Lica Ujevićeva Splita

Gradovi, mjesta i prostori trajno obilježavaju identitet pojedinca i sastavni su dio njegova svijeta i svjetonazora. Halbwachs navodi da biografija pisca nije ni moguća bez geografskih i prostornih sadržaja i činjenica, tim više što »osjećanje i/ili predodžba pojedinca o samome sebi« ili društvu u sebe uključuje – uz kulturne, političke, gospodarske i društvene – i sadržaje teritorijalnog predznaka. Flaker u svojim razmatranjima o gradovima, mjestima i prostorima često koristi pojam autotopografije, predmnijevajući pod njime ulogu i utjecaj mjesta na biografiju pojedinca. Pri tome posebno ističe ulogu osobnih toposa kojima se izražava odnos prema određenim mjestima i gradovima koje je pojedinac upisao u svoj identitet, a »konzerviranim slojevima vremena« i u svoje (književne) naracije. Pavličić pak u mjestima/prostorima vidi naše različite mogućnosti i navodi da je pojedinac »mnogostraniji i zanimljiviji drugim ljudima što ima više mjesta/prostora kojima je ovladao i što je više u stanju da se time njima prilagođava«.

U književnosti Tina Ujevića mnoštvo je stranica u koje su upisani doživljaji, impresije, zapažanja, asocijacije i refleksije o gradovima, mjestima, zemljama, pokrajinama i predjelima. Neki su gradovi i mjesta stvarni, a neki su imaginarnog podrijetla i plod eruditske kulture i obrazovanosti; stvarnima (tako) predmnijevamo one gradove i mjesta u kojima je dulje ili kraće boravio, a imaginarnima one koji zrcale njegovu eruditsku kulturu i svekoliki su njegov životni i književni kapital. Uz mjesta i gradove u kojima je dulje boravio, pa je dublje doživio i sadržajnije upoznao njihovu urbanu antropologiju, kao i ona koje je posjetio usputno i doživio odveć površno, govor gradova, mjesta i prostora pruža razloge da se s pravom govori o autotopografiji Ujevićeve književnosti.

U različitim kontekstima i različitom žanrovskom mediju u Ujevićevoj se književnosti spominju: Anatolija, Arezzo, Astapovo, Atena, Avignon, Babilon, Banja Luka, Barcelona, Beč, Beograd, Berlin, Betlehem, Bitolj, Boka Kotorska, Bolpur, Bombay, Bonn, Brela, Bruges, Bruxelles, Bukurešt, Cambridge, Cannes, Carigrad, Cetinje, Chambly, Chicago, Cikladi, Cipar, Civitavechia, Colombo, Crikvenica, Crno more, Crveno more, Dacija, Dalmacija, Danska, Devonchire, Dubci, Dubrovnik, Dugi Rat, Duseldorf, Đevđelija, Egejsko more, Egipat, Elberfeld, Alsace (Elzas), Engleska, Eufrat, Everest, Evropa, Firenca, Flandrija, Francuska, Frankfurt, Fulda, Galicija, Galija, Geneva, Genova, Germanija, Gibraltar, Golgota, Gotha, Graz, Grenwich Village, Grič, Gudžarat, Haag, Halkedonija, Hamburg, Heidelberg, Helada, Hercegovina, Holandija, Hollywood, Honfleur, Horta, Hrvatska, Hvar, Hyde Park, Idrija, Ilidža, Ilirija, Imotski, Indija, Iran, Istra, Italija, Jabuka (Sredozemlje), Jadransko more, Jamaika, Japan, Judeja, Jugoslavija, Južna Amerika, Južna Afrika, Kalimegdan, Kambodža, Kamčatka, Kanaan, Kaptol, Kartaga, Kaštela, Kiel, Kina, Kipar, Kiseljak, Klis, Korčula, Korzika, Kotor, Kragujevac, Kreta, Krf, Krim, Kuba, Labrador, Lenjingrad, Leon (španjolska pokrajina), Levant, London, Lotaringija, Lučac, Luzitanija, Ljubljana, Makedonija, Madagaskar, Madrid, Mađarska, Makarska, Maksimir, Malaga, Malaja, Mannheim, Manuš, Mauretanija, Mexico, Metz, Mezopotamija, Miami, Milna, Miljacka, Mletci (Venecija), Moldavija, Mongolija, Monthey, Montmartre, Montparnasse, Nazaret, Neretva, New York, Nin, Niniva, Nice, Norveška, Njemačka, Ohio, Olympia, Omiš, Opatija, Orijent, Oxford, Pacifik, Panonija, Pariz, Perzija, Pešta, Petrograd, Pigalle, Prag, Primošten, Provansa, Rab, Rajna, Rijeka, Rim, Rumunjska, Rusija, San Francisco, Sandžak, Sarajevo, Seina, Senj, Srbija, Sirija, Slavonija, Smederevo, Sofija, Solin, Solun, Split, Starigrad (Stari Grad), Stobreč, Ston, Strasbourg, Sustipan, Sušak, Sv. Andrija, Stridon, Supetar, Šabac, Šibenik, Španjolska, Šumadija, Švedska, Švicarska, Teba, Temza, Terazije, Termopile, Toledo, Tokio, Topčider, Trakija, Trogir, Troja, Trst, Tunis, Turska, Turkestan, Tuškanac, Učka, Ural, Valenciennes, Valparaíso, Varšava, Veli Varoš, Venecija, Versailles, Vis, Vrgorac, Waterloo, Walhalla, Zadar, Zagreb, Zemun, Ženeva¹⁾ ...

