Odakle Zlo?

Roman opisuje posljedice ratnih zbivanja u sjeveroistočnoj Bosni 90-ih godina prošloga stoljeća, pretpostavljam dijelom i autobiografskih situacija. Autor se u analepsama iz sadašnjih zbivanja vraća u prošla. Glavni lik romana, Jakov, od flazi u zavičaj nošen potrebom da rasvijetli smrt svojih roditelja te pronađe počinitelja (počinitelje) zločina. Roman je podijeljen u sedam dana, toliko traje putovanje, kao i stvaranje svijeta, ali ovdje se radi o rastvaranju svijeta koji natkriljuje Zlo.

Smrt na ovim stranicama ostavlja pečat realnosti, kataklizmu, crnu rupu u kozmosu bez odgovora na pitanje: zašto? Može li zaslužena kazna nad počiniteljem iskupiti svaki život? Je li smrt uz rođenje jedina realnost u našem životu? Smrt je u ovom romanu za mnoge bila i izbavljenje od mučenja, terora »susjeda«, od »bratstva i jedinstva« koje se početkom ratnih zbivanja prometnulo u nož, pucanj, mučenja. Hoće li Jakov na kraju potrage dobiti odgovore i namirenost duše, ili će zajedno s Mešom Selimovićem u Dervišu i smrti reći »da je svaki čovjek uvijek na gubitku«.

Roman u svojoj slojevitosti obuhvaća ratne godine i prostor iz kojega teatar apsurda uzvraća udarac. Jakov traži utočišna mjesta u zbiljskim prostorima svojeg djetinjstva i mladosti. Narator posreduje između sadašnjosti i prošlosti, donosi i snove koji su ponekad eskapizam, ali i proročki znak. Donje Selo rodno je mjesto glavnog lika Jakova, izolirano, narativno imaginarno, pribježišna točka, spokojno utočište, ali i otvorena rana. Kao da je u toj boli sklopljen autobiografski ugovor sa sobom: moram pisati o individualnim sudbinama najbližih žitelja, znanaca, susjeda; da se pronikne u pitanje: komu su ubijeni smetali? Ali rat briše ljudsko lice!

Autor nastavlja s ulančavanjem radnje, poput karika koje se vežu jedna na drugu donosi nam raštrkane sudbine ljudi povezanih okvirom sustava nekoliko režima na prostoru bivše Jugoslavije. Ono što se na fenomenološkoj razini nekad nazivalo »moja domovina«, na zgarištu poda jedne kuće sada je komad izblijedjela i zgužvana novinskog papira. Jakov zatočen u bezizlaznim sjećanjima i uspomenama proživljava protekli život, ali, zjenicom unutarnjeg oka te stihom na stranici 174., veli »čovjek sam koji nije mrtav ali ni dovoljno živ«. I još na stranici 292: »U Bosni se stalno ratuje za nešto i gine za ništa.« Jakov rezignirano dodaje: »Hegel je tvrdio kako nas povijest uči da nas ničemu nije naučila.«

Perspektiva prvog lica, Jakova, nudi direktniji pristup situacijama i ljudima koje susreće u opisanih sedam dana u romanu. To ja neprestano generira identitet onoga koji opisuje i onoga koji je opisani život proživio. Motivi prošlosti pobuđuju najintimnije osjećaje, impresije iz najranijeg djetinjstva koje korespondiraju sa situacijama kroz koje prolazi. To su kompleksna emocionalna stanja često začinjena stihovima, doskočicama, pošalicama, mirisima, da bi se vrlo taktilno osjetilo ozračje opisivanoga. Tunjić je sklon detaljiziranju. Svačija sudbina u ovome romanu dostojna je priče. Gubitnička izopćenost, frustrirajuće egzilske situacije, rastegnuti prostori tuđine kada cijeli svijet postaje strana zemlja, drugost i istost. Napuštene kuće ruševna su mjesta sudara svjetova, ideologija, ali i privremen zaklon od zbilje. Iz tih prostora dolaze i graditelji i rušitelji, raskrižja povijesti u povijesnim trenutcima.

