Pjesme Bosanca i Hercegovca

LAGUNA MATERADA

Jedan od onih aprilskih predakšama
kada te nešto ponese mada ne znaš ni šta ni kako ni gdje.
Puše vjetar, a shvatiš da je hladan
tek kad te prođu srsi ili prosto i glasno kihneš.
Razbaruši i friz i travu, poslagane i guste poput pažljivo spremanog
kadaifa.
Obori pokoju šišarku, povija ruzmarin,
šešire i stolnjake ne štedi.
Ošine, važan, i more pa je ono nalik ribljoj čorbi dok se krčka.

Po horizontu, brodice kao šangajske čačkalice
zabodene u komade sudžuke, na brzinu spravljane.
Za tili čas preskočim vodu pogledom i lijeno ponton prebacim na Poreč,
grad naoružan strpljenjem, ali nenaviknut na ravnodušne oči.
Gledanje kvare lastavice koje salijeću muhe i slijeću ptićima,
u gnijezda što na grudnjake punašnih pipničarki sjećaju.
Izbliza su laste poput brka surovog ličkog žandarma,
udalje li se, tek su moustache Dalijev.

Velike palme su kao mali korneti sa sladoledom od pistača,
a male palme kao veliki ananasi.
Svjetiljke, čisti bijeli štapovi mažoretkinja,
u crvenoj istarskoj zemlji što je poput smrvljene cigle,
na travnjacima poput versajskih.

Englezi skijaju po vodi bez štapova, Njemice hodaju sa štapovima bez skija.
Crvene Austrijanke i pjegavi Poljaci, ozbiljni Slovenci i briga ih Talijani.
Crnogorci, začudo, trče, a Francuzi to isto, ali na biciklu.
Švabe, humorom nenasmijane, vojnički, pet na pet,
već čitav sat po mađaru igraju odbojku na pijesku,
a Mađari mimo njih, dolje u crnogorici, jedu kobasice za zahladu ručku.

Šta radim u ovom svijetu nalik rajskom za njih?
Dižem pogled na balkon sobe u kojoj privremeno boravim i masno plaćam.
Vidim li otvorena vrata, to biće signum da su Azra i Benjamin prestali sanjati.

Zatim ću i ja tamo, da pozdravim oči tek probuđene djece, a do tada:
»Konobar, molim, može li još jedna flašica Merlota?«

CRNI HRUŠT¹⁾

                       Ocu i Majci

Posadila je sadnicu noseći me u sebi.
Rodili smo se nekako zajedno, istovremeno.

Dugo će isijavati nasušne topline:
razlistane nad naše živote,
raskriljene nad našom kućom.

Srodne kao duh i um sabranoga, a mudrog,
prepletene u duši, a potajice,
stići će do samoga konca.
Osušiće se trešnja, a majka posustaće.
Njen osmijeh će se u meni nastaniti.

Poprskane dobrotom,
obje su u konačištu za odabrane.

Ja, čini se uzaman,
sakupljam naznake starinskog života koji nestaje u razarajućem spleenu.
Teško napipavam puls davno izgubljenog ritma.
Predalek je, filiforman, sve manje vidljiv.
Negledanju usprkos,
Trešnju od dekapitacije čuvam – majku, pak, od zaborava ustrajno.

Usahle grane slama i otkida nemoć.
Obaraju se na tlo, lomeći se i sasipajući u prah.
Majka, duboko dolje i daleko gore,
osjeća te udarce kao prepuštanje mahovini i šušuru pčelinjeg rojenja.
Pored nje je otac koji je smjerno ušuškava milujućim vibratom.

Utvaram sebi da korijenje ima navadu da prorasta duše mojih roditelja.
Njihovo izbivanje je sada moje zbivanje.
Porađa zavjet za beskonačnošću nasuprot zgusnutom vaktu što melje.

Ali, avaj, obećanja više nikoga ne obavezuju na ispunjenje:
jasan je paradoks obeščašćene epohe u kojoj smo se zatekli.

Pišući, kanim ispuniti neophodno,
a mila lica zauvijek skrajnuti u moje srce.
Nakon toga, prestajem biti sam.

Jer, ovo nije samo lament nad dušama koje su me napustile.
Ovo je i elegija o njihovoj posebnosti.