U prigodnom katalogu (malenih) mjesta srca Ujevićeva svakako su i ona zavičajnog ishodišta, čiji je spomen u njegovoj književnosti rjeđi ili manje istaknut, premda su se svojim prostornim i njima pripadnim asocijativnim kapitalom duboko ugradila u slojeve slike njegove književnosti. Držim da ne ću pogriješiti ako kažem da spomenuti gradovi i mjesta na svoj način potvrđuju Bokinu misao da je biografija Tina Ujevića najprimjerenije prispodobljiva putovanjima.²⁾ [»Jer čini mi se da živim samo na putovanju...« ³⁾] Ističući naime da su putovanja dubinska dimenzija Ujevićeve biografije, Boko je kontekstualizira gradovima i mjestima u kojima se presudno oblikovala, među kojima rodni Vrgorac i Imotski, Split, Zagreb, Pariz i Beograd imaju osobito mjesto. Ne samo zato što se u Vrgorcu rodio, u Splitu školovao, a u Parizu, Beogradu i Sarajevu književno i umjetnički sazrijevao i profilirao te napisao najznačajnije stranice svoje književnosti, već i zato što su presudno utjecali i na njegov životni i od njega neodvojivi književni svjetonazor. Otuda je u Ujevićevoj književnosti obilje impresija, vizija, pamtljivih ugođaja i raspoloženja, ali i neskrivenih nezadovoljstava i sumornih frustracija što su ih gradovi i mjesta izazivali u njegovoj osjetljivoj naravi. Svejedno u koju ih je prikladnu formu zaodijevao: feljton, vedutu, esejističku impresiju, glosu ili kakav drugi spisateljski medij.

U imaginariju Tinovih gradova i mjesta Split je dinamičnošću društvenih procesa i njima posredovanih lica gotovo povlašten. U grad »u kojem je živio car«, kako pripovijeda S. Novak u jednoj od svojih ranih novela,⁴⁾ Ujević je došao na školovanje u sjemenišnu Klasičnu gimnaziju (1902. – 1907.). U gradu »carskog graditelja«,⁵⁾ da podsjetimo, 1915. umire mu otac, a 1928. i majka Jerka. Osim nekoliko boravaka u Supetru (Milni) na Braču, o čemu piše i nekoliko vinjeta, sredinom studenoga 1929. godine, nakon povratka iz Beograda, Tin je (opet) u Splitu, gdje 1930. godine obitava i objavljuje svoje članke, najviše u »Jadranskoj pošti«.⁶⁾ Osim nekolicine »prolaznih« boravaka, Tin u Split dolazi i 1937. i ostaje dvije i pol godine, smjestivši se na Peristilu, u samom središtu Dioklecijanove palače, u ulicu Kraj sv. Ivana 2/III.

Kada je riječ o člancima što ih Ujević tada piše, uglavnom pripadaju poetici svakodnevice koja se prelama u prvom licu njezinih sadržaja. Uz mnoštvo reminiscencija na slavnu prošlost s carskom palačom kao trajnim zaštitnim znakom, u njima je i svakovrsnih senzacija i impresija što ih pobuđuju vizure splitskoga mediteranskog podneblja sa živošću gradskog života i njegovih manifestacija, ali i zapažanja o mentalitetu, kulturi i umjetničkim događanjima i sl. Žanrovski ih Kragić kategorizira feljtonima, esejima o društvenim običajima i refleksijama prožetim autobiografizmom.⁷⁾ [Spomenuti je da je djelić navedene feljtonistike široj javnosti dostupnima učinila Jelena Hekman u knjigama Splitski vidici⁸⁾ i Skidam kapu bogovima.⁹⁾]

U Splitskim vidicima, kao svojevrsni proslov, stoje riječi T. Petrasova Marovića znakovita naslova »Pisati u Splitu«. U njima ističe da pisati u gradu pod Marjanom nije isto kao i pisati u drugim gradovima. Ne upisujući to sebi u zasluge, priznaje da je lako »pisati ondje i onda gdje i kada tvojemu pisanju ide sve od ruke: od dara do grada, od pera do pendreka, od para do publiciteta« te da bi ga, u takvim okolnostima, »bilo sram pisati«. Ne skrivajući neprestano prisutne osjećaje zahvalnosti – »svemu i svjema, starom prostoru i novom (vrlom) vremenu, zemlji i nebu, jeziku i narodu (ako nisu isto, što jesu), živima i mrtvima, svjetlosti i tami, kamenu i moru« (...) – s mjerom gorčine spominje da je »Car gotovo posve zamijenjen za mnogo manje izlike i uzore« te da je zagubio »svoju samosvijest, svoju starodrevnost i svoju gradskost«, ali i svoju, negda ne manje »važnu i živu, etičku rustičnost; postao je jedno veliko, metastazirano selo; neki ga krste čak i štalom....« Takav grad, »gdje se živi nezapaženo« i »diše nasuprot«, gdje je sam (pjesnik) češće razgovarao s »onima u vremenu, perfektu i pluskvamperfektu, nego s onima u prostoru i prezentu«, više mu se nudio »slijepim crijevom onog (zajedničkog) Mora« nego »genijalnog mora razvedenih obala«, gdje je sve nastalo. Gorčinom natopljenu glosu o gradu u kojem je »presušilo staro ravovjesje i mi udišemo sušt Izostanak«, Marović uokviruje stihovima: »Palača isparava / povijest isparava / Marule i Emanuele / isparavaju stihovi i slike / uvidi i volje / nasilja i svetosti / kao kad se kupus kuva / kao kad se kupus kuva / al ja ne mogu bez //«.¹⁰⁾