Čovjek traži uzrok vlastitu stradanju; Jakov se pita: ako su svi ljudi braća, ipak su me odveli u logor i osudili? Kakvu nepostojeću krivnju ja imam i još bi je morao priznati? Nije nimalo neobično da je Tunjić na kraju romana posegnuo za motivom Ionescovih Stolica u kojima se vidi ono što se ne vidi! Imaginarna pozornica zapravo je logor smrti, na kraju Mefisto pita: »Tko od vas nije kriv?« Ta zamjena teza, izjednačavanje agresora i žrtve, konstatacija svi su pomalo krivi, dovodi žrtve u situaciju podnošenja svojeg križa do potpune predanosti u Božje ruke. Kako onda iz te pozicije potpune beznadnosti, bez ljudske vertikale i želje za pravdom, za osudom zločina, ustrajati u osudi, u odluci da u ime mrtvih zločin treba kazniti? Tko je ubio moje roditelje i zašto? – pita Jakov.

Perpetuiranje zla iz stranice u stranicu ovog romana orvelovskih atmosfera, ogoljela zla, nema više »pobratimstva lica u svemiru«, zlo se pokazalo kakvo jest u grču poražene civilizacije. Jakov se pita u potrazi za ubojicama svojih roditelja: je li uspjeh zla da mislimo samo na njega, da svoju energiju trošimo na njega, a zapuštamo dobro? Na nekim stranicama ovog romana, na prvim stranicama nečijih molitvenika, nalazimo na citate iz Evanđelja o dobru. U teodiceji, filozofskoj disciplini o Bogu, tematizira se princip zla; cilj joj je opravdati Boga od postojećeg zla u svijetu. Temeljno pitanje teodiceje jest: ako je Bog svemoguć i apsolutno dobro, kako je postojanje zla u svijetu moguće?

Sv. Augustin veliku važnost pridavao je pitanju unde malum (lat. ‘odakle zlo’); rješenje je nalazio u većem dobru koje nadilazi zlo. G. W. Leibniz drži da je Bog stvorio »najbolji mogući svijet koji podrazumijeva i postojanje zla, budući svijet koji bi u potpunosti bio savršen logički nije moguć«. Sokrat je tvrdio da je bolje biti u raskoraku s cijelim svijetom, nego sa samim sobom, jer smo mi sami osoba, s kojom smo primorani doživotno živjeti. I. Kant nikada nije prihvatio disperziju krivnje za cijelo društvo. Ono što se nameće kao pitanje u svemu tome jest pitanje kolektivne krivnje kao kolektivne šutnje!

Hannah Arendt piše o banalnosti zla, jer iza zla nema ničega doli čovjeka, i to je njegova banalnost, sav užas; strah nas je da zlo može biti obično, ljudsko. Lakše je živjeti ako je zlo nešto onostrano, psihopatsko ili urođeno u ljudima, jer zlo kao potencija stoji u svakom čovjeku, upozorava nas da smo u svakom času pred izborom.

Kantov kategorički imperativ, prema kojem treba postupati prema onim principima za koje možeš istovremeno htjeti da postanu opći zakon, ovdje se anulira. Ta maksima nalaže da se prema čovječnosti, kako u vlastitoj osobi tako i u osobi drugog, uvijek odnosi kao prema svrsi ljudskog dostojanstva. »Ne čini nikome ono što ne želiš da netko učini tebi«. Na stranici 100 čitamo: »Mržnja se nikada ne smiruje mržnjom. Mržnja se smiruje nemržnjom«. To je Budina izreka koju je u Zaratustri citirao Nietzsche. »Mržnji sam se opirao i kada sam je u logoru priželjkivao, misleći kako samo mržnja mučitelja neće dopustiti da zaboravim učinjeno mi zlo. Da će mi olakšati muke«. Tako je razmišljao Jakov.

Teatar apsurda pojavio se kao kazališni pokret nakon II. svjetskog rata; pokazuje život kao besmislen, apsurdan, bez svrhe. Zbog toga Ionescove Stolice u Tunjićevu romanu Bolero za Ionesca, gdje strani promatrači, tobožnji donositelji mira, u improviziranoj predstavi, u miješanju realnoga i irealnoga, s elementima groteske u karikiranim likovima, u zapletu nesporazuma, pojačavaju dojam apsurda. Ima li tu neka poruka koja će spasiti čovječanstvo, obraz ljudski? Roman završava, a na zadnjoj stranici piše: »Htio sam da mi još jedan dan ne počne snomorijom i jutrom u kojem bi se preda mnom rastvorila sva pustoš nekadašnjeg mojeg raja koji je postao pepeo. I mrtva tišina.«