Matija Štahan i Uskrsnuće

Sve vrliji i noviji svijet

Nova je knjiga Matije Štahana Uskrsnuće autora: književne kritike i ogledi (DHK, Zagreb, 2025.), raščlanjena književna baština ne samo hrvatska nego i svjetska, ona baština koja nam je darovana, a umire u knjigama. Otvoreno progovara Štahan i demistificira autore (Karakaš, Tomić), kao i kritiku (Jagna Pogačnik) koja pridonosi toj smrti, spominjući imenom i prezimenom autore koji svojom ispraznošću i banalnim funkcionalizmom izmišljaju neku novu stvarnost ili fikciju kao dekadentnu ništavnost. Ne samo stvarnost nego i fikcija obiluju nepotrebnim histeričnim opisima zvjerstava i prostote, gadeći ljudski razum i osobito napadajući takozvanu za njih mrtvu etiku, koju je poštovao, novom establišmentu mrzak, na primjer Ivan Aralica. Njega osobito ne vole, preziru ga. To novo, često nagrađivano štivo, puno psovki i nerealnih seksualnih bljuvotina, Štahan naziva »dobom izmeta«. Sudionici toga novog postpostjugoslavenizma, kao poželjne pojave na književnim establišmentskim susretima, oboružani su viškom avangardizma i aktivizma, a manjkom talenta. Ne napuštajući svoj stilski već izgrađeni i prepoznatljivi ironijski postupak, ali bez nepotrebnog cinizma, narugat će se Štahan upravo tomu nedostatku i stvarnosti i fikcije u tim novim autorskim »bardovskim« romanima.

Miljenicima, tj. plaćenim piscima iz ekipe trans- i postjugosfere iliti regiona smeta što čitatelji nisu dovoljno zainteresirani, aktivni; hrvatski je čitatelj, kažu, onaj koji »čita pogrješno« i »čitatelji su otkazali«. Nisu dorasli, kaže ironično Štahan, prepoznati podmetanje ideologije pod književnu kakvoću.

Od važnih tema Matija Štahan bavi se i odnosom književne baštine Matoša i drugih klasika hrvatske pisane riječi, uspoređujući Matoša i Krležu. I dok je Matoš »hrvatsku kulturu eksplicitno svrstao na stranu Zapada, pišući kako su Gundulić i Mažuranić klasici u smislu najčišćega zapadnjaštva«, dotle je Krleža težio, nakon svojega teksta »Hrvatska književna laž«, liniji jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta te isticao potrebu nadilaženja Bizanta i Rima, a jugoslavenstvo isticao kao »herojsku negaciju svega što se zvalo Rim«. Matoš je pak pisao da je Rim »najveća i najviša dojakošnja svjetska misao« te da je »jedini cilj umjetnosti estetičan i prema tome sve ideje mogu služiti umjetnosti, dok ona ne smije robovati ni jednoj«.

Za Krležu autor piše, poput D. Velnića (Na rubu ničega), da je njegova Enciklopedija puna ideološko-političkog kompleksa i diktature proletarijata, ona je ideološki kompendij površnosti i nasilja nad umom. U toj komparaciji Matoš je modernija figura od Krleže koji je bio pun vjere u jugoslavensku titoističku utopiju pa čak i nakon ulaska u područje kajkavske baladične lamentacije Petrice Kerempuha, čiji umjetni jezik smatra Štahan intelektualno precijenjenim. Ne citira Štahan Krležine gromoglasne udarce po Crkvi, kao u tekstovima »Brašančevo u Dubrovniku« ili onaj iz Marije Bistrice koji posve ideološki obojeni i puni neizrecive mržnje naštetiše Krleži kao piscu, ako se uzme u obzir etički doprinos kršćanstva sveukupnomu čovječanstvu.

Posve je jasno da se autor slaže s mišlju da samo sakralno može konstituirati tradiciju i cjelokupnu baštinu, koju imaju mitovi i identitet utemeljen na vlastitom jeziku i njegovoj posljedici književnosti. Mogli bismo spomenuti u ovoj raspravi kako se danas posve izgubila jedna Marguerite Yourcenar sa svojim romanom Hadrijanovi memoari, zasnovanom na upravo prezrenima: mitologiji, duhovnosti, tragici, estetizmu i naraciji.