Potekla iz prostora dubokih nezadovoljstava pjesnikove osjetljive naravi, Marovićeva glosa o Splitu nije obuhvatila sve emocionalne registre kojima se grad stoljeća dugog trajanja upisao u književne stranice. Bogata koliko i raznovrsna, književna memorija o gradu naime bilježi brojne impresije, emocije, doživljaje i raspoloženja koji uokviruju njegovu sliku i potvrđuju da je grad dinamikom svojih društvenih mijena trajniji od svojih graditelja i da se opire površnim opisima i potrošenim, jeftinim metaforama i književnim kategorijama. Dostatno je samo spomenuti – o čemu sam i sȃm višekratno svjedočio – da su gradu pripisane atribucije »čuda od grada«, »grada tajne« ili »grada zagonetke«,¹¹⁾ ali i grada nesvakidašnje iznimnosti i začudne povlaštenosti, grada izdašne prošlosti i »potrošene suvremenosti«, što njegovoj europsko-mediteransko-hrvatskoj mjeri jamče osebujnu rječitost. Usto je pisano i da je Split grad pamtljivih sudbina i trajna slikarska impresija, rječit kao metafora, kao citat i kao palimpsest, kao »svetište pamćenja« i nadasve inspirativnih datuma, grad knjige i Grad-tekst u koji su upisani brojni sadržaji i lica koja traju i koja se pamte. Nazvat će ga »gradom-slučajem«, ali i »slučajno-gradom«, »velikom zagonetkom« i »velikom povijesnom šalom«, gradom koji osvaja i koji razočarava i sl.

Navedene riječi, držim, široki su kontekst i za razumijevanje Ujevićeva doživljaja Splita i Dalmacije. Zemlja koja je imala ulogu »prenošenja civilizacije najprije na svoj ilirski, zatim slavenski i hrvatski kontinent«, kako o Dalmaciji reminiscira B. Radica, u Ujevićevim je riječima prispodobljena »srećnoj i blagoslovljenoj zemlji«.¹²⁾ Iz beogradske/skadarlijske perspektive, odakle pohodi Split, izgleda mu »mirnom, spokojnom i osunčanom, zaogrnutom reklo bi se u plašt historijske tišine (...) i nalik je na album slikovitih razglednica«. Štoviše, ona je »(...) samo predio velike prošlosti na putu za beznadnu budućnost; zemlja rimskih ruševina, starih crkava, manastira i utvrđenja, gdje u hladu perivoja i trošnih trijemova drijemaju prašnjave arhive i porodične biblioteke«. Ujeviću je to i zalog i razlog zašto je Dalmacija oduvijek više privlačila arheologe i povjesničare književnosti jer i »njezin život kao da je protkan drijemežom sanjarskoga plandovanja, pa kada ste i stigli u lijepo zaokružena pristaništa na rubu sinjega mora (...) bilo vam je kao da osjećate mir vječite nedjelje i neko blago prazničko raspoloženje«.¹³⁾

I dok (vanjski) život grabi velikim koracima naprijed, u Dalmaciji – za koju na drugom mjestu konstatira da je »ipak pokrajina, i to mala«¹⁴⁾ – Ujević sa sjetom priznaje da je još uvijek onako »kako ju je zadovoljni Tvorac stvorio«: »jedini unosni artikl: sunce i nebo. Života nema, tišina. Malo razbacanih crkvica i kapela; ovdje-ondje neka stara kula, a na putu iz samostana na groblje, i na groblju do samostana čempresi, čempresi, čempresi među kojima sanjare sa sjećanjem na bolja stoljeća dokoni zamišljeni svećenici, ili usred latinskih natpisa počivaju u reljefu vitke, bijele koludrice plemenitoga roda«.¹⁵⁾

Unatoč zarobljenosti u svoje historijske zablude, kako doživljava tadašnji grad i Dalmaciju, u Splitu pak, koji »s morske strane ima isti taj umireni, otpočinuti, umiveni lik«¹⁶⁾ i čije se »more (...) u splitskoj luci pretvara u ljupku nestvarnost: biva kao od jednoga uzdaha«¹⁷⁾ – Ujević otkriva i znakovlje (novog) vremena. Prepoznaje ih u povećanju »broja stanovnika, živosti grada, odzvanjanju radiona i škverova, parobroda (koji se) tovare i istovaraju; brodogradilišta i tvornice potresaju se ubrzanim ritmom dvadesetoga vijeka«.¹⁸⁾ Istoj slici, ali na drugom mjestu, dopisuje da se »mogućnosti razvoja Splita nisu neko vrijeme rukovodile modernim građevnim načelima«, premda u sebi »ima dosta toga što nadražuje, što oplođuje«, a vidi to u »ulicama, kretanju, nebrižnosti«.¹⁹⁾ I u dolasku turista [»Split putuje, sa svim kafanama, stolovima i pletenim naslonjačima. Jer tu ima putnika i prolaznika sa svih strana svijeta, dotle da nam se u žezi kraja augusta glava vrti (...)«].²⁰⁾

Stanovite promjene Ujević spominje i u feljtonu »Firule«, »gdje magija (...) podmeće svakom trenutku razgovora neke naročite nježnosti općega položaja. I – neću da gledam, jer bih vidio laskanja kojih nema i dragosti kakve uskrsavaju iz zavodljivosti starih priča i slika«.²¹⁾ Ujevića, međutim, ne mogu prevariti vanjske ponude pa priznaje da ga »nešto smeta«. Pripisujući to svojem iskustvu, reći će izrastanju (»globus mi je malen«), ne želi se »prepustiti blaženom uživanju od ambijenata« niti pak nostalgijama kakvima može »razoružati i (...) osvojiti bujna poezija naših đačkih dana kada je bolje uživao u prirodi«.²²⁾