STEĆAK

          Neka oprosti gospođa Evropa,
          samo Bosna ima spomenike.
          Stećke.
          (Miroslav Krleža)

Sve više ukopan u zemlju svih nas,
hrbata uprtog ka nebu,
odvagan nasuprot vremenu.

Od svevišnjeg, od svega višeg – manji.
Ništa veći od veličine čovjeka,
ništa manji od veličine čovječnosti.
Prešućen, s mjerom sebe u nama, nas izmjeri sobom.

O tminu oslonjen, Suncu je okrenut onostrano.
Onostrano je važnije.
U oprjeci je: šta je ono što je trajnije?

Nema odgovora: drevan zadaje pitanja i ispisuje slova zarad kojih se radujemo i stidimo.
Nemušt učitelj što nagrađuje vrijedne i kažnjava đake nespremne za učenje i ponavljanje.

Sakriven iza užasa nestajanja i fascinacije stvaranja,
nije se zasitio života poslije smrti.
On, smrtan, živi bezbroj godina, a kraljevstva besmrtna umiru preko noći.

Oholost nije gradila mramorje: oholost nije bila dostatna.
Moralo se imati i misliti.
Moralo se htjeti i znati.

Gledao je, slušajući, ni za pedalj ne ustuknuvši:
kako sve propupa nakon što sve istruhne,
kako isti satrapi i osvajaju i bježe,
kako Sunce od postanja izlazi i zalazi,
kako se mijenjaju jezici osvajača.

Iskusan, oglodan zindanom zime i čelopekom ljeta.
Iskusio svašta.
Puno za ispričati – mnogo za odšutiti.

I kada sakriju i spale karte na kojima je ovo tlo ucrtano – kamen ostaje.
Pokušaju li te uvjeriti da ne postoji zemlja po kojoj hodaš,
klubad smrtnog mramorja međaš su njenog života.

Valjalo je njoj steći stećke.
Trebalo je znati ostaviti valjan biljeg na zemlji bez biljega.
A da nije svaki put nečijom krvlju ispisan.

BOBOVAC

          Čedi i Miri

Perunu pod skutima, sačuvan u preostalim knjigama,
jedva živ u kazivanjima – tek je jedan od preostalih okupitelja.

Izuvijan, nalomljen, izboden, okrnjen, urušen, ocvao,
bez kule čuvarice i štita neprobojna.
Zastao je u nekim zaboravljenim vremenima,
kratkog daha i srca uskucala,
bez volje i kuveta, poput starca na vrhu planine.

Osuđen na rijetko milovanje dobrote,
prikovan nevoljama koje ne znaju pobjeći od ljudi.
Suncu sklon, brižan i topao za nas običnike – sačuvane od zla.

Ustuknuo je pred spletkama i oholostima nalik na tamno grotlo:
preostala bjelina nije bila dostatna sačuvati žuđenu zemlju.

Od kraljice razdijeljen,
iscurio je iz sebe, izgubio smisao, ispario iz sjećanja.

Samo je kraljičina zvijezda na planini zasjala:
svjetlost se u sjaj pretvorila – planina je po zvijezdi²⁾ ime ponijela.

Od tada traje nepovrat: postaja je bezbroj i cijepanja je bezbroj.
Tuga je u lance upregnula i one što zaboravljaju i one što pamte.

Djevojke ruho i mahrame u mrkli mrak zavijaju,
u kožu crnu tintu listom utiskuju:
sve zarad patnje za ugašenom luči kojom je Katarina razdanjivala noć.

Kraljicu ne brišu bogumilska predanja i samostanska zvona:
zazivanja bez odgovora ostaju.
Ona, čizmom dokoljenkom pritisnuta,
i poslije smrti čežnjivo ka Bosni gleda.

Vihori još uvijek dolaze Bobovcu na poklonjenje čekajući njen povratak.
I razigrani pa utišani odlaze, u vlastito zibanje zamotani,
mirišući na krin i vakat kada su se ljudi dobrim nazivali.

Primam njen blagi osmijeh k’o neočekivano uzdarje,
peškeš joj svojim hodočašćem uručujem.
Sa grada na kome je kraljica stol imala,
probiše se tek mrlje u kamenu – sivom k’o danas.

PROSUTA SJEĆANJA (MJESTO U MENI)

Raspuklina očiju sažima napučen prostor,
krajobraz zaodjenut strogim granicama isparčanog pogleda.
Štafelaj za pogled je postavljen.

