Srednjodalmatinski odvjetak hrvatskoga glagoljaštva

Slavko Kovačić (1938) ugledni je svećenik, teolog i povjesničar, podrijetlom iz Kučića kod Omiša, osoba koja je u Splitsko – makarskoj nadbiskupiji obnašala brojne zahtjevne poslove, svećeničke i znanstvene. Njegovo školovanje u Splitu, Dubrovniku, Zagrebu, Rimu imalo je uvijek kao osobitu sastavnicu »povijest« pa je nakon školovanja obnašao dužnosti koje su povezane s njegovim od mladosti izraženim zanimanjem za povijest, posebice dakako onu crkvenu. Predavao je različite kolegije iz povijesne znanosti na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu, na splitskom Institutu za teološku kulturu i petnaestak godina (1974 – 1989) na splitskoj sjemenišnoj gimnaziji, a onda bio i nositelj kolegija Povijest Crkve u starom i srednjem vijeku na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Napominjemo da je tamo predavao kao pomoćni predmet Staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo. Objavio je dvanaest knjiga i više od sto izvornih znanstvenih rasprava te približno toliko popularnoznanstvenih tekstova. Knjiga koju predstavljamo trinaesta je njegova knjiga i sadrži sabrane radove o povijesti glagoljanja i glagoljaša na području stare splitske metropolije.

Autor joj je i dao naslov Glagoljaštvo na području stare Splitske metropolije. Objavili su je zajedno Staroslavenski institut iz Zagreba, Filozofski fakultet iz Splita i splitski Centar »Don Frane Bulić«. Knjiga je komponirana od »Predgovora« i 19 poglavlja (što znači od 19 rasprava koje je za ovu priliku profesor Kovačić odabrao), nakon kojih slijede Bibliografske bilješke o tekstovima, Neobjavljeni izvori, Objavljeni izvori, Izvori slikovnih priloga, Literatura, Kazalo imena osoba i mjesta te na kraju Bilješka o autoru. Iz »Predgovora« (str. 13–15) ističemo odmah autorovu misao da je poželio »približiti ljubiteljima domaće povijesti rezultate dosadašnjih istraživanja na nekom od užih znanstvenih područja, potaknuti nekoga da dopuni.« Pojednostavljeno rečeno, autor nam kaže da je to ono što je on mogao i stigao učiniti na istraživanju uloge glagoljaša u povijesti splitske Crkve i radovat će se svakom napretku koji ma tko učini na tom području. Bolji poznavatelji hrvatske glagoljicom ostvarene baštine znaju da je profesor Slavko Kovačić već jako dugo najvažniji prinosnik u obogaćivanju znanja o srednjodalmatinskom glagoljaštvu i da je najviše njegovom zaslugom i kod boljih poznavatelja hrvatske glagoljične tradicije došlo do važne promjene u pogledu na povijest hrvatskoga glagoljaštva, tj. on je svojim radom, i onim znanstvenim i onim kojim je popularizirao znanja o toj iznimnoj vrijednosti hrvatske kulture uvjerio mnoge da osim istarske i zadarske sastavnice postoji i ona srednjodalmatinska, jako dobro zasvjedočena od 16. stoljeća, ali posve sigurno starija od najstarijih sačuvanih spomenika.

