Cjelovito o migracijama

Knjiga obasiže 432 stranice teksta (u rukopisu). Priložen je iscrpan popis literature na engleskom, njemačkom, francuskom i hrvatskom. Rad ima 34 tablice s kvantitativnim podatcima. Priloženo je i 78 slika i grafičkih shema koje olakšavaju čitanje.

Anatomska osovina rada razdioba je na 4 ključne tematske razine i četiri kruga analitičkih pitanja što se na tim razinama pojavljuju. To su: (a) teorijska razina, gdje se raspravlja o teorijskim modelima prisutnim u analizi suvremenih migracija; (b) europska razina, gdje je autorski interes »sužen« na odnos Europska unija – suvremene migracije; (c) hrvatska razina, gdje autor analizira odnose hrvatskih vlasti i društvenih sudionika spram suvremenih migracija; (d) specifična razina, gdje se istražuje kakvoća nekih (važnih) kritičkih stavova spram »neselektivnih« migracija. U idućim ulomcima osvrćemo se na obrise i kakvoću te četverorazinske analize.

1.

Na »polaznoj«, teorijskoj razini autor opravdano upućuje na nekoliko teorijskih modela s pomoću kojih se odselidbeni procesi analiziraju. Vidljivo je da »tranzicijski model« bolje opisuje demografske promjene u modernim društvima, a »deskriptivni model« situacijsko ponašanje pojedinih odselidbenih sudionika. U potrazi za uzrocima migracija veću analitičku uvjerljivost imaju push-pull model (odnos potisnih i privlačnih čimbenika), bihevioralni model (gdje je naglasak na autonomnu odlučivanju odselidbena pojedinca), model socijalnih mreža (kojima se dobro pojašnjavaju odselidbe kao lančani procesi koji se autonomno »samoproizvode«) i model središte – rub (gdje se odselidbe analiziraju kao učinak asimetrije u razdiobi moći između središta i periferije). Autor podsjeća kako sa svakim od spomenutih modela treba posebno računati, ovisno o razini analize i činjeničnoj građi.

Posebnu pozornost na ovoj razini analize autor adresira na dva (nezaobilazna) pitanja. Prvo pitanje može se, radno, definirati ovako: koliko su odselidbeni procesi relevantni u društvenoj zbilji modernih zapadnih društava? Na tome tragu ukazuje na korisnost »kritike migracija« (referirajući se na Hannesa Hofbauera, 2018). Sržni uvid te kritike svodi se na upozorenje kako je godine 2015. tek 0,6 % – 0,9 % svjetske populacije bilo uključeno u neku odselidbu. Većinski udio svjetske populacije tada živi – sjediteljskim načinom života. Sukladno tomu, koliko je opravdano migracije držati »globalnim fenomenom«?

Jedan od odgovora je, dakako, i poznata tvrdnja kako se »globalnost« migracija koristi kao jedan od instrumenata šireg (političkog i tehničkog) procesa »globalne« integracije. U javnom znanju modernih društava razvija se predodžba o »nomadskoj« zbilji kao »prvoj« socijalnoj zbilji. Apstraktno promatrano, takva zbilja »prirodno« se opire »sjediteljskim«, teritorijalnim, granicama posebnih (u modernosti: nacionalnih) društava. I »nužno« nameće potrebu za novom razinom regulacije te temeljne »dinamičnosti« socijalnih praksa – za »globalnom« razinom. Iliti: intencije globalizacije nameću novo razumijevanje – društvene ontologije. Nomadski aspekti klasičnih liberalnih »izuma« globalne suradnje, trgovine i prometa, prenose se na »globalnu« razinu, pa postaju regulacijske jezgre i »unutrašnje« društvene zbilje posebnih društava i »globalnih« odnosa među njima. Selidbeni procesi u takvu kontekstu javljaju se kao posebna vrst »tehničkih«, konstrukcijskih, postupaka, pomoću kojih se ta nova »nomadska« ontologija društva – konkretizira.