U sredini, nahereni su plaštovi – raznoliki crjepovi šareni, šeširi crveni.
Dimnjak, pocrnio nalik dundinoj luli.
Tri košćele prpošne, listova uzdrhtalih od fibre, u krošnjevite bukete
složene.
Nadomak je smokva, u pukotini pregršt purpurnih cvjetova oleandra.
Ponad njih, umetnuta u procijepu, dva su krova osvojena bršljanom.
Na polju kamena gomila, bez svrhe pobodena.
Pred skrajnutom kućom palma, što sakriva i ništi sve što je poslije nje.

Brig – nenametljiv i stvaran, blizak k’o prijatelj bez mita.
Rota³⁾, sakrivačica Sunca, hrpta zelena poput školske table,
sa bijelim tučkom – kupolom bagdadskom,
vitim maslačkom – ordenom na poprsju.

Vjetar je sakriven na crtežu, prekrivenom bojama ugode.
Uštirkano je sve ono što bi se dalo pomjeriti.
Obličja krasi nepomičnost.

Nigdje ljudi.

Samo je jedan perpetuum mobile u viđenom.
Lastavice su to, srdašaca uskucalih.
Razigrane, čedne i nesputane,
ovdje-ondje, poliraju nebosklon od postanja.
Oživljavaju formu koja se, barem do ovog trenutka, činila istkanom,
konačnom.
Njihova prskanja u vizirima posmatrača,
pulsiranja i preleti po nebosklonu,
tjeraju oči na mahnitanje.

Po obodu, suvereni na horizontu,
nepromočivi su oblaci što ih nikada ne bih uspio opisati, a nekmoli
oslikati.

Slika je majstorski popunjena detaljima, sjedinjenim u gustu strukturu.
Samo so u zraku, otežalom od jare,
oslađuje skrivenu žudnju za kontinentom, čudeći neupućenog.
Jasna preobrazba postaje vidljiva ubrzo, već po okretu.

Naime, obala je tu, odmah iza nas.
Tek treće oko naslućuje nečujno »Malo more«⁴⁾, svo u dohvatu izbačenog kamena.
Miruje ploha, k’o lijen papagaj, ne kvareći moje slutnje.
Pjevajući šumor prepokriva prostore zvuka, na žalo, nasukan je brod.

Zatočen u viđenom, u doslovnosti iskušanog,
u vremenu što klizi i izmiče između svakog udisaja,
upečaćen u tišinu: beskrajnu poput gorskog rasjeka,
duboku poput nedosegnutog dna,
ogromnu poput čuđenja djeteta – dodah kapljicu čežnje,
udjenuh osjećajnost, od slova i znakova,
na prizor iskovan riječima u štit koji me učini neprobojnim.

Smiren i uspokojen, načas usnim.
So i kamenu vodu.
Sunce je, na svu sreću, još uvijek lijevo od sredine.
I sve liči na novu umjetnost.

Nepostavljena se izložba pripije uz moju dušu
kao tijesna majica uz tijelo nabreklo od mišića.
Postavka je uvijek ista, ali je njena ljepota uvijek drugačija.
Savršenost holograma je neporeciva i plijeni, čekajući na opip.

Budim se.
Mjesto za mene postaje mjesto u meni.

DUBROVNIK

          Cetinićima, Frani i Karmen

Školjku su namislili raščerečiti i biser joj iščupati.
Zdenac kanili zamutiti i živu vodu zanavijek zatrpati.
Ruže naumili razmirisati, sasušiti i uprašiniti.
Kamen su htjeli skršiti i u pijesak ga pretvoriti.

I školjku
i zdenac
i ruže
i kamen
skrnavili su,
a da ih ni dotaknuli nisu.

Biser je još sjajniji,
zdenac je još bistriji.
Samo ruže u kamenu i danas mirišu na smrt
onih što je nevini zazivali nisu.

BRODOVI U PLOČAMA

Vreća puna ljetnih stvari, pokoja džepna knjiga,
bordo američka majica kao relikvija, masterke ili starke pod tolama.
Mahrama za vrat i kosu – zaštita od crnila i nečistoće vagona.
Očeva skrivena briga, majčini sendviči sa ajvarom i dove za hairli povratak.
U džepu teksas-košulje: cvike, članska ferijalnog i knjižica poštanske štedionice.
Ubrzani iz Tuzle put toplog juga – čini mi se u 3 i 40.

