Sređivanje krhotina

Sebi za dobru plovidbu

osjećam se kao kad sam pisao onu knjigu između puno stvarnog i mnogo zamišljenog pa je li se sve već dogodilo a opet ništa nije pitanja-elipse koja lebde bez odgovora u zraku lišće su što usporeni ga snimak podiže okomito i na grane u kovitlacu vraća dok netko još pomiče zrak unoseći dodatak jeseni u sobu i ostavlja ga da diše nije hladnoća nego tajna koju treba čuvati šapat kad ne znam što sam mislio reći a misli su valovi što s odgodom udaraju o stijene bezvučne gledam barke na vezu mirnoća njihova njihaja poput čekanja na nešto što ne dolazi osjećam mladu sol nove berbe na ostarjelim rukama ostatak je prošlih dana koji se ne brišu te još nešto nalik jezi ili slutnji traži put kroz mračne pukotine ovoga tijela još do jučer drčna mužjaka sve to ostaje u meni kao voda koja se ne povlači nego samo čeka trenutak da se prelije i promijeni tok tako se osjećam

Obitelji gnijezdu

Podne je sve opkoljenije morem, kako piše u jednoj, kažu, uspjelijoj pjesmici ovog autora. Valovi uobičajeno bez prestanka. Zašto baš ja sada sjedim ovdje i gledam kako se to ponavlja? Ili još prozaičnije: tišina se uvlači među zapljuskivanja, poput nepozvana gosta koji kao (da) ne zna kada otići. Svi su sjedili oko stola mladimladi, još ih držao Sunčev sjaj u očima i ljetni miris smole u grudima. Slike što blijede, ali ne umiru. Poslije mise, gdje nas bilo je i nije, tu sjedili su stvoritelji, ili barem tako volimo misliti, u hladu maslina, pod nebom što uvijek jednostavno diše, polako i široko. Jer široka je vedrina i nevinost nad nama. Bez redoslijeda, bez odgovora, samo tišina i pučina što pričala je kao uvijek priče o davnome i sadašnjem. Da je bilo reda, možda danas ne bih bio tu, ili samo broj koji diše zbunjen i sam. O, kako je relativno – tko čeka, a tko odlazi, tko pamti, tko gubi? U prostoru gdje život otpisuje vrijeme, možda sam sin svoga prvog djeteta. Onda, koliko je važno tko priča, ako nitko ne sluša?

Frend bribirski

Jutro se razlijeva u teže zimske boje. More šušti kao stari papir, a lukobran se za oseke opet uzdiže hladan i nemiran kroz staklo sudarenih čaša. Na jednoj još trag šminke sinoćnje konobarice. »Kad smo ono sjedili prije...?« kaže smireno, gledajući negdje između. »Prije čega?« čuje se kao da traži samo potvrdu. Zvonik se izvijajući uzdiže pod nebom koje ga pritišće, golubovi panično kruže, galebovi agresivno skviče kao starmale bebe, jer tako se, a ne krikom, glasaju samo u ovome kraju. Krila očekivano razbijaju tišinu, kao kad se sluša nedovršena, polovična priča. »Možda smo to bili mi, možda dvojnici, dubiozni dubleri iz podrupka moje nove knjige.« Smiješi se: »Tȁ tko bi nas htio, tko bi nas mogao glumiti?« Sunce probija sve povijesne oblake podneblja, crkva bljesne kao sjećanje koje odbija nestati. Val otkrije naušnicu u plitkoj vodi, naša je, ali kao da više nije za nas. »Ako se ne sjećaš, frend, sigurno si bio tamo. Takvo je to mjesto.« Jutro se povlači pred planovima, pjesmama, dobrim namjerama. Ali, čekaj, rano bijaše za pjesme, o čemu je onda riječ, kako smo uopće komunicirali? Možda je zato u sjećanju ostalo tko zna čije: »Nije bio najbolji dan, niti baš neki dan, ni dan uopće. Ali bio je naš.«

Djeca u svemu gdje su?