Na tome su se tragu, do sada, ustalila i dva tipa standardnih »konstrukcijskih« postupaka, kao mostova prema »globalizaciji« mjesnih društava. Prvi tip poznat je pod radnim nazivom: humanitarna skrb (za doseljene). Nije prijeporno njegovo humano pročelje. Ali je vidljivo kako se, osloncem na njega, oblikuju unutrašnje skupine zaštićenih rentijera koji prava na zaštitničke rente izvode iz zgoljne doselidbe. Drugi se svodi na simboličnu »pacifikaciju« lika stranca. Osloncem na nju liku stranca dodjeljuju se a priori brojna pozitivna svojstva (inicijativa, otvorenost, dinamičnost...). Pa se, poopćeno, i »humana« zrelost nekog društva argumentira stupnjem »otvorenosti« prema strancima. Sabirni je učinak tih postupaka snaženje javne predodžbe o prirodnoj »nomadskoj« osnovi društva.

Izgleda, tek se jedna skupina »prisilnih migracija«, potaknutih događajima izvan društvenog nadzora (potresi, epidemije, klimatska pogoršanja...) ne može reducirati na spomenute globalizirajuće intencije. No, nerijetko, potreba za međunarodnom pomoći u takvim primjerima i nehotice osnažuje globalizacijske mantre.

Drugo (nezaobilazno) pitanje može se radno definirati ovako: koliko prisutnost skupina s različitim životnim i habitualnim obilježjima utječe na ukupnu, unutrašnju, društvenu koheziju? Na tome tragu autor se referira na neka istraživanja Roberta Putnama (iz 2008.). Po dobivenim rezultatima Putnam sugerira kako prisutnost različitih doseljenih skupina u mjesnom društvu smanjuje društvenu koheziju, povezanost, ne samo između »domaćih« i doseljenih, nego i između pojedinih podskupina u »domaćoj« populaciji. Ukratko, prisutnost brojnije uselidbene populacije vjerojatnije će u društvu doselidbe osnažiti nepovjerenje i procese atomizacije domicilnog društva negoli povećati socijalni kapital i unutrašnju koheziju. Na srodnom tragu i neki drugi autori ustvrđuju (primjerice K. Williams Phillips i Ch. O’Reilly) da će veća etnička raznolikost, oblikovana doselidbama, vjerojatnije negativno utjecati na mogućnosti suradnje i organizaciju zajedničkih poslova.

Premda su spomenuti i srodni radovi bili izloženi (pretežno) metodologijskoj kritici, i brojni uvidi, premda najčešće anegdotalno formulirani, dopuštaju srodne hipoteze. Uočiti je dvije činjenice. Prva se odnosi na manjak povjerenja između domicilnih skupina i doseljenih. Prisutnost »usporednih« društava u mnogim većim europskim gradovima u tome je pogledu valjanim argumentom. Druga se odnosi na unutrašnju atomizaciju u domicilnim skupinama. Smanjuje se povjerenje i pripravnost na suradnju u domicilnoj populaciji. Iliti, figurativno rečeno: jedni se drugima doživljajno javljaju u liku – stranca. On je – »daleki/bližnji«. Normativno »bližnji«, s obzirom na to da je favorit u »globalnom« imaginariju. Životno dalek, s obzirom na to da je ovijen osnaženim nepovjerenjem generiranim prisutnošću doseljenih skupina. Ukupno promatrano, razložnom se nameće hipoteza kako »neselektivna uselidba« ne samo da ne povećava razvojne sposobnosti domicilnog društva, nego ih i – smanjuje.

2.

Na drugoj tematskoj razini autor analizira odnos zapadnih europskih država prema migracijama. Aktualno se to svodi na odnos država Europske unije prema migracijama. No prije osvrta na taj odnos korisno je podsjetiti, a i autor na to djelomično upozorava, na specifično događajno polje u okviru kojeg se odnos spram izvanjskih, (ne)europskih, selidaba artikulira. Vidljive su tri osnovne činjenice. (1) Demografsko slabljenje većine europskih društava, poglavito pod utjecajem Drugoga svjetskog rata. (2) »Amerikanizacija« povratne obnove zapadnih europskih država. (»Korisnici« Marshallova plana iz 1947. godine bile su ove državne adrese: Austrija, Danska, Belgija, Francuska, Grčka, Nizozemska, Irska, Island, Italija, Luksemburg, Švedska, Turska, Velika Britanija, Zapadna Njemačka i Slobodni Teritorij Trsta, ukupno 15 adresa.) Vojna i politička ovisnost o SAD u suočavanju sa socijalističkim blokom. (3) Strategijska prednost gospodarske obnove naspram obnove u drugim sektorima društva. U takvu kontekstu doseljeni zadobivaju, već i silnicama samog konteksta, tri obilježja: oni su potrebni u demografskoj obnovi; oni su nužna radna snaga; u sjeni prisutne »amerikanizacije« oni su, makar nominalno, »gostujući« (radnici), kandidati za građane, neovisno o tome koliko su njihova habitualna i identitetska obilježja spojiva/nespojiva s većinskim obilježjima postojeće nacionalne zajednice kamo su doselili.

