Vraćanje temeljnim postavkama

Okretnost, promptnost, pregibivost strukture teksta te mikrofikcija, poetika flasha uložena u radnju i zbivanja, pripadnosti što se vežu za termin i književnu vrstu kratke priče – nadahnulo je etabliranu književnicu Petranu Sabolek upravo tim formatom (koji do ove knjige nije žanrovski bogatio njezin autorski opus), krećući se zapletima podjednako između skicoznih/fragmentarnih i epskih ambicija, sagledati svijet, doba, eru kurioznog klimaksa. Prapočetak nije daleko prozna je miniarena dramaturški posložena načelom fluentnosti (poglavljima »Ogledalo duše«, »Pamet na reset«, »Ispušteno iz vida«, »Putem bez kolosijeka«) kroz groteskne, antinomijske prikaze kao dio iscjeljiteljskog procesa koji neminovno i nužno otvara oči za zbilju. Maštovite, ali dovoljno ilustrativne projekcije, mada slobodno transponirane u surealni prezent, na razini ideje i poruke ekspresivno i verbalno dvore armiranu predanost angažiranosti općeg, generalnog rješenja za sve nas, svijet u cjelini: vraćanje temeljnim postavkama. Baš na tragu danas važećih i aktualnih nazora biocentrizma koji čovjeka i biljku postavljaju na istu razinu; ako je plod korovom kompromitiran i sjeme je tim narativom bilo teratogeno. Stoga – indukcija stvaranja neminovno mora nanovo, što se simbolično sugerira tom urgencijom u naslovu »Prapočetak nije daleko«. Izabrano ime knjige (kovanica prapočetak izravno se pojavljuje u građi dvije priče) perfektan je okvir koji ukrotivo drži širok raspon tema, zasebnu srž svakog prizora, čime čitatelj vješto hvata namjerenu suptilnost i podrobnost.

Dapače, temperament teksta u gabaritima kratke priče izgledno najviše je odgovarao Petrani Sabolek za detaljiziranje. Autorica je kreativno voljno sebe stavila pred realizacijski izazov istodobnog traženja gotovo filmske brzine, ali i posvećenosti pojedinoj od »epizoda«. Za svaki prozni »izlog« osmišljen je izvorni afinitet, imaginacija, inklinacija. Premda priče imaju dinamiku prema dramatičnoj katarzi, Petrana Sabolek nije sklona stimulirati davanjem rigidno jasnih odgovara na dileme servirane pasusima i odlomcima, već je koristila živopisne opise i emocionalno nabijena poprišta kao odraz kaotičnih unutarnjih konflikata, odražavala time univerzalne ljudske dileme modernog čovjeka – i tako poticala svakog na razmišljanje i vlastito tumačenje nahođeno personaliziranim iskustvom doslovno biocentrističkog obrasca rasta, stasanja i shvaćanja. Istovremeno, iako crtičnog razvijanja fabule, psihologiziranjem likova na najeksplicitniju mjeru, posezanjem za »metodom trenutka« korištenjem fletnih sažimanja, zgušnjavanja..., priče su i pored inventivnosti te short-cut iznenađenja posve pristupačne, razlogom i jasno određenog vremenskog odjeljka ili prepoznatljivog lokaliteta gdje su smješteni akteri. Opet, tamo gdje promjenama fokusa ne inzistira na olako komunikativnom ambijentalnom kontekstu, situacije prožima dubokim humanističkim refleksijama, ali i humorom, što čini sveukupnost zbirke unikatnim spojem eseja, feljtona, anegdote, eteričnog priviđenja, skeča, poetičnosti... Njezino pisanje u Prapočetku koji nije daleko ispunjeno je adaptibilnim opservacijama za poseban pogled na krucijalne ali i naizgled trivijalne inserte iz svakodnevnog života. High i low paradoksi postojanja literarno su tkivo s kojim nam pripovjedačica kombinira – katkad duhovito, a katkad s gorčinom – pogled i pregled labirinta ljudskog. Razgranato, razbarušeno, a ipak pitko djelo koje odiše generacijskom prepoznatljivošću.