Nastojeći prodrijeti u raskoš književne mašte i ujedno u pukotinu, koja je nastala nestankom relevantnih odnosa prostora i vremena zadanih još u aristotelovskim vremenima, Štahan raspravlja o djelima koja su obuzimala čitatelje u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća: Itala Calvina, Dina Buzzatija, Jorgea Luisa Borgesa, Gabriela Garcíje Márqueza, tvrdeći da je vrijeme u Borgesu ključna tema te se miješa s prostorom i dovodi čitatelja u konfuziju svemirske vrtoglavice. Tu se posebno ističe kompleksnost iščitavanja samoga Štahana koja na mjestima doseže sublimat erudicijske nepredvidivosti. Svu tu još uvijek golemu nepoznanicu umotanu u kružno »prostor-vrijeme« dovodi u svezu s biblijskim Pavlovim poimanjem spoznaje tih pojmova, kao zagonetnim ogledalom u kojem samo slutimo ono posmrtno koje će biti čista spoznaja.

Povezujući fikciju i fakciju kao u igri spoznaje, oslanja se Štahan više na Chestertona, koji je u očima Borgesa gotovo noćna mora. Izazovi ovih igara aversa i reversa svijeta, stari kao Platon i još dublje, odrazili su se i u hrvatskoj književnosti: za primjer uzmimo Gorana Tribusona u knjizi Osmi okular u pripovijetci »Samostan«: igra se na temu postojanja paralelnoga svijeta s one druge, nama nevidljive strane. Kompleksno pitanje vremena i prostora raspliće se u vrlo razgranatim diskusijama teologa ili književnika, pa i samoga Štahana, koji se u konzumaciji literature ozbiljnih autorskih filozofsko-književnih djela nije štedio. (A slučaj je svaki puta sve zamršeniji jer neki je autor tražeći Boga sreo samoga sebe!)

Na pitanjima o kršćanstvu Štahan ne dvoji »da je kršćanstvo, po pitanjima dobrog i istinitog superiorno konkurentskim religijama (...) superiorno i po pitanju treće od glasovitih antičkih transcendentalija, naime: lijepog.«

Čini se da knjigu koju piše Stvoritelj ljudi uvijek ponovno čitaju. U dubokim zapletima raznih sukobljenih definicija Boga i priče o Bogu autor ove knjige slaže se s Benediktom XVI.: »Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.«

Pojam otuđenja koji se spominje u knjizi, a tematizira odnosom Camusa i Sartrea, nalazim kao početnim ako se uzme u obzir da su njihovi pogledi zapravo zgranuti na neki način nad otuđenim čovjekom. U njihovim djelima ima još ponegdje odbljeska tragičnoga páthosa i uzvišene rezignacije do stupnja prezira i ekspresionističkog krika. Ali 1952. godine Louis-Ferdinand Celine zgranutost pretvara u potpuni prijezir nad samim životom i ne nalazi razloga životu. Ta se rezignacija pretvara u makabrističke igre u kojima polemizirajući i analizirajući razgovara Štahan s nizom autora – Thomasom Stearnsom Eliotom, Eugèneom Ionescom i drugima koji su osjetili umor povijesne egzistencije.

Osim razgovora s velikim brojem teologa i filozofa, Štahan razmatra i ulogu jezika koji je važan faktor u prijevodima Biblije. Progonjenoga Marka Grčića citira na početku poglavlja »Radioaktivne Riječi Marka Grčića«: »Mi, naime, često zaboravljamo da su u velikoj starini, u pretpismenim ili jedva pismenim društvima, riječi bile dijelovi magijskih, ili obrednih, formula i da su izazivale neusporedivo snažnije društvene učinke nego što ih danas možemo i zamisliti«. A potom se određuje kako misliti o velikim i malim narodima. Dioba je samo jedna: veliki su imali u pravome povijesnom času knjigu koja je bila savršeno prikladna, a mali narodi to nisu imali.

U tom kolu Hrvati spadaju u velike narode, zaključuje Štahan. Imaju Hrvati nekoliko izrazito autorska prijevoda potpune Biblije: Kašićev prijevod iz XVII. stoljeća, »pun jedrih jezičnih rješenja«, nažalost objavljen tek nedavno, Katančićev iz 1831., Škarićev iz 1858. – 1861., Ivana Ev. Šarića iz 1941. te Zagrebačku Bibliju iz 1968.