Po većini autora na koje se Jurić referira za uključivanje doseljenih u nacionalna društva koriste se tri »tipska« modela integracije. To su, poznato je, model asimilacije, model segregacije i model multikulturalizma. Uočiti je kako se, sukladno vremenskom udaljavanju od prvih poratnih godina, javne politike udaljavaju od modela asimilacije. Primjerice, Francuska oko 1970., Nizozemska sredinom sedamdesetih, dočim Njemačka asimilacijski model i nije doslovno koristila. Na tragu spomenute »amerikanizacije« političke sfere postupno se nameće model multikulturalizma. Doduše, godine 2010. tadašnja njemačka kancelarka ustvrđuje kako je model multikulturalizma iscrpljen, ali je to ne priječi godine 2015. pozvati »sve narode svijeta na slobodnu doselidbu u Europsku uniju«. A godine 2018. ustvrditi kako Njemačka ne može napredovati bez doseljenih skupina. Bio dakle multikulturalizam formalno priznat ili ne, on je nekom vrsti kontekstualne konstante. Posredno, njegovu uporabu podupiru i doselidbene brojidbe, i doseljenih iz drugih država Europske unije i doseljenih izvan država Europske unije. Godine 2023. zabilježen je i podatak (Agencije Gallup) kako se oko 900 milijuna potencijalnih migranata želi doseliti u države Europske unije.

Pokazalo se, međutim, kako multikulturalizam ne jamči integracijske učinke kakve se očekivalo. Danas su već dijelom njegove »klasične« bilance: usporedna društva (s posebnim migracijskim kvartovima), stvaranje rodbinskih mreža isključivo unutar pojedinih doselidbenih skupina, otpor jezičnoj »standardizaciji« i srodni fenomeni. Posebni paradoks modela očituje se u odnosu na doseljene islamske skupine. U većini njih ustrajava se na regulaciji unutrašnjih odnosa po šerijatskoj »gramatici« života, koja se, uglavnom, kosi s općim vrijednostima i zakonskim intencijama država Europske unije. Tomu se još dodaju i podatci o većoj brojnosti kriminalnih čimbenika u tim doseljeničkim skupinama. Po jednom istraživanju iz godine 2016., 6 od 10 anketiranih Europljana imalo je negativno mišljenje o mogućnostima valjane integracije doseljenih islamskog podrijetla. U državama gdje se tamošnja populacija već suočila s njima udio upitanih s negativnim stavovima uvjerljivo je veći od 50 % (Grčka 78 %, Mađarska 76 %, Španjolska 68 %, Italija 61 %, Njemačka 61 %).

U potrazi za objašnjenjima uočenih činjenica kojima se opisuje ponašanje nezanemariva dijela doseljenika islamskog podrijetla, analitičari su ponudili dva tipska objašnjenja. Prvo se svodi na stav kako većina islamskih država, odakle su doseljeni doselili u Europu, drže Zapad općenito neprijateljskim svijetom (B. Lewis, 2015.). Taj svijet treba – poraziti. U širem ideologijskom sklopu s tim su stavom povezani nesnošljivost spram kršćana u islamskim državama, isticanje kolonijalističke »krivnje« Europe (kao da islamske države nemaju u svojoj povijesti kolonijalističke »ispade«), isključivanje iz vršnih slojeva socijalne piramide (ne)muslimana, i srodni stavovi. Drugo se objašnjenje svodi na stav kako je Europa kontinuirano izložena »proizvodnji« prisilnih migracija (K. M. Greenhill, 2010.). U tu proizvodnju nisu uključene samo islamske države, nego je hipotetičan okvir širi. Ali je očito kako masovnost i organiziranost pojedinih migracijskih valova prema Europi, osloncem na neke islamske države, toj hipotezi dodaje stanovito činjenično »meso«. Usput rečeno, »proizvodnja prisilnih migracija« nije u socijalnoj povijesti posebnom novošću. Ona je, po pravilu, uključena u pojedine vidove ratovanja, gdje su masovne selidbe »fazna« sredstva u ciljanu osvajanju pojedinih područja. Premda se taj vid ratovanja drži predmodernim, činjenice sugeriraju kako ga treba očekivati i u suvremenom razdoblju. I spomenuti K. M. Greenhill tvrdi kako je ratna uporaba migracija u razdoblju 1951. – 2006. uporabljena ni manje ni više nego – 64 puta.