Veliko autorovo iskustvo i znanje vidi se i u onim tekstovima u kojima priopćava nove spoznaje do kojih je na različite načine došao i u onima u kojima pregledno nudi usustavljene rezultate svojih i tuđih napora s namjerom da ponudi sažetu i zaokruženu sliku onoga što je o nekoj temi poznato. Kao primjer za te druge njegove radove, obično najkorisnije za one koji se u problematiku uvode, navest ćemo iz ove knjige npr. tekst »Glagoljaško bogoslužje i glagoljaši na području srednje Dalmacije od 16. do 20 stoljeća« (str. 107–118) ili npr. »Poljički glagoljaš« (str. 131–142). Evo jednoga navoda iz prvospomenutoga teksta: »Osnovno glagoljaško uporište u tim krajevima od 16. stoljeća, a nedvojbeno i ranije, bilo je u poljičkim i radobiljskim selima Splitske nadbiskupije te i tri oveće župe Makarske biskupije smještene oko zapadnoga dijela planine Biokovo. Odatle su, poglavito iz Poljica, glagoljaši svoje bogoslužje širili i dalje, na otoke Šoltu, Brač, Čiovo u sela uže splitske okolice pa čak i u sam Split. Od sredine 16. stoljeća glagoljaši su trajno boravili u dvjema pustinjačkim naseobinama na južnim padinama otoka Brača – Blacima i Dračevoj Luci. U splitska predgrađa prodrli su početkom 17. stoljeća. Do njihova najvećega širenja u biskupijama Splitskoj i Makarskoj došli su tijekom 18. stoljeća, kad su postupno preuzeli vođenje gotovo svih seoskih župa kojima je biskup slobodno raspolagao (str. 107–108). U nekoliko redaka prostorne i vremenske odrednice navedene su zgusnuto i precizno. A onda slijedi također zgusnut, ali obavijestan opis prilika i događaja: odnos Rima prema glagoljašima, povećanje broja glagoljaškoga svećenstva u 17. i 18. stoljeću, ograničenje ređenja novih glagoljaških svećenika u vrijeme francuske vladavine u Dalmaciji, pridruživanje Makarske biskupije Splitskoj 1830. g., opadanje glagoljaškoga klera između 1840. i 1880., oduševljenje nakon enciklike pape Lava XIII. Grande munus (Veliki dar), specifičnosti u odnosu na zadarsko i primorsko glagoljaško svećenstvo (tamo je glagoljica sve do 19. stoljeća bila redovito pismo za svaku potrebu, što nije bilo u srednjoj Dalmaciji, zbog popularnosti hrvatske ćirilice i iz drugih razloga), šćavet, osobito u 19. stoljeću itd. »Propašću Austro – Ugarske Monarhije (1918) prestali su vanjski pritisci na Svetu Stolicu i domaće biskupe protivne glagoljanju. Tako je za vrijeme splitsko – makarskoga biskupa dr. Kvirina Klementa Bonefačića (1923. – 1954.) glagoljanje ponovno prodiralo i u gradske crkve. Novi biskup često je i sam običavao u nekim prigodama služiti svečane biskupske mise na crkvenoslavenskom jeziku, povremeno i u splitskoj katedrali« (str. 117). I tako nas profesor Kovačić vodi sve do onoga posebnoga događaja kada je 12. studenoga 1962. biskup Arnerić služio glagoljsku misu pred ocima Drugoga vatikanskog koncila u bazilici sv. Petra. I upozorava nas da ta misa »baš u vrijeme rasprave o uvođenju živih jezika u liturgiju rimskoga obreda te obavijest da se tako u nekim hrvatskim biskupijama služi više od tisuću godina, bila veliko i vrlo ugodno iznenađenje za mnoge od nazočnih koji do tada nisu znali za tu jedinstvenu iznimku u povijesti Katoličke Crkve (str. 118). Dok nas tako manirom znalca i sposobnoga povjesničara vodi kroz najvažnije događaje i upozorava na ono najvrjednije, u podrubnicama (fusnotama) marljivo nas upozorava na bibliografske jedinice u kojima o određenom pitanju možemo saznati više. Drugi »sintetski« prilog koji spominjemo je onaj o poljičkim glagoljašima na početku kojega autor ukazuje na teškoće kod oblikovanja takvih priloga koji bi htjeli dati što potpuniju sliku na ograničenom prostoru; kazuje nam kako je teško »ocrtati i pogoditi stvarni povijesni lik staroga poljičkog glagoljaša: ne nekoga određenog glagoljaša, poznatog po imenu i prezimenu, izgledu lica i duhovnoj fizionomiji, osobnim nastojanjima, pothvatima ili društvenoj ulozi, nego nekoga zamišljenoga, a ipak stvarnoga, koji bi u sebi ujedinio opće crte stotina i stotina naših drevnih poljičkih svećenika i svećeničkih pripravnika, starijih i mlađih, svih koji u poljičkim spisima dolaze pod nazivom popi, žakni dijaci« (str. 131). Ipak, naš će se autor upustiti u obavljanje te složene zadaće jer on se svojim radom, požrtvovnim i dugogodišnjim, za to osposobio, on kao nitko drugi pratio je njihovu djelatnost kroz vrijeme i prostor. »Davno ih je nestalo s naših strmih i kamenitih seoskih staza, iz nekadašnjih skromnih crkava i kapela. Njihov starješinski i učiteljski glas utihnuo je na poljičkim ognjištima prije više od jednoga stoljeća.