»Rex Croatorum« i papa Ivan X.

Uvod

Odmah na početku moglo bi se postaviti pitanje: U čemu je to i zašto postojala univerzalnost rimske Crkve? Takvo poimanje Crkve javilo se od 5. do 7. stoljeća po Kr. No treba reći da su rimska tradicija i kršćanstvo izrazita obilježja ranosrednjovjekovne Europe sve do Karolinškoga Carstva. U to doba Crkva nije imala jasnu sliku o svojoj hijerarhiji, pa su pape imale pomoć i zaštitu cara. Tako su se poistovjetili Rimsko Carstvo i kršćanski svijet. U tome kontekstu ipak se javlja koncepcija primata pape: »Naime pape kao vikari sv. Petra prema pravu službe naslijedili su i ovlasti koju je Krist u pogledu Crkve povjerio sv. Petru.«¹⁾ Sukladno viziji sv. Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima (12,12–13) koji govori o Crkvi kao mističnom Kristovu tijelu, glavu tijela predstavlja rimska Crkva.²⁾ Prema tome nastalo je poimanje o prvenstvu pape, posebice kada se radi o pravovjernosti u pogledu vjere. »U uskoj svezi s koncepcijom prvenstva bilo je i papinsko poimanje vlasti. Prema tom poimanju u Crkvi na Zemlji kao cjelokupnom tadašnjem društvu, svjetovni vladar imao je religioznu misiju čuvara pravde i mira te je kao svaki drugi vjernik podlijegao kršćanskim normama. Pape su se pak, kao čuvari vjere i sukladno dužnosti poučavanja na osnovi prvenstva sv. Petra i držanja povjerenih mu ključeva, poistovjećivali s prostorom čitavog Carstva, istodobno se postavljajući na čelo pokrštenja barbarskih naroda zapadne Europe te je i tamošnji episkopat podržavao prvenstvo Rimske Crkve.«³⁾

U 7. stoljeću zabilježeni su prvi ranosrednjovjekovni kontakti papa s hrvatskim povijesnim prostorom. Dogodilo se to za pape Ivana IV. (640. – 642.) koji je poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru da bi od novih naroda otkupio zarobljenike i prikupio relikvije mučenika. Je li u tom poslu uspio, nije poznato, ali se u Rim vratio s relikvijama tamošnjih mučenika koje su svoje mjesto našle u lateranskom crkvenom oratoriju (od tada posvećenom sv. Venanciju, jednom od mučenika, te ukrašenim mozaikom koji prikazuje i druge mučenike; riječ je, uglavnom, o salonitanskim mučenicima).⁴⁾ Nešto slično se dogodilo kada je Ivan iz Ravene došao kao splitski nadbiskup s nastojanjem da obnovi crkveni život Dalmacije.⁵⁾ O tome svjedoči papa Agaton (678. – 681.) u svojim pismima. U ranosrednjovjekovnoj univerzalnosti papinstva valja vidjeti franačko poimanje države i ulogu kralja i pape. To je važno i za odnose hrvatskih vladara i papa. No treba reći da je na prostoru koji je bio pod izravnom vlašću franačkih vladara ili njihovom dominacijom, poimanje papa u Europi imalo presudno značenje. Visoki crkveni dostojanstvenici, pa i niže svećenstvo, s vladarom su upravljali, a crkvena i svjetovna vlast nisu bile suprotstavljene nego su bile poistovjećene, djelujući zajednički, nadopunjujući se zbog ispravnoga štovanja i spasa vjernika. To se posebice moglo razabrati na sinodama, koje su vodili kraljevi i na kojima su se rješavali poslovi Kraljevstva uz nazočnost svjetovnjaka i svećenstva. Pri tom valja reći da je dužnost kršćanskoga vladara bila i pokrštavanje pogana – naroda izvan granica karolinške vlasti, što se, zapravo, poklapalo i s političkim širenjem – pri čemu su i samostani imali važnu ulogu. Jasno da je uspjeh u pokrštavanju kod franačke elite imao također važnu ulogu u stabilnosti vlasti koja je time bila i čvršća. Stoga nije ništa čudno da je u takvom ozračju (kontekstu) franačka zaštita pape i njegovo posredovanje kao nasljednika sv. Petra, molitvom, osiguravala Francima Božju milost, što je posebice došlo do izražaja u drugoj polovici 8. i tijekom 9. stoljeća. »No istodobno je upitan kontinuirani doseg papinskih pastoralno-jurisdikcijskih mjera u svijetu mikrokršćanstva. U mnoga se dogmatska pitanja pape nisu izravno uključivali, nego samo potvrđivali njihov ishod. Slično je bilo s pitanjem misionarstva, jer i na tom području prvotni poticaj često nije dolazio iz Rima (uzoran primjer je misija sv. Ćirila i Metoda među Slavenima).«⁶⁾ Pape su ipak slovili i kao čuvari kršćanske doktrine Rima kao primarnoga hodočasničkog središta; bili su i ostali vrhovni pastiri zapadnoga kršćanstva. No do izražaja je dolazio aspekt papine jurisdikcije. To se može razabrati i na srednjovjekovnom području Hrvatske, točnije u doba prodiranja vlasti hrvatskog kneza u dalmatinske gradove. Dakle riječ je o papinskoj jurisdikciji u vezi s posvećenjem Teodozija za splitskoga nadbiskupa kojega posveti akvilejski patrijarh. »Papa je Teodozija pozvao k sebi na valjano posvećenje te mu dao odredbe u svezi s upravljanjem u službi nadbiskupa, ponajprije o obnovi nekadašnjih biskupija. Upravo će služenje Teodozija kao ninskog biskupa i splitskog nadbiskupa izazvati pitanje prvenstva tih dviju stolica na području pod vlašću hrvatskog vladara, što će se jasnije očitovati za sabora u doba kralja Tomislava.«⁷⁾

Pitanje bogoslužja na slavenskom jeziku – predmet rasprave
na splitskim saborima, ili borba za hrvatsku narodnu Crkvu

U prigodi obilježavanja 1100. godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, poštovani i cijenjeni čitatelju, ništa ne mogu reći što ne bi već bilo rečeno o naslovljenoj tematici, niti mi je cilj raspredati nove i nepoznate priče. No ipak mislim da ću dobro učiniti ako saberem već otprije poznate tekstove iz radova prethodnih povjesničara o kojima će biti riječi i da ih tako predočim u novom svjetlu. Jer kako reče naš poznati Varaždinac, Vatroslav Jagić (1838. – 1923.): »Naučni se napredak ne očituje samo jednim načinom. Ne otkrivaju se uvijek nove, nikad viđene niti ikad slućene pojave; napredak je i to što se uz nova gledišta stare i poznate stvari pomlađuju te se po drugi put na svijet rode.«

Detaljno o tadašnjim prilikama u vezi sa slavenskim bogoslužjem i crkvenim saborima u Splitu 925., 928. opisuje Svetozar Rittig u svojoj knjizi (1910.).⁸⁾ Posebno je relevantno poglavlje X. s naslovom: »Slovensko bogoslužje prelazi u Hrvatsku.«⁹⁾ Zato ću neke dijelove iz tog poglavlja i ovdje citirati. No također ću uzeti u obzir promišljanja o istoj problematici Vjekoslava Klaića, Ferde Šišića i drugih.