Koliko je vidljivo iz opsežne građe iznesene u knjizi, Jurić upućuje na tri osnovna kritička stava u odnosu na europski multikulturni »nered«. Po prvom stavu, Europa je podlegla svojevrsnoj utopijskoj klopci kojom vlada »iluzija o nekonfliktnu društvu« (Ch. Guilluy). Pa se utopija okončava u svojevrsnoj – distopiji.

Po drugom stavu, multikulturalnost ne jamči nikakvu valjanu društvenu integraciju, nego, paradoksalno, afirmira svojevrsnu »vodoravnu« – »federaciju manjina«, u koju se ima rastvoiti nacionalna zajednica. Ostaje otvoreno pitanje zašto bi takva »federacija manjina« htjela biti u zatečenoj formi nacionalne države, s obzirom na to da je ta forma, oblikovana kao politička forma, posve drugog sadržaja. Kraće, federacija manjina ne jamči opstanak nacionalne države, nego potiče njezinu preobrazbu u – doselidbeni/odselidbeni teritorij.

Po trećem stavu multikulturna »egalitarnost« nema temelja u povijesnim i razvojnim procesima. Modernizacijske zasluge kao i sociokulturni kapital i ljudski kapital, uložen u dosadašnji europski razvitak, pokazuju kako su neke kulture i neke nacionalne skupine za uspješni ishod društvenog razvoja – važnije od drugih. Budući da su prošle višestruke razvojne i povijesne provjere, nije očekivati da će takve domicilne populacije olako pristati na njihovo (egalitarno) izjednačivanje s drugima, netom doseljenima, samo zbog toga što su doseljeni stranci, akulturirani u navlastitoj razlici koja bi imala biti, sama po sebi, priznatom vrijednošću. Uostalom, podsjećaju analitičari što razvijaju ovaj pristup, da je doseljenički, sociokulturni i razvojni model jednako vrijedan u modernizacijskom pogledu, ne bi se doseljene skupine morale nikuda ni seliti, jer bi se taj model već uspješno potvrdio u društvu odselidbe. Ovako, doselili su se u društvo s uspješnim razvojnim modelom pa je »racionalno« očekivati da će ga i prihvatiti, žele li ravnopravno i sudjelovati i koristiti njegove prednosti. Time se, u osnovi, aktualiziraju brojna pitanja o načinima uporabe spomenutih integracijskih modela. Pokazalo se da mehanička primjena svojevrsne sociokulturne »amerikanizacije« u društvima zapadne Europe, pod multikulturnom etiketom, generira rezultate posve paradoksalne u odnosu na očekivanu integracijsku utopiju.

3.

Na trećoj tematskoj razini predmet rasprave odnos je hrvatskog društva spram migracija. Svaka temeljitija analiza ovdje se suočava s dvije »tradicionalne« poteškoće. Prva je manjak potrebne i mjerodavne dokumentacije. Druga je nedostatna istraženost pojedinih aspekata demografskih i selidbenih promjena. Držimo da je, stoga, u ovom odjeljku knjige bolji dio onaj gdje se raspravlja o »povijesnoj demografiji«. Pri tome su posebnim izvorom poteškoća rabljene klasifikacijske sheme populacije. U hrvatskom slučaju jedna od nezaobilaznih jest jednačenje etničke i vjerske pripadnosti. (Pa po toj popisnoj »alkemiji« etnički Vlasi nestaju u pravoslavnim Srbima).

