Deset haibuna

PEČALBA

Ni danas mi još uvijek nije jasno kako sam ja, koji sam do svoje dvadeset i devete godine živio u sigurnosti obiteljskoga doma, ja koji nikada prije nisam imao ni putovnice, ja koji sam u djetinjstvu dopuštao rijeci na kojoj sam rođen da mi ponese misli prozirne u modre daljine i nedosanjane krajeve u koje su nezadrživo odlazile samo stare, zahrđale dravske dereglije, kako sam ja, koji sam do tada nedvojbeno pripadao tom panonskom plemenu vječnih putnika nikada nepokrenutih s mjesta, kako sam uspio skupiti hrabrosti i otisnuti se u nepoznato, hladno i strano.

Još manje mi je jasno kako sam preživio tu prvu godinu u golemom, kozmopolitskom, natmurenom Londonu, ja »stûženi Slaven s očima od nara i s mirisom naranče u snu«.

Došao sam s jednim kovčegom u ruci i gnjevom u duši zbog ružnoće kojom sam bio okružen na poslu u malom zagrebačkom nakladničkom poduzeću, zbog apsolutne nemogućnosti da se u doglednoj budućnosti dođe do kakva stana, zbog monotonije svakodnevnoga života koji je počeo nalikovati životu mojih roditelja. Ovdje, u tom stranom svijetu, čekao me novi novinarski posao i malen, jadan sobičak u hostelu: krevet, jedna stolica i ormar.

I samoća: gusta, opipljiva, vrišteća.

To je pečalba – govorio sam si i mirio se sa sudbinom, znajući da nisam ni prvi, ni posljednji, i da mi, ne izdržim li, uvijek preostaje povratak. I drugi su prošli tu golgotu, govorio sam si i upijao slike novoga života koji se odvijao negdje izvan mene.

Nadohvat ruke, ali izvan.

A noću bih se vraćao onima drugima, onima što sam donio sa sobom, slikama poznatim i dragim: Trga, Ilice, Frankopanske, Jurjevske. Vraćao bih se toploj, ljetnoj večeri na Kaptolu, mirisu lipa na Tuškancu, zrinjevačkim platanama, komiškim »škuribandama«, Ksenijinim mrkim očima. Sve pomno izabrane slike jedne idile što su još više otvarale bezdan samoće svojim nestvarnim savršenstvom.

Ako je samo sjećanje
– a zašto onda boli?

PUTOSITNICE ILI UVIJEK NOVA PITANJA

Ako se moć ne temelji na onome što se narodu kaže, jer laž se prije ili poslije otkrije, nego na onome što se prešuti, je li tada povijest, barem ona znana, pisana, tek zbir manje važnih epizoda u razvitku civilizacije, i nije li dužnost svakog pojedinca da teži jednoj potpunijoj istini tako što će postavljati uvijek nova pitanja o postojanju Boga, smislu života ili pouzdanosti ideologija? S tim pitanjem, što mi je posljednjih godina stajalo u grlu kao gvalja, što mi je razbijalo san, krenuo sam u svijet.

Mrkla noć –
neispričana priča
naših života.

PRVI BOŽIĆ U TUĐINI

Dani su kristalno bistri, sunčani, ali prohladni. Sjeverni vjetrovi donijeli su jutros miris snijega i srebrom okitili prozore. Zamišljam svoju ravnicu, Slavoniju, svoja polja skvrčene, smrznute zemlje, po kojima se raštrkale barice što se od bijeloga zimskog sunca brane tankom pokoricom leda. Tamo negdje u daljini povijaju se jablanovi i jato čvoraka luduje tankim zimskim zrakom. Blagdan je i trebalo bi pjevati: »Narodi nam se Kralj nebeski...« A meni se u duši skupio bol neki pa samo srčem ovaj zrak prozirni, sve u nadi da ću osjetiti vonj katrana što se diže s Drave moje, da ću čuti škripu skele, viku pjeskaroša, Karčikino otegnuto i unjkavo »Dombro juntrooo, naronde!«, uhvatiti ritam krvi vlastite što šumi u ušima poput lesova slavonskih, poput vode dravske. Umjesto svega toga oko mene ječi samoća.

Prokletstvo je to!

Tako sam je često priželjkivao, a sada me užasava pomisao da bih se na nju mogao naviknuti; pa kako ću poslije među ljude!?

Mliječni put – tko može objasniti sav taj nemir u meni?

DOBRO NAM JE...

Rascvetali jablani i gruši,
poplyli tumani nad rekoj,
vyhodila na bereg Katuša
na visoky bereg na krutoj...

... zatulili smo iz petnih žila Marijan i ja u pravcu crnog, zarđalog ruskog broda što se poput ranjena kormorana sklonio od nevere u zaljev ispred Ullapoola u kojem smo se i mi našli sasvim slučajno, bježeći od nekih drugih, sasvim osobnih olujina, tragajući za toplinom golfske struje, tropskim palmama, čudovištima škotskih jezera, mirisima još neviđenih daljina.