Vjekoslav Klaić posvetio je u svojoj prvoj knjizi Povijest Hrvata toj problematici nekoliko stranica. On piše: »Dok je postojala hrvatska biskupija u Ninu, promijenila su se u njoj tri biskupa: Teodozije, Adalfred i Grgur. Najznamenitiji i najsrčaniji bio je Grgur, suvremenik kralja Tomislava. Dok je Tomislav bio naprosto knez Hrvata, lako je bilo biskupu Grguru. On je bio knežev savjetnik, a i kancelar; njegova je biskupija obuhvaćala čitavu zemlju bjelohrvatsku, te se svagdje pjevala slava Božja jezikom slavenskim i čitale svete knjige slavenske, koje ostadoše svetom baštinom nakon apostola sv. Ćirila i Metodija.¹⁰⁾ U duhovnim stvarima nije Grgur imao gospodara do pape u Rimu: ovaj ga bijaše za biskupa posvetio i narodnu crkvu hrvatsku pod svoje okrilje primio.«¹¹⁾ Što se dogodilo godine 923. i dalje, Klaić opisuje: »Gorki dani osvanuše za biskupa Grgura« [Ninskoga, A. J.] »kad god. 923. latinski gradovi Dalmacije dođoše pod Tomislava i kad se prvostolnik splitski sa svojim područnicima povrati zapadnoj crkvi i njezinu glavaru [u krilo Rimske Crkve, tj. papi, A. J.]. »Od toga časa zaredaše borbe između latinskoga i hrvatskoga svećenstva, između slavenskoga i latinskoga jezika u crkvi, a i između glavara hrvatske narodne crkve u Ninu i nadbiskupa u Splitu. Latinski biskupi, na čelu im nadbiskup u Splitu, zahtijevahu da se ukine hrvatska biskupija u Ninu, dok je od davne starine sva zemlja hrvatska bila pod nadbiskupom splitskim i njegovim područnicima. K tomu da je hrvatski biskup uveo u službu Božju neki surovi jezik slavenski, a i knjige što ih je sastavio krivovjerac Metodije,¹²⁾ dok se u kršćanskoj [rimokatoličkoj, A. J.] smije slaviti Boga samo posvećenim jezicima: židovskim [hebrejskim, A. J.], latinskim i grčkim.«¹³⁾ Latinsko je svećenstvo i dalje tražilo da se ukine ninska biskupija i da se slavenski jezik ukine kao jezik liturgije i da se hrvatska zemlja vrati pod jurisdikciju latinskim biskupima pod koje je od starine Hrvatska pripadala i koji su u njoj raširili kršćanstvo. Grgur, biskup ninske biskupije, branio se je od napada na njegovu biskupiju i njega samoga. Uz njega su pristali svećenici tzv. glagoljaši koji su u svojim župama, u liturgiji i dalje rabili slavenski jezik. Grgur je dokazivao da je nadbiskup splitski izgubio pravo na hrvatsku zemlju onog trenutka kad se odmetnuo od rimskoga pape i podložio patrijarhu u Carigradu,¹⁴⁾ da je sam papa osnovao za Hrvate biskupiju u Ninu i posvećivao tamošnje biskupe, da je hrvatski biskup prvak u čitavom vladanju Tomislavovu i da se ne mora pokoravati splitskom nadbiskupu, već rimskom poglavaru zapadne Crkve u Rimu, dakle papi.¹⁵⁾ Budući da su latinski svećenici bili nepopustljivi prema Grguru ninskom, planula je borba između tih dviju strana, svećenika glagoljaša i latinaša. Obje strane dozivale su u pomoć kralja Tomislava koji se nije htio miješati u njihove razmirice. Njemu je bilo primarno suzbiti Mađare, zatim braniti Hrvate Crvene Hrvatske i Srbe od bugarskoga cara Simeona koji se s njima zaratio; Tomislav je Simeona pobijedio, i tek je sad mogao pomišljati na uređenje crkvenih neriješenih pitanja između latinskoga u hrvatskoga svećenstva.¹⁶⁾ U takvo rješavanje uključio se je tadašnji papa Ivan X. (papa, 914. – 928.) koji se bio nagodio s bizantskim carem i carigradskim patrijarhom, te je sad želio da se srede crkveni poslovi u Tomislavovoj Hrvatskoj i Bugarskoj. Klaić, piše: »Godine 925. došle su pod okrilje kralja Tomislava crkvenohrvatske oblasti Neretva, Zahumlje, Travunja i Duklja, a i neke srpske oblasti koje su se poslije u crkvenim stvarima pokoravale carigradskomu patrijarhi«.¹⁷⁾ Tomislav je zapravo htio da spomenute pokrajine ne ostanu pod jurisdikcijom istočne crkve, već ih je želio usmjeriti rimskome papi: Stoga je bilo za očekivati da se stonska, dubrovačka i kotorska biskupija podrede splitskoj metropoliji na čelu s metropolitom Ivanom koji je bio protiv uporabe slavenskoga jezika u liturgiji.¹⁸⁾ Vjekoslav Klaić u vezi s time piše: »Da se dakle sva ova pitanja riješe i reforme izvedu, naumi papa Ivan X. sporazumjevši se s kraljem Tomislavom i crkvenohrvatskim knezovima, sazvati crkveni sabor čitave Dalmacije i Hrvatske, koji bi se sastao u gradu Splitu, u stolici prvaka svih biskupa. Na ovom saboru, gdje će biti najglavniji biskupi, opati i drugi svećenici, ali i neki svjetovni velikaši s kraljem, vijećat će se o ovim stvarima: 1. izravnat će se spor o prvenstvu između prvostolnika splitskoga i biskupa hrvatskoga (u Ninu). 2. istražit će se i odlučiti o slavenskom jeziku u crkvi. 3. uredit će se crkveni poslovi u crkvenohrvatskim i srpskim oblastima. 4. uvest će se neke poboljšice glede crkvene stege, a tako isto izdat će se naredbe da se poboljša ćudoredni život kako svećenika tako svjetovnjaka.«

No prije sazivanja spomenutog sabora pape su pismeno komunicirali s hrvatskim vladarima i prije Ivana X. sa splitskim biskupom, kao npr. papa Ivan VIII. s namjerom da se iz hrvatske Crkve u bogoslužju odustane od slavenskoga jezika. Zapravo sve su »zakuhali« protivnici koji su srijemskoga biskupa Metoda pred papom ocrnili, govoreći da on naučava »suprotno sv. evanđelju i nauku apostolskom« i da bogoslužje obavlja ne na latinskom nego na tuđem slavenskom
jeziku.¹⁹⁾ Metodovi učenici-svećenici dospjeli su i u Dalmaciju te su, jasno, na slavenskom jeziku obavljali službu Božju koju je kasnije zagovarao i ninski biskup Grgur. Da nije bilo tako, papa Ivan X. ne bi intervenirao. Bez obzira što je u prvom planu isticano da je Metod(ije) »krivovjerac«, ipak se radilo o dominaciji rimske Crkve u Dalmaciji, a ta se dominacija teško mogla ostvariti bez vladara, a to je bio Tomislav u vrijeme pape Ivana X.

Pismo pape Ivana X. Tomislavu, kralju Hrvata

Nas zanima u tom kontekstu papa Ivan X. koji je uputio jedno pismo Tomislavu u kojem ga naziva kraljem, a to je dokaz da je on tada i bio kralj. Papa Ivan X. uputio je zapravo dva pisma, jedno splitskom (salonitanskom) nadbiskupu Ivanu i svim biskupima njegovim sufraganima, a drugo Tomislavu kralju hrvatske i Mihaelu knezu Humljana. Početak pisma glasi: »Ioannes episcopus, servus servorum dei, dilecto filio Tamisclao, regi Crovatorum, et Michaeli excellentissimo duci Chulmorum, nec non (reverendissimo) et sanctissimo confratri nostro Ioanni, sancte Salonitanae ecclesie archiepiscopo, omnibusque episcopis nostris suffraganeis, verum etiam et omnibus zupanis cunctisque sacerdotibus et universo populo per Slavoniam et Dalmatiam commorantibus, dilectissimis filiis nostris.«²⁰⁾ Iz toga se razabire da je na čelu latinske crkve bio splitski nadbiskup Ivan, a na čelu Hrvatske i Dalmacije Tomislav, zato mu se papa u pismu obraća riječima: ljubljenom sinu, kralju Hrvata = »dilecto filio Tamisclao, regi Crovatorum«, dakle kralju Hrvata kojemu je bilo stalo do prijateljstva sa splitskim metropolitom i drugim latinskim biskupima, jer se preko njihovih gradova otvarao put u široki svijet, a osim toga, utjecaj latinske kulture također je bio otvoren Hrvatskoj. Moglo bi se reći, iako je Tomislav u duši možda bio sklon hrvatskim glagoljašima i biskupu Grguru, on ipak nije htio prekinuti s latinskim biskupima pa je zato htio da se spor između latinaša i glagoljaša riješi pod egidom vrhovnoga poglavara Rimokatoličke Crkve – pape. Rekli bismo danas, da je Tomislav igrao igru pragmatičara. No i papa je bio mišljenja, a tako su mu vjerojatno sugerirali protivnici slavenskoga bogoslužja tzv. latinaši, da ako se to bogoslužje odobri i prihvati, da će se time hrvatska Crkva odijeliti od Rima. Naime Papi je bilo do duhovnoga jedinstva, a ono se ne može održati bez zajedničkoga jezika koji u svako doba omogućava razumijevanje i sporazumijevanje. Zato će u pismu Tomislavu, uz ostalo, to i istaknuti. »(...) Jer ne sumnjam da onima koji god je brz da žrtvuje [služi misu, A. J.] na slavenskom jeziku, ostaje išta drugo nego ono što je pisano: ‘Izašli su od nas, a nisu od nas; jer da su od nas, ostali bi svakako s nama’, (a kako će to) ako ne (ostanu) u ophođenju s nama i u našem jeziku. Zato vas opet i opet opominjemo, predragi sinovi, da ostanete u ophođenju s nama i da slušate u svemu, nama vjerujući i poduprti razboritom revnosti, jezik i upute prečasnih biskupa, to jest Ivana svete jakinske crkve i Leona svete palestrinske crkve koji je s nama osobito blizak, jer su oni od mojega boka [od moje strane, A. J.] vama poslani.«²¹⁾

Methodii doctrina

U nastavku pisma pape Ivana X. saznaje se i o tome što je zapravo Methodii doctrina i u čem je ona suprotna nauci rimske Crkve, kako ju on shvaća. Papa šalje svoje poslanike i nalaže dalmatinskim biskupima da se do u pojedinosti drže njihova nauka. A to po papinim riječima znači da treba odlučno popravljati stanje po slavenskoj zemlji, jer tamo se širi krivi Metodov nauk. To će se stanje popraviti ako se u zemlji Slavena služba Božja bude obavljala prema običajima svete rimske Crkve. Riječ ja dakle o liturgijskoj disciplini. To pak znači da takvu službu treba obavljati na latinskom jeziku, a ne na kojem drugom, jer je takav rimskoj Crkvi stran. Prema tome, razabrati je sljedeće. U pismu oko Metodova nauka, zapravo je pitanje liturgijskoga jezika.²²⁾ Taj se nauk raširio u zemlji Slavena (Sclavinia terra. Sclavinorum terra),²³⁾ navodi papa Ivan X. u pismu. To su bile slavenske države Hrvatska i Hum, čijim se vladarima Papa u pismu obraća na prvom mjestu. Osim toga u pismu su apostrofirana dvojica papinskih legata, Ivan i Leon, kojima glavni nalog njihova poslanstva bio da urede praksu liturgijskoga jezika, tj. da se iz bogoslužja isključi slavenski jezik. Spomenuta dvojica Papinih izaslanika uspjeli su organizirati crkveni sabor u Splitu 925. godine na kojem je nazočio i kralj Tomislav kao promatrač i kojemu zaključci sabora nisu bili po volji, no on je na sve šutio, bilo je to političke nužde radi – piše Rittig (1910., str. 141). Na saboru su glasovanjem pobijedili latinaši na štetu Grgura Ninskoga i njegovih glagoljaša, jer je ostao sam samcat usred svojih protivnika kako veli Klaić (1975., str. 111). Izglasano je petnaest točaka zaključka ili članaka, od koji se tri odnose na svjetovne stvari a svi ostali na crkvene poslove.²⁴⁾ No, članak deseti odnosi se izravno na slavensko bogoslužje.²⁵⁾ Pogledajmo što je rekao prvi članak: »budući da je u davnoj starini bl. Dujam bio poslan od sv. Petra da u Saloni naviješta kršćansku vjeru, to se naređuje da salonsko-splitska crkva, u kojoj počivaju moći bl. Dujma, imade prvenstvo nad svima crkvama ove pokrajine (hrvatsko-dalmatinske) i da bude prvostolna biskupija nad svima biskupijama, da se u njoj posvećuju biskupi područnici i da se tu drže crkveni sabori.« (Klaić, str. 111). Deseti članak glasi: »Neka se ne osudi nijedan biskup ove pokrajine (tj. nadbiskupije) povisiti (promaknuti) na koji viši red one koji bi bili vješti samo slavenskomu (hrvatskomu) jeziku; oni pak, koji već jesu povišeni, smiju Bogu služiti samo u nižim redovima ili kao redovnici. Neka takvu (slavenskomu svećeniku) ne dopusti nijedan biskup u kojoj crkvi svojoj misiti; ako bi pak nastala nestašica svećenika latinskih, neka se zamoli rimski papa da bi takvim (slavenskim) svećenicima dopustio tim jezikom svoju svećeničku službu vršiti.« (Klaić, str. 112).²⁶⁾