Autor se s tim poteškoćama suočava s potrebnim oprezom. Osloncem na popise pučanstva u razdoblju 1857. – 2021., sugerira prisutnost triju (orijentacijskih) tendencija. Prva pokazuje kako se, poopćeno, hrvatsko društvo može držati malobrojnim u usporedbi s primjerice »tradicionalnim« susjedima kao što su Austrija, Italija, Turska, pa i Ugarska. Druga pokazuje da se, približno, od sredine prošlog stoljeća do njegova (kalendarskog) kraja, hrvatska populacija skromno povećava s »polaznih« 3,8 milijuna do 4,8 milijuna. Treća pokazuje kako se, postupno, od početka tekućeg stoljeća dalje, brojnost populacije smanjuje do starih/novih 3,8 milijuna. Iliti, drukčije rečeno, kako na demografskoj razini hrvatsko društvo u modernom razdoblju ne uspijeva dohvatiti demografski take off. Stoga neke projekcije sugeriraju kako prije treba govoriti o društvu u (demografskom) izumiranju.

Sam proces demografskog iscrpljivanja, poznato je, generiraju dva moćna »generatora«. Prvi je unutrašnja depopulacija. Potaknuta je različitim čimbenicima, a sržno se očituje u smanjivanju broja novorođenih (svojevrsnoj demografskoj jalovosti), unatoč poopćenom poboljšanju životnih uvjeta. U tom se pogledu, zapravo paradoksalno, Hrvatska malo razlikuje od većine zapadnih europskih država, premda bi, osloncem na izraženiju »tradicionalnost« društva, trebalo očekivati razliku. Drugi je generator isto tako »tradicionalna« odselidba, puno »starija« od poticajnih čimbenika u modernizacijskim razdobljima (od sredine 19. stoljeća). U odselidbenim procesima nezanemarivi udio imaju i, prije spominjane, »prisilne« odselidbe, potaknute ratovima, ali i masovnom glađu i epidemijama. (G. Bagić, primjerice, ističe kako je na teritoriju današnje hrvatske države u razdoblju 1200. – 1917. zabilježeno 120 epidemija praćenih endemskom gladi, iliti, približno, svakih 6 godina jedna (epidemija). Na toj podlozi dugoročno je olakšano oblikovanje svojevrsne odselidbene supkulture. Koliko je ona nezanemariva posebno je vidljivo u »američkoj« odselidbi (1880. – 1918.) i »njemačkoj« odselidbi (1962. – 2023.) (točnije: »europskoj«).

U tome događajnom polju vidljive su dvije svojevrsne »konstante«. (1) Veličina i važnost »doznaka« odseljenih u inozemstvo za socijalnu stabilnost hrvatskog društva, a i proračunsku potrošnju, sugerira kako hrvatsko društvo, osim o unutrašnjoj hrvatskoj proizvodnji, ovisi i o – »izvozu stanovništva«. Taj je izvoz nezanemariv u svim modernizacijskim razdobljima od sredine 19. stoljeća dalje. (2) Hrvatsko društvo ne uspijeva, čak ni nakon državnog osamostaljivanja i pobjede nad drugojugoslavenskim i srpskim/crnogorskim napadačima (1991. – 1998.), razviti populacijsku politiku koja bi spomenute negativne procese: depopulaciju i odselidbu, ako ne posve uklonila, onda barem učinila »podnošljivima«. Budući da je, kako je naznačeno, hrvatsko društvo malobrojno, rizičnost takva neuspjeha veća je negoli u društvima s brojnijom populacijom.

Na takvoj (demografskoj) podlozi ustalio se tradicionalni naziv: hrvatsko društvo = iseljeničko društvo. Po grubim demografskim procjenama približno jednaki broj (ako ne i veći) Hrvata živi u državama odselidbe negoli u Hrvatskoj. Promatra li se ta činjenica osloncem na prije spomenute modele analize migracija (push-pull model i model mreža), lako je uočiti kako ona djeluje dvovrsno: kao nezanemarivi potisni čimbenik, s obzirom na to da inozemstvo nije sociokulturno ni daleko ni nepoznato, te kao čimbenik koji podupire stabilne lančane odselidbe, oslonjene na »vodoravne« odselidbene priče rodbine i prijatelja koji su u inozemstvu uspjeli. Drukčije rečeno, postojanost svojevrsne prije spomenute odselidbene supkulture djeluje relativno autonomno kao poticajni čimbenik; njegov se učinak može povezati sa životnim i gospodarskim poteškoćama s kojima su se odseljeni suočili prije odselidbenih odluka, ali – ne mora. Ona djeluje kao svojevrsni – »dodatni« čimbenik.

