Novo djelo Božidara Petrača

Božidar Petrač trenutno je jedna od najistaknutijih i najsvestranijih osobnosti hrvatske književne zbilje. Povjesničar književnosti, kritičar, književni teoretičar, antologičar, prevoditelj, podpredsjednik Matice hrvatske, društveni djelatnik (zastupnik u Saboru RH; savjetnik u Uredu Predsjednika RH), predavač, urednik knjiga kod nekoliko izdavačkih kuća, lektor hrvatskog jezika u Poljskoj... bivši predsjednik DHK-a i tako dalje. Po mojem sudu, nakon što je preveo sva tri dijela Danteove Božanstvene komedije na hrvatski jezik, postao je i jedan od najznačajnijih hrvatskih prevoditelja i danteologa. Rođen je 1952. u Zagrebu. Studij komparativne književnosti, talijanskog jezika i književnosti i francuskog jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (1976. – 1980.), bio lektor na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu 1985. – 1987., a 1989. uključio se u politički život. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru (1990. – 1995.), savjetnik predsjednika RH, predsjednik DHK-a, glavni tajnik za književnost Matice Hrvatske, izvršni urednik biblioteke »Vrhovi svjetske književnosti«, urednik biblioteke »Hrvatska katolička baština XX. st.« itd. Priredio je niz knjiga izabrane poezije i proze istaknutih hrvatskih književnika. Otvorio je vrata revalorizaciji i ubaštinjavanju hrvatske književnosti kršćanske inspiracije i književnosti transcendentnog nadahnuća.

U cjelini svoga književnog rada Petrač se posebno bavio obnovom kritičkoga i književno-povijesnog zanimanja za odnos književnosti i religije, posebice s obzirom na kršćansku duhovnost i njezin utjecaj i udjel u hrvatskoj književnosti, navlastito u pjesništvu. Važno je istaknuti kako je svojim radom pridonio revalorizaciji, rehabilitaciji i reafirmaciji mnogih zanemarenih pisaca, odnosno zanemarenih duhovnih vidika njihova stvaranja. U tom kontekstu izuzetno su važna njegova priređivačka djela: Duša duše hrvatske: novija hrvatska marijanska lirika (s Nevenom Juricom, Crkva na kamenu, Mostar 1988.), U sjeni transcendencije: hrvatsko pjesništvo od Matoša do danas (s Nevenom Juricom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987.; drugo izdanje: Školska knjiga, Zagreb, 1999.), Ivan Pavao II. i Hrvati (s Franjom Šanjekom, Alfa, Zagreb, 1995.), Hrvatska lađa I. i II.: izbor pjesničkih, proznih, esejističkih tekstova iz razdoblja Domovinskoga rata 1990. – 1992. i stvaranje neovisne Republike Hrvatske (s Vladom Pandžićem, Alfa, Zagreb, 1996.), Kip domovine: antologija hrvatske rodoljubne poezije 19. i 20. stoljeća (Alfa, Zagreb, 1996.), Mila si nam ti jedina: hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Baščanske ploče do danas (s Vinkom Brešićem, Josipom Bratulićem i Stjepanom Damjanovićem, Alfa, Zagreb, 1998.), Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas (Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.), Hrvatska uskrsna lirika od Kranjčevića do danas (Naklada Jurčić, Zagreb, 2001.), Hvaljen budi, Gospodine moj: sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu (s Vladimirom Lončarevićem i Nevenkom Videk, Alfa, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i BiH, Zagreb, 2009.).

Od prijevoda bih istaknuo prijevod (s francuskog jezika) djela La dictature du roi Alexandre, Svetozara Pribičevića, u koautorstvu s Draženom Budišom, koji je pod naslovom Diktatura kralja Aleksandra objavljen 1990. kao izdanje izdavačke kuće Globus iz Zagreba.

Od samostalnih Petračevih prijevoda istaknuo bih ove: Mircea Eliade, Sveto i profano (AGM, Zagreb, 2002.), Mircea Eliade, Povijest vjerovanja i religijskih ideja, I. dio: od kamenoga doba do eleuzinskih misterija (Fabula Nova, Zagreb, 2006.), René de Chateaubriand, Atala – René, Zagrobne uspomene (izbor; Naklada Jurčić, Zagreb, 2006.), Georges Bernanos, Pod Sotoninim suncem (Naklada Jurčić, Zagreb, 2008.) i K. J. Hysmans, Tamo dolje (Pakao) (Naklada Jurčić, Zagreb, 2011.).

Svakako, posebno mjesto u hrvatskoj kulturi zauzeo je Petračev prijevod »kompletnog« Dantea Alighierija. U velikoj dvorani Matice hrvatske, 28. veljače 2024., bilo je svečano promovirano troknjižje Dantea Alighierija, odnosno njegova čuvena Božanstvena komedija koja se sastoji od tri pjevanja: Pakla, Raja i Čistilišta. To kapitalno djelo svjetske književnosti prevodilački je izazov za sve jezike svijeta koji su se odlučili prevesti ga. Božanstvena komedija dio je književne i kulturne baštine svih europskih naroda. Prevođenje je ogroman posao koji zahtijeva ne samo simetričnu dvojezičnost, već i enciklopedijsko poznavanje vremena u kojem je djelo nastalo te Danteovu estetiku, filozofiju, stilistiku, poetiku i jezik. U Hrvata pokušaj prevođenja Božanstvene komedije seže još od začinjavaca književnosti. Do sada su postojala dva pristupa prevođenju: jedan koji je nastojao Danteove stihove prevesti na hrvatski jezik također stihovima, pa se birao deseterac, jedanaesterac ili dvanaesterac, i drugi pristup koji je težio jednako kvalitetnom prevođenju, ali u tzv. bijelom stihu. Ovom drugom pristupu priklonio se Božidar Petrač. Njegov je prijevod po mišljenju recenzenata u cijelosti uspio tako da su Hrvati dobili, nakon Izidora Kršnjavoga, Danteov prijevod koji može čitati i tzv. šira javnost.

Želio bih naglasiti kako se Petračev prozni prijevod Danteove Božanstvene komedije priključuje sljedećim prethodnim prijevodima: Stjepana Buzolića (1897.), Frana Uccellinija – Tice (Divna gluma, 1910.), Ise Kršnjavoga, Mihovila Kombola (Pakao, 1948., Čistilište, 1955., Raj, 1960. s Olinkom Delorkom), Stjepana Markuša (Inferno, 1968., Paradiso, 1970.), Balda Nike Bogišića (Uzvišeni sastav), Slavka Kalčića (Bogodična komedija, na roverskoj čakavštini), Mirka Tomasovića i Mate Marasa, kao i cijeloj plejadi hrvatskih prevoditelja koji su preveli pojedine dijelove i epizode iz Danteova velespjeva – od Petra Preradovića, Stjepana Ivićevića i Jurja Carića do Ante Tresića Pavičića, Milana Begovića, Milana Pavelića i Vladimira Nazora. Božidar Petrač ne samo što je u bijelom stihu postigao razinu poetike izvornika, već je u podrubnicima priložio obilno objašnjenje nepoznatih pojmova, događaja i osoba o kojima se u Božanstvenoj komediji govori. Osim toga cijelo je djelo objavljeno dvojezično, to znači paralelno na izvorniku i u prijevodu na hrvatski jezik. Time je pružena mogućnost svim danteolozima usporediti prijevod i izvornik, eventualno nadopuniti prijevod ili dati neko novo tumačenje.

II.

U prvoj tematskoj cjelini knjige koju predstavljamo Petrač objavljuje sljedeće naslove: »Društvo hrvatskih književnika 1966. – 1972.«, »Franjo Tuđman i Društvo književnika Hrvatske / Društvo hrvatskih književnika«, »Politički profil Ivana Gorana Kovačića«, »Miroslav Krleža i Ante Starčević«, »Hrvatsko ratno pismo«, »Književno djelovanje Stjepana Radića« i »Matica hrvatska – Društvo hrvatskih književnika«.

U drugoj tematskoj cjelini nalaze se Petračevi radovi: »Vrtić Frana Krste Frankopana u Kostrenčićevu izdanju«, »Nazorovi hrvatski kraljevi ili kultura sjećanja hrvatskoga naroda«, »Mihovil Nikolić«, »Gustav Krklec« i »Ne bojim se manirizma ako je moj«.

U trećoj tematskoj cjelini nalaze se sljedeći radovi: »Pjesništvo Luka Paljetka«, »‘Duhovna Hrvatska’ Stjepana Šešelja«, »Nedokučivi Bog, čovjekova projekcija?«, »Svetkovina u predvečerje«, »Danteov i Paljetkov Očenaš«, »Danteov sveti Bernard« i »Prvi cjeloviti hrvatski prijevod Danteove Božanstvene komedije Frana Tice Uccellinija«.

Ne mogu govoriti o svakome uvrštenom eseju (premda bih želio). Stoga ću se, subjektivno dakako, osvrnuti na Petračev esej »Pjesništvo Luka Paljetka«, toga posljednjeg hrvatskog renesansnog književnika kojeg je u cjelini teorijski sjajno osvijetlio, što znači da njegov književni teorijski reflektor nije preskočio Paljetkovu poeziju kršćanskog nadahnuća. Većina autora koji su pisali o pokojnom Paljetku taj su dio njegova stvaralaštva prešućivali i zabacivali.

Petrač je s pravom impresioniran bogatstvom i opsegom Paljetkova opusa i s pravom ističe kako je riječ o »najplodnijem i najraznovrsnijem suvremenom hrvatskom pjesniku, prozaiku, prevoditelju, kazališnom, književnom i likovnom kritičaru, redatelju, feljtonistu, dramatičaru, dječjem piscu, istaknutom književnom znanstveniku i slikaru«. Petrač se poziva – ponovo naglašavam opravdano – na dvije omašne knjige sabranih kritika o Paljetkovu književnom opusu koje je priredila pjesnikova pokojna žena, Anamarija Paljetak, pod naslovom Književna kritika o Luku Paljetku. Djelo je objavljeno 2013. godine. Književni su kritičari Paljetkov književni opus zbog širine nazivali »zastrašujućim« jer je njegov pjesnički opus toliko razveden, toliko ulijeće u razne labirinte, koristi različite tematsko-motivske grozdove, njeguje razne pjesničke oblike, od slobodnog stiha do soneta, od dvostiha i tristiha do sestina i katrena. »Njegov pjesnički glas«, piše Petrač, »takvih je raspona da bi se mogao protegnuti od onih visokih, gotovo nemoguće izvodivih sopranskih klikova do onih najnižih, dubokih, jedva čujnih basovih tonova.« Petrač s pravom ističe: »Mogli bismo reći da je u tematskom smislu Paljetak pjesnik bez granica, odnosno njegov pjesnički svijet sam je život sa svim svojim sastavnicama i u svim svojim dimenzijama: sve se može opjesmotvoriti, sve se može pretvoriti u stih, sve može postati stih. Nema nijedne stvari«, nastavlja Petrač, »koju čovjek može zamisliti a da je Paljetak u svojoj imaginaciji ne bi mogao preobraziti u pjesmu. Kada ga gledam kao pjesnika i esteta, slobodno bih se mogao poslužiti riječima fra Bonaventure Dude, kojima se volio izražavati kada je riječ o pjesničkom daru, a Paljetku je poezija i pjesničko stvaranje Božji dar kojega je osobno više nego svjestan. Pjesnik je obdaren mnogim, umnoženim ticalima, ispruženima u sva četiri vjetra, u svoju usebnost i izvansebnost, u Sve«.

Petrač je pod svoj književnoteorijski sitnozor stavio Paljetkovu poeziju kršćanskog nadahnuća. U svome eseju ističe kako Anuškin izbor iz antologije Paljetkovih pjesama počinje pjesmom List iz Svete knjige, što je pjesma iz njegova poetskog prvijenca.

Petrač obavještava: »Pjesma nastaje istodobno sa stvaranjem Zagrebačke Biblije, njezina novog prijevoda koji je objavljen iste godine kada i Paljetkov prvijenac – 1968. Pjesma započinje«, ističe Petrač, »pozivanjem na Bibliju kao ishodišnu knjigu čovječanstva i Svetu knjigu (...). Posjeduje stanovit, idiličan, bajkovit i anegdotalan karakter, dok se sȃm lirski subjekt osjeća poput novovjekoga, modernog asiškog sveca, onoga koji je razgovarao sa životinjama, pticama i cvijećem, koji se divio svim stvorenjima, prirodi i cijelom svemiru kako je lijepo i mudro sazdan u danima stvaranja, pjesnik sa čuđenjem i djetinjom prepasti doživljava, osjeća, motri i osluškuje sve ono što je zapisano na prvim stranicama Biblije, u trenucima stvaranja i završava pjesmu stihovima ‘zaklopio sam oči pa u toj dragoj kmici / zajedno s lišćem slušam Evanđelje po ptici’. Kako svjedoče njegovi najbliži, Paljetak često ‘sluša ptice’, kao i njegov davni prethodni, mistik i asiški svetac, miljenik Božji čista srca, ima tu povlasticu, posjeduje taj dar za slušanjem ptica i u sebi prebire i predočuje svu ljepotu i milinu stvaranja svijeta i cijelog univerzuma, cvrkutavu i šuškavu, Radosnu vijest po pticama«.

Božidar Petrač upozorava na Paljetkovu zbirku Kockice za staru damu iz 1975. u kojoj se »prvi puta pojavljuje jedna novozavjetna crtica, ‘apokrifni snimak iz albuma’, kako ga naziva pjesnik, Bijeg u Egipat, prva pjesma u kojoj Paljetak poseže mimo ikakve bogohulnosti u pravom smislu, za sakralnim, novozavjetnim motivom, novozavjetnom zgodom kao djelom univerzalne i vlastite duhovne baštine koju je doživljavao i koju doživljava vlastitim iskustvom.«

U nastavku Petrač piše: »Iako je riječ o zapisanu dijelu Isusova, Marijina i Josipova života po njegovim suvremenicima, posebice apostolima i evanđelistima Mateju, Luki i Ivanu, dakle po živim svjedocima Kristova života i djelovanja, pjesnik tu zgodu posadašnjuje, premješta je u naše doba, približava našem mentalitetu i našem duhu vremena, dajući joj jednu, još prisniju i topliju notu, omogućivši još jaču aktualizaciju. Osim toga, takvim postupkom pjesnik kao da i sam sudjeluje u toj zgodi. U toj sličici života Isusa djeteta sa suputnikom je i sudionikom, pa i sućutnikom toga događaja.«

Božidar Petrač ističe i Paljetkovu zbirku Soneti i druge zatvorene forme iz 1983. jer ta zbirka u ciklusu »O slovima u duši« sadrži pjesmu koju će Paljetak višekratno ubacivati i u neke druge zbirke. Riječ je o pjesmi »Sinopsis za prizor rođenja Kristova u saljskom masliniku na Dugom otoku«. Kao i u spomenutoj pjesmi »Bijeg u Egipat«, »kao kakav redatelj – a Paljetak je bio i redatelj – koji je tražio i u saljskom masliniku na Dugom otoku našao prikladno mjesto za snimanje Kristova rođenja s cijelim prirodnim dekorom, kulisama i statistima; njegov postupak da usadašnji prizor bogorođenja i da uprisutni i sebe kao pjesnika koji bi rado imao ulogu da u tome sudjeluje kako bi u ulozi kralja Novorođenčetu darovao ‘siromaštvo i krv’, ono najbolje od sebe što mu srcem i dušom može dati, opet upućuje na pjesnikovu definiciju neponovljivih kanonskih svetih trenutaka u našem vremenu.«

Kad je izbio Domovinski rat, a Dubrovnik bio strašno granatiran, Paljetak je napisao »Stradun« u kojoj ta središnja gradska ulica postaje Očenaš. U pjesmi »Nebeski parketar« Paljetak »doživljava svoj spomen na preminula oca u rajskim dvorima u kojima postavlja parkete dok mu kao šegrti služe anđeli i koristi se Josipovim alatom, pilom i metrom. Prisjećajući se očeva posla kojim je priskrbljivao kruh svagdašnji, i tu kao da pjesnik posve svjesno upućuje na ozbiljnost svakidašnjih poslova, obveza i rutina, čije ispunjavanje ima posljedice koje transcendiraju vrijeme i nastavljaju se u vječnoj dimenziji«.

Božidar Petrač osvrnuo se i na zajedničku mapu koju je 2002. Luko Paljetak objavio sa slikarom Josipom Zankijem, davši joj naslov Sedam posljednjih riječi Kristovih. »Čest je to motiv brojnih umjetnika«, piše Petrač, »ali i brojnih teologa, među kojima posebno izdvajamo fra Bonaventuru Dudu i njegove teološke meditacije Isusov križni put i sedam riječi na križu iz 1994. Paljetak se okušao i u opjevavanju tih arhetipskih i kanonskih riječi što su ih pojedini evanđelisti uključili u Kristovu agoniju. (...) Paljetkova razmatranja tih zadnjih Kristovih riječi«, piše Petrač, »više su prilagodba lirskog subjekta svečanim, uzvišenim i bolnim trenutcima in extremis i suobličavanje s Kristovom mukom i patnjom koja zadržava dramatiku biblijskog izvornika i koju pjesnik izražava čistim poniznim molitvenim iskazima. Međutim, te Paljetkove molitve, njegove refleksije o Kristovoj patnji i smrti riječima nadilaze ono što su zabilježili evanđelisti Matej, Luka i Ivan. Pjesnik je u svojim molitvenim refleksijama progovorio o vlastitoj boli i nadi, pronalazeći u ljubavi odgovor kojim transcendira Isusovo umiranje i smrt.«

Godine 2004. Paljetak je objavio zbirku pjesama Sacra s pjesmama kršćanskog nadahnuća. U njima, kako piše Petrač, uglavnom donosi glavne zgode iz Kristova života, tematizira otajstvo utjelovljenja i Isusovo rođenje, bitno nadopunjuje ciklus »Sacra« iz zbirke Bdijenja. »Isusov je život usadašnjen, pravi aggiornamento novozavjetnih zgoda kojim se te zgode iz svoje povijesti smještaju u naše vrijeme, prožete svojevrsnim humorom, opuštene i kolokvijalne, reflektiraju Paljetkovu nježnu i jednostavnu teologiju kojom ne odstupa od kanona svetog teksta i ne želi ga osporavati ili izvrgnuti kakvoj poruzi, nego ga opjevava, pripovijeda ili dramatizira ne otimajući mu aureolu svetosti i vjerno slijedi niz biblijskih događaja navještenja do Božića, Kristova rođenja, do Golgote i uskrsnuća. Riječ je o svojevrsnoj Bibliji za siromahe, za obične ljude, Bibliji pauperum kakvu gledamo u raznim ozbiljnim i humornim prikazima biblijskih zgoda na veličanstvenim gotičkim srednjovjekovnim katedralama iz kojih običan ili neuk puk vizualizira, uči i prihvaća evanđeoske poruke (...). Paljetkove religiozne pjesme, cijeli taj sakralni ciklus nije nikakva posljedica njegova obraćenja ili naglašena inzistiranja na religioznom doživljavanju svijeta; riječ je o duboko intimnim, prisnim doživljajima novozavjetnih tema, obogaćenim anegdotalnim, duhovitim i humornim poigravanjima. (...) Pjesme Luke Paljetka koje se dadu svesti pod zajednički naziv Sacra pripadaju u sam vrh hrvatske religiozne lirike«. U nastavku Petrač je upozorio još na dvije Paljetkove zbirke: Nebo za duga rastajanja iz 2020. i Odustajanje od dana iz 2021.

Kako se približavao kraj pjesnikovu životu, a on je toga bio svjestan, i njegova poezija dobiva tu posebnu eshatološku notu. Petrač ih naziva »pjesmama žalostinkama«.

Petrač s pravom zaključuje: »Bez žalovanja, bez toga nježnoga i sjetnoga tugovanja – jer u pjesnikovim riječima nema ogorčenja ili buntovnog prosvjeda – po svojoj bi prilici sam pjesnik upao u stanje ravnodušnosti i očaja. No u tim Paljetkovim pjesmama nema očaja kao što nema ravnodušnosti ni primisli da se život nakon smrti ne ostvaruje u drugim dimenzijama. Onima koje proviđa i koji svojim spasenjskim djelovanjem omogućuje Riječ koja je postala tijelom (...) Stoga će se i dalje pozorno očekivati Paljetkovo slušanje ptičjeg pjeva i cvrkut kojim ptice navješćuju evanđelje.«

Zbirka književnih rasprava i eseja Božidara Petrača, Nova čitanja tradicije, ukazuje još jednom na širinu i dubinu autorova poznavanja hrvatske književnosti, gotovo u cijelosti, te čitateljima pruža mogućnost novoga, ili drukčijeg, sagledavanja i vrednovanja djela Velikana hrvatske književnosti. Ukoliko prikazivač smije biti subjektivan, a godine mu to opraštaju, tada bih izrazio tipično hrvatsko čuđenje zbog činjenice da Božidar Petrač nije postao član HAZU-a. Nije li naše besmrtnike zasmetala Petračeva zainteresiranost za hrvatsku književnost kršćanskog nadahnuća? Malo konfabulacije pisca ovih redaka: bila je javna tajna kako je isti razlog spriječio izbor u HAZU i velike pjesnikinje, prevoditeljice i intelektualke, splitske klarise, sestre Marije od Presvetog, rođene kao Anka Petričević.