Dakle u tom se članku zabranjuje zaređivanje glagoljaša za svećenike, ali se naročito ističe, da im je ipak dopušteno, kao svećenicima i redovnicima, služiti misu na slavenskom jeziku. I onda, glagoljaš svećenik može misu služiti ako je velika nestašica svećenika i ako to papa na biskupov prijedlog dopusti. Iz toga se razabire da na Splitskom saboru 925. godine nije apsolutno zabranjeno slavensko bogoslužje nego se to prepušta papinoj odluci. Spomenimo još tko je tada nazočio na Splitskom crkvenom saboru 925. Prema Kukuljeviću to su bili: »uz ona dva papinska legata; Tomislav, kralj hrvatski; Mihajlo, knez zahumski; Ivan, nadbiskup spljetski; Formin, biskup zadarski; Grgur Dobre ili Dobretić, biskup ninski; Licinije, biskup nepomenute neke crkve i ostali dalmatinski biskupi; zatim uz druge popove spljetski pop Petar i množina velemoža i župana hrvatskih, zahumskih i srpskih; ovi potonji desiše se u to vrijeme u Hrvatskoj kao bjegunci zajedno sa velikim županom Zaharijom.« Kukuljević kod te zadnje riječi imena stavlja tekst bilješke 1: »Tako se ima po našemu mnijenju razumijeti riječi ‘cum Chroatorum atque Serborum proceribus’. Ovo posljednje stavljahu do sada u vezu sa zahumskim knezom, no zapisnik saborski luči ih od njega, a znamo, da je tadašnje malo Zahumlje imalo samo tri županije. Da je knez Mihajlo upravljao i kneževinom travunjskom i zetskom, tvrdili su neki, ali ničim ne dokazaše.«²⁷⁾

U vezi s pismima pape Ivana X. Katičić u svojoj knjizi Uz početke hrvatskih početaka zaključuje: »Iako su dva pisma pape Ivana X. kratki tekstovi, dali su povoda opsežnoj interpretaciji. Koliko god ni ona nije iscrpna, pokazalo se da su pisma bogatija nego se mislilo. Iz njih se može iščitati više nego se na prvi pogled čini. Kao glavne rezultate treba istaknuti da govoreći o Metodovu nauku i o slavenskoj liturgiji Ivan X. preuzima i preoblikuje formulacije iz starije papinske korespondencije s Metodijem i oko Metodija, a i govoreći o kršćanskim počecima dalmatinskih Slavena formulacije su mu u skladu sa starijom papinskom korespondencijom. Formulacije koje se tiču Metoda donekle se čak neizravno oslanjaju i na ćirilometodsku književnost. U autentičnost pisama ne može dakle biti nikakve sumnje, iako im je tekstovna predaja u mnogim pojedinostima nepouzdana, pa i očito pokvarena. A papino zalaganje pokazuje se pri bližem promatranju u novom svjetlu. Pisma se tako još jasnije pokazuju kao prvorazredni izvor, ne samo za početke hrvatskog glagoljaštva nego i za svu kulturnu i književnu povijest ranog hrvatskoga srednjovjekovlja.« (Katičić, nav. dj., 1993., 94).

Krunidba kneza Tomislava za kralja Hrvata

Ovdje bi još trebalo reći nešto o krunidbi Tomislava za kralja hrvatskoga. O tome je također Kukuljević pisao sa stanovitom dvojbom. No ipak, Kukuljević veli: »Da naposljetku progovorimo o samom krunitbenom činu! Prihvativši mišljenje Dukljanskoga ljetopisca: da je Tomislav (koncem g. 925. ili početkom god. 926.) krunjen na velikom narodnom saboru, i to s pristajanjem Rimske Stolice, moramo pomisliti, da je taj svečani čin bio stim sjajniji, što su nazočni bili nesamo rimski poslanici i zastupnici kneževine zahumske sa svojim knezom Mihajlom Viševićem, nego i zahvalni bjegunci srpski sa svojim velikim županom Zaharijom. A bijahu kod krunidbe osim velikih i malih crkvenjaka slovjenskoga i latinskoga obreda još i dvorjanici i velikaši države hrvatske. O samoj krunidbi čuli smo da je već Dukljanin sačuvao uspomenu, da su hrvatski kraljevi vjenčani po običaju rimskih vladalaca (‘more Romanorum Regum’). Tu pak Rimljani ne znače carevi zapadno-rimski, nego istočno-rimski, jer su od istočnoga carstva u ono doba svi evropski vladaoci uzimali veći broj dvorskih obreda i običaja.« Potom Kukuljević nastavlja: »Miropomazanje i krunjenje kralja izvršavalo se svagda u crkvi. Prihvatimo li tvrdnju Popa Dukljanina, da je krunidbena svečanost bila na polju Duvanjskom, to nam ipak valja uzeti, da je u blizini bila i crkva. I doista nam Toma Arciđakon sačuva uspomenu na nekakvu prastaru duvanjsku crkvu, koju je blaženi German biskup kapuanski (bijaše biskupom g. 516.–541.) posvetio već u VI. vijeku, a stajaše još od XIII. vijeka s nadpisom, koji spominjaše tu posvetu.«²⁸⁾ Kada se je krunjenje Tomislava za hrvatskoga kralja dogodilo, dosad ni jedan povjesničar to nije ničim dokazao, potkrijepio. No kako je Kukuljević to opisao, izgleda ovako: »Svakako je poslije slavnih pobjeda hrvatske vojske imao nastati silan preobrat u hrvatskoj državi. Ponajprije je prva sretna bitka s Bugarima g. 925. bez sumnje porodila u narodu najveće oduševljenje, što je hrvatska mišica porazila onoga neprijatelja, koji je istočno carstvo i srpsku kneževinu doveo do ruba propasti. Vjerojatno je dakle, da je hrvatska vojska odmah poslije slavne pobjede proglasila Tomislava kraljem,²⁹⁾ te je on svakako još iste godine krunjen, pošto ga papa i spljetski sabor već g. 926. priznavahu za kralja. O mjestu, gdje je izvršen čin krunidbe prvoga hrvatskog kralja, slažu se stari naši ljetopisci u tom, da to bijaše u polju pod vedrim nebom. Samo što jedan to polje zove duvanjskim, drugi hljevanskim; ali u tom nema velike razlike, jer kao što su županije duvanjska i hljevanska jedna s drugom graničile, tako i oba polja još tjesnije prelaze jedno u drugo. Na ovom dakle polju imao je biti onaj narodni sabor, na kom je narod bio kod krunidbenoga čina, pošto je od legata Honorija primio iz Rima krunu umoljenu od pape Ivana X.«³⁰⁾ Ako se taj narodni sabor održao godine 925., javlja se pitanje: Ako je te godine Tomislav ratovao protiv Bugara, je li uopće te godine nazočio crkvenom saboru u Splitu? Isto je pitanje, je li taj sabor održan 925., logičnije bi bilo da je to bila godina 926. No, treba reći, ako se uspoređuju zapisi Profirogenetovi,³¹⁾ Tome Arciđakona (1200. – 1268.)³²⁾ i popa Dukljanina³³⁾ i drugih, nailazimo na različite podatke u vezi s postojanjem, krunjenjem i vladanjem kralja Tomislava. No ove godine 2025. obilježavamo 1100. obljetnicu krunjenja Tomislava za hrvatskoga kralja, a ta obljetnica proizlazi samo ako je prihvaćeno mišljenje jednog od navedenih povjesničara. U našem slučaju je to Toma arhiđakon, autor Historia Salonitana. Moram priznati da čitajući radove u spomenutom Zborniku Kralja Tomislava (1925.): Rački (str. 1–18), Drinov (str. 19–39) Kukuljević (str. 40–85), Srebrnić (str. 128–164), Gruber (str. 318–341), Klaić (str. 188–218), Maretić (str. 385–390), Karaman (str. 391–412), čitatelj ostaje i dalje pred otvorenim pitanjima u vezi s kraljem Tomislavom i crkvenim splitskim saborima. Jasno, čitatelj će se odlučiti za ovo ili ono mišljenje ili pretpostavku. No odgovor ćemo i dalje čekati ili jednostavno reći: svi od navedenih autora u Zborniku imaju pravo, svaki sa svoga gledišta, ili će se opredijeliti za ono mišljenje koje mu se čini najprihvatljivijim jer ima različitih mišljenja s više ili manje dokaza. No ipak u nekim radovima nema dokaza osim pretpostavki, sve zavisi tko je od povjesničara prihvatio vijesti u Ljetopisu popa Dukljanina, odnosno Tome Arhiđakona u Historia salonitana maior.