Već smo danima na putu: Mirela, Žarko, Marijan i ja. Za nama su ostali London, Edinburgh, Inverness, nezaustavne, guste kiše, crvena brda srednje Škotske i nešto nemira vječnih putnika. Pred nama: Loch Ness, Drumnadrochit, Fort William.

Škotsku sam zamišljao zelenom. Golemi prostori svježeg, vlažnog, smirujućeg zelenila. Dočekala me crvenim brdima, žutim pašnjacima, mrkim očima jezera.

Iz Londona smo krenuli prije nekoliko dana automobilom koji sam kupio samo za taj put. Odsjedamo u privatnim, vrlo jeftinim konačištima. Za noćenje i engleski doručak (očekivao sam da će ga ovdje zvati škotskim) plaćamo oko 5 funti po osobi.

Posljednja postaja je Ullapool, primorski gradić na krajnjem sjeveru Škotske, s bijelim, umilnim kućicama, tropskim palmama, koje oplakuje golfska struja, kočama usidrenim u luci na čijem molu su se ustobočile brojne reklame ispisane raznobojnim kredama što nas mame, pozivaju na ribarenje: »Samo 2 funte za jedan sat lova na tunu ili bakalara«... I, dakako s mnoštvom crvenokosih, vedrih ljudi, golemih ruku moreplovaca i dalekim vjetrima izboranih lica. U prodavaonici mješovite robe, u kojoj možete dobiti sve, od osnovnih namirnica, preko petroleja za »šterike« i konopaca za brodove, do udica za parangale, finih šarenih tkanina za škotske kiltove, svijeća, ružnih i jeftinih suvenira za slučajne namjernike i vrsnih whiskyja za mornare s ruskih plovećih brodova hladnjača, i u kojoj se nalazi obvezna pošta, kupujemo razglednice i u hitnji pišemo: »Dobro nam je. Sutra putujemo dalje. Topli pozdravi svima doma. Grle vas...«

A s večeri, sjedeći pred ubavim obijeljenim konačištem, pod jednom od sasvim neprimjernih, odnekud zalutalih palmi, slušajući mekoću i raspjevanost slavenskih riječi što su, sjevernim vjetrima nošene, dopirale kroz modru noć tamo negdje s mrke pučine, osjetio sam neku sjetu i tugu za kućom, za zavičajem. Kao da me razumio, Marijan je samo uzdahnuo: »E, jebeš život bez rakije!«, podigao se i otišao leći.

Sutra valja poći dalje.

Vjetrovita noć
krošnje pale i gase
mjesečinu.

JUTRO U NEW YORKU

Hladno je i sivo zimsko jutro. Uskoro će i podne. Polako se iščahurujemo iz kreveta i spremamo za današnji program. Prvi na popisu je posjet MoMA-i, na adresi 11 West 53 Street, nedaleko od našeg hotela. Još uvijek osjećamo posljedice jet laga nakon desetosatnog leta od Londona do New Yorka. Doručak kupujemo od uličnog prodavača hrenovki na uglu West 49 Streeta. Neki momak odjeven u majicu s natpisom »West Point« dobacuje plavuši bujnih grudi, oponašajući glas Jerryja Leeja Lewisa:

»Hey, baby, that’s what I like!«

Helena će uskoro na poslovni sastanak, a ja ću možda skoknuti do Centralnog parka prije nego što postane još hladnije. Prvi sam put u New Yorku i želio bih vidjeti što je više moguće. Ali, stalno mi se vraća ona poznata rečenica, koju se pripisuje drevnom talijanskom pjesniku Pieru Angelu Manzolliju, a koji je navodno rekao: »Za upoznati Rim, jedan dan je dobar, tri dana su bolja, tri mjeseca nisu dostatna!« New York nije Rim, znam, ali ipak...

Sivo zimsko jutro – i sam sebi posve sam nestvaran.

RAZLOG POSTOJANJA

Mnogo je godina prošlo od njezina odlaska, a praznina koju je ostavila za sobom još uvijek je bolna. Sada razgovaramo samo za mojih posjeta grobu i povremeno, kada mi dođe u san. Da me netko pita, ne znam bih li znao objasniti zašto sam na grobnu ploču dao postaviti žardinijeru u koju sam posadio nezaboravke. Možda se odgovor krije u japanskom konceptu »ikigai«. Bila je ona moj ikigai.

Jadne vrane,
zar u vas nema
dobrog pjevača?

BLACKPOOL

Pješčanim sprudom
obilaze barice
šetač i pseto.

