Zašto su komedije Mira Gavrana posvuda tako dobro prihvaćene

U programskoj knjižici navodi se da je predstava groteska, način rijedak na kazališnim daskama, a označuje djelo u kojemu su komične osobine likova kao i prigode posebno naglašene, pretjerane. U likovnoj umjetnosti to odgovara karikaturi: žena i djeca ovdje očekuju oca ne dvije, nego dvanaest godina, koliko im se nije javio s plovidbe svjetskim morima.

Autor, Miro Gavran, navodi da je svoju grotesku napisao »prema ideji češkoga književnika Michala Viewegha, s njegovim dopuštenjem«.

Lucija Ljubić, kazališna kritičarica, pod naslovom »Tri Uskrsa i tri Božića točno u dva«, dosta jasno i pregledno predočava sadržaj:

»Raspodijeljena u dva čina i s po tri prizora u svakom činu, radnja prati život jedne obitelji u petogodišnjim razmacima. Prvi čin počinje prizorom na Uskrs 1994., slijede prizori na Božić 1999. i Uskrs 2004., a u drugom činu nastavlja se Božićnim prizorom iz 2009., Uskrsom 2014. i završava Božićem 2019. Riječ je o obiteljskoj drami u najširem smislu riječi, jer je u popis dramskih likova – uz šestero članova obitelji – uključen i susjed Petar. Jana je u braku s Karlom, imaju dvoje djece – Blanku i Davida – a oni, kako vrijeme odmiče, na blagdanske ručkove dovode svoje partnere, Tonija i Anu. Broj se blagdanskih uzvanika iz prizora u prizor mijenja i ni u kojem prizoru nisu svi za stolom, ali svi, na ovaj ili onaj način, sudjeluju u obiteljskom životu. Sukladno očekivanjima, blagdanski su ručkovi prigoda za rezimiranje proteklog razdoblja i preslagivanje obiteljskih odnosa u kojima stariji još više stare, a mlađi sve više sazrijevaju i započinju vlastite obiteljske živote. U dramskom središtu nisu ni sazrijevanje ni starenje, kao ni smjena generacija, pa ni sukob između starijih i mlađih. Ako bi se moglo tako reći, naraštajne razlike u ovom dramskom tekstu u službi su ilustracije međuljudskih odnosa u najširem značenju, posebice braka.«

Napomenuti odnosi pretjerano su naglašeni, dakle karikirani. Vjernost i odanost žene naglašena je time da ona za jednim blagdanskim objedom, dok otac plovi, svojoj djeci šalje razglednicu »iz Brazila«, koju je tobože otac poslao, ali je sin i kći otkriju. Njezina je odanost doista pretjerana. Nakon dvanaest godina prima ga kao da je jučer nekamo otišao sve do momenta kada bahati, samoljubivi i bezobzirni muž i otac toliko pretjera da i pretjerano vjernoj i odanoj ženi »pukne film«. Saspe mu u lice sve što se u njoj godinama nagomilalo i napušta ga. U tom trenutku, možda ne samo ženski dio gledališta, pohvaljuje izvođače pljeskom na otvorenoj sceni. Bolje reći, brojni su zapljeskali vjernoj ženi kojoj je svega već dosta. Taj trenutak karakterističan je i za ovaj komad i za druge neke Gavranove komedije. Sve se bave muško-ženskim odnosima, a oni su posuda po svijetu slični.

Naime, poznato nam je da književne pa i književno-kazališne tekstove i izvedbe književnokritički sagledavamo sa stajališta estetike, etike, gnoseologije, lingvostilski, akribijski i recepcijski. Gavranova djela zadovoljavaju sva književnokritička stajališta, ali on uvijek, pa i ovdje, posebno pazi na recepcijsko književnokritičko motrište. Drugim riječima, važno mu je kako će čitatelji ili gledatelji prihvatiti njegovo djelo. U jednom intervjuu (svojevremeno objavljenom u »Kolu«) Gavran je otkrio kako često provjerava napisane rečenice glasno ih izgovarajući da provjeri koliko će to uvjerljivo odjeknuti kod slušatelja i gledatelja. To je presudni trenutak njegovih kazališnih tekstova: dopasti se gledateljstvu. Dopadanje kod Gavrana nije ni verbalnim humorom ni karakternim osobinama koliko jest u osluškivanju i prihvatu općih ljudskih etičkih temelja. Tako je i ovdje.

Redateljstvo Paola Tišljarića pitko je i čitko. Budući da se svi prizori u oba čina događaju za istim blagdanskim stolom, uspio je izbjeći prizorišnu deskripciju svevši ono što se nalazi na blagdanskom stolu na minimum i na simbolično. Tako je izbjegnuta moguća dosada događanja uvijek na istomu mjestu.