I taj pečat (rukopisne) prepoznatljivosti implementiran je u prvu priču (»Opet kratka«) prvog poglavlja (»Ogledalo duše«). Naime, protagonistica je književnica. Spočetka smo u tom tekstu pod plimnim valom književnih informacija. Poluautobiografski (inače u knjizi je upečatljivo izražena autoreferencijalna dimenzija) priča počinje gusto, snažno, po ključu literarnih referenci fascinantno, kritičkim ogledom na domaće kulturne prilike bez zadrške i presedana... Da bi nas potom Petrana Sabolek eluzivno (ostavljajući zasad na distanci osobnu biografsku podsvijest koja je bila adekvatna pomoćna ekipaža za umjetnički probitak »Opet kratke« da se postigne odgovarajući štih, učinak bez i trunka suhoparnosti) povukla na proustovski put romantičnih i senzualnih asocijacija iz prošlosti, kad se bilo na početku – evokacijom nekog davnog do kraja neostvarenog romantičnog čeznuća. Princip njegovanja oblikovanja zbirke – vraćanje temeljnim postavkama – bodro nam je dan uvodnim zapisom o sada nesporno bezimenoj protagonistici/književnici koja reminiscencijom na mladenački ljubavni zanos uz »montenegrovskog« momka propitiva entuzijazam adolescencije, čast tih odnosa te follow the herd varavost koja se s vremenom uz opću površnost svijeta nažalost poprima. Što potvrđuje konačnica tog prvog teksta riječima »Naruči mi zato jednu bez mlijeka i šećera...«, zapravo metaforički spin refleksa nerizičnog sapunastog konformizma bez boje, okusa i mirisa. Vrlo hitro čitatelju postaje pojmljivo da je u citiranom ulomku već uglavnom razrađena – svakako fino i diskretno kako redovno treba uvodom – strategija knjige, provodne niti i spojnice rukopisa na koje se vješaju mnogi raznoliki idejni blokovi. Petrana Sabolek osmatra i spekulira između prošlog i sadašnjeg, ponuđenog i dobijenog, zamišljenog i ostvarenog, začetog i postalog, bliskosti i otuđenosti, očekivanog i zbivanog (»Brend ZUHS & HM«, »Macaklini«, »Jači spol«, »Fontana želja«...) nervom vidno motivirane kratkopričašice. Kad ponaosob svaka priča donosi efektnu i jezgrovitu bihevioralnu studiju likova koji izazovnim stjecajima suočavaju usađene perspektive. Naša ukorijenjena nagonska zanesenost, razbuđenost asimilirana je i timarena institucijski (policija, doktori, državne službe... nerijetko se spominju) ukalupljenom integracijom, prilagodbom, privikavanjima te smjesta buja trvenje i prijepor dok se »ukoštac« nađe s neobuzdanim silnicama (istinama?) koje su oduvijek bile tu. Svi akteri pokušavaju i nastoje živjeti normalnim životom u okolnostima neočekivanim i zbunjujućim i taj sudbinski debalans neurastenizira rutinu i kolotečinu, približavajući prigode pratitelju radnje toliko da ih se može gotovo plastično opipati pod prstima. Stalno se ima filing voajerizma (nemalo pospješen dekretom Petrane Sabolek priča je istinita...), kao da ste muha na zidu koja prati disfunkcionalnost ljudi. Tu treba istaknuti, komičnog (»Made in China«, »‘rvatska majka i đoranje«, »Most za ‘šenicu«...) u pričama ima isto kao i karnalnih crnjaka postojanja (»Zazivanje sudbine«), to jest dirljivog ogrnutog u predivno melankolično poetsko ruho (»Ponornica«). Pritom autorica i za jezu i za smijeh i za ganutljivo dobro koristi postupak sporogoručeg kotrljanja radnje s naglim finišem. Takva linearnost s odskocima izvan očekivanja opravdava investiranje – kamo sve to vodi – pažnje u tekst. Kao primjer za prvo poglavlje izdvojimo u smislu knjige dočaravajuću zgodu »UI i IT sektor«. Kurentnost autoričina pera definitivno ima priziv rekonstruirati utjecaj umjetne inteligencije na čovjeka i društvo. Dovitljivim optokom fenomena izlaže sve dobitke i promašaje totalne world-wide digitalizacije. Vodilja je junakinja koja slučajnim suočavanjem s jednom časopisnom kolumnom te posljedičnim susretom s prijateljicom (skoro pa tjelesnom inačicom kolumne) – mozaično artikulira svijet čipova i elektronskih poluvodiča, ekspanziju umjetne inteligencije. Bitan je ovo osvrt u knjizi jer alati poput ChatGPT-a diktiraju tempo podizanju digitalnih kompetencija svima. Usto, rastu i etički, moralni izazovi prisutnošću umjetne inteligencije i kod najminornijih svakidašnjih stvari (a neophodna medicina vezana je za UI sadržaj ovog teksta). Kao i svakom novom tehnologijom ima se pozitivnih i negativnih strana, samo je pitanje omjera, kud će vaga prevagnuti. Predvidljivo, Petranu Sabolek zaokuplja, uopće, može li se od mašine očekivati da će sentimentalno evoluirati. UI ne može zaskočiti interakciju sa živim bićem, ona to ne može vjerno imitirati, kopija će biti kopija, posebno kod suočavanja s emocijama što je apsolutno nenadoknadiv nedostatak. Da bi čipovi adekvatno osjećajno varirali oni sami moraju biti ono što ćuti, a to je korak koji je pred vječnim zidom. Zbog čega je najmudrija odluka junakinje priče »UI i IT sektor«: »I tako zaključim da će nam UI pomoći u svemu osim po pitanju glave... jedino ona ostaje kakva jest, sa svim ljudskim osobinama, uključujući i agresivnost, aroganciju, nehumanost, brutalnost, bezobzirnost, bahatost, bezdušnost, cinizam, egocentričnost, gramzivost, sebičnost, neodgovornost, nedosljednost itd. S umjetnom inteligencijom, ili i bez nje, na ovom svijetu se ništa neće promijeniti... A ako je tako, ako od današnjeg čovjeka još uvijek ne može postati čovjek odan suživotu i miru u svijetu, onda sve novotarije UI ili AI postaju minorne...« Jedna od centralnih impresija zbirke Prapočetak nije daleko marljvo se regenerira: vraćanje temeljnim (ljudskim) postavkama.