Optužen, ne po praznim čašama, nego po mjeri koju ona drži kao hladan kamen spreman u šaci. Dijete je tišina između koja gori, maleno škripi u snu poput lomljena stakla, ali neslomljena, pod noktima sebičnosti najbližih. Noćna smjena prisile provaljuje, riječi padaju kao lišće olovno na metalni pod. Dim se taloži i liježe na kožu, a hladno svjetlo službene lampe razbija, drobi noć. Sjedi. Tijelo mu plus težina isljedna stolca, tuđe ruke pritisak na prljavu stolu što se lomi pod nasilnim stiskom službene uniforme, a druga je odora bijela žene ledena pogleda uvijek sa špricom i tabletama za brzo ubijanje svijesti. Standardna pitanja otvorena procesa. Oči traže izlaz u labirintu ispražnjena smisla i namještene sumnje. Usred noći u besprizornoj sobi zarobljen je mrežom paragrafa i članaka, gdje zrak grlo steže poput ubojite paučine. Granica slobode visi kao oštrica ledenjaka nad njim, dok grubi koraci hodnikom institucije odjekuju kao sudbina što kuca: prijetnja gubitka, hladni dah straha uvlači se u kosti. Nema dobitnika, samo odsutnost, papagajska ispraznost punih usta, njenih naglašeno. Čovjek utopljen u vlastitoj nemoći, otac bez snage, zarobljenik što sluša kako zidovi odbijaju svjetlo i nadu nečujnu koliko pad krpice pepela. Toliko je od njih dvoje ostalo, talog potrošene ljubavi, a ono nekad maleno, zauvijek njihovo, sad razborito ne pita nego munjevitim preletom pogleda smjesta shvati i prihvati.

Oko naših trauma

Sidro rastopivo u jesenjoj magli zabačene luke, moj Starosta, priče od papira, miris hrđe na gnjilim navozima. Zrak se bolesno lomi kroz ustajalu vodu. Pa to netko ovdje pere prozore svijeta! Bolje nismo zavrijedili. Pulska slova pucaju od valovlja besmisla uvijek na pragu nejasnih početaka. Monografije o Istri spavaju otvorenih, krmeljivih očiju: kaotične su smjese, otrovni kokteli, neprobavljive kaše identiteta. Ljudi nose kamen na ramenu i sanjaju da je lagan, pijesak im bježi niz zglobove kao vrijeme kroz rane u dlanovima prije Krista. Ponekad bijasmo dvojac među zagradama, dva škoja imena omraženih na svim stranama. I mi si nadijevali svašta, kako ne bi drugi? Ološ šapne svjetini: nisu tvoji. U šutnji im slutiš što nisi htio vidjeti. Kamo san poša, kamo si doša? More iz noktiju, nokti u pergameni ugrebenih slova, slova što nisu temelj. Smijeh kao val u listopadu – malo bi, malo ne bi, slankasto i hladnjikavo. Kad zatvorim oči, još čujem kako šutiš kada treba, a ja ni na Mjesec ne lajem. Šifre koje nikog ne zanimaju, samo da se ne talasa, eto kako definiram zavičaj. A ti?