Ujeviću je Split grad »porugljiva i prkosna duha«, različitih lica i naličja. Njegova mediteranska otvorenost i ulična životna radost [»Ovaj Split što stoji preda mnom zastrašuje me labirintom svojih malih ulica i mravinjakom vreve svojega novovjekovnoga stanovništva... Moja se nervoza budi, sva, kada vidim ovaj lijepi život i na veliku obalu išetali svijet mladosti i ovo krupno zdravlje i snagu«.²³⁾] gotovo je neprispodobiva gradu čiji je »noćni život (...) suviše mrtvoga reda, bez suvremena ambijenta, s malo časopisa, glazbe, predavanja, žive umjetnosti, nimalo veze među ljudima, izdavačka djelatnost ne postoji...«²⁴⁾ Na drugom mjestu tu sliku proširuje riječima da je Splitu »teško oprostiti što njegove lijepe tradicije uvijek ne idu sa vremenom«, pa njegovi umovi »drijemaju, razjedinjeni... i bez međusobnih veza«.²⁵⁾ Reminiscirajući o motivima zbog kojih ga njegovi najkreativniji kulturni radnici i umjetnici napuštaju, što je praksa koja i danas posjeduje duboku razložnost, u članku »Umjetnički Split«²⁶⁾ Ujević (jetko) odgovara: »Privlače središta, i ne samo najbliža, nego veći gradovi gdje se pojavljuju uvjeti za ekonomsku borbu i umni nadražaj talenta«. U toj Ujevićevoj slici Kudrjavcev vidi grad kao »mrtvu baru i grobnicu talenata«²⁷⁾ u kojoj je, riječima Tina, jedina svijetla točka i patron splitske umjetnosti »g. Galić, koji je kao dijete na selu recitirao narodne i Kačićeve deseterce«.²⁸⁾

Spomenute riječi nisu i jedino Ujevićevo zapažanje o umjetničkom Splitu. U istoimenom feljtonu pisanom 1930.²⁹⁾ Ujević podastire dubok uvid u stanje kulture i umjetničke svijesti grada: »Umjetnosti je svakako dosta malo za sve ambicije, kao i za ljepotu prirode i žena. Malo i kulturnoga, duhovnoga života, kazališta, muzike, predavanja, udruženja. Grad živi i pokreće se više na ulici i trgovima, jer sunce svakako pomaže zdravlju, ali je malo unutrašnje sabranosti. Umjetnici se osjećaju vezani uz ograničeni krug potreba i interesa. Imaju i ograničeno tržište. Splitske cijene nisu sigurno one Lehárove Vesele udovice. Mnogi se sinci Splita i Dalmacije razbjegnuše. Eno Nazor, Begović, Šimunović u Zagrebu, Andrijašević u Sarajevu, drugi neki u Beogradu, Miličić u Londonu, Bogdan Radica u Ateni, Božo Lovrić u Pragu. Ovdje imamo Tresića Pavičića, koji je netom u Trstu objavio Ciceronovo progonstvo u prijevodu, Petravića, Rikarda Katalinića, Marina Begu, Verku Škurlu-Ilić i još ponekoga. Malo prinove, malo mladih, a još manje omladinskoga duha, živahnosti«. Prema Ujeviću odveć je to malo i nije čudo, jer »naše novine ograničene su na pokrajinu i njen život, a inače nema društvenoga podstreka i pimenta. Bersa, Gotovac i Baranović dotle spremaju izvan Dalmacije nova djela, kao i izdavač narodnih melodija Dobronić, a ovdje se trudi u tišini mladi Parać. U Splitu je već starosjedilac Emanuel Vidović, koji već iz davnih predratnih vremena markira iz slikarskog pokreta, Branko Dešković, koji ne radi mnogo nego se sprema za Pariz, te nekoliko drugih, većinom mladih umjetnika. Meštrović, Kljaković, Studin, Miše, valjda i Kršinić žive u Zagrebu, Miho Marinković, Rosandić i Pallavicini u Beogradu, a Marin Tartaglia, između Beča i Beograda, kao da ima glavnu rezidenciju u Saint-Tropezu, u blizini Cannesa, na francuskoj Rivijeri. U Dubrovniku Marko Murat i zagrebački kritičar Strajnić. Mada je Split već tako velik kako je bio Zagreb u počecima djelovanja Nikole pl. Fallera, mi nemamo objektivnog ekvivalenta za takvu gradsku djelatnost. Privlače središta, i ne samo najbliža, nego veći gradovi gdje su povoljniji uslovi za ekonomsku borbu i umni nadražaj talenta«.³⁰⁾