Povratne karte pregledaju polupijani kondukteri,
razdrljenih svjetloplavih košulja,
sa nakrivljenim kapama, masnim kravatama i osmijesima od premalo zuba.
Štambilje udaraju naopako.

E pericoloso sporgersi!
Nicht hinauslehnen!
Ne pas se pencher au dehors!
Ne naginji se kroz prozor!

Znatiželjni pogledi, ispitivanje svijeta, ko li će prvi spaziti more?!
Ulazak u Ploče, mjesto kroz koje se vavijek samo prolazilo.
Pipanje bila vele luke, destinacije za dalje.
Brodovi, kao prava uspavana čudovišta.
Oko njih lanci poput moje noge, čuvali ih da se od zemlje ne otkinu.
I sidra, da ne uzmanjka, vukla ih dnu, u vodu, zemlji opet.
Alge među crtale.

Galije im se podavale, ma samo maličuk, tek toliko da se svi namire.
Nikad nisam mogao shvatiti kako stoje, baš kao da su od flis-papira sačinjene.
Pa i poslije dva dana ukrcavanja robe.
Znao sam da imaju aerodinamičan oblik,
da su šuplje, izrađene od specijalnih materijala.
Ma eto, sve bih to nekako prekabulio, ali mi ona njihova hrđa stalno pred očima!

Dok bi raja pila pivo i mineralke, ja bih iznova i opet uzimao kamen ili novčić,
strmoglavljujuć’ ih tik pored plovećih frankensteina u sinje more.
Tonuli bi strelovito, tek da pokažu galijama kako se to radi.
A ove bi mirno stojale. Hrđajuć’ – ne posustajuć’.

Tako sve iz ljeta u ljeto.

Slični problemi bi me sustizali i osvajali u Splitu i u Puli.
Bilo mi je, škole mi,
normalnije da avion poleti,
nego da brodovi, uspravljeni u vodi,
stoje postojano,
kano klisurine.

Danima.
I noćima, kad se ne vidi.
Iako sam uvijek imao 4 ili 5 iz fizike.

Kanim, godinama već, ponovno skrenuti u Ploče,
mjesto kroz koje se i sada, ko vavijek, samo prolazi,
kako bih začuđen posmatrao metalne grdosije u vodi do kukova.
Od te ideje, ljetima već, uspješno bježim
jer bi me Benjo i Azra mogli upitati kako to da ovolika plovila stoje i ne tonu,
a da im ja to ne znam objasniti, kao ni sebi, godinama već.
Bar ne na način da riječi prihvate zdravo za gotovo.

Eto vidiš, sudeći po brodovima, veće sam dijete nego njih dvoje!

ODUZIMAJUĆI MOĆ SMRTI⁵⁾

Iznenađuju me dijelovi živih lica, prekrivenih maskama.
Nisu onakvi kako ih zamislim pošto se obnaže, pokažu gradu i svijetu.
Nije to hipokrizija, već datost.

Ostajem zatečen.
Ili nisam vičan u glavi nacrtati kombinaciju što jamči jednost,
ili temelji očiju i čela nisu izliveni od istog materijala.

Provjeravajući čula, prihvatim, u dosluhu sa sobom:
one što ih otkrivah po osmijehu više ne prepoznajem;
onima što očima govorahu maska ne sakri značenje.

Nije tragično što anticipacija fizionomije nije moja jača strana.
Da je samo to, pa ni po(la) jada.

Tragična je ta oduzimajuća moć smrti na tijelima odlazećih putnika.
To metafizičko isisavanje vlage i odbojavanje,
taj proces avitalizacije čovječje preostalosti,
zapanjujuća mumificirana krutost,
neograničena maskiranim licem i tijelom, svehlim u hipu.

Povlašten sam.
Već nekoliko desetljeća, u presvijetlim trenucima bivanja,
povremeno oduzimajući moć čak i samoj smrti,
ostvarujem privilegiju nematerijalne osnove.

Dragocjeni osjećaj raritetnog herojstva skretničara što je volšebno spriječio sudar vlakova,
sve rjeđe poželim nadomjestiti većim prihodima.
Možda svjedočim gotovo začudnoj transformaciji ljudskog uma,
dok bezglasno zbori(m) o poiesisu sačuvanja, o toj epifanijskoj moći.
Uživam u njenoj raskoši: ništa ne brojeći, još manje posjedujući.