Predvidljivo je kako će skicirani demografski procesi i neuspjeh u stvaranju uspješne demografske politike, na drugoj strani, osnažiti zahtjeve za povećanjem brojnosti radnog kontingenta – uselidbom. Bilo je nekoliko pokušaja da u uselidbenoj politici zadobije prvenstvo prije iseljena hrvatska populacija (»dijaspora«). No ni tu se potrebni rezultati nisu uspjeli dosegnuti. Pa su se uselidbeni zahtjevi za pravo adresirali na pragmatičnu potragu poduzetničkog sektora za uvozom »radne snage« po mjerilu njezine »jeftinoće«. Uočiti je kako se takvi zahtjevi snažnije aktualiziraju u razdoblju neovisnih masovnih migracija iz islamskih država prema Europskoj uniji, navlastito Njemačkoj, a koje prodiru i preko hrvatskog teritorija (2010. – 2023.). Stoga se »uvoz« i »neselektivne« migracije u javnom znanju tijesno povezuju. Na toj podlozi ustaljuje se i novi (demografski) naslov: hrvatsko društvo = useljeničko društvo. Kako i autor sugerira: naziru se obrisi – novog MI.

4.

Na četvrtoj tematskoj razini autor analizira kakvoću pojedinih argumenata kojima se osporavaju/podupiru upravljačke odluke o neselektivnim migracijama. Pri tome je podsjetiti kako u općoj i političkoj javnosti većih europskih država (na to ukazuju i neki kritički osvrti N. Sesardića) priznavanje analitičkih rezultata koji dovode u sumnju opravdanost neselektivnih migracija – nije zajamčeno samom znanstvenom kakvoćom. U više takvih primjera vidljiv je trag razvojne paradigme po kojoj su neselektivne migracije u države Europske unije opravdane jer su: (a) stvarni »lijek« za tamošnju demografsku jalovost; (b) jer uspješno akumuliraju »živi rad« nužan u gospodarskoj ekspanziji dotičnih država, a i same Europske unije. Stoga se, nerijetko, argumenti koji dovode u sumnju opravdanost neselektivnih migracija »premještaju« u neku vrst epistemologijskog koša za smeće, pod radnom etiketom »nacionalizam«, »isključivost«, »eurocentričnost« i drugim srodnim etiketama.

Prvi argument što ga autor ističe jest pravo nacije na samoodređenost. Općim je mjestom kako to pravo proizlazi iz prava (nacionalne) zajednice na konstituiranje u slobodi, kao zajednice slobodnih. Pri tome, podsjetiti je, konstituiranje se oblikuje »umno«, kako sugerira zapadna politička tradicija. I. Pilar bi rekao: u obzoru »internacionalnog morala«. Drukčije rečeno, nacionalno se društvo, promatrano idealnotipično, ne uspostavlja kao zatvoreno društvo (pa ni u odnosu na migracijske silnice pučanstva), nego kao zajednica slobodnih koja u međunarodnoj zbilji, konkretno, diferencira nacionalne interese i vrijednosti, oslanjajući se na slobodu kao uporište i legitimaciju. Posebno u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, kada se broj samostalnih (pretežno nacionalnih) država u svijetu povećao od tadašnjih pedesetak na približno dvjestotinjak, vidljivo je kako se politička forma nacionalne države potvrđuje kao ključna politička forma suvremena razdoblja. U »prirodne« ovlasti nacionalne države uključene su i ovlasti nadzora i selekcije selidbenih skupina, dakle demografske i migracijske politike. Nijekanjem tih ovlasti posredno se niječe i sloboda kao uporište nacionalnih država. A snaže one tendencije koje od nacionalnog »tropleta« država – pučanstvo – teritorij priznaju i prihvaćaju samo – teritorij.