Premda je riječ o imenima koja su se duboko upisala u hrvatsko nacionalno pamćenje, Ujevićev doživljaj kulturnog i umjetničkog Splita rezultat je nezadovoljstva zatečenim stanjem, ali i nadasve lucidna dijagnoza duha grada koji se ne uspijeva osloboditi stega provincijalne samodostatnosti hranjene naplavinama potrošenog kampanilističkog mentaliteta građena na mitskom, carskom (sve)počelu. O kulturnom Splitu Ujević je sarkastičniji u vinjeti »Domus Marulorum«.³¹⁾ S motom preuzetim iz Judite, »Hiža svetinj tvojih navik sveta da je« ³²⁾, objavljenim u »Savremeniku« br. 6, 1911., u očima dalmatinskog Hrvata, kakvim se Ujević legitimira, Split izaziva gnjevnu reakciju uvjetovanu činjenicom da je »usred Dalmacije, zemlje specijalno hrvatskih odlika, mora, gusara, čakavštine, bugarštica, glagoljice, staroslavenske službe i prve naše književnosti«, u Splitu Marka Marulića, Kavanjina i Luke Botića, baš obiteljski dom Marulića u Starom Gradu – pretvoren u javnu kuću! Pišući da »na mjesto starih Marulića, (...) ne dođoše baš čestiti stanari!«, tu će činjenicu okrstiti »sjajnim biserom u nizu sramota hrvatskih«, utoliko većoj i poraznijoj jer osim novinske sličice »nitko niti ni jednom riječju nije prosvjedovao protiv toga«. Ujeviću to nije samo izraz sablažnjive nezahvalnosti nedostojnih baštinika, već ponajprije »oskvrnuće narodne svijesti«, pa pomireno odlučuje »baciti pero« i »prestati pisati«, ostavivši tek malo mjesta varljivoj nadi da domaća pamet, što god se o njoj mislio, neće prepustiti svoje mjesto – gluposti!

Spomenuti Marulić, uostalom kao i Botić, Kavanjin i mnogi drugi, Ujevićeva su česta referenca Spljeta atribuirana »Hrvatima svetim mjestom«. U feljtonu »Zora s Mosora«, objavljenom u splitskoj »Slobodi« još 1914. godine,³³⁾ Ujević piše: »Danas, kada spomenusmo ‘Spljet’, mi pomislimo na kulu. Mada se u Dioklecijanovom gradu uz ostale detektive šepiri i Antonije Stražičić, Spljet nam ostaje utvrdom naše narodne misli, predstavnikom jednoga otpora. Mnoga je bura preko njega prošla, mnogi se bijesni val odbio o tu čvrstu hridinu. Neprestan se boj bije oko te male i otporne tačke; ona se drži i neće nikada pasti. Pod Marjanom je upaljen jak svjetionik koji raznosi svjetlo cijelim primorjem u crnoj pomrčini dalmatinske noći«. Pisan uoči Prvoga rata, Ujević uz bok kamene Dioklecijanove kule/Palače – koju »blagodarimo hiru jednoga rimskog imperatora koji je prije 1600 godina morao znati da će ga 42 hiljade Splićana danas zazivati kao zaštitnika svakog prometa stranaca i javne blagodati. Ovaj grad čudnovatih vjerskih likova na zvoniku, s starim grbovima na plemićkim kućama, ima jednu takvu boju duše da je o njoj opasno i govoriti – od straha da je ne bi otkrili pjesnici«³⁴⁾ – stavlja snagu narodne misli sukladno duhu todobnih ujediniteljskih nastojanja. Pa iako su balkanske pobjede ojačale duh slavenskih naroda, »mjesto Hrvatima sveto zbog kolijevke Marka Marulića i Jerka Kavanjina« nije spokojno zbog otvorenih talijanaških svojatanja, unatoč činjenici što putnici namjernici, višekratno boraveći u Splitu, priznaju da je Dalmacija »bitno slavenska pokrajina« i da tu »naš elemenat oduvijek živi i napreduje ‘zahvaljujući krepčini rase’« te da će se »naše prodiranje zaustaviti samo onda kada sve bude naše«. Ujević piše: »Dalmacija je slavenska, hrvatska ili srpska, kako hoćete, ali nikako više talijanska. (...) Da Dalmacija pripane Italiji to bi san vrijeđalo... Dalmacija je naša zemlja, potpuno naša, jedino naša – i to svoje hrvatstvo i slavenstvo treba da pokaže i spolja: u govoru i natpisima, u kafani i uredima«. Ujević u tome vidi »značenje narodnoga Splita (...) o koji se mogu još polomiti mnogi zubi«, zaključujući da »malena Dalmacija hoće da se uzveliča; zabijelila je zora s Mosora«! Teatrografiji je zanimljiv i osvrt na neke predstave ruskih glumaca u splitskom kazalištu, o kojemu je referenci i u drugim člancima.³⁵⁾

Koliko je Ujevićev doživljaj kulturnog Splita aktualan, rječito potvrđuje i Kudrjavcev četrdesetak godina kasnije. Odgovarajući naime na impliciranu upitanost zašto je tako, između ostaloga, piše da je »Split društvena sredina koja umrtvljuje. Ljudi ostaju trajati na skritom mjestu prepuštajući svoju efemernost idućim generacijama efemeraca. Grad nema mogućnosti, ni želja ni daha za nešto više od onih par trenutačnih bljeskova što ih vrijeme brzo pogasi, a sve ostalo trajno prepušta tami zaborava. Split je, uvjetno, kulturna sredina u kojoj treba biti žovijalan feniks, bezobraznik ili zaštićena mumija da te hitro i zavazda ne proguta zaborav i anonimnost. U nekim drugim kulturnim sredinama i atmosferama nije tako: značajnike respektiraju, slave, spominju, objavljuju, primjereno stupnju njihova značenja. Ustoličenje nove vrijednosti ne izaziva likvidaciju stare, ne znači prekid kulturološkog kontinuiteta, rasap povijesne gradacije. Jer kultura je historijski proces, a ne privremenost. Zašto se u Splitu zbiva drukčije, nije lako objasniti iako objašnjenje negdje postoji, objašnjenje koje također ima povijesnu dimenziju«.³⁶⁾