Povjesničari o kralju Tomislavu

I na kraju, evo što čitamo u Pregledu povijesti hrvatskoga naroda Ferde Šišića (1962., str. 122–123) o kralju Tomislavu. On pokušava razložiti, odnosno odgovoriti na pitanje kada Hrvatska postaje kraljevinom? Naime u to doba, veli Šišić, »bio je hrvatski knez Tomislav na vrhuncu svoje moći«. I on navodi cara Porfirogeneta koji kaže da je Hrvatska tada mogla dići »100.000 pješaka i 60.000 konjanika kopnene vojske, a na moru je imala osamdeset velikih brodova, na svakom po četrdeset ljudi, i stotinu manjih (kondura) sa po deset do dvadeset momaka.³⁴⁾ Zacijelo se tada, oko godine 925. Tomislav proglasio hrvatskim kraljem (rex Croatorum), pošto je uglavio savez s Bizantom i primio dalmatinske gradove i otoke u svoju upravu, te proširio svoju vlast na Panonsku Hrvatsku i na otoke Vis, Brač i Hvar pa, napokon, kad je vidio da se i bugarski knez Simeun sam okitio carskim naslovom, a tako je isto uradio nešto prije i bizantski admiral Roman Lekapin, Tomislav to učini jamačno s odobrenjem Svete Stolice jer mu papa priznaje kraljevsku titulu. Međutim, je li Tomislav krunjen, od koga i gdje, toga ne znamo.«³⁵⁾ Tako se dakle preobrazila kneževina Hrvatska u kraljevinu. No Šišić dodaje bilješku s tekstom: »Pričanje ‘Ljetopisa popa Dukljanina’ o Duvanjskom saboru ne može biti za to izvorom. To je nekoć bilo ‘per combinationem’ Kukuljevićevo mišljenje koje je potom popularizirao (Tadej) Smičiklas, a na koje ja ne mogu pristati.«³⁶⁾

Grga Novak (1888. – 1978.) pak u svojoj knjizi Prošlost Dalmacije (1944.)³⁷⁾ posvetit će šezdeset redaka Tomislavu i njegovu dobu. U drugom dijelu knjige Dalmacija u doba hrvatskih vladara, drugo poglavlje: Hrvatski vladari, Novak zapisuje: »Poslije kneza Mutimira (892. – 910.)³⁸⁾ postaje hrvatskim knezom Tomislav (o. 910. – 930.), odličan diplomat i vojskovođa. Proširivši svoju vlast na nekadašnju panonsku Hrvatsku sve do Drave, odbi on napadaje Madžara koji su u nju provaljivali i u današnjoj istočnoj Slavoniji postade susjedom Bugarskoj cara Simeona. Kako je uto Simeon potukao srpskog kneza Zahariju i pokorio Srbiju, srpski knez Zaharija s mnogo srpskoga naroda skloni se u Hrvatskoj (924.). Tako je Hrvatska graničila s Bugarskom na cijeloj liniji od istočne Slavonije duž istočne Bosne. Njen susjed na jugu Cetine dalje bio je od 912. g. zahumski knez Mihajlo Višević koji je tada stekao svu Neretljansku oblast, osim istoka koji uđoše u Tomislavovu Hrvatsku. Njegova se vlast sterala [prostirala, A. J.] na cijelom primorju, od Cetine na jug i obuhvaćala nekadašnju južnu primorsku Dalmaciju, osim Dubrovnika i Kotora.³⁹⁾ Kad je 923. g. došlo do izmirenja istočne i zapadne crkve i carigradski patrijarh se odrekao jurisdikcije nad dalmatinskim biskupijama u korist pape, car je Roman predao upravu i brigu za dalmatinske gradove knezu Tomislavu kao carskom prokonzulu. Na taj je način dotadašnja bizantinska Dalmacija došla u zajednicu s ostalom nekadašnjom Dalmacijom, tj. s Hrvatskom. U takvim prilikama vladajući državom koja se protezala od Raše [u Istri, A. J.] do Cetine, od mora do istočne Bosne, svim otocima od Cresa do Visa, dalmatinskim bizantinskim gradovima, prijatelj i saveznik bizantinskog cara, proglasi se Tomislav kraljem Hrvata, najkasnije 925. godine, kad ga papa kraljem naziva. (Bio je to papa Ivan X., vidi ovdje), Hrvatska kneževina postade kraljevinom.«⁴⁰⁾ Za ilustraciju, evo kako je o Tomislavu pisao Stjepan Srkulj (1869. – 1951.), nav. dj., 1937., 28) u tekstu s naslovom: Hrvatska za kralja Tomislava god. 928.

»Tomislav je oko g. 910 postao knezom Dalmatinske Hrvatske. Vladao je, dakle u vrijeme, kad su Madžari ugrozili Panonsku Hrvatsku, te se preko nje zalijetali i u njegovu državu. Ali ‘Tomislav bijaše mlad i kripak u arvanjih...’ veli pop Dukljanin, pa je vazda Madžare natjerao u bijeg. Tomislav je ne samo pobjeđivao Madžare, on je i obranio Panonsku Hrvatsku i sjedinio je s Dalmatinskom Hrvatskom. Bio je krajni čas, da se to učini, jer bi se inače Madžari ugnijezdili bili i u Panonskoj Hrvatskoj. Sjedinivši obje Hrvatske riješio je Tomislav zadaću koja je po političko-geografskim prilikama onoga vremena bila vanredno teška, jer je Panonska Hrvatska vezana bila za Podunavlje, a Dalmatinska Hrvatska za Jadransko more. No Tomislav nije proširio svoju državu samo na sjever do Mure, Drave i Dunava; on je na jugozapadu došao u posjed neretljanskih otoka Brača, Hvara i Visa, pa i same Paganije, tj. Neretljanske oblasti, koja je do g. 917. bila pod srpskim županom Petrom Gojnikovićem. Najzad je dobio na upravu i Bizantsku Dalmaciju tj. temat Dalmaciju.«

Eto, tako u našoj historiografiji o kralju Tomislavu, o kojemu još uvijek očekujemo novih podataka, ukoliko ih se pronađe, kojima bi se osvijetlilo niz nataloženih nejasnoća oko njegova doba i o njemu samome. Naime nakon 928. godine nema nikakvih povijesnih zapisa o životu i radu kralja Tomislava. Stoga i dalje ostaje upitno mjesto i čin njegove krunidbe, odnosno čijom krunom i od koga ju je primio, nije poznato.⁴¹⁾

Umjetnička fikcija prikaza krunidbe kneza Tomislava za hrvatskoga kralja

Uoči proslave 1000. obljetnice vladanja i krunidbe kneza Tomislava, koja je bila 1925. godine diljem Hrvatske, pomisao na tu obljetnicu bila je inspiracija nekim hrvatskim književnicima i likovnim umjetnicima.⁴²⁾ Na prvom bismo mjestu mogli spomenuti Velimira Deželića starijega (1864. – 1941.) koji je u svom povijesnom romanu Prvi kralj (1903.) ovjekovječio upravo Tomislava kralja.⁴³⁾ U svojoj umjetničkoj slobodi, odnosno njegova licentia poetica, ostvarena je u opisu krunidbe kralja Tomislava prema kojem su opisu kasnije taj čin oslikali Oton Iveković (1905.) i Josip Međimurec (1938.). Pogledajmo dijelove Deželićeva opisa u romanu Prvi kralj:

»Može se pretpostaviti da je mnoštvo ljudi na Duvanjskom polju s uzbuđenjem u srcu i suzom radosnicom u oku čekalo dolazak svog kralja te su s divljenjem zanijemili kada se pred njima pojavila svečana kraljevska povorka.« Potom dalje opisuje »kako je u njoj [povorci, A. J.] koračala kraljevska straža, potom svećenstvo koje su pratili velikaši, župani i podžupani te dvorski dostojanstvenici, i mnoštvo naroda. Na početku povorke Tomislav je jahao na svom bijelom konju. (...) odjeven u grimizne haljine, koje su sjale od dragulja, bio je opasan dragocjenim pojasom, a draguljima mu blistaju i podveze oko goljenica. Visoka čela, vedrih i bistrih očiju, jak, još i snažan, velik i sjajan stupa Tomislav, u kojega se upiru sve oči, radi kojega su svi ovamo došli, onaj kojega je ime drhtalo na ustima čitavog naroda (...). U njegovim očima sjaji plamen dobrote i ljubavi, plamen koji pokazuje da osjeća ljubav ovoga naroda (...).« Sišavši s konja uz pomoć posluge, ušavši u crkvicu »Budimir Tomislav klečao je mirno i spokojno, samo pogled svoj uzdigaše gore k oblacima, a usne mu šaptahu molitvu onomu, koji ga je vodio u slavu kroz tolike ratove, tolike bitke, kroz toliko bura i oluja i koji je napokon dopustio da sad ovdje kleči i da doživi i ovaj čas, kad će njemu, prvom kralju hrvatskoga naroda, zasvijetliti kraljevska kruna na glavi (...). Bila je kruna jednostavnog oblika, no raskošno uređena, a uz nju su najvažniji simboli kraljevske časti stajali žezlo i kraljevska jabuka, koja predstavlja zemaljsku kuglu s križem, a simbolizira snagu kršćanskog vladara. S krunom na glavi te žezlom u desnici i jabukom u ljevici, Tomislav je zaogrnutu plaštem izišao pred narod na Duvanjskom polju (...).« Ivan Kokeza u svom članku sliku Otona Ivekovića Krunidba kralja Tomislava, opisuje: »(...) Pri vrhu povišenog platoa nalazi se kralj Tomislav na bijelom konju s vladarskim insignijama. Pozdravlja okupljene podignutom desnicom u kojoj drži mač. Na lijevoj strani nalazi se lik Eugena Kvaternika, koji drži grb i mač, dok se u liku s desne strane koji drži svitak (vjerojatno proglas o krunjenju) krije lice Ante Starčevića. Krug hijerarhijski posloženih likova salutira kralju uzdignutih ruku na konjima, nogama ili u klečećem položaju. U pozadini zbivanja naslikani su svečana pratnja i crkva te planina i oblaci. (...) stječe se dojam da je Iveković više radio slikovni prilog kakvom književnom djelu negoli samostalno umjetničko ostvarenje.«44) Ja bih rekao da je Iveković dotičnu sliku radio prema književnom djelu – romanu Velimira Deželića Prvi kralj (1903.).