Drugi argument što ga autor ističe svodi se na upozorenje nekih analitičara (G. Clark, primjerice) kako okomita socijalna pokretljivost u modernim zapadnim društvima nije onakva kakvom se u tamošnjem javnom znanju predočuje: ona je bitno manja. Prostorna pokretljivost u istim društvima, sugeriraju analize, (asimetrično) je veća. To, posredno, znači da su neselektivne migracije stvarno pomagalo u stvaranju »vojske obespravljenih useljenika« iliti dualnog društva, posve suprotno intencijama moderne integracije. Time se dovodi u sumnju često isticani argument na korist neselektivnih migracija kako su one »put u bolji život«. Prisutnost brojnih usporednih društava u zapadnim državama doselidbe izravno činjenično podupire takvu sumnju. Selektivnim se migracijama, naprotiv, cilja već preventivno takve rizike otkloniti.

Treći argument na popisu svodi se na uvažavanje klasične liberalne dosjetke: ništa tako dobro ne proizvodi uspjeh – kao uspjeh sam. Posrijedi je uvid kako neselektivne migracije množe u društvu doselidbe populaciju podrijetlom iz društava i država gdje je nadmoćna tradicija – neuspjeha (i u vođenju zajednice i u »refleksivnom« vođenju osobnog napretka). Razložno je očekivati da će, povećanjem brojnosti te populacije u društvu doselidbe, snažiti i predlošci (ne)uspješnosti u tome društvu. Sa stajališta zainteresirana za kakvoću ljudskog kapitala takav proces već postignutu kakvoću – ugrožava i smanjuje. Množi se populacija bez sposobnosti nastavljanja strategija uspjeha na kojemu se društvo oblikuje, i uspjeha koji su dotičnu populaciju i potaknuli na doselidbu. Zapadna društva oblikovali su već prije uspješni Zapadnjaci. Neselektivna doselidba populacije, bez primjerene tradicije uspješnosti i odgovarajućeg sociokulturnog habitusa, ne jamči da će samo njihovo mehaničko uključivanje u društvo doselidbe biti valjanim mostom prema daljnjoj akumulaciji razvojnih uspjeha.

Četvrti argument svodi se na često isticanu brojnost nezakonitih načina ponašanja u useljeničkim skupinama. Brojna su izvješća o krađama, fizičkom i spolnom nasilju te iznudama u režiji doseljenih. Više je istraživanja sugeriralo kako su takvi postupci prouzročeni slabim životnim uvjetima (u »azilantskim« usporednim društvima). No »tvrđe« analize sugeriraju kako je potrebno razlikovati primjere gdje je na djelu posezanje za nezakonitim načinima ponašanja neovisno o izvanjskom skupu pozitivnih/negativnih okolnosti. Implikacije toga uvida vode prema hipotezama po kojima u neselektivnim migracijama treba računati sa skupinama koje se ili ne mogu ili ne žele prilagoditi i prihvatiti sustav moralnih i zakonskih norma prisutan u društvima doselidbe.

Peti argument dovodi u sumnju dugoročnu svrhovitost tzv. humanitarnog pristupa neselektivnim migracijama. Nije, kako je već spomenuto, prijeporna pomoć ljudima u nevolji. Ali je prijeporno što se, nerijetko, pod legitimacijom humanitarne skrbi oblikuje specifični doseljenički rentijerski sloj koji se u iskustvu domicilne populacije kvalificira, po pravilu, povlaštenim. Tomu u susret idu i studije koje pokazuju kako troškovi humanitarnog zbrinjavanja neselektivnih migranata dugoročno uvjerljivo nadmašuju stvarne/očekivane gospodarske koristi od takvih grosso modo uvoza stanovništva. Tu se prirodno nameće načelo funkcionalne selekcije u svijetu rada i sociokulturne selekcije u mreži društvenih odnosa.