Vrijednosna samosvojnost ove galerije kratkih priča jest ophođenje da u prvim scenama svojih introdukcija ne djeluju kao nešto ekstra kompleksno, no što se radnja više razvija, odmiče, jače se i unosnije postaje svjestan složenosti i nijansnih preljeva. Petrana Sabolek uspješno sloj po sloj raslojene izvode instalira u lucidno zdanje koje plijeni emocijama, empatijom i ljudskošću. Izgledno, dosta serioznih epizoda vezanih za razne likove i njihove relacije lako navuku i osmijeh, kao još jedna odličnost zbirke kad ispod havarija ili humora mogu biti njihove suprotnosti. Što je ozračje s kakvim počinje drugo poglavlje »Pamet na reset«. Sveprožimni početak uz lagano otkrivanje biti oplata i panoa radnje – intencijama spretnosti pisanja – čvrst je adut knjige. U tom pogledu, usporedimo supstancijalnost tekstova »Averzija« i »Zamjena teza«. Ili, akutnije, naslov priče »Podmuklo samoubojstvo iz zasjede«, s otvarajućom rečenicom »Nije bilo podmuklo, još manje iz zasjede, makar je na kraju baš tako ispalo.« Već izvedenicom naslova (Podmuklo samoubojstvo iz zasjede) u prvoj rečenici (Nije bilo podmuklo, još manje iz zasjede) nema snošljivosti za monotono. Naznačeno se sprema preokret. Ne samo da ga najavljuje potpunom promjenom imena naslova priče, nego nam vraćanjem na semantički smisao (»makar je na kraju tako ispalo«) autorica daje bučni signal da se vežemo jer od ovog sekundara putovanje će biti popločano turbulencijama... I s ovim poglavljem zbirka brižno nikada da odluta od tog stila. Smislom za psihologizaciju i uistinu ekscentričnim darom za detalje (čak i filmsku trilerizaciju, specijalno u pričama »Pošten lopov«, »Ifigenijin hram«, »Prozračna haljina i keloid«) postiže se napet učinak mentalnog vizualiziranja sekvenci kojima su spojeni udesi, kobi, vedrine i providnosti likova. Da, kolekcija je raskošan kovitlac vođica i smjernica, međutim ništa ne opterećuje tekst suvišnim. Doduše, kada se Petrana Sabolek na nešto usredotoči, i to na prvu još djeluje banalno, upravo umijeće odabira na što će staviti povećalo potenciranja – ostavlja najdublji mentalni trag na čitatelja. Docira, ali mašti ostavlja terena za biti svoja, da bi najzad znali ono sigurno najvažnije u tom sistematično uređenom korpusu kazivanja.