No i neki hrvatski pjesnici u svojim su stihovima ovjekovječili lik kralja Tomislava, kao na primjer pjesnik Nikola Kordić napisao je opširnu pjesmu u desetercu: Prvi kralj; pjesma o hrvatskom kralju Tomislavu (1925. tiskan zasebno kao knjižica, 26 str.); nekoliko stihova: »Otac svega kršćanstva nas štuje / Ljubav svoju javno pokazuje: / našoj zemlji kraljski naslov daje / Kraljevstvo nam prvi on priznaje / Otac svega kršćanstva nas štuje (...)«. I Vladimir Nazor u pjesmi Kralj Tomislav, evocira Tomislavovu pobjedu nad Ugrima (Mađarima) u stihovima, u dijalogu Tomislav govori mađarskom vojskovođi Arpadu »Arpade, ti si vjetrina što hara! / Ja sam ti hrašće jedro i stoljetno / Na koje zalud vihor se obara! / Ti bijesan rušiš, ja sveđ i vedar zidam / Čuvar sam vjerni svoje Domovine / Lav stražar rodne rijeke i doline!«

Što se pak likovnog prikaza krunidbe kneza Tomislava za hrvatskoga kralja tiče, dvojici likovnih umjetnika poslužio je Deželićev opis za slike (ulje na platnu): Otonu Ivekoviću i Josipu Horvatu Međimurcu. Ako se pogleda Ivekovićeva slika iz 1905. i pročita opis u Deželićevu romanu, razabire se stanovita podudarnost. Ivekovićev detaljan prikaz kako kralj Tomislav sjedi na bijelom konju i visoko u zrak podiže mač. U pozadini se nazire crkvica u kojoj je, navodno, ceremonija krunidbe obavljena, a oko kralja i ispred stoji mnoštvo naroda koji mu se divi i vjerojatno kliče »Živio kralj Tomislav«. Na slici iz 1938. Josipa Horvata Međimurca u tehnici ulja na platnu prikazan je kralj Tomislav kako kleči i čvrsto s obje ruke ispred sebe drži pobjednički mač, dok mu istovremeno visoko crkveni dostojanstvenik stavlja krunu na glavu. Oko kralja vijore se zastave s hrvatskim grbom, a okupljeni narod nazoči ceremoniji krunidbe.⁴⁵⁾

U vezi s tom slikom Ivan Kokeza piše: »(...) U drugoj polovici 1930-ih godina zagrebački industrijalac Antun Res⁴⁶⁾ angažirao je Josipa Horvata Međimurca u izradi povijesnih slika za svečanu dvoranu staroga grada Ozlja. Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja«, čiji je Antun Res bio član, preuzela je dvorac Ozalj 1928. godine kako bi ga očuvala od propadanja. (...) Horvat Međimurec naslikao je za ozaljsku svečanu dvoranu najmanje dvije, a najviše tri slike: Krunidba kralja Tomislava, Dolazak Hrvata na Kosovo i Smrt Petra Svačića. (...) Krunidba kralja Tomislava najveća je i najvažnija slika u ozaljskom ciklusu. Josip Horvat Međimurec signirao je djelo nadnevkom 29. X. 1938., nakon čega je otpremljeno u ozaljski dvorac. Tomislavova krunidba odvija se na povišenom oltarnom dijelu unutar crkvenog prostora. Prvi hrvatski kralj kleči, držeći se za mač, dok mu se biskup sprema položiti krunu na glavu. U njihovu okruženju smješteni su kraljica s pratnjom i crkveni dostojanstvenici (na lijevoj strani slike) te niz velikaša s pojedinim predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena (raspoređeni od lijeve prema desnoj strani slike). U gornjem desnom kutu [u loži, A. J.] nalaze se ženski likovi u empori (povišenom prostoru namijenjenom ženama – u skladu s povijesnim kontekstom). Upitna povijesna zbilja ilustrira se kombiniranjem elemenata starohrvatske umjetnosti i suvremenije hrvatske heraldike. Sadržaj time poprima izrazitiji nacionalni i politički karakter. (...) Cilj cjelokupne narudžbe (ciklusa u cjelini) bio je revitalizirati prostorije ozaljskoga dvorca u hrvatskom nacionalnom duhu. Krunidba kralja Tomislava trebala je glorificirati hrvatsku političku, kulturnu i vojnu povijest. Takva slika, rađena u jugoslavenskom i poslije banovinskom kontekstu, zasigurno je u očima naručitelja i ostalih eventualnih promatrača nosila određenu političku težinu.«⁴⁷⁾ Još valja spomenuti jednoga slikara Marijana Trepšea koji 1925. također, naslikao Krunidbu prvog hrvatskoga kralja Tomislava. Svojom stilskom inovacijom slikar je u djelo unio odraz moderniteta, drugim riječima riječ je, glede na formalno-stilski uradak, »o ekspresionističkom izričaju tipičnom za slikarev onodobni opus«.⁴⁸⁾ Dakle, iz ovih se opisa vidi slikarska mašta i fikcija čina krunidbe kralja Tomislava.

Sudbina glagoljice nakon crkvenih splitskih sabora 925. i 928.

Na pitanje kakva je bila sudbina glagoljice nakon splitskih crkvenih sabora 925. i 928. pomaže nam odgovor dati različite interpretacije povijesnih čimbenika i dokumenti, ukoliko postoje. Zato mi se čini interpretacija Franje Fanceva nekako logičnijom i razumljivom. On je u Zborniku kralja Tomislava (1925., str. 510–513) uz ostalo pisao:

»Kad se Metod poslije smrti Ćirila (14. II. 869.) vraćao iz Rima, ne mogavši produžiti put u Moravsku, jer se tamo upravo vodio rat s Nijemcima, on se ponovno zadržao kod Kocelja; tu ga je nakon kraćega bavljenja na zamolbu kneza Kocelja učinio papa Ivan VIII. biskupom obnovljene posavsko-srijemske biskupije. Na tom položaju Metod nije dugo ostao, jer je – uhvaćen g. 870. od njemačkih biskupa – bio oko dvije godine zatočen u Njemačkoj, a po zapovijedi pape Ivana VIII. g. 872. oslobođen ostavio je Panoniju i vratio se u Moravsku. Kako najjači razmah slovenskoga [slavenskoga, A. J.] bogoslužja u Panoniji ide u vrijeme od g. 867. – 870., to se ono vjerojatno već tada počelo iz Panonije širiti preko Drave i u Posavsku Hrvatsku, a već tada moglo je ono preko Posavske Hrvatske zahvatiti i Dalmatinsku Hrvatsku. Doduše iza g. 870. a osobito iza Metodova odlaska u Moravsku. Panonija je ponovno došla pod vlast salzburškoga nadbiskupa, čime su za slovensko bogoslužje svakako nastale nepovoljne prilike, bez sumnje mnogo nepovoljnije u samoj Panoniji, koji bila bliže biskupskom sijelu, nego u udaljenoj Posavskoj Hrvatskoj.

Nakon smrti Metodove (6. V. 885.) njegovi najistaknutiji učenici, ganjani od latinsko-njemačke stranke s nadbiskupom Wichingom na čelu, a ostavljeni i od Svatopluka, morali su otići sa teritorije Moravske; prema legendi o sv. Klimentu put ih je vodio preko donjega Dunava i Beograda u Bugarsku. No pored tog legendarno utvrđenog uzmaka jednoga dijela učenika u Bugarsku bez sumnje su se u isto doba neki možda manje istaknuti učenici zaklonili preko Drave i u Posavsku Hrvatsku, a odavle u Dalmatinsku Hrvatsku, koja se stresavši sasvim i franačko i bizantsko gospodstvo baš oko g. 880. učinila potpuno nezavisnom državom, a već ranije dobila i svoju zasebnu hrvatsku biskupiju u Ninu. Osim tih mogućnosti da se slovensko bogoslužje raširilo i k Hrvatima iz same Panonije, svjedočanstvom Konstantina Porfirogeneta potvrđeno je, da se mnogo pučanstva Panonije i Moravske, kad su one oko g. 905. – 906. pale plijenom madžarske invazije, sklonilo k Hrvatima i to vjerojatno u obje Hrvatske, tj. Posavsku i Dalmatinsku, koje su se nekako u to doba i sjedinile.⁴⁹⁾ Samo se po sebi razumije, da je s panonskim bjeguncima došlo u Hrvatsku i svećenika slovenskoga bogoslužja u Hrvatsku doduše ne mogu potkrijepiti pisanim potvrdama, ali da su ona i bez toga potpuno opravdana, potvrđuje se iz historije početka hrvatske glagolske crkve. Da je osobito hrvatska glagolska crkva postojala već g. 925., svjedoče pisma pape Ivana X. od g. 924., upravljena splitskom nadbiskupu Ivanu i podređenim mu biskupima, zatim hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu, a osim toga još i članak X. zaključaka sinode splitske od g. 925. I hrvatska je glagolska crkva, utjelovljena u ninskoj biskupiji, već tada bila vrlo jaka organizacija, koja je mogla da ne samo prkosi latinskim crkvenim organizacijama romanske Dalmacije, već i u Rimu bar za jedno vrijeme spriječi potvrđenje baš onih zaključaka, koji su se odnosili na njezinu sudbinu i slovensko bogoslužje. Da se ona toliko osilila, moralo je od njezinih prvih početaka do d. 925. proteći više decenija. Zato se spravom drži, da počeci osobite hrvatske glagolske crkve i razmah za pape Nikole I. (858. do 867.) osnovane ninske biskupije padaju u isto doba.