Mnoge gradove pamtim po mirisima. U ovaj ušetah s kišom, na prstima. Ocean se prestrašeno povukao pred šetačem i psom koji poskakuje od barice do barice, svaki se put iznova čudeći svojemu odrazu u staklenoj krhotini atlantske plohe. I onda iznenada shvatih: golemi cirkuski šator već je skinut – samo užad, žice, potpornji još strše u nebo sivo, teško, pridržavajući ga da nas ne poklopi zauvijek, da nas ne prikuje za jedno mjesto, nas vječne putnike. Slutim, sutra ćemo već biti negdje drugdje. Tek, čudni neki tramvaj, toliko sličan onom u zavičaju, unosi zbrku u moju uzavrelu svijest, svijest jedinog pravog i neumornog putnika.

SJEVERNO OD LONDONA

Jesenja paleta –
svako malo
zaustavljam auto.

Gradovi su kao djeca – zaziru od nepoznatih ljudi, a znancima se bacaju u zagrljaj, s osmijehom na licu. U ovaj ušetah tiho, na prstima, kao da nisam želio probuditi tu usnulu ljepoticu iz njezina dubokog i drevnog sna.

Kada netko spomene Cambridge, prve asocijacije su sveučilište – jedno od najstarijih u Europi – i, dakako, veslačko nadmetanje Oxforda i Cambridgea. No Cambridge je, naravno, i nešto više od toga. Nekih sedamdesetak kilometara sjeverno od Londona, taj gradić od stotinjak tisuća stanovnika jedinstvena je arhitektonska cjelina u sklopu koje se nalaze mnogi koledži i ostale zgrade sveučilišta. Dodajte tome brojne crkve i kapele razdvojene golemim površinama tipičnih engleskih travnjaka, koje presijeca krivudava rijeka Cam, poprskana raznobojnim čamcima što tako neodoljivo podsjećaju na platna jednoga Maneta, Degasa ili Sisleya, i dobit ćete pastoralni ugođaj u kojemu je nekada bujno i neometano cvjetao duh znanosti i umjetnosti, ugođaj koji danas izmamljuje uzdahe divljenja brojnih američkih turista i škljocanje njihovih još brojnijih japanskih fotoaparata. Istini za volju, nastupili su školski praznici i predavanja nisu više u tijeku, ali brojni natpisi i upozorenja – »Samo za osoblje koledža«, ili »Moli se posjetitelje da ne prave buku jer u ovim prostorijama žive i rade studenti« – podsjećaju na to da grad još uvijek živi nekim svojim unutarnjim životom, da još uvijek diše i da nije pretvoren u jedan golemi petrificirani muzejski eksponat iznad kojega stoji požutjeli natpis »Povijest«, što ga američki turisti izgovaraju šaptom, s ushićenjem i strahopoštovanjem.

Jučer se ne sjećam
a danas je
sniježilo

UMOR DOLAZI NEČUJNO

Starac na klupi
ne dolazi baš nitko
samo jesen

Guste magle ovile su grad. Hladno je i vlažno i osjeti se čovjek još rastočeniji, još osamljeniji no obično. Čitam, slušam Beethovena, grijem se Rodrigovim Concierto de Aranjuez, gledam neke stare fotografije, prelistavam pisma već odavna pročitana, razmišljam što zapisati u dnevnik. Ima tako dana kada kao da se ništa nije zbilo, kao da nismo postojali, samo ovakva bilješka svjedoči, ne sasvim postojano i pouzdano, o prolaznosti vremena i naših života.

Među nekim davno zagubljenim papirima pronalazim pjesmu jedne drage osobe, Slovenke, pjesnikinje i lutalice poput mene. Zahvalan sam joj što ovako krnji dan kao što je ovaj mogu završiti pjesmom.

A onda opet negdje duboko iz sjećanja dovikuje mi Nietzsche: »Najkrupniji događaji – to nisu naši najglasniji, već naši najtiši trenutci. Ne okreće se svijet oko pronalazača novih buka, već pronalazača novi vrijednosti, nečujno se okreće.

I umor dolazi nečujno, i samoća – odgovaram.

Sjetnije od kiše
u jesenju večer
– moje misli.

ILUZIJA

Radna mi je soba puna tišine i mirisnih knjiga. U meni se opet nešto otkočilo, kao kakva opruga, katanac što je otvorio vrata tajnovitih tavana našeg djetinjstva pa uspomene potekle bujicom. Radim lakše nego ikada prije, sanjam češće nego ikada prije. Misli su mi kristalno čiste, osjećaji se u meni gomilaju snagom morske plime. Rijetko mi se događaju ovakva stanja.

Danas sam sasvim zadovoljan vlastitim životom.

(Poslije zapisao)

Gospodine,
ne dopusti da se izgubim
između dodira
i luka dalekih.

(Ulomak iz zbirke haibuna u nastajanju naslovljene Raskrižja i putokazi.)