
kano zlato ga čuvat.

U ciklusu Sime prevladava refleksivno pjesništvo, što dobro ilustrira kratka pjesma Oč (Oči). Autor Lucio Caruso pjeva o očima kao zrcalu duše:

Nimamo što hranit
Mučene moremo stat
Jesu oč ki govoru
Za ko hi umi lejit.
(Nemamo što skrivati / Možemo stajati šuteći / Oči su te koje govore / Onomu koji ih umije čitati.)

Treći ciklus Žito izrazitije korespondira sa suvremenošću. U situaciji pandemije nastala je pjesma s igrom riječi u naslovu Kovid(i) ko čuje autora Franca Milettija:

Smo stal zatvorene doma
»nimate iza«, nam rečahu.
(Boravili smo kod kuće zatvoreni / rekli su nam da ne možemo izlaziti.)

Osobito ga je pogađala sudbina ljudi koji su u toj situaciji umirali u samoći:

Brižne čeljade,
umbri sam
kano jena kučak.
(Jadni ljudi / Umirali su sami / Kao pas.)

U trećem je ciklusu i pjesma naslovljena Antonio s akrostihom Antonio Sammartino, posvećena osnivaču Zaklade »Agostina Piccoli« i pokretaču edicije S našimi riči. Autor te pjesme je Angelo Gabriele Giorgeta.

Većinu pjesama u ovoj zbirci karakterizira pomno biranje riječi. Prednost je dana moliškohrvatskim riječima koje nisu romanizmi. Za razliku od moliškohrvatskih govora u kojima je velik postotak romanizama, u pjesmama na moliškohrvatskom idiomu u ovoj zbirci tek je otprilike petina ili možda četvrtina romanizama. Takav je odnos prema jeziku izražen već od pojave prve zbirke u ediciji S našimi riči pa nadalje. U tom se smislu ovo pjesništvo razlikuje od moliškohrvatskih proznih tekstova. Dovoljno se primjerice sjetiti brojnih romana pisca Nicole Gliosce iz Kruča koji su objavljeni od 2009. do 2024. U moliškohrvatskom idiomu toga autora toliko je romanizama na svim jezičnim razinama da njegove romane čitatelj koji nije iz Molizea teško može razumjeti ako ne zna talijanski jezik. U usporedbi s tim, broj romanizama u pjesništvu znatno je manji, premda nipošto zanemariv.

Kad je riječ o romanizmima u ovoj zbirci, osobito je zanimljiva pjesma Lucia Carusa naslovljena Ruve. Ruva je u moliškohrvatskim govorima ‘uličica’. Ta je riječ posuđena iz dijalekta jer se u standardnom talijanskom u tom značenju rabe riječi stradina i vicolo. Na razini standardnoga jezika moguće ju je usporediti s francuskom riječju rue u značenju ‘ulica’ ili s portugalskom rua.

Važno je istaknuti da se mladi moliški Hrvati, među kojima mnogi pišu pjesme, sve više povezuju s matičnom domovinom. Ohrabreni podrškom, u pjesništvu vrlo jasno pokazuju želju i potrebu za izražavanjem moliškohrvatskim idiomom. Pjesništvom oplemenjuju vlastito jezično nasljeđe i kulturu riječi. Tomu je nedvojbeno pokazatelj i ova najnovija pjesnička zbirka.