Među splitskim umjetnicima i kulturnim radnicima nekolicini Ujević posvećuje posebne stranice, primjerice don Frani Buliću. Pripisuje mu atribuciju »krepkog arheologa« koji je »u duhovito začinjenom obliku saopćavao posljednju riječ u pogledu muzejskih starina, ruševina i iskopina«. U (tadašnjem) Splitu, koji je još »donekle mirisao na neku klauzuru i odisao zadahom starina i pobožnim stegama«, on je s aurom najvećeg autoriteta, prisnaženom »svećeničkom haljinom i kršćanskim duhom spašavao ostatke staroga svijeta«. Cijelog života on se bavio »djelima koja su htjela da izražavaju sklad i krepčine i volju da se produže u trajanju«, a radio je to strasno, »prisebnom i nepokolebljivom vedrinom« i u poodmaklim godinama čiju »klasičnu durašnost stava i borbenost duha nisu mogli u ovoj mjeri sačuvati ni Goethe ni Viktor Hugo«. Posjet don Frani i Muzeju Ujević završava riječima da bi Muzej trebalo posjećivati češće jer se u njemu »nalazi obilje zanimljivoga gradiva koje ne služi samo arheologiji nego i historiji i umjetnosti«. Ujevićevu oku osjetljivu na svakodnevicu, vrlo je zanimljivo, neće promaknuti da tu ima i »starih minđuša, ukosnica, flašica za puder i miomirise«, pa otuda i zaključak da »drevni život nije bio lišen pomodnosti i udobne svjetovnosti«.³⁷⁾ Ne manje je poticajan prilog o sv. Jeronimu, nazvanom duhom »koji je dorastao za europsku biografiju velikog formata« te piscem kojemu je »povjerena ambasada ove pokrajine u carstvu nebeskom«³⁸⁾, ali i o carskom graditelju Splita, Dioklecijanu, od koga nije ostalo »ni kipa ni poprsja« i na koga »nova vjera izbrisa njegovu uspomenu iz historije i žigosa ga osvetnički kao najbezdušnijega dušmanina i tiranina«.³⁹⁾

Iako ga ne spominje među splitskim umjetnicima koji su sreću potražili pod drugim podnebljima, slikaru Milanu Toliću Ujević posvećuje nekoliko impresija vezanih uz njegovu izložbu te izložbu grupe »Oblik« s Jobom, Tartagliom i Razmilovićem. Ističući da je to ono što treba »porugljivom i pakosnom duhu«, spominje kako se njezino otvorenje povezivalo s njime. No kako ne pripada onima što sve znadu o jednom piscu, a da nisu pročitali ni jedna njegova retka, kakvih je oduvijek (po)dosta, navodi da bi se »rumenio da istupi pred odabranim društvom« posjetitelja jer bi samo »vatrogasci mogli popraviti utisak mojega govora«. Kako ne bi pristajao govoriti kako bi se u otvaranju izložbi očekivalo, morao bi, reći se sarkastično, organizirati zviždače, jer bi tek tako »umjetničke manifestacije postigle aktuelnost sportskih podviga«. Štoviše, bilo bi posve neumjesno govoriti o ukusu splitske publike, jer bi bilo »neumjesno (u ovakvom jadranskom listu – »Jadranska pošta«, op. a.) dovoditi ga u pitanje (...)« jer ga više »posvjedočuje sjaj naših ljepotica i osmijeh plavog neba«. U kontekstu izložbi Ujević zaključuje da u Splitu »povučenu izvan života, te uronjenu u svoj vjekovni pobožni mir crkava i manastira«, nema »salonskih konverzacija u klubu za oplođenje duha, ni grajanje velikih društvenih sijela«.⁴⁰⁾ Posebno sarkastično odjekuju Ujevićeve riječi da je »ovdje talenat ne apanaža umjetnika nego preimućstvo masa«.⁴¹⁾ Pa iako je, kako navodi, Split i prije rata participirao u umjetničkim zbivanjima, navodeći imena Vidovića i Deškovića, Meštrovića i Krizmana, Rosandića i »univerzalnu čast« staroga Rendića, Ujević ne skriva da Split nije »dalje dotjerao«. Splitska publika, reći će, »lišena žarišta (...) postala je u neku ruku konzervativna, jer je u tom gledala puko eksperimentiranje, a autoriteti su joj više bili nametnuti odlukom centara i savjetom uplivnih političara. Ono što je oblikovalo evropsku umjetnost zadnjih četvrt stoljeća, zvali ga fauves, kubizam, futurizam, neoklasicizam, ekspresionizam ili nadrealizam«, ovamo se nije žurilo da stigne! Splitska publika u tome je vidjela »bluff, pretjeranost, terorizam, ali nje djela koja preporađaju i ostaju«.⁴²⁾ Nakon što navedene misli podrobnije eksplicira, svoju kritičku oštricu usmjerava na kritičara Strajnića koji je svoj odnos prema umjetnosti i nepoštovanje prema Splitu izrazio riječima da je došao »zabaviti se regulacijom Bačvica«, ne kazavši, reći će sarkastično, »da li su najmoderniji pretekli majstore iz epohe cromagnon ili troglodite koji su crtali sobove, turove i bizone na klisurama«.⁴³⁾ Slične varijacije atmosfera su i u drugim feljtonima.⁴⁴⁾