Posavska se Hrvatska u doba tih borbi ne samo nalazila u sklopu hrvatske glagolska crkve⁵⁰⁾ odnosno hrvatske ninske biskupije, već je splitska sinoda od g. 926. pored teritorija starih biskupija skradinske i duvanjske hrvatskom (glagoljaškom) biskupu Grguru nudila i teritoriju posavsko-hrvatske sisačke biskupije. A kako se u zaključcima te sinode nikako nije diralo u slovensko bogoslužje, to se i na teritorijama biskupu Grguru nuđenih biskupija kao vjerojatno ranije i u napredak moglo slovenski misiti, ako i ne u neograničenom opsegu, a to svakako u onom, koji je dopuštao X. članak zaključaka splitske sinode od g. 925.«⁵¹⁾

No Fancev kaže da do polovice XI. st. o hrvatskoj glagoljici u crkvi nema nikakvih vijesti. Ipak se ona i dalje rabila u Crkvi, odnosno služba se Božja obavljala slavenskim jezikom, jer zaključci prve splitske sinode kao i druge 928. nisu isključivo djelovali na terenu u Ninskoj biskupiji u skladu sa spomenutim zaključcima. Vidi se to i po ponovljenim zabranama na sinodi iz 1059./1060. za vrijeme pape Nikole II. koji je pooštrio sankcije protiv popova glagoljaša ukoliko bi službu Božju obavljali na slavenskom jeziku. Niti te sankcije nisu iskorijenile slavensko bogoslužje u popova glagoljaša. Unatoč i kasnijim zabranama na sinodama od 1064. i 1075. izgleda da je biskup Grgur glagoljaš, odolio tim zabranama i svećenstvo također. No za hrvatsku glagoljicu i službu Božju na slavenskom jeziku u Hrvatskoj došla je ona vesela godina 1248. kada je na zamolbu senjskoga biskupa Filipa papa Inocent IV. (papa: 1243. – 1254.) dozvolio za one krajeve Hrvatske u kojima se glagoljica rabila da se i dalje rabi i služba božja obavlja na slavenskom odnosno staroslavenskom jeziku.⁵²⁾ Isto je tako 1252. takva dozvola dodijeljena benediktinskom samostanu Sv. Nikole u Omišlju. Taj čini svjedoči o jedinstvenom privilegiju među Slavenima kojim su Hrvati u liturgiji mogli rabiti staroslavenski jezik i glagoljicu. Time su naši popovi glagoljaši, ipak, izvojevali svoju slobodu i autonomiju u obavljanju službe božje u crkvi. Pismo pape Inocenta IV. od 29. ožujka 1248. senjskom biskupu Filipu u hrvatskom prijevodu glasi:

»Predana nam tvoja zamolba sadržavala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim se kler te zemlje, tvrdeći da ga ima od Sv. Jeronima, služi u slavljenju bogoslužja. Zbog toga da bi se njime suobličio i prilagodio se običaju zemlje u kojoj si biskup, ponizno si od nas zatražio dopuštenje da možeš bogoslužje slaviti prema rečenom pismu. Mi, dakle, imajući na umu da je govor podložan stvari, a ne stvar govoru, podjeljujemo ti ovim pismom zatraženo dopuštenje i to u onim krajevima gdje već postoji spomenuti običaj, s time da se različitošću pisma ne povrijedi smisao. Nikome dakle, itd. Našega dopuštenja itd. dano u Lyonu 29. ožujka 1248. pete godine (našega potifikata).«⁵³⁾

Uza sve što je rečeno, pred oči mi dolazi zaključak u članku Mile Bogovića (nav. dj., str. 257–258) u kojem su i ove rečenice: »(...) Glagoljica i staroslavensko bogoslužje mogli su se razvijati samo u bizantskom ozračju. Budući da su se na našem glagoljaškom području izmjenjivale vlasti i jurisdikcije Istoka (Bizanta) i Zapada (Rima), sudbina glagoljice i staroslavenskoga bogoslužja kod Hrvata tijesno je vezana uz kvalitetu odnosa između tih dviju strana. Povoljne prilike su bile u vrijeme bizantske dominacije u Dalmaciji, a nepovoljnije u vrijeme zapadnog utjecaja na tom prostoru. Prva velika kriza nastaje u vrijeme kralja Tomislava koji je dobio na upravu područje Bizantske Dalmacije. Time je ujedno to područje u crkvenopravnom smislu došlo pod izravnu papinsku jurisdikciju. To je imalo za posljedicu da je na Splitskim saborima 925./928. pravo uporabe staroslavenskoga bogoslužja ograničeno na niži kler i redovnike, a svećenicima samo u krajnjoj potrebi, a i tada je potrebna posebna papinska dozvola« (članak X. Splitskog sabora 925.). Bogović također navodi, a to je i poznato u povijesti postojanja hrvatskoga glagoljaštva, da je papa Inocent IV. četiri godine poslije dopuštenja biskupu Filipu (26. siječnja 1252.), ovlastio krčkoga biskupa da može dopustiti uporabu staroslavenske službe Božje benediktinskom samostanu Sv. Nikole u Omišlju. Papa spominje da su i prije krčki biskupi običavali omišaljskim redovnicima davati takvo dopuštenje. Iako je taj dokument značajan za povijest glagoljice, on samo potvrđuje pozitivno mišljenje na papinskom dvoru u Rimu u odnosu prema uporabi glagoljice. U hrvatskom prijevodu pismo glasi: »Ljubljeni sinovi opat i ostala braća samostana sv. Nikole u Omišlju reda sv. Benedikta u tvojoj biskupiji ponizno nas zamoliše, da im dopustimo službu božju obavljati na slavenskom jeziku i pismu, kao što su oni sami i njihovi predšasnici običavali činiti, jer su oni Slaveni i imaju slavensko pismo...« (»Dilecti filii abbas et conventus monasterii sancti Nicolai de castro Muscela ordinis s. Benedicti tue dioecesis nobis humiliter supplicarunt, ut cum ipsi, qui Sclavi existent et sclavicas litteras habeant, discere latinas litteras non possunt, eis, ut in litteris sclavicis secundum ritum ecclesie Romane divina officia valeant celebrare, prout iidem et predecessores sui facere consueverunt, licentiam concedere curarenus.«)⁵⁴⁾ Iz toga se može zaključiti da papa na staroslavensko bogoslužje ne gleda, kao njegovi prethodnici, kao na nešto što bi ugrozilo pravovjerje katoličke crkve, nego na novi vid kojim se ono može braniti i štititi. Doista kopernikanski obrat u Rimu!«

I na kraju riječ-dvije u vezi s latinskim jezikom kroz povijest na hrvatskom prostoru. Povjesničar hrvatske književnosti Rafo Bogišić (1925. – 2010.), pisao je afirmativno o latinskom jeziku: »Latinski medij ušao je u hrvatsku kulturnu sferu odmah na početku, odmah po hrvatskom doseljenju na svoje današnje prostore, na istočnu obalu Jadranskog mora. Odmah je zauzeo prvorazredno mjesto, ono koje mu je sam po sebi donio i omogućio ulazak hrvatskog naroda u rimsko-romanski, mediteranski katolički krug i svijet. Ušao je najprije u crkvu, pa na kraljevski dvor, u državnu administraciju, a zatim u cjelokupni kulturni život. I pored žive nazočnosti glagoljaške kulture i pismenosti crkveni, kraljevsko-feudalni i komunalno-gradski, dakle svi ugledniji slojevi, staleži i pojedinci svoje probleme iskazuju i rješavaju najčešće na latinskom jeziku. Pored uobičajenih spisa, raznih dokumenata i isprava, kao što su oporuke, darovnice, notarski spisi i sl., latinskim se jezikom pišu i razni zbornici, statuti, kronike, pa zatim cjelovite povijesti te tekstovi literarnog karaktera.«⁵⁵⁾ Dakle latinski jezik je temeljnica hrvatskoga srednjovjekovlja; hrvatski latinitet ima svoju neizbrisivu kulturološku vrijednost ne samo u Crkvi već i šire, pogotovu na području opismenjavanja i stjecanja naobrazbe kako u srednjem tako i doba humanizma i renesanse. Za Marka Marulića se ne bi znalo diljem Europe da nije svoja djela pisao na latinskom jeziku. Nije potrebno posebno isticati da su crkveni redovi, bili nositelji i širitelju pismenosti, umjetnosti, unapređenja gospodarstva i graditeljstva u čemu su se posebno istaknuli redovnici benediktinci koje je u Hrvatsku doveo sredinom 9. stoljeća knez Trpimir. Sve u svemu, hrvatski latinitet nikako ne umanjuje značenje hrvatskoga glagoljaštva i ćirilometodske baštine koja je integralni dio i hrvatske crkvene i kulturne povijesti.

____________________
1) Nova zraka u europskom svijetu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), ur. Zrinka Nikolić Jakus, Matica hrvatska, Biblioteka povijest Hrvata, svezak I., Zagreb 2015., str. 534.

2) »Kao što je tijelo jedno, iako ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i s Kristom. I, uistinu, mi smo svi – bilo Židovi, bilo Grci; bilo robovi, bilo slobodni – kršteni jednim Duhom, da tvorimo jedno tijelo.« Novi zavjet (prijevod Ljudevit Rupčić), Sarajevo 1961., str. 515–516. Naime Apostol Pavao uspoređuje ljudsko tijelo s mističnim Kristovim tijelom, ističući tri svojstva ljudskoga tijela: 1. različitost udova, 2. ovisnost udova, 3. njihovu suradnju i sklad. Ta se svojstva moraju nalaziti i u mističnom Kristovu tijelu.

3) Nova zraka u europskom svijetu..., str. 534.