Što je značajno za poglavlje »Ispušteno iz vida«, s opisima tragičnih tragova i nadalje bliskih »balkanskih ratova«. Evokativno u tonu i obuhvatu, elementima ratnog i postratnog života, satkana je bolna mapa identiteta, etniciteta i povijesnih zbivanja na bivšem jugoslavenskom prostoru (»Refleksije«). Duhovna apatija, ali i hrabrost međuljudskih odnosa u kaosu metaka, rafala i detonacija odista zahtijevaju naročito majstorstvo u suptilnom kontroliranju različitih tokova radnje, u postupnom imputiranju prethodnih događaja što su oblikovali narav i ponašanje (zlo)sretnih junaka priča. I taktiku pisanja u ovom poglavlju Petrana Sabolek dosljedno je razvila za korist uvjerljivo upoznati nas s pojedincima u suočavanju s vlašću i društvom, pri čemu biva devastiran njihov dotadašnji svjetonazor, način gledanja na stvari: dok sve ono na čemu im je zemlja bila stvorena, a to je prostor stanovite kulturne identifikacije i sličnih povijesnih i pretpovijesnih iskustava, u metežu je i košmaru netrpeljivosti i zločina. Izričaj je to u kojem se miješaju ranjiva pokajnička introspekcija s dokumentarističko-mudrosnim sudovima o humanosti (»Golubovi«). Amalgam magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije autorica smjera prema općeljudskim dilemama, oscilirajući između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv brutalnih okolnosti. Kolikogod ovdje kroničarski realizam bio surov, naprotiv, spisateljica sumračnim istupima na(d)meće cjelivajuću požrtvovnost, posvećenost u ljubavi punoj srčanosti (»Potemkinova sela«).

Drugačije i ne može, osim ako se priželjkuje trajektorij bivanja kao u finalnom poglavlju »Putem bez kolosijeka«: darkerski distopijski fantazam. Ako je prethodno poglavlje imalo dozu svih regulativa oporog prikazivanja stvarnosti, završnica je avetinjska subverzivna alegorija. Primijeniti ovako natprosječno hibridnu i elastičnu književnu doktrinu dokazuje da se Petrana Sabolek usuđuje pomicati barijere i »zagristi« u novo i neistraženo. Zbirka završava materijalom koji ima namjeru metafikcionalnog obruba – ukupna radnja knjige reinterpretirana je kao san autolika, proxy Petrane Sabolek. Vremenskim pozicioniranjem svjedočanstava (o događajima koje je sveukupnošću Prapočetak nije daleko lansirao), fikcionalni dovršetak služi za povijesnu verífikaciju teksta koji se sada s te razine distribuira kao proročanstvo (čitamo u »Gosti ili gospodari«): »Skočila sam iz sna kao da me je netko polio vrelom vodom. No, još uvijek ne uspijevajući odagnati nadasve vjerodostojan uznemirujući san, izgovaram naglas: Čovječe, grčiš se zgrnuti pare, gomilaš tu, šušku, a onda stane pred tebe nekakav Izaslanik, nekakva bezlična faca, neko ukazanje, što te sa samo tri riječi – gosti ili gospodari – spusti na zemlju.« Odnosno spusti sukusu zbirke, vraćanju temeljnih postavki. Pripovijedanje o sadašnjosti s te budućnosne nivelacije omogućuje poziciju koja pretendira osujetiti ostvarenje mita apokalipse: svrhu ukupnog ljudskog postojanja. »Vrištim stoga i dalje zagledana u iskričavu maglicu kroz koju preda mnom izranja novi krajobraz Zemlje – nepregledno prostranstvo ničega prekriveno sivo-smeđim tonovima tananog krzna glodavaca.« (čitamo u »Zemlja je umorna«). Evidentiranje sasvim u skladu s općim pesimizmom koji vlada u internacionalnoj praksi pogleda na svijet i zajednicu. Ustroj ogoljene urbane pustoši.

Pak zamisli život drugačiji od ovog... guštaju bukvalno zadnji preživjeli junaci svih distopijskih kataklizmi ukoričenja Prapočetak nije daleko, Gušter i Ptica (u zatvarajućoj priči »Tri u jedan«). »Zauzdati čovječuljka za slučaj da ponovo počne brljaviti..., a mogao bi. Ako uspijemo, Zemlja bi onda bila kao u prapovijesno vrijeme... A kad počinjemo? Odmah!«

Stilskom figurom personifikacije (Gušter i Ptica), Petrana Sabolek dualizira umjetnički imaginarij u osnovi raspolućena ljudskog bića: hoćemo li preuzeti ulogu spasitelja ili zatornika?