Za razumijevanje Ujevićevih raspoloženja i doživljaja duše Splita znakovit je feljton »Doživljaj Sarajeva«,⁴⁵⁾ građen od usporedbi sa Splitom i Dalmacijom, okrštenom »predmetom za laku retoriku, naročito za apologije prošlosti«. Iz perspektive ljepoduha koji »uživa u bokoru lijepih mana i cvatu životnih nagona«, Split mu izgleda gradom »suviše mrtvoga reda«, koji voli »svoj lijepi građanski, gotovo da kažemo malograđanski, pokrajinski mir«, u kojem (sjajnu) tradiciju ne prati novo vrijeme pa u njemu »drijemaju mrtvi kapitali«. Zato piše da u »vilinskoj igri čarobne Dalmacije suviše ima nepovjerenja prema ljutom jurišu mladosti«, pa su u njoj »najaktuelniji dramski junaci car Dioklecijan, Kraljica Teuta, kakovi mletački duždi ili dubrovački knez. (...) Izdavačka tržnica (...) nije postojala.« Za njegova boravka u gradu nema ni kazališta, među piscima, novinarima, pregaocima – baš kao i u feljtonskoj sličici »Umjetnički Split« – »sve je razjedinjeno i bez osovine«, a malo je i »časopisa, muzike, predavanja, žive umjetnosti«. Zbog toga mu je »dosta puta mučno, jer više voli žive i plamene duše nego mrtvo kamenje i uspomene grobnice«, pa njegove sarkastične riječi ne treba čitati samo kao doživljaj i impresiju nego kao »zauzimanje za njene živuće snage bez odgovarajuće primjene«.

Jedino što remeti učmalu atmosferu i unosi u nju notu čarobnosti jesu splitske gospođice koje svojom ljepotom »provincijskog biljega« – »pomnjivo njeguju fasadu«.⁴⁶⁾

U svojim zapisima o Splitu Ujević se višekratno očešao o splitski mentalitet i društvenu karakterologiju. Često nazivan legendarnim – a u splitskom rječniku pojam pokriva široko polje značenja od ‘slavan’, ‘glasovit’, ‘genijalan’ i ‘fantastičan’ do ‘redikulozan’, ‘budalast’, ‘osobenjački’ i ‘primitivan’ – taj se mentalitet kao društvena osobina manifestira u porugljivosti. Ujević piše da se ta pojava »izražava pokretom, krivljenjem lica, sunovraćenim izgovorom i izobličenim riječima, bile one hrvatske, neolatinske ili makar čeremijske, a dobila je odjek u uzrečicama, anegdoti i popijevkama«.⁴⁷⁾ To osobito do izražaja dolazi za vrijeme karnevala, za koji Splićani, piše Ujević, »žive samo da bi ih dočekali«.⁴⁸⁾ Ističući, njemu svojstvenim cinizmom da su »ti (karnevali) bili svaki dan i trajali 52 nedjelje kroz godinu«,⁴⁹⁾ ne zaboravlja naglasiti da ima »više lica u gradu koja pola godine otplaćuju obroke duga za jedan veliki ples«,⁵⁰⁾ čime upisuje jednu karakteristiku splitskom mentalnom i društvenom biću.

Ovaj prigodni osvrt na Ujevićeve doživljaje Splita, deskriptivan i odveć citatan, nije obuhvatio sve slike i doživljaje ugrađene u stranice njegove splićanistike. I ovo apostrofirano, obremenjeno feljtonskom i esejističkom gestom rijetke lucidnosti i stila, ne ostavlja nimalo dvojbe da je Ujevićev Split grad brojnih lica s krajnostima duboko upisanima u njegov identitet i društveno podneblje. S rimskim carem i Palačom kao ishodištem i prepoznatljivim civilizacijskim znakom, uz vanjsko lice s ponudama mediteranske slikovnosti, Ujević napose reagira na mentalitet sredine te na kulturnu neprimjerenost gradu stoljetnog trajanja. Vanjska privlačnost grada, koja probija ispod Ujevićevih riječi, koje smo namjerno obilato citirali, nije dovoljna da ga oslobodi naplavina provincijalne samodostatnosti zbog koje ga mnogi umni i kreativni ljudi, u potrazi za širim duhovnim i umjetničkim vidicima, napuštaju. Unatoč činjenici što ga to legitimira odveć malim gradom, zbog čega i sam osjeća njegovu uskost, Ujević ne skriva da duša grada »ima jednu vrlinu i jedan nedostatak«, što će reći da privlači i osvaja jer u sebi ima »dosta toga što nadražuje, što oplođuje«, a istovremeno i odbija; osjetivši stoga da njegovoj »erudiciji nedostaje saobraćaj sa žarom tekućega života«, odlučuje se na odlazak! Ostavivši prepoznatljiv prilog splićanistici duboko ugrađenoj u društveno biće carskoga grada!

Ujevićev doživljaj Splita, razvidno je iz ovih, ali ne i svih kontekstualizacija, odveć je rezultat njegovih časovitih raspoloženja. Unatoč njima, ili baš njima zahvaljujući, što se ogleda kako u izboru motiva, spisateljskog medija i u stilistici priloga, nekoliko je konstanti. Uz pozivanje na trajnu i privilegiranu baštinu mediteranskog zajedništva s Dioklecijanom kao carskim utemeljiteljem, Ujeviću su to i splitski krajolici i more, mentalitet i društvena karakterologija te kulturni život... I dok baština obogaćuje i obvezuje, a priroda svojim izazovnim pojavnostima nadahnjuje, Ujević višekratno ističe da se to za (tadanju) kulturu i kulturni život ne može reći. Navodeći da mu je teže »oprostiti što lijepe tradicije (grada) uvijek ne idu s vremenom«,⁵¹⁾ na kulturnom polju Ujević otkriva zatvorenost i učmalost sredine, njezinu samodostatnost i konzervativni ukus te nerazumijevanje aktualnih umjetničkih stremljenja, pa se stoga, nakon nekoliko godina neuspjelih privikavanja, odlučuje na novo životno poglavlje/putovanje, tamo gdje uživa u »bokoru lijepih mana i cvatu životnih nagona«, tamo gdje je – živo(s)t!