Razmatranje mogućnosti prijevoda Biblije uključuje snagu jezika, pa tako i hrvatskoga, koji je od početaka napora oko prijevoda imao dostatni i raskošni vokabular, veliki tézoro kojim je mogao ispripovijedati tu najveću pripovijest od početaka uljudbe. (Najnovije vijesti dolaze od utjecajnih novih hrvatskih prevoditelja Biblije kojima se ne sviđaju, između ostaloga, i glagolska vremena u hrvatskom jeziku, te bi izbacili aorist, imperfekt i pluskvamperfekt iz sadašnjega prijevoda. Time bi, smatraju oni, osuvremenili tekst Biblije. A to što bi osiromašili hrvatsko jezikoslovlje i sveli prošlost na perfekt pa umjesto četiri prošla vremena, ostali na jednom, svidjelo bi se to suvremenoj kulturi otkazivanja. Samo ovaj primjer dostatan je da shvatimo pogubnost i bijedu karaktera novogovora protiv kojega se bori i Štahan.)

O smislu i veličini kršćanstva kao pripovijesti koja živi u inverziji mnogih napisanih djela (U očekivanju Godota) ili pak u Beckettovu teatru apsurda, kojem Štahan odaje priznanje za vrijednosti, počinje i potraga o podrijetlu književnosti i filozofije. Tu je potragu Štahan našao u prapočetku velikih mitova koje posjeduju svi narodi svijeta. Mit je metafora i simbolika koja objašnjava svekoliku pojavnost pa onda i početak filozofije i književnosti. »Neke od glavnih preokupacija mitova bili su počeci i krajevi, postanak i nestanak, prve i posljednje stvari, iskoni i svrhe, a oni su obično smješteni u kozmogonije i apokalipse.«

Ali sve nove ili najnovije postpostmoderne preziru mit i prilagođuju se ideji teorije zavjere (U. Eco, Foucaultovo njihalo), kojom je lakše kročiti kao putem koji nudi sumnju ili negira identitet, dok ga mit potvrđuje. Uglavnom, nepostojanošću identiteta služi se nova književnost nastojeći izgubiti povijesno i jezično pamćenje, kao epistolarnim elementima romana, pa je taj proces doveo do apsurda: iz klasičnih djela nastalih prije više stoljeća izbacuju se riječi i čitavi odlomci kao nepoćudni našem 21. stoljeću! To je znakovito u ideologiji nove korektne demokracije. Redigira se Shakespearea, Dickensa, Ivanu Brlić Mažuranić i druge klasike. Nije poćudan ni stari grčki i rimski klub spisatelja jer se nisu »oduprli robovlasništvu«! Uspješni su pisci očajnici ili flegmatici, »poljuljane vjere u transcendentno« (Kafka).

Došavši do internetskog beskraja, ispražnjenog od transcendencije i mitskoga, filozofije i pjesništva, koje je služilo, prema mišljenju naših i europskih klasika, samoj istini, ljepoti i etičnosti, zakoračili smo u svijet slobode i jeftinoće, smatra Štahan. Svatko može biti autor, pa i virtualna umjetna inteligencija, što bi u krajnjem slučaju bio kraj knjige. Nesagledive su tehničke mogućnosti UI-ja, njoj se priključuju pomoćnici – atentatori na pravu književnost čovjeka autora, režući novim inkvizitorskim škarama književna djela ili pak nude otkazivanje onih autora koji su nepoćudni. U toj kulturi otkazivanja nepoćudan je i Homer... navodno se nije odupro ropstvu...

Time se došlo do anakronosti u procjenjivanju ne samo književnih djela, nego i svega prošloga, mjereći nekada snažno značenje riječi, kako reče M. Grčić, danas našom slabom, nevoljnom i blaziranom majmunskom tipkovnicom. Ulazimo u ispunjenje crnih vizija Huxleyja i Orwela, u društvo koje nema prošlosti i sadašnjosti, a najmanje budućnosti. Sve postaje virtualno i digitalno rušeći mitove, a s tim i čovjeka; svijet postaje sve vrliji i noviji. Od utopije do distopije. Nema više evolucije, koju Štahan zove ironično »tobožnja evolucija« koja je za neke mislioce bila izvor života. Ona je postala vječna sadašnjost prilagođena nasilnim metodama apsolutne slobode i demokracije, revolucionarnim »otkrićima« kao što je ono o nestanku muškog i ženskog kromosoma.

»Razume, zbogom, ostadoše samo osjećaji. Prije nego zavapimo ‘vratite umjetno u umjetnost!’ čini se da ipak, kako u umjetnost, tako i u umjetno, prvo treba vratit ono što se zove um.«