Fejk urbani noir

Da se moglo birati... U sivilu fasada što se ljušte kao stara koža, među ruinama do danas, vrijeme rasuto i ljudi koji grad ne osjećaju. Leži na moru, da – na vonjavoj obali mitova, laži i samoobmana. Hrđa na Otoku Jedine Ulike i hrđa u čovjeku. Površnost, obećanja, improvizacije, iste teme s djeda na unuka. Ovdje more je baš voda, ne more, već stajaćica ni u kakvom odnosu sa svime uokolo. Ili je grad stajaćica usred žive vode. Na isto dođe. Pula se otvara strancu i zatvara svome, u dahu. Jedvagrad u kojem stoljeća i mileniji gomilaju teret besmisla, gdje vrijeme hrče unatrag. Ludilo juga ispremiješalo uloge, a dim zaborava uvukao se u sve što bijaše još jučer. Nema vrtloga niti se prozračuje, samo zagušljiv sloj na sloj promašaja. Ovdje se roditi kao biti izručen slijepoj ulici mentaliteta koji je nemoguće sažeto objasniti, gdje su i mentalni pastiri mudriji od likova što danas ne vladaju ni sobom. Kad netko i bljesne, zubi mržnje smjesta zabljesnu oštri i zlokobni, ostavljajući za sobom prazninu još dublju. Graditelji glavom bez obzira pronađu ili izgrade nov si dom, koji je tamo gdje si primljen i dobrodošao, a ne isprazni agresivac na umornim ulicama. Ovdje pak sve je mitsko, kultno, sve haj, cukreno i kul. Svako jučer bolje no danas, sve prolazi i unazad vuče, svaka šuša s autoritetom za podmazivanje u džepu. Hranidbeni lanac od politike do ideologije i ukrug. U rasponu ribarskih mreža za duše: od nepropusnih za sve drukčije, pametnih i inteligentnih mriža 21. stoljeća, do propusnih u svim smjerovima, onih od debelih gnjilih konopa ispletenih još u srednjem vijeku, koji bijaše sunčan i veselo preplanuo prema ovomu danas. Kvazifilmski i nazovirokerski vašar svaštarenja i omraza raznih, antologijski nered na hrpi, to je naš rodni Jedvagrad. Prijatelji, jesmo li i mi potrošili jezgru svrhe i smisla? Ili samo promašili doba, kad već ono nije nas? A vratiti se, kasno je. Ni holivudski vremenski strojevi nisu savršeni.

J.P.K.-u

Janko, more se još ogleda u modrom staklu Sušaka. U domovini sjenke turista klize kamenitim ulicama kao da tko korača po grobnicama tuđih snova, gazeći ono što je nekad davno živjelo tu. Mladac velebne duše u vrućici pisao onoliko strelovito koliko polako, sve pliće i sporije disao. Tako te zamišljam sada i ovdje. Danas si praksom demodiran, ali rubno u tzv. kanonu, što je ipak oblik lišavanja slobode. No, galebi našega vremena katkad lete unatrag, kao jezik koji se u drevnoj davnini stopio sa sobom, prije nepismenih i politike, pa ti, mladiću, slobodno mrči mastilom hartiju. Hrvatska te danas još razumije, iako svedena na perec otkada te nije. Ona ipak širi se i skuplja kao bolestan abdomen Europe ili neko morsko biće u neosvojivim dubinama do kojih prosvjetljenje ne može. Pod plamenom Sunca vinogradi i polja stanjuju se, a turizam, to primitivno putničarstvo, već metastazirao. Plima bića koji se zovu gostima izjeda povijesne zidine kao stare mještane za obrok-dva. Ne moraš voljeti da bi razumio zemljake, ljude trećega reda i razreda. Sve smo ti bliži, gotovo braća makar po jednom roditelju, ostavljeni sebi i sušičavo blijedi. Selfiejem/sebićem dodatno gušimo si dah: pejzaž je u kompletu na prodaju i sjeban – jesmo li još oni koji pamte ili samo figurice što klize po slikama koje netko drugi koristi za uspomene, za ništa i nizašto? Naše ptičice pjevaju šatroengleski, djeci je to sutra materinski, pa još tipke, ekrani, riječi izlizane od klikova. Da preda se pogledaš, svejedno gdje si: horizont razbijen bazenima, plastikom, suvenirima, a onaj galeb histeričan je s komadićem kondoma u kljunu kao odličjem. Ministri svršavaju pred kamerama: tisuće, milijuni, milijarde narodee! Između Hrvatske i Katalonije sestrinska veza zove se – booking. Jadno prisustvo fragmenata nečega što zvali smo Prirodom, to još uvijek diše u ilegali, makar na škrge, skriveno dnovinarima. U tijesnu vijeku koji dijelimo, ti jednako bi danas pobjegao, nestao. Ali kamo, Kamove, ne bih ti znao reći. Zato ne mrdaj ni u snu, neka te tamo, počivaj, zaslužio si. Arreu es couen faves.