Baštinim li tako neka veća bogatstva?
Ili samo bezuspješno boravim u svijetu džumbusa:
iskrivljenom od »pravih«, a ispravljenom od »krivih«.

FRAKTALI (OTAC SJEDI NA GRANI STABLA)

          Non desistas non exieris.⁶⁾
          (Latinska izreka)

Otac sjedi, oslonjen na obje ruke, kao zašvajsovan za granu,
odjeven poput igrača golfa, blago povijen prema blendi,
nakanivši joj posvjedočiti.

Pravi dendi, nasmijan i tamnoput,
s frizurom saksofoniste orkestra Glenna Millera,
moćan – jarbol minareta nadomak svetišta Marija Bistrica.
Noge što se klate, sputane u cakleći uglancane gležnjače, zarobio je trenutak.
Plijeni paradoks bjeline njegovih manžeti na odavno požutjelom fotopapiru.
Nareckanom na rubovima, kao na poštanskoj marki s likom nekog heroja.

Zrake Sunca oko njega iscrtavaju hologram: zlatni kafez za zlatnu pticu.
Posmatra me iz bujne krošnje, s pristojne udaljenosti,
iz rakursa sokola koji ne leti.

Crnilo bjeline sanjam u boji: uobrazilja je snovima cimer.
Bešćutni lihvar što otima pa vraća najdraže.
Pokušavam sastaviti mozaik u kome se ne razaznaje lice.
Vrebam kako bih oca zaskočio, na tren dotakao, zagrlio čak.
Pričini mi se kako sam tu, nadomak, a onda ga ponese i odnese neka plima.
To me uzruja i nasekira.

Nestane u limbu.
Vjetrobran i suvenir,
podupirač i anker,
hibernirani drugar i relikvija,
kalemdžija i bliski čovjek.

Moj otac.
Što odlepršao je prije nego što sam spoznao koga sam imao.
Što otišao je nigdje – tamo odakle je i stigao.
Ostavljajući me omamljenog gubitkom, žigosanog i načetog,
juniora u knock down, iščupanog iz svake sigurnosti.

S promrzlinama oko duše i varljivom mogućnošću za regeneraciju.
S tugom što sija poput preživjele žiške u pepelnici.
S iskustvom koje šepajući pokušava dosegnuti život – razapet između šansi i neprilika.

Sustizanje je bilo škripavo, uzvodno i uz vjetar – pogotovo u prvim godinama ojađenosti.
No čini mi se kako sam u nekoliko navrata uspio zapriječiti sudbini put.
Učeći više i duže od onog što srce diriguje mozgu, čak i u nemogućim stanjima.
I bivajući bezobziran prema bezobzirnim.
A život se udaljavao, bez obzira na pokušaj dodavanja gasa.
I neočekivano približavao nakon što bih posustao.

Fait accompli.
Ko je ovo oćutio – zna o čemu pišem.
Ono kad iz svega što očekujem dobijem premalo, jer sam ono najviše – izgubio.
A onda opet iz tog premalo iznikne nešto.
Pa svašta nešto.

Milovanje sreće bilo je dozirano taman toliko da ne ostanem na gubitku.
Onda me čudesni dobitak roditeljstva zalijepio za podlogu.
I to tako da ne osjetim ni ljepilo ni podlogu.
Već samo uzemljenje što me nastavlja čuvati od posustajanja.
I nemoći što je spoznam kada nespretno pokušavam pretočiti jednu fotografiju
veličine dječjeg dlana u velike riječi.

O očevima,
koje smo imali i u kojima smo uživali,
puno prije nego što smo to i sami pomislili postati.

____________________
1) Crni hrušt je vrsta tamne i krupne trešnje

2) Perun i Zvijezda su planine u srednjoj Bosni, u blizini kraljevskoga grada Bobovca.

3) Rota je jedan od vrhova koji dominira Pelješcom, a Brig brdašce nad Sreserom.

4) Malo more je zaljev između Pelješca i kontinentalnog dijela Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

5) Naslov je posuđeno trorječje iz jedne knjiške rečenice profesora Envera Kazaza.

6) Non desistas non exieris. – Nikad ne odustaj, nikad se ne predaj.