____________________
1) Prema »Kazalu imena i pojmova«, u: Opojnost uma: misli i pogledi Tina Ujevića, prir. Dubravko Jelčić, August Cesarec, Zagreb, 1986.

2) Jasen Boko, Trideset godina putovanja, Vuković & Runjić, Zagreb, 2005.

3) »Doživljaj Sarajeva«, u: Splitski vidici: iz djela hrvatskih pisaca XX. stoljeća, prir. Jelena Hekman, Ex libris, 2004., str. 98.

4) Slobodan Novak, »U našem gradu živio je car«, Mogućnosti, 4 (1957.) 5, str. 333–351.

5) »Carski graditelj Splita«, u: Splitski vidici, str. 76.

6) Usp. Skidam kapu bogovima: čitanka iz svakodnevnog, ur. Jelena Hekman, Ex libris, Zagreb, 2005. O tom radu, »generički raznovrsnom a brojčano zamašnom«, pod naslovom »Ujevićeva poetička razmišljanja u Jadranskoj pošti« pisala je Ljubica Josić; vidi: A(tra)kcija Ujević: avangarda, angažman i revolucija u delu Tina Ujevića, ur. Bojan Jović i Bojan Čolak, Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Beograd, 2022., str. 143–156.

7) Bruno Kragić, »Ujevićev Split«, u: Split i Vladan Desnica 1918.–1945.: umjetničko stvaralaštvo između kulture i politike, zbornik radova sa znanstvenog skupa Desničini susreti 2015., FF Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2016., str. 101–105.

8) Splitski vidici: iz djela hrvatskih pisaca XX. stoljeća, Ex libris, 2004.

9) Tin Ujević, Skidam kapu bogovima, Ex libris, 2005.

10) Tonči Petrasov Marović, »Pisati u Splitu«, u: Splitski vidici, str. 7–10.

11) Prema: Anatolij Kudrjavcev, Vječni Split, Logos, Split, 1985.; Anatolij Kudrjavcev, Ča je pusta Londra, Emporium, Split, 1998.; Bogdan Radica, Vječni Split, Ex libris, Zagreb, 2002.

12) Splitski vidici, str. 58–62.

13) Isto.

14) »Dvije izložbe«, u: Splitski vidici, str. 83.

15) Splitski vidici, str. 59–60.

16) Tin Ujević, »Sjeta pred Supetrom«, Jadranska pošta, Split, 7. XII. 1929.

17) »Firule«, u: Splitski vidici, str. 71.

18) Splitski vidici, str. 61.

19) »Doživljaj Sarajeva«, u: Splitski vidici, str. 93.

20) »Mamurluk ljeta: zgužvani paketi izletnika«, Jadranska pošta, Split, 30. VIII. 1930. Prema: Tin Ujević, Skidam kapu bogovima: čitanka iz svakodnevnog, Ex libris, 2005., str. 88.

21) »Firule«, u: Splitski vidici, str. 73.

22) Isto, str. 74.

23) »Svjetlost Jadrana«, Jadranska pošta, Split, 5. II. 1930.

24) »Doživljaj Sarajeva«, u: Splitski vidici, str. 93.

25) »Jedan splitski roman«, Jadranska pošta, Split, 27. III. 1930.

26) »Umjetnički Split«, Jadranska pošta, Split, 9. V. 1930.

27) Anatolij Kudrjavcev, Vječni Split, str. 199.

28) Isto.

29) »Umjetnički Split«, Jadranska pošta, Split, 9. V. 1930.

30) Isto.

31) »Domus Marulorum«, u: Splitski vidici, str. 47.

32) Marko Marulić, Judita, Libro Četvarto, stih 1076, Književni krug, Split, 1988.

33) »Zora s Mosora«, Sloboda, br. 71, 25. V. 1914.

34) »Među turistima«, Jadranska pošta, Split, 6. III. 1930.

35) »Naše kazališno društvo«, Jadranska pošta, Split, 1930.

36) Bogdan Radica, Vječni Split, str. 196.

37) »Kod don Frane Bulića: u Arheološkom muzeju«, u: Splitski vidici, str. 63 i dalje.

38) »Jeronimova pisma«, u: Splitski vidici, str. 88–92.

39) »Carski graditelj Splita«, u: Splitski vidici, str. 76–81.

40) »Dvije izložbe«, u: Splitski vidici, str. 82.

41) Isto.

42) Isto.

43) »Dvije izložbe: Tolićeva i ‘Oblikova’«, u: Splitski vidici, str. 82–87. Iz članka su uzeti i svi navodi u odlomku.

44) »Privlačenje Splita«, »Jeronimova pisma«, »Doživljaj Sarajeva« i dr.

45) »Doživljaj Sarajeva«, u: Splitski vidici, str. 93.

46) Isto.

47) »Zemljopisna snatrenja«, Jadranska pošta, Split, 20. III. 1930.

48) »Među turistima«, Jadranska pošta, Split, 6. III. 1930.

49) Isto.

50) Isto.

51) »Doživljaj Sarajeva«, u: Splitski vidici, str. 94.