Šapat kroz

Čekam te negdje, dijete, ali to negdje još nema ime. Je li već 2037.? Tražim pridjev za sebe, koji ne zatvara vrata, ne zapisuje smrt, ne prestaje biti. Ili konačno počivam u šaptu kroz svemirsku tkaninu, što nekako čak ohrabruje. Bože, oprosti mi, starac sam očito besposlen, koji broji sjene i komete pristigle kasnije, pratim meteorske kiše misli i sjećanja, čekam glas koji bi probio zidove vremenitih, smrtnika. Tijelo mi možda prošlo kroz orbitu svjetlosti, niz titrajuća vlakna svemira. No lako za tijelo. Bugice, čedo moje, tepao sam ti negdje 2018., u sebi još živahan, napisavši čak skicu tvoga poziva izdaleka: »Tata, kako si? Ovdje je dobro i lijepo. Pišeš li još? I ljubim te!« U kojoj ste danas brzini mobilne mreže? Moja davna oporuka možda titra fragmentirana, ili čeka tvoje čitanje ako vrijeme onostran još nije ravno. Starosjedioci ovdje rekli mi da bio sam najprije kometa kroz prostor, ili neko skromnije tijelo, ali blizu vakuumu postojanja kroz vibracije u potpunoj tišini. Osjećaš li sad moju ruku na ramenu, glas moj u svome smijehu, ljubav za tebe, za mamu, trajnu i vama još neuhvatljivu? Zemaljski je reći, prizemno dakle, ali točno: tijelo odlazi, ali ako vrijeme baš posve ne zatvara vrata – postoji prostor između svjetova. Tu sam za tebe uvijek, pa makar bio lirski šapat kroz... Ne, upravo to bih želio za vas biti. Budu li smetnje – jer nedostaje operatera, stigli neki novi priučeni – možemo se čuti i vidjeti kasnije. Volim.

Točkica

Po strani, nadijeva se sadržajima, pasivan, a grad nekamo curi između koraka kao olovni tok misli, asfalt škripi, sirene grizu mozak i pluća, reklame i ljudi automati prolaze kroza nj, možda on kroz njih, svejedno, dimovi plešu i nestaju, zidovi šapuću jezike što se istrebljuju, postavši nerazmrsivo klupko pa armirana kugla nerazumijevanja, otkotrlja se to gluhonijemo čudovište, neboderi se klimaju, koracanje pretvoreno u beton i paru i šum što lijepi se posvuda, parkovi stenju kroz isti asfalt, djevice to čuju i očekuju, ulice u raspadu pod snijegom usred ljeta, more kroz podrume, vjetar u prazno pa preko zidova što govore u formulama predaka, krvavo pod mjesečinom riva se presijava, onaj s početka ispražnjen sada ni trči niti stoji, i vrišti i prima i odbacuje, koncert unutarnje glazbe u amfiteatru, za jedan glas i jedno tijelo, komično i strašno tijelo, apsurdan i stvaran glas rastopljenih glasnica, fragmenti svijesti što odbija predati se trenucima razlivenim u unakažen urbs, u ritual i komediju bez publike, zvukovi iznova stopljeni, opet beton savijen pa poravnat u plodno tlo, neboderi sad puževi uvučeni u sebe, dimovi se smiruju, sirene utonu natrag u špilje prapovijesti, između sna i sna grad se smanjuje, skuplja u točku, točku... točkicu, i sve je opet na mjestu, sve u ravnoteži, neukrotiva bura i jugo uspjenjeno, slatke vode izvori, crvenica zemlja, bor i oleandar i platana, lovor i hrast i akacija, maslinici i maslinici, svaka riba i ptica svaka, list po listak loze na broju... krajolik razdragan i čedan, kao prije pojave promišljena sisavca, poletno sretna praznina smije se, dok priroda počiva od nesretnika koji, ako joj se ne posreći, jednom opet tek imaju doći: »Bijaše tako nekoć jedno pulsirajuće ništa«, neće pisati u vodičima za naivne u postmodernoj budućnosti.

Kapelica u travi

Onda, s one strane polja, iz sezonske sumaglice u vidokrug osame koja me reže, ulazi svjetlosna kugla djetinjstva. Zazor susreta klizi travama, uvija se oko udova, a prsti mi, što pamte igre na sunčanu brijegu, odjednom propjevaju brojalicom. Miris majke u trenu razlije se kao najmekša prostirka. Stari palac kruha prosi – kažiprst ga doma nosi – srednjak šuti pa se ljuti – što prstenjak sve popapa – a malom ‘cincu mezimcu’ ništa, niša nije ostalo... (»Plakale« sestrice mi, i sin moj, i kći mi, a kažu u drevnoj davnini – i ja.) Prvi prst svjetlost, drugi sjena, treći dah, četvrti glas, peti maleno stablo smisla i ritma. Dvije pesti za dva anđelčića. Moje tijelo – za njih kapelica. Mogu li, smijem li više od toga? Ruke i polje dišu zajedno.

Nȋti između

meka lica šetaju mislima. moji blagih osmijeha s vremena na vrijeme silaze u ruke što više ne drže prazninu. dodiruju me nježno pa nestanu. vrijeme se opet oko nas presavija nakon novih odlazaka. sve što kažem razlijeva se malo nestaje pa se vraća. ruka ispružena pohvatat li će niti što trepere ponekad svijetle krhke i čudne. to su naši zasebni životi prije i poslije nevina i čista zajedništva. spaja se rijetko ono što je razdvojeno i tada ekstremno kratko cijeli svijet biva obnovljen. postojan gotovo opipljiv. srce mi diše pjevušeći ispod glasa da ništa ne naruši nikog ne povrijedi kroz onu neku svjetlost o kojoj ne znam baš ništa. koja pokojne vraća uznesenju. sva prošlost i ono što dolazi sjedinjeno u trzajima buđenja među toplim zagrljajima nade nas koji ovdje još strepimo u neznanju o Velikoj Tajni. naravno otpravljaju mene zemaljskog putnika nježno sami zaokružujući svoj mir. opet suvišan sam. još mi je vesti košuljice za anđele a moju će (pitanje je da li bijelu) netko spretniji koliko (ne)sretniji. ipak manje mi nedostaju nakon svakog veza. kao da sam sve sigurniji gdje su pa ih ne tražim. naći će me naći ću ih u košuljicama vječnog sada. obitelj se smiješi prirodno u svojoj nebeskoj zadaći. a znam li ja ovdje baš uvijek svoju i što bi uopće sad bilo moje sve prizemnije ne usudim se ni napisati poslanje. dragi i ljubljeni evo su mi dlanovi stalno otvoreni i ruku raširenih čekam da vas primim. da primite me

Uvijek tu (dah sestara)

Grad je pjevao kroz usta kamenih fontana, a majčine su ruke plele njihaljke od zraka i meda. Rjeđe od pozlate ili zlata. Nismo razumjeli, tada ne. Ulica se naša, preimenovana i jedva prepoznatljiva, katkad pretvarala u asfaltni svijet staklenih zmija gospodarica koje su ogovarale o noćnim sjenama. Bilo je straha i nervozna iščekivanja, težih riječi i brane za buduća sjećanja. Ptice ipak nosile naše osmijehe preko krovova, one lude ljetne lastavice u grlenim jatima, ostavljajući tragove nad nama i u nama poput sitnih zvjezdanih, ne uvijek tamnih rupa. Dim iz kuhinja i mirisi danas nestali s davnom vedrinom uspomena u istrulim fasadama i kišna i sunčana grada koji smo ipak zavoljeli. A je li on nas? Koraci dragih i bivših pretvoreni u sitne note sa struna nevidljivih, ali postojanih harfa. Vaša prisutnost i danas ljekovita mi voda kroz ruke što zato sporije stare, oblikujući moj svemir. O vašemu malo znam. Rijetki potomci tek okrznuli nas ljubavlju i pošli onamo gdje je, valjda, bolje. Čuvajmo preostale ptičice već dovoljno ranjena i propusna gnijezda. Sjene cvjetova za mamu klize po zidovima, pričajući tatine šale koje još samo vi razumijete. Nemam ih, neću ih imati s kim podijeliti. Vjetar otvara prozore i u staru kuhinju preko klimave terase opet vraća sve što smo ikad rekli šaptom, a ja to još osjećam u grudima kao da je sad. Svaka praznina našega grada mogla je postati skrovištem spremnim da zagrli i Sunce i noć. Tako je nekad i bilo, kad sam ridao tražeći po potkrovljima i parkovima. Vi me razumijete. Ipak, neusporedivi su zvuci djetinjstva i prezrele mladosti sada u teške stopljeni kapi i još teže boje koje padaju prekrivajući tlo prošlosti neostvarenim snima. Svatko ima svoje, nemalo ih. Zaigrani oblaci spuštaju se u vaše lijepe obrve što se smiju i kad smijeha nije. Koraci nas spajaju sa sve praznijim trgovima, bez poznatih lica, pa ono drugima nevidljivo postaje tijelom s kojim bi se još moglo zaplesati. Da je volje, smisla i želje. Mnoge moje riječi izlaze iz naše djece i vas, zato ih evo nevješto vraćam svijetu. Ali o tome ne znate jer ne govorim sve, a pišem još i manje. Grad, kuće, ptice, vjetar, neki ljudi..., pa svi naši otišli – sve se to ponekad vrlo kratko preobrazi u jučerašnji svijet samo zato jer ste još ovdje. Drukčije tumačimo ljubav pa onda i prostor disanja. Ništa se ne vraća, a sve kao da je još uvijek tu. Naravno, samoobmana ili breme koje čovjek sam jedva da u tekstu može nositi, a kamoli živeći. Ali, život je ionako negdje drugdje, napisali su već bolji i mudriji smjestivši davno ovaj zapis onamo gdje mu (ni)je mjesto. Tako, drage moje.

Bonus: Tullia S.

Svjetlo je padalo pod kutom koji se ni danas djeci ljubavi ne oprašta. Spustila se u mlado ti krilo. Sjena noćišta rasla i nadimala se kao njene dojke naočigled, usnice te ušuškale vatasto. Nisi joj znao oblik, ali poslije jesi prisutnost – nije te tražila, nije pozvala, a ipak stajao si pred njom u odluci. Kao pred pitanjem unaprijed jasna odgovora: dogodit će se. U šutnji se izoštri prostor. Ruka, ili samo nakana, pruži ti kutiju čistog pripadanja, bez ostatka, bez primisli, bez uputa. Sadržaj si mirisao, maštom mazio, itekako dirao manjkavim udovima. O! Sjeme? Ili tek odsutnost značenja koja su nas čekala. Rimska ulica možda još danas ista, a zvuk zacijelo drukčiji, jer ne može biti tiši. Kao kad se udaljila nikad ti ne otišavši. Zna li da si je takvu snimio prije piksela? Jesi li koraknuo ili ostao, znat će njeni potomci ako te prešutjela. Ali ništa više nije bilo kao prije, jer prvi put nije ti došla – već kao da je bila oduvijek. I ti, s kutijom pisama u ruci, u kakvu je tvoja sestra salvetice skupljala, evo nakon nekoliko epoha, jednako blesav i zelen si dok ovo zapisuješ. Otad više nisi pripadao samo ovamo, ali jesi se u sebi onamo vraćao često, i nakon što započe pravi život: tvrd, nemilosrdan, tvrđi i ljepši – kao i ona davna, krasna, a danas bi rekao samo, da samo!, slatka i neponovljiva. Kao svačija mladost, ne utvaram li si, u sjećanju iza/ispod sjećanja.