« Takve fine rečenice ispunjene pouzdanim obavijestima, ali i lako uočljivom ljubavlju, niže naš poštovani autor, svjestan da su povjesničaru neki ciljevi nedostižni, ali da se ne smije propustiti reći ono što smo saznali, pa premda autor skromno kaže da želi načiniti barem skicu, čitatelj će dobiti mnogo više. Autor je sklon mišljenju da tlo i priroda djeluju na čovjeka i u tom je kontekstu važno znati da poljički glagoljaš nije morao nikamo izvan Poljica, ni radi odgoja, ni radi službe, ni radi školovanja. Učio ga je uvijek neki ugledniji i sposobniji svećenik glagoljaš. Kada je 1750. utemeljeno sjemenište u Priku, provodili su tamo 3-4 godine, a u Split samo sporadično navraćaju da bi primili »red od evanđelja« ili »red od mise«. Jedna od velikih vrlina našega autora je da u svoje izlaganje ubaci odjednom činjenicu koja nam širi obzore. Tako spominje nadbiskupa Nikolu Dinarčića koji 1762. u Kostanju glagoljašima podjeljuje niže i više redove, a kandidata je 52. Čitatelj se mora zamisliti nad tim brojem i onda će bolje razumjeti ono što nam profesor Kovačić dalje tumači: malo je tih glagoljaša u svom životu stiglo biti župnicima ili kapelanima, nastojali su postići status ispovjednika i sa zadovoljstvom su tu službu obavljali besplatno, dokazujući da nisu suvišni. Stanovali su najčešće u svojoj rodnoj kući. Autor piše »Poljički je glagoljaš i po tjelesnom ustrojstvu, po hodu i držanju, po nošnji i mentalitetu ostajao koštunjavi i žilavi gorštak koji se od drugih poljičkih težaka razlikovao, barem na prvi pogled, tek po svećeničkom ovratniku – kolaru.« (str. 133). Profesor Kovačić nas zasipa zanimljivostima o tome kako se oni odnose prema težačkim poslovima ili npr. prema nošenju oružja, kako na to reagiraju njihovi pretpostavljeni, a kako narod s kojim žive. Svaki nadređeni nadbiskup ne misli isto (što ovisi i o njegovu podrijetlu i njegovim pogledima na crkvenu disciplinu, a ovisi i o vremenu jer npr. u vrijeme turskih napada malo bi im tko zamjerao što nose oružje. U vrijeme pustošenja francuske vojske, u najkritičnijem času, kada se nositelji vlasti razbježe, don Petar Marčela uz rizik života preuzima i nosi preko Mosora škrinju poljičku općenu, u kojoj su se čuvali najvažniji dokumenti, i krije je deset godina! Tuđinske su vlasti njihovu privrženost starohrvatskom župskom uređenju i Poljicima zlonamjerno tumačile kao njihovu zaostalost i prigovarale im da narod drže u tami, »a zapravo im je smetalo to što je poljički glagoljaš u ona vremena bio nadahnitelj i nositelj svijesti o narodnoj samobitnosti te prastare hrvatske kulture, koja doduše nije bila tako blještava kao francuska, njemačka i talijanska, ali je bila u sebi i te kako vrijedna, i to u prvom redu kao plodno sjeme i živa klica onoga što će se razviti poslije, u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda, a ubrzo i zasjati na europskoj razini.« (str. 137). Nema sumnje da je to u izravnoj vezi s njihovom osobinom o kojoj pri kraju rasprave autor piše – njihovoj vjernosti kršćanskoj vjeri u Katoličkoj crkvi. U narodu su podržavali vjeru i pouzdanje u Boga i prave su vrijednosti bile zalog njihove opstojnosti. Na kraju ove rasprave donio je autor svoje »Slovo« iz kolovoza 1989. u povodu podizanja spomenika popu glagoljašu (autora Krune Bošnjaka) u Poljicima, sažimajući ono najvažnije što bi o poljičkim i radobiljskim glagoljašima trebao znati svaki kulturni Hrvat.