Šesti argument na koji autor upozorava zapravo je – fiktivan. Svodi se na, pretežno u socijalnim predajama, prisutan strah »nacionalne« zajednice od »internacionalne« zamjene njezina stanovništva drugim. U mnogim zapadnim društvima, napose u velikim gradovima, vidljivo je kako etnička i kulturna »šarolikost«, nastala u međuvremenu neselektivnim, (mehaničkim) migracijama, spomenutu zebnju pretvara u podatcima poduprtu ocjenu. To je navelo jednog od kritičara neselektivnih migracija (D. Murray, 2016.) da ustvrdi kako će zapadna Europa sredinom tekućeg stoljeća izgledati kao regionalna inačica Ujedinjenih naroda. Premda s adrese samih Ujedinjenih naroda stižu upozorenja kako se njihov dokument iz 2000. godine, naslovljen Replacement Migration, ne može čitati kao nagovještaj takvih intencija, ustrojavanje javnih migracijskih politika važnijih zapadnih država osloncem na mehanički priljev izvanjskog stanovništva i na neselektivne doselidbe, makar i nehotice, oponira takvim upozorenjima. Koliko je vidljivo, taj strah prožimlje brojne supkulturne mreže, napose u državama s malobrojnijim stanovništvom, kao što je i Hrvatska. Pretežno u njihovu kolektivnom iskustvu veće populacijske zamjene nemaju auru tek fantastičnih događaja. Tko se jednom opekao, poučava stara izreka, taj puše i na hladno.

Pretres ovih nekoliko tipova argumenata, po autoru, podupire ne samo potrebu za primjenom selektivnog pristupa u doselidbenim javnim politikama, nego, u hrvatskom slučaju, i – nužnost njegove primjene. Hoće li se takvim i potvrditi – otvoreno je pitanje. Pri tome je korisno ovdje podsjetiti na neke kritičke uvide koji drže kako je Hrvatska aktualni pristup migracijskim politikama izvela tek sekundarno iz odnosa prema stanju u društvu, a presudno imitirajući dokumente Europske unije iz razdoblja »borbe za prijem u EU integracije«. Činjenice traže više od te imitacije.

5.

Rad u cijelosti prožimlje autorska intencija k cjelovitosti obrade i analize teme. Diferenciranje tematskih razina analize omogućuje autoru da pregledno i funkcionalno rasporedi ključna pitanja i uputi na kritička stajališta, nezaobilazna u analizi suvremenih migracija. Pri tome se autor primjereno oslanja na nemali korpus uporabljene stručne literature, napisane pretežno u krugu zapadnih istraživačkih ustanova. Zahvaljujući tomu, rad (zacijelo i nehotice) čitateljski funkcionira kao svojevrsni kompendij suvremenih istraživačkih uvida u migracijske procese i fenomene.

U radu je posebna pozornost autora upućena i na pitanje o raspoloživosti kvantitativnih podataka bez kojih nema preciznije analize migracijskih procesa. Istraživači se, već tipično, suočavaju ili s nepotpunim podatcima ili s podatcima koji »kasne« u odnosu na procese. U ovom radu autor na više mjesta upozorava kako je potrebno posezati za, do sada rjeđe rabljenim, izvorima brojnih podataka (»Big Data« izvor). Nisu svi takvi izvori pouzdani kao »standardni« popisni izvori. Ali se u primjerenoj kritičkoj uporabi pokazuju u vidu korisna komplementarna pristupa.

Posebnu vrijednost rada vidimo u kritičkoj provjeri nekoliko stajališta s kojih se zagovara razvojna racionalnost suvremenih uselidaba u nekoliko (razvijenih) zapadnih država, neovisno o, danas već dobro argumentiranim, prijepornim učincima tih uselidaba u dotična društva. Zanemarivanje takvih učinaka na jednoj strani, a neselektivna otvorenost za nove migracije na drugoj, predvidljivo vodi prema otvaranju brojnih kritičkih pitanja o korijenima takve modernizacijske disonance.

Iz hrvatske perspektive potraga za valjanim odgovorima na takva pitanja i više je nego dragocjena s obzirom na to da je hrvatsko društvo u skupini europskih društava s malobrojnom populacijom, pa pogrešne imigracijske (a i emigracijske) strategije mogu biti osamostaljenim generatorima ne samo razvojnih nego i dugoročnih populacijskih gubitaka, od kojih se, poznato je, društva teže oporavljaju. U suočavanju s takvim različitim mogućnostima posebno se aktualiziraju pitanja o ovlastima i mogućnostima nacionalne države kao ključne adrese u primjerenu usmjerivanju nacionalne strategije razvitka. Nezaobilazna knjiga.