Promičbeno svaštarenje uz jednu ljudsku sudbinu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu trećeg je studenog ove godine dobilo još jednu pozornicu u zasebnoj zgradi, tehnički suvremeno opremljenu s odličnom čujnošću, kako tvrde oni koji su je gradili. To raduje sve nás koji volimo ići u kazalište, a čini se dȁ nas nema mnogo manje od onih koji vole ići na nogomete utakmