Mnogoliki zvonini kao (neo)petrarkistički kanconijer jednoj Kontesi

Nakon što neko vrijeme, ne odveć dugo a teško odrediva trajanja, bijah čitao pozamašnu poetsku knjigu Konteso vidi 1001 zvonin, u hipu mi padoše na um dva aforizma nastala u novovjekovlju te s vremenom postala svevremeno suvremenima jer izriču bezvremene istine o poeziji i ljubavi. Prvi je aforizam iz pera engleskoga pjesnika Johna Keatsa, zabilježen u pismu Johnu Tayloru 27. veljače 1818., i glasi: »Ako poezija ne dolazi prirodno kao stablu lišće, bolje da uopće ne dolazi« (If poetry comes not as naturally as the leaves to a tree it had better not come at all). Drugi je aforizam napisao njemački književnik i filozof Georg Philipp Friedrich Freiherr von Hardenberg, poznatiji kao Novalis, a dotična je njegova misao objavljena 1802., godinu nakon pjesnikove prerane smrti, pod naslovom »Pratnja na svim putovima« (Geleit auf allen Wegen), što je poetska formulacija koja naslovljuje njegove posmrtno objedinjene religiozno-mistične fragmente. Evo tih Novalisovih aforistički oblikovanih riječi: »Poezija liječi rane, koje razum zadaje« (Die Poesie heilt die Wunden, die der Verstand schlägt).

Ali izronivši iz dubina filozofske antropologije i odsijevajući višeaspektnošću pojmovlja filozofije kulture neotklonjivo nam se nadaje pitanje kako poezija – koja je, uzevši strogo filozofski odnosno antropološki, uvelike neprirodno čovjekovo činjenje – može dolaziti prirodno? Naime, poezija je umjetnost zasnovana na izražajnim mogućnostima jezika, u okrilju koje bivaju istraživani zvuk i »tijelo« rijéčī te njihova semantička metaforičnost. Svaka se umjetnost iskazuje kao jedan od »čovjekovih monopola« ili »antropina« (uz tradiciju, kulturu sjećanja i predviđanja, religiju, znanost i drugo), a po tome se čovjek bitno razlikuje od svega u (izvanljudskoj) prirodi. Čovjek stalno oplemenjuje i nadilazi svoju prirodu ili naturu, proizvodeći »kultiviranu naturu« – kulturu.

Jamačno će mnogi čitatelj primijetiti i biti spreman na prigovor da je i atribut prirodan/prirodna/prirodno ustvari višeznačan ili semantički metaforičan. I imat će pravo. Jedno od značenja dotičnoga atributa, izraženo nizom sličnoznačnica, jest ‘ležeran’, ‘neusiljen’, ‘spontan’, ‘kao urođen’... Nema sumnje da soneti – kao zatvorene forme determinirane rasporedom strofa, brojem stihova, metrom i rimom – bivaju znatno udaljenijima od »prirodnoga« govora nego slobodni stih, koji odbacuje ustaljene i tradicionalne uzorke metričke i grafičke organizacije, a ritam proizlazi iz »prirodnoga« toka ustihovljenih rečenica. Ali je moguće razabrati, i to s priličnom lakoćom, da soneti Stijepa Mijovića Kočana (neka mi bude dopušten lokalni nastavak genitiva u imenu Stijepo) proizlaze prirodno, neusiljeno, razlistavajući se poput Keatsovih listova na stablu. O svojim zvoninima autor Kočan pjeva:

»Svaki ovaj zvonin zvon poseban zvoni / Ko i svaki listak goleme prašume / Riječi i jezikā dok dozvone u me / Tek milijarditi i ja sam i oni // Zvon taj osluhnut će možda tek dokoni / Listovi u vjetru svi baš slično šúme / Shvatit će vidjet me jer jedino tu me / Ima neprimjetna dok huče eoni« (Svaki ovaj zvonin, str. 58).

A riječ ljubav – za koju Novalis reče da je nijema, i u njezino ime može govoriti samo poezija – javlja se u knjizi Konteso vidi 1001 zvonin gotovo stotinu puta. Citiram dvije završne strofe jednoga ljubavnog soneta:

»Razgovaraš s cvijećem ali i s pticama / Na terasu slete nikad nisi sama / Pa i njih nahraniš kruhom skrbna brižna // Konteso Ti si mi trajno nedostižna / Kada zoveš ptice kad njeguješ cvijeće / Ne dosežem Tvoje ljubavi umijeće« (Cvjetovi se bude, str. 150).

Vidimo i čujemo kako riječi rezoniraju sa surječjem iliti kontekstom, ali i – što je najvažnije – sa svijetom. Onim koji je u stihovima i izvan njih. Versi se prelijevaju u druge sklopove ustihovljenih riječi te nastaju strofe koje se skladno pretapaju jedna u drugu. I tako Kočan gradi sonet, mnogo njih, pa nastade cijeli niz soneta, njih više od tisuću, kao dugačka nȉska s vješto nanizanim koraljima ili biserima, k tomu i dragim ili poludragim kamenjem (rubin ili lapis lazuli, recimo), među kojima se poneki javlja i kao kamen spoticanja i smutnje, a posebice su to soneti označeni P – Društveni i M – Mr(s)ki... Pri tome riječi i stihovi ponajvećma zvone u sonetima s oznakama C – Ljubavni, B – Osobni, A – O duši, Gj – Gjurinski, K – Konavoski, D – Dubrovački, T – O tijelu te drugima i drugovrsnima.

Kočanovi soneti zvone: zvone zvucima mora, zemlje, kamena i neba, čuje se iz njih oslobođeno zborenje potopljene tišine; odzvanjaju u njima zvuci crkvenih zvona što lelujaju i razliježu se krajobrazom, ponad maslinika, lozja, gdjekojeg rogača i prostranoga mora... Zvone i odzvanjaju, ne rasplinjujući se u uzduhu, nego se uspinju u nebo...

Važno je u ovome kontekstu napomenuti da pojam sonet dohodi od talijanske riječi sonetto, a dublji se korijeni nahode u staroprovansalskome izrazu sonet i starofrancuskome (također) sonet u značenju ‘pjesmica’. Još je važnije istaknuti da u korijenu imenice sonet možemo razabrati glagol sonare u značenju ‘zvoniti’, ‘zvučati’, ‘zvečati’. Stariji hrvatski nazivi za sonet jesu zvonjelica i zučnopojka (od zuk u značenju ‘zvuk’). Ali ti nazivi – kažem to bez ikakva krzmanja – nisu dovoljno prikladni, uz dužno i veliko poštovanje kasnorenesansnom i ranobaroknom žučnopojcu Jurju Barakoviću i inima. Najprikladniji je naziv koji skova Stijepo Mijović Kočan. A taj naziv jest zvonin. Iskazuje se prikladnijim iz najmanje dvaju razloga: riječ zvonin, kao i sonet, jest dvosložna, a drugi je razlog u tome što je zvonin, opet kao i sonet, muškoga gramatičkog roda.

Premda se to može doimati nepotrebnim ekskursom, spomenut ću u ovome kontekstu i Fausta Vrančića – koji bijaše ne samo izumitelj nego i filozof, leksikograf i književnik – a nama će, sklon sam vjerovati, biti zanimljiv podatak da se jedan od brojnih njegovih mostova, što se imao graditi od bronce, zove »most od zvonovine« (budući da se od bronce lijevaju zvona, tako je glasila negdanja riječ za dotičnu slitinu). Tu možemo razabrati da je materija nazvana po (zvonolikoj) formi, da forma ili oblik imenuje materiju, što je posebno i prilično neobično »nominalistički« zasnovano oprimjerenje hilemorfizma (aristotelovsko-skolastičkoga učenja o metafizičkoj sastavljenosti bićâ ili stvarî od materije i forme).

U dosadašnjim književnim ostvarenjima – kako poetskim tako i proznim – posezao je Kočan za posebnom tehnikom poetske naracije koju je on sâm prije više desetljeća označio metaforom izravno u stroj. Takvo pisanje u nekoj mjeri podsjeća na poetski intonirane modernističke proze što su ih ispisali James Joyce i Virginia Woolf, gdje rečenice bivaju nošene mentalnom rijekom, jedva usmjerljivom ili sasvim izmičućom strujom svijesti.

A kada su rečenica i slobodni stih zamijenjeni zatvorenom formom zvonina, strogom metrikom i ritmikom stiha, moguće je posežući za nekovrsnom antimetabolom reći da sintagma izravno u stroj prelazi u ustrojenu izravnost, dakle u formom obuhvaćenu izravnu vezu sa svijetom, u britku izravnost kojom se izražavaju osjećaji i nagnuća, oslikavaju ljudi, pojave i događaji, gdje umjesto eufemizma nerijetko susrećemo persiflažu, duhovitu i profinjenu pogrđivačku kritiku svijeta koji pjesnika, i protiv njegove volje, okružuje i dodiruje, ali ga ne određuje.

Pri tome se vedrim i svjetlošću zamilovanim stjecištem svih živototvornih silnica vazda iskazuje i ističe Kontesa – kojoj je posvećen i na koju je upućen svaki Kočanov zvonin – u čemu se nazrijeva povezanost s tradicijom, s trubadurskim i petrarkističkim pjesništvom gdjeno je u središtu svijeta gospa, gospoja, donna, koja je izvor i uvir pjesnikovih nadahnuća, motiv pjesnikova skladanja i ekvilibrij sa silnicama u cijelome svemiru. O Kočanovoj navezanosti na hrvatsku pjesničku tradiciju izvrsno svjedoči prva strofa zvonina Pojci renesanci: »Pojci renesanci i prevoditelji / I prepjevci vješto verse svoje pletu / Odlično se snađu u tuđu sonetu / Dok ja brigam tek o svog zvonina želji« (str. 234).

Pjesnik Stijepo Mijović Kočan znalački pokazuje da je dobar sonet ne samo zatvorena pjesnička forma od četrnaest stihova nego i skladno oblikovana misaona i ritmička cjelina. U njegovim se zvoninima harmonično susreću i združuju nabujala lirska strast i versifikatorska odmjerenost suobličena sonetnome kanonu, emocionalna snaga i intelektualna odnjegovanost pjesničkoga izričaja.

Kočanovi soneti spjevani su po uzoru na Petrarkine: dvije katrene imaju obgrljene rime prema shemi abba abba, a dva terceta nose različite kombinacije rima: cde cde, cdc dcd i druge. Ali je stihove jedanaesterce, vlastite talijanskome jeziku i tamošnjoj pjesničkoj tradiciji, Kočan suobličio hrvatskim tradicionalnim dvanaestercima, s odmorom ili cezurom između 6. i 7. sloga (6 + 6).

Uvjereno kažem da ova Kočanova zbirka sadržava jako dobre, izvrsne sonete, a nemalo ih je i maestralnih. Nema sumnje da Stijepo Mijović Kočan jest poeta doctus. Ne bi k tomu smjelo ostati nespomenuto da je u antologiji 100 hrvatskih soneta, koja sadržava naše sonete od renesanse do konca 80-ih godina prošloga stoljeća, uvršten i jedan Kočanov sonet, kao što je, primjerice, uvršten i jedan Pupačićev, Mihalićev, Slamnigov, Šoljanov, Paljetkov... (Izbor je učinio akademik Nikola Milićević, a izdavač je Naprijed, Zagreb, 1989.)

Kočanova poetska knjiga Konteso vidi 1001 zvonin donosi i čuva oživjelu tradiciju hrvatskoga soneta, gdje stara i tradicionalna forma biva ispunjenom svevremeno suvremenim sadržajima koji tkaju zvukolike slike svijeta što odražavaju život u svim njegovim aspektima i dimenzijama.

Također ne bi smjela ostati nespomenutom posveta istaknuta ispod naslova ove velike i značajne pjesničke knjige: Posvećeno uspomeni Hrvatskoga Kraljevstva 925. – 2025.

Ne ću reći ništa novo kažem li da svaka pjesma i pjesnička zbirka biva dovršenom u čitateljevu razumijevanju i prihvatu, a to vrijedi ne samo za svako umjetničko djelo nego i za svaki predmet spoznaje i prosudbe, ali i više od toga – vrijedi za sve što se daje i prima – a to se običava izreći tradicionalnim i beziznimno valjanim aristotelovsko-skolastičkim načelom koje nas podsjeća i poučava da se sve prima na način primatelja (quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur).

Tankoćutnim recipijentima, kojima duh treperi kao listje (dopustite ovaj nejotirani oblik) na ćuhu povjetarca, ovi će tisućbrojni soneti uzvratiti snagom nenametljive svoje ljepote iz koje prosijeva ljubavlju zamilovan i ponesen autentični čovjek, pjesnik i njegova Kontesa, u središtu okolnoga im svijeta u bogatstvu njegovih slika i zvukova, u obuhvatnome rasponu njegovih manifestacija i izražajnih registara.