Osvrćući se na ova dva teksta u knjizi, htjeli smo pokazati kako izgledaju u njoj oni »sintetski« tekstovi u kojima iskusan autor sažima svoje spoznaje i spoznaje drugih o važnim i najvažnijim pitanjima srednjodalmatinskoga glagoljaštva. Slično izgledaju još neki radovi koje je autor uvrstio u knjigu, npr. »Glagoljaška pustinjačka naseobina« i »Gospino svetište u Prizidnicama na otoku Čiovu« (str. 143–177), ili »Glagoljaši na području Imotske krajine« (str. 179–208), ili »Nastava crkvenoslavenskoga jezika na Bogoslovnom učilištu Privremenoga pokrajinskog glagoljaškog sjemeništa dalmatinskih biskupija u Zadru« (str. 233–260) i dr. Posebne su rasprave posvećene i znamenitim osobama, npr. nadbiskupima Stjepanu Cosmiju (str. 209–231) pa Filipu Franji Nakiću (str. 391–418) te slavnom don Frani Buliću (str. 419–433). No kada je »slagao« knjigu, profesor je Kovačić na prvo mjesto stavio one rasprave koje pripadaju s jedne strane tzv. »izvornim znanstvenim radovima«, a s druge pripadaju njegovim znanstvenim prinosima koji su u trenutku pojave nudili posve nove spoznaje i bili su njegova ponuda u prvom redu znanstvenicima, braći po nastojanjima i namjerama. Prva je među takvim raspravama (i prva u knjizi) rasprava »Dva glagoljska rukopisa iz srednje Dalmacije: Topićev ulomak glagoljskoga obrednika i glagoljski rukopis Časi nasušnih« (str. 17–37). U uvodnom dijelu rasprave profesor Kovačić je upozorio da je svaki glagoljični tekst nađen na srednjodalmatinskom području od iznimne važnosti jer je je sačuvanih tekstova vrlo malo. Ovdje je riječ o listu (dvije stranice) koji je nazvan Topićevim ulomkom glagoljskoga obrednika, a sam obrednik kojega je ulomak dio zove se Čikešov glagoljski obrednik. Još prije otprilike 140 godina slavni istraživač hrvatskoga glagoljaštva Ivan Berčić opisao je 34 lista toga obrednika koji je imao »najmanje 70 listova« i zapisao da mu je obrednik na uvid donio bogoslov Pavao Čikeš. Nije zapisao u kojem je mjestu obrednik nađen pa je poslije nagađao da je to bilo neko od poljičkih sela, što profesor Kovačić s dobrim razlozima otklanja i drži najvjerojatnijim da je obrednik nađen »na medovačko – zagvoškom prostoru«. Zatim raspravlja o pitanju je li Topićev ulomak doista iz Čikešova obrednika. Naravno, ne možemo u nevelikom osvrtu ponavljati cijelu autorovu argumentaciju koja uključuje mjesta, osobe, događaje, opaske i sve drugo što istraživača može približiti odgovoru, a on, nakon pažljiva istraživanja, glasi: »Sve to zajedno uzeto smatramo dovoljnim dokazom da je Topićev glagoljski ulomak ustvari list iz Čikešova glagoljskoga obrednika iz sredine 15. stoljeća, u kakvom je stanju taj bio kad ga je razgledavao Berčić« (str. 27). I onda slijedi osobito važan dio ovakvih istraživanja: preslovljavanje teksta iz glagoljice u latinicu da se njime mogu poslužiti i oni koji nisu vični čitanju glagoljičnih tekstova. Drugi glagoljični tekst koji obrađuje profesor Kovačić u ovom radu je Časi nasušnih (Svagdanji časovi) iz riznice župne crkve u Grohotama na otoku Šolti. Riječ je o knjizi formata 101x141 mm u kojoj je uvezano 179 listova, a glagoljski se tekst nalazi na listovima 11r – 113r, što znači da imamo preko 200 stranica glagoljičnoga teksta. Autor opisuje i cijelu knjigu i glagoljični tekst podrobno i precizno, prvo kodikološki, a zatim prelazi na sadržaj glagoljičnoga teksta i na kasnije unesene dodatke pisane hrvatskom ćirilicom i latinicom. U tom dijelu naš autor navodi sve naslove pojedinih liturgijskih časova iz časoslova, prema danima u tjednu, pa to čini i s naslovima vlastitih dijelova za časove adventa i kroz božićnu osminu, pa onda opet slijede naslovi dana u tjednu s posebnim antifonama za predbožićne dane, a nakon tih nabrajanja koja nam zorno prikazuju sadržaj knjige dolazi do listova 114–179 »na kojima u vrijeme uvezivanja u knjigu nije bilo ništa napisano, a na velikoj većini njih nije ni poslije toga« (str. 30). Autor drži da se ne može smisleno odgovoriti na pitanje zašto toliko praznih listova, a poslije te tvrdnje upozorava na neke zanimljive napomene u rubrikama Nasućnika koje mu pomažu za utvrđivanje vremena i mjesta njihova nastanka ili nude kakvu drugu zanimljivost. Npr. na str. 77r nalazimo ovaj tekst: »Sad mećem uspomenu S. Jerolima, parvo jerbo je Dalmatin, drugo jer ie sastavitel naši slova i jezika, a treće tomu se naš arcibiskup ne suprotstavi...