4) Isto, 535. Vidi još: Juraj Kocijanić, Pape i hrvatski narod, Zagreb 1927., str. 2–3. »Utvrđeno je također povijesna istina, piše dr. Bulić, da je Ivan IV. po razorenju Solina dao prenijeti god. 641/2. u Rim kosti sv. Dujma, solinskog biskupa i mučenika (284. – 304.), zajedno s kostima ostalih solinskih mučenika, te ih je podignuvši uz lateranski baptisterij kapelu sv. Venancija, mučenog u Duvnu (Duvanjsko polje) – možda utemeljitelja solinske biskupije, sahranio pod oltarom, a povrh u apsidi dao načiniti mozaik sa slikama mučenika i njihovim imenima. Mozaik sa slikama postoji i danas u Rimu.« Kocijanić, nav. dj., str. 3. Usp: Marko Trogrlić, Splitski crkveni sabori (925–928) i salonitanska kršćanska baština. U: Hrvatska revija, XXIV, br. 4, Matica hrvatska, Zagreb 2024., str. 14–19.

5) O tom Ivanu vidi, Kocijanić, nav. dj., str. 3–4

6) Nova zraka..., str. 536.

7) Isto, str. 537.

8) Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na Hrvatsku, Zagreb 1910., str. 124–151 i dalje.

9) Ovdje pod slovenski se podrazumijeva slavenski a ne današnji slovenski u Republici Sloveniji.

10) Postavlja se pitanje, kada su glagoljica i s njom slavensko bogoslužje doprli u hrvatske zemlje? Do danas još nitko nije našao odgovor. To što je poznato jest da je ono u prvoj četvrtini X. stoljeća bilo vrlo rašireno i glavni mu je bio zaštitnik episcopus Chroatorum pod kojega je spadalo sve osim bizantskih gradova i otoka na Jadranskom moru, te imalo svedržavni značaj i da se odonda za svo vrijeme burnoga stoljeća pa i jednoga cijeloga milenija održalo do 19. stoljeća. Vidi: Josip Hamm, Glagolizam i njegovo značenje za Južne Slavene. U: Slavia, XXV., br. 2, Prag 1956., str. 313–321. U vezi s tim člankom valja svakako vidjeti i: Franjo Fancev, O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, u: Zbornik kralja Tomislava. U spomen tisućgodišnjice hrvatskoga Kraljevstva, izd. JAZU, Zagreb 1925., str. 509–513, i dalje.

11) Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, knjiga prva, Nakladni zavod Matice hrvatske, priredio Trpimir Macan, Zagreb 1975., str. 108.

12) Kurziv moj; o sintagmi »krivovjerac Metodije«, bit će još riječi ovdje.

13) Klaić, nav. dj., str. 108.

14) Vidi: Josip Srebrnić, Odnošaji pape Ivana X. prema Bizantu i Slavenima na Balkanu. U: Zbornik kralja Tomislava. U spomen tisućgodišnjice hrvatskoga Kraljevstva, izd. JAZU, Zagreb 1925., str. 128–164.

15) Kod Kocijanića čitamo: »Godine 863. nastao je kobni crkveni raskol. Carigradski patrijarha nije htio da prizna prvenstvo kao vrhovnom crkvenom glavaru i učitelju. Poradi toga nastala je dugotrajna borba između Carigrada i Rima.« Kocijanić, nav. dj., str. 11 i dalje.

16) Usp. Srebrnić, nav. dj., str. 151–152.

17) U vezi s tom rečenicom, priređivač Klaićeve Povijesti Hrvata, prvi svezak dodaje: [Klaićevi podaci o sezanju hrvatske, makar i vrhovne vlasti na tolikom prostoru nisu utemeljeni u izvorima. U sastavu Hrvatske od istočnih krajeva bile su Bosna i Neretljanska oblast, a Zahumlje je s njom bilo tijesno povezano]. Klaić, nav. dj., str. 109, bilj 1. No Tomislavova se država prostirala od Drave do Cetine i Neretve, sve primorje na tom prostoru bijaše njezino; na istoku je duboko zasijecala u današnju Bosnu, na sjeveru pače i do Drine. Srebrnić, nav. dj., 153. U vezi s rasprostranjenošću Tomislavove države svakako valja vidjeti iscrpan rad Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Tomislav, prvi kralj hrvatski, u: Zbornik Kralja Tomislava u spomen tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, JAZU, Zagreb 1925., str. 40–85. Isti: Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba, i njihove krune. U: Rad JAZU, knj. 57, Zagreb 1881., str. 188–233; knj. 58., str. 1–52; knj. 59, str. 103–157.

18) O slijedu razvoja oko uporabe slavenskoga jezika u liturgiji i biskupijskim jurisdikcijama posebice Grgura Ninskoga, iscrpno opisuje Kocijanić, nav. dj., str. 106–119. Isto i Rittig, nav. dj., str. 136–151 i dalje.

19) Vrlo je indikativno kako piše Kukuljević: »Iz papinskih poslanica, pisanih saboru i spljetskom nadbiskupu Ivanu, razabiremo ponajprije, da su latinsko-dalmatinski biskupi lažno izvijestili Rimsku Stolicu, da u Hrvatskoj vlada Metodov nauk protivan vjeri kršćanskoj, a osobito zapadnoj. Zato se papa Ivan X. kazivaše uvesti pripravnim ukloniti Metodov nauk, pa u hrvatsku crkvu nanovo uvesti gospodstvo latinskoga jezika.« Kukuljević, nav. dj., 1925., str. 63.

20) Citat kod: Radoslav Katičić, Methodii Doctrina. U: Slovo, časopis Staroslavenskog zavoda u Zagrebu, br. 36, Zagreb 1986., 11. Isti u svojoj knjizi: Uz početke hrvatskih početaka, Književni krug, Split 1993., str. 67–95. Tu naime Katičić navodi: »Oba su napisana (pisma) u vezi sa zbivanjima oko prvog splitskog crkvenog sabora, održanog 925, za vladavine kralja Tomislava, i čuvala su se jamačno u arhivu splitske nadbiskupije skupa sa zapisima o saborima 925. i 928. i drugim pismima koja su s njima u vezi. Do nas su ti sinodalni akti došli tako što su bili uvršteni u opširniju verziju prvih dvadeset i dva poglavlja povijesnoga djela splitskog arhiđakona Tome, koja je poznata kao Historia Salonitana maior. Predlošci iz kojih su ti tekstovi sve mlađi prijepisi 16–18. stoljeća.« (str. 67). Odlika Katičićeva rada jest u opsežnoj analizi pisma pape Ivana X. na temelju latinskog teksta istih pisama čije dijelove donosi u latinskom jeziku s prijevodom na hrvatski. Vidi također: Srebrnić, nav. dj., str. 153–164. Vidi također: Mirjana Matijević Sokol, Izvori o kralju Tomislavu i njegovu dobu. U: Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, XXIV., br. 4, Zagreb 2024., str. 20–24.

21) Hrvatski prijevod kod Katičić, nav. dj., str. 27, vidi str. 20–21. Spomenuti Ivan bio je biskup ankonski (Ankona) i Leon (biskup pelestrinski) bili su papini izaslanici u Dalmaciju da bi organizirali crkveni sabor. Inače, Katičić iscrpno raščlanjuje i analizira pisma pape Ivana X. kao i pojam Methodii doctrina, vidi str. 20–44. Vidi također: Tomislav Galović, Methodii doctrina i ninski biskup Grgur. U: Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, XXIV., br. 4, Zagreb 2024., str. 35–38.

22) Vidi: Katičić., nav. dj., 1986., str. 21–22.

23) Naziv Slavonija koristio se do 12. stoljeća za zemlje između Drave do Jadranskoga mora usporedo s nazivom Hrvatska i Dalmacija, no od 13. st. razumijevali su se pod Slavonijom područje između Drave, Save, porječje donje Une, Vrbasa i Bosne, a pod Hrvatskom područje ispod Slavonije na jug. U 16. st. Slavonijom se zvalo međurječje Save i Drave na zapad do Slovenije s glavnim gradom Zagrebom. Hrvatska se nalazila prema jednim piscima južno od Save, te je obuhvaćala Krbavsku i Morlahiju s glavnim gradom Bihaćem. Vidi: Ivan Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb 1985., str. 159.

24) Tako na primjer, članak 4. govori o zaštiti crkvenoga imanja; članci 5. – 7., njima se određuju sankcije za ubojstvo velikaša, svećenika, vladara; članak 8. i 9. govori o sporu između dubrovačkoga i kotorskoga biskupa; članak 12. o sakrilegiju crkvi; članak 14. o bračnoj rastavi; 15. o svećeničkim brakovima.

25) Kod Klaića je svih petnaest točaka zaključaka objavljeno na hrvatskom jeziku. Klaić, nav. dj., str. 111–112. No objavio ih je također (prvi) Ivan Kukuljević Sakcinski u svom radu: Tomislav, prvi kralj hrvatski u nav. dj., 1925., str. 64–66. Moram napomenuti da je taj naslov u Radu JAZU, knj. 58.(1881.).

26) Usp. još Dane Gruber, Iz vremena kralja Tomislava. U. Zbornik kralja Tomislava..., Zagreb 1925., str. 318–341., odnosno 319–325. Nešto suvremeniji hrvatski prijevod vidi kod Galović, nav. dj., 2024., str. 36. No Rittig piše i ovo: »Ivan X. gledaše u slovenštini njeku novotariju, opasnu za čistoću kršćanske vjere, i to bijaše razlog, radi kojega je on u listu na metropolitu Ivana izriječno, a u listu na kralja Tomislava i hrvatski puk, muče [tiho, A. J.] zabranio slovensko bogoslužje.« No do zabrane je slavenskoga u liturgiji došlo tek na drugom saboru 928. i rimska stolica i latinski kler (latinaši) nadali su se da će s vremenom doista nestati glagoljice u hrvatskom narodu, međutim iako je Grgur Ninski »izgubio« biskupiju, a u zamjenu dobio je skradinsku biskupiju, glagoljica je preživjela sve nedaće i bure, i održa se i u XI., i u XIII. pa sve do u XIX. stoljeće. Za Tomislava Rittig reče: »Kralj Tomislav u ovom sporu [oko glagoljice i ninske biskupije, A. J.] nije igrao sramotnu ulogu Svetopuka, nu istini za volju reći je, da on ne imadjaše snage odlučno i muževno stati uz težnje hrvatskoga biskupa [Grgura, A. J.] i svećenstva. Ruke mu bile vezane političkim interesima, a ne znadijaše, da bi hrvatska metropolija u njegovoj državi bila veća ne samo crkvena, nego i politička tekovina, nego li svi ti latinski gradovi na jadranskome žalu.« Rittig, nav. dj., str. 151.

27) Kukuljević, nav. dj., 1925., str. 63.

28) Kukuljević, nav. dj., 1925, str. 81–82., u bilj. 2 citira: Thomae arch. Histo. Sal. Cap. XIII. Farlati: Illyr. Sacr. T. IV. p. 169. dakle poziva se na zapise koji govore o tome što je gore citirano. Vidi još: Kerubin Šegvić, Toma Splićanin, Zagreb 1927.; Stjepan Gunjača, Historia Salonitana maior. U: Rad JAZU, knj. 283, Zagreb 1951., str. 175–243. Nada Klaić, Historia Salonitana maior, Beograd 1967.

29) Pavao Ritter Vitezović je u svojoj Kronici 1696.) za godinu 914. zapisao: »Tomislav veliki vojvoda aliti kralj hervatski ovo vreme be.« Dakle, Tomislav je već spomenute godine bio hrvatski kralj. To je podatak koji nam govori da je Tomislav ratovao protiv Bugara kao hrvatski kralj i da nije takvim proglašen tek 925. Stoga bi se moglo postaviti pitanje, je li doista godina 925. godina Tomislavove krunidbe? Istina je da papa Ivan X. u pismu Tomislava nazva kraljem, jer je on to već bio, a ne da je tek tada postao kralj. Prema tome, godina 925. bi se mogla smatrati kao godina u kojoj je Tomislav od pape nazvan kraljem i službeno priznata njegova hrvatska Kraljevina.

30) Kukuljević, nav. dj., 1925., str. 77. Istina za volju, iz spomenutih se riječi vidi da je priča o krunidbi kralja Tomislava dosta nategnuta, da ne velim proizvoljna, izmišljena.

31) Vidi: Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom. Na hrvatski preveo i komentarima popratio Nikola Tomašić, Zagreb 1994.

32) O njemu vidi: Mirjana Matijević Sokol, Toma Arhiđakon i njegovo djelo. Rano doba hrvatske povijesti, Naklada Slap, Jastrebarsko 2002.

33) Vidi: Vladimir Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Matica hrvatska, Zagreb 1950.

34) U vezi s tim podatkom vidi: Trpimir Vedriš, Povodom novog tumačenja vijesti Konstantina VII. Porfirogeneta o snazi hrvatske vojske. U: Historijski zbornik, LX, Zagreb 2007., str. 1–30, odnosno str. 13–19.

35) Šišić, nav. dj., str. 122.

36) Šišić, isto.

37) Ponovljeno izdanje u pretisku, Marjan tisak, Split 2004. Knjiga je pisana popularno, bez bilježaka i popisa literature. Tako da Novak zapravo prepričava interpretira dotadašnja povijesna djela u kojima je riječ o kralju Tomislavu. Koliko sam mogao uočiti ipak je temeljena na vjerodostojnim podatcima.

38) Neki povjesničari pišu njegovo ime kao Muncimir. Za njegova vremena Panonska je Hrvatska, ili kneževina krajem 9. i početkom 10. stoljeća omeđena rijekama Dravom, Savom, Kupom i Sutlom te Požeškim gorjem. On je bio otac Tomislavov. Knez Mutimir (Muncimir, Muzimir) bio je hrvatski vladar iz dinastije Trpimirovića, tj. najmlađi sin kneza Trpimira. I Mutimira je papa Ivan VIII. nazvao dux Croatorum-knez Hrvata kao što je to bio i njegov otac. Oba ta naslova svjedoče o suverenitetu i samostalnosti njihova vladanja. Vidi: Agneza Szabo, Kralj Tomislav i njegovo doba u povijesnom hodu hrvatskoga naroda. U: zborniku Pasionske teme, Muka u temeljima hrvatske kulture: o 1100. godišnjici Hrvatskoga Kraljevstva, Zagreb 2025., str. 416–451, odnosno 417–419.

39) Vidi zemljovid (kartu) kod: Stjepan Srkulj, Hrvatska povijest u 19 karata, Zagreb 1937., karta br. 7. vidi pretisak, AGM, Hrvatski informativni centar i TRSAT, Zagreb 1996. Ista je karta reproducirana i u članku Vladimira Sokola u Hrvatskoj reviji, XXIV., br. 4, Zagreb 2024., 28.

40) Novak, nav. dj., 98. No uputno je danas vidjeti časopis Hrvatsku reviju. MH, XXIV., br. 4, 2024. – tema broja: »1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva« s prilozima: Ante Birin, Pregled hrvatske političke povijesti od početka 9. st. do kralja Tomislava (str. 4–8); Ana Biočić, Hrvatske crkvene prilike u europskom kontekstu 10. stoljeća (str. 9–113); Marko Trogrlić, Splitski crkveni sabori (925–928) i salonitanska kršćanska baština (str. 14–19); Mirjana Matijević Sokol, Izvori o kralju Tomislavu i njegovu dobu (str. 20–24); Vladimir Sokol, Hrvatska vojna moć u doba kralja Tomislava (str. 25–29); Ivan Buljević, Krunidba kao spektakal i afirmacija legitimiteta (str. 30–34); Tomislav Galović, Methodii doctrina i ninski biskup Grgur (str. 35–38); Nikolina Šimetin Šegvić, Duvanjsko polje između historiografije, mjesta pamćenja i mita (str. 39–46); Mario Jareb, Slavna proslava slavnoga kralja – tisuću godina Hrvatskoga Kraljevstva godine 1925. (str. 47–52); Ivan Kokeza, Lik kralja Tomislava u hrvatskoj likovnoj umjetnosti 19. j 20. stoljeća (str. 53–58); Mira Kolar-Dimitrijević, Hrvoje Petrić, Zašto su trebale 23 godine za podizanje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu? (str. 59–61). Napominjem da su svi radovi otisnuti u dva stupca.

41) Nekoji povjesničari (stariji) misle da mu je krunu poslao papa Ivan X. No za to nema nikakvih potvrda, osim što ga je isti papa u pismu nazvao »naš dragi sin i kralj Hrvata«.

42) No treba reći da je Ferdinand Quiquerez naslikao uljem na platnu sliku Tomislav, prvi hrvatski kralj 1888. (danas u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu). I Mato Celestin Medović je 1897. naslikao sliku Splitski sabor 925. s nazočnošću kralja Tomislava (ulje na platnu, danas u Hrvatskom institutu za povijest, Zagreb).

43) Prvi Kralj – Historijski roman iz hrvatske prošlosti, napisao dr. Velimir Deželić, Zagreb 1903., 328 str. Drugo izdanje tog romana objavila je Matica hrvatska, Rijeka 1971.

44) Ivan Kokeza, Lik kralja Tomislava u hrvatskoj likovnoj umjetnosti 19. i 20. stoljeća, Hrvatska revija, XXIV., br. 4, 2024, str. 55.

45) Obje slike su reproducirane (interpolirane) u tekstu Agneze Szabo, nav. dj., 2025., 421, 423. Također je reproducirana u članku Ivana Kokeze u Hrvatskoj reviji, XXIV., br. 4, 2024., str. 53–58, 57 slika Josipa Horvata Međimurca.

46) Antun Res (1885. – 1965.), ovlašteni graditelj i poduzetnik, bio je vlasnik građevinsko-asfaltnog poduzeća i izvođač brojnih zgrada u Zagrebu u prvoj polovici 20. stoljeća. Prema projektu Lava Kalde sagradio je 1926. godine četverokatnu zgradu Mirovinske zaklade namještenika Trgovačke i obrtničke komore na Rooseveltovu trgu 3, prema projektu Zvonimira Kavurića 1935. kuću Stefanutti na Vrhovcu 26 (potpisuje nacrte, jer Kavurić tada još nije bio ovlašteni arhitekt), a prema projektu Zvonimira Vrkljana 1937./1939, Žensku realnu gimnaziju Družbe sestara milosrdnica u Savskoj 77 (danas Učiteljski fakultet). Potpisuje i projekt vlastite kuće na Trgu Marka Marulića 4 koja je sagrađena 1929./1930.

47) Cit. iz: Ivan Kokeza, nav. dj., str. 56.

48) Vidi reprodukciju u: Kokeza, nav. dj., str. 56.

49) Tu se vidi jedna disparatnost. Naime, bilo je riječi da je kralj Tomislav, pobijedivši Mađare, sjedinio Posavsku Hrvatsku s Dalmatinskom Hrvatskom.

50) Zapravo bi trebalo reći glagoljične crkve, ili glagoljaške crkve, popovi glagoljaši su obavljali na slavenskom liturgiju, jer se glagoljica rabila (> glagoljati, ne glagolati od glagol).

51) Fnacev, nav. dj., 1925., str. 511–512.

52) Više o tome: Mile Bogović, Okolnosti pojave i razvoja glagoljice na hrvatskom području do 1248. godine. U: Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa povodom 100. obljetnice Staroslavenske akademije i 50. obljetnice Staroslavenskog instituta, Zagreb-Krk 2004., str. 247–260.

53) Preuzeto iz Bogović, nav. dj., 256.

54) Taj latinski citat nalazi se u radu: Ferdo Rožić, »Putni tovaruš« Katarine Zrinske. U: Posljednji Zrinski i Frankopani, Matica hrvatska, Zagreb 1908., 222, bilj. 4.

55) Rafo Bogišić, »Talijanski medij u hrvatskom petrarkizmu«, u: Kolo, V. (1996), 2, str. 20.