Irena Kraljić također je pojednostavila pozornicu. Gotovo pa oskudan obiteljski prostor za blagovanje do krajnjega je lišen suvišnih detalja. Glumci ulaze i izlaze uvijek na isti ulaz, desno na pozornici, a nakon povratka oca, lijevo na pozornici dodaje stube kojima se ide na kat i kojima on rijetko silazi.

Kao i lik žene Jane i njezin muž, Karlo, pretjeruju u svemu. Tako se ponaša i mlađarija. Djeluje kao pretjeranost, a zapravo i nije, jer nisu rijetki slučajevi da se nedorasle pubertetlijke zaljube u znatno starije muškarce. Tako ovdje kći Blanka nastoji smotati susjeda Petra, znatno starijeg. Taj Petar je, opet pretjerano, zaljubljen u njezinu majku, tako da će joj u oproštajnom pismu ostaviti svu svoju imovinu, premda je ona do kraja ostala odana svojemu problematičnomu mužu.

Ana Mikulić, kostimografkinja, odjenula je glumce kako i priliči, vrlo realistično. Takvo je i svjetlo (Paolo Tišljarić i Antonio Ljubojević), međutim imamo videonajavu predstave (Miran Brautović), što se meni osobno čini groteskno, dakle pretjerano.

Radnju prati dvoje pjevača, na početku, a kasnije samo pjevačica. Ona pjeva poznate zabavnoglazbene skladbe koje je odabrao Žarko Dragojević, ujedno i oblikovatelj zvuka.

Istina je da se prizori brzo izmjenjuju te da se izvođači također što brže moraju preoblačiti iza scene, ali ja vidim nepotrebnim da za to vrijeme slušamo zabavnu glazbu posve bez veze sa sadržajem groteske.

U vicu o Muju i Fati pita se što ona radi između njega i Hasa. Odgovor je – Fata im smeta. Upravo na taj vic me podsjećalo ubacivanje zabavne glazbe u ovu predstavu. Tako smo zapravo gledali dvije vrste kazališta: grotesku i mjuzikl.

Međutim, bilo je razvidno da to dubrovačkom gledateljstvu uopće nije smetalo. Dapače, primili su to kao nešto posve normalno: komedijanje i zabavno glazbeno pjevanje ionako je preplavilo sav život. Mnogima u gledalištu to posve zadovoljava recepcijske želje i potrebe.

Glumci su bili standardno korektni, nitko osim moguće Arete Ćurković, u ulozi žene i majke, nije pokazao nešto više, a nije za to imao ni prigodu: Branimir Vidić Flika (muž), Nika Matušić (Blanka, kći), Nikola Radoš (David, sin), Boris Matić (Petar, susjed), Bojan Beribaka (Tono, Blankin mladić), Srđana Šimunović (Ana, Davidova djevojka) te Ines Tričković (pjevačica), dobra, ali ovdje nepotrebna.

Posebna je priča programska knjižica. Velikog je formata i na granici knjige (44 stranice). Sadrži čak petnaest fotografija s predstave, od toga njih pet je na dvije stranice. Svatko od »autorskog tima« predstavljen je biografijom, a svaka je od tih biografija dobila najmanje stranicu, a neke i više. Rijetka je kazališna knjižica u kojoj je tehnička služba predstavljena poimence, njih dvadeset i šest istaknuti su imenom i prezimenom, boldano su predočene i dvije čistačice.

Međutim, ni na jednoj od napomenutih slika nema ni slova tko je ili što je na njima. (Ana Lederer je urednica.)

Prije nekoliko godina u Dubrovačkome gradskom kazalištu gostovalo je zagrebačko privatno kazalište Exit Matka Raguža. Budući da Raguža poznajem, pozvao me na svoje predstave tutnuvši mi u ruku papirić ne veći od petine formata A4, na kojemu su, s obje strane, bili ispisani svi temeljni podatci o predstavi. To je ujedno i razlika između privatnog u kojem je štednja zakon i društvenog u kojemu je zakon rasipnost: »ima se, dava se«.

Praizvedba U očekivanju oca, prema viđenom sudeći, bit će još jedna uspješnica i dokaz da ima razloga što su Gavranove komedije prevedene »na više od četrdeset jezika«, što su njegove knjige »imale više od dvjesto i pedeset izdanja« u zemlji i inozemstvu.

Prema mojem uvjerenju, sve to počiva na šestom književnokritičkom motrištu, onom recepcijskom; da to čitatelji, odnosno gledatelji, lako mogu prihvatiti i prihvaćaju.