« (str. 31–32). Više zapisa nudi podatke gospodarske naravi, a neimenovani zapisivači nerijetko su zapisivali i molitve. Sve nam je to profesor Kovačić prikazao, uvijek naznačivši kojim je pismom bilješka pisana dodajući pojedine pretpostavke o ljudima i događajima pa kadšto i pretpostavku o autoru bilješke. Opsežni završni dio rasprave govori o povijesti rukopisa. Doznajemo mnogo toga zanimljivoga, a kao primjer navodimo ovaj autorov zaključak: »Uspoređujući glagoljski tekst nasućnika s odgovarajućim tekstovima u glagoljskim brevijarima tiskanim u Rimu 1648., 1688. i 1791. godine, ustanovili smo da u osnovnom tekstu, tj. u zazivima, molitvama, psalmima, kratkim čitanjima i himnima, grafički i jezično uglavnom doslovno slijedi dva međusobno gotovo identična izdanja, Levakovićevo i Paštrićevo (1648. i 1688.). Prepisivač Nasućnika unosi rijetke inačice, kao što su poneko ikaviziranje jata i pokoja ligatura koje nema u navedenim izdanjima. Međutim, u tekstu rubrika odmah uočavamo bitnu razliku jer u njima prepisivač napušta crkvenoslavenski i služi se štokavsko – ikavskim narječjem hrvatskoga jezika.« (str. 33). Tako saznajemo da i u ovom tekstu, kao i u mnogima iz različitih hrvatskih glagoljaških krajeva autor(i) pohrvaćuju tekst puno slobodnije u rubrikama nego u osnovnom tekstu. Svaki bi tekst iz ove knjige zaslužio da se čitatelja na nj upozori, ali opredijelili smo se za prikaz u kojem na izabranim primjerima pokušavamo pokazati kako svoje znanstvene tekstove oblikuje profesor Slavko Kovačić. I tako ćemo i završiti, prikazom teksta »Kučiće – selo u bližem omiškom zaleđu i drevna glagoljaška župa« (str. 337–360). Autor govori o svom rodnom selu pa ta činjenica mora imati utjecaja na njegovu ambiciju i zauzetost. Profesor Kovačić, kao i neki drugi zauzeti i požrtvovni istraživači s velikim iskustvom, zna da se možda neće pružiti puno pravih prilika da piše o istoj temi, pa se trudi reći što više u prilici koja se ukazuje. Već u uvodnom dijelu ovoga rada on će ponuditi puno zemljopisnih podataka o svom rodnom selu (koji bi posve zadovoljili kakav zemljopisni udžbenik ili kakav leksikon), a onda će nam progovoriti o naseljenosti mjesta od prapovijesti do kasnoga srednjeg vijeka i o stanovništvu od ranoga novog vijeka do naših dana te taj uvodni dio zaokružiti svojim viđenjem povijesnih mijena kroz koje je mjesto prolazilo kroz stoljeća. Tako vrlo spreman povjesničar stvara uvjete da bi na pravi način smjestio svoju posebnu temu, svoje posebno zanimanje za hrvatsko glagoljaštvo, u opće okvire. Ne treba ni naglašavati da problematika iz crkvene povijesti prevladava jer i sama tema glagoljaškoga djelovanja autora najviše zanima kao dio crkvene povijesti, posebno povijesti Splitske nadbiskupije, Kučiće kao stara glagoljaška župa, kao središte i uporište širenja glagoljaštva u srednjoj Dalmaciji, svećenici koji su bili župnici u tom mjestu s posebnim osvrtom na njihovo školovanje, svećenici koji su iz Kučića, a nisu u njemu bili župnici (među njima je i profesor Slavko Kovačić) te završni dio u kojem se govori o glagoljaškom pjevanju u Kučićima »s povijesnoga gledišta«. Na kraju rada profesor Kovačić bilježi i događaj koji je sigurno ostavio poseban pečat na njegovoj duši: 5. travnja 1964. godine služio je u svom rodnom selu svoju mladu misu na crkvenoslavenskom jeziku (to je jedina magnetofonski snimljena mlada misa iz te župe pjevana na crkvenoslavenskom). Još za studija ta tradicija bila mu je posebno draga i njoj je za svoga života posvetio puno vremena i napora. Njegovi su radovi o glagoljaškim temama važan i uočljiv dio njegova razvedenog ukupnog znanstvenog opusa i vrijedan dio ukupne hrvatske paleoslavistike. Ova knjiga svjedoči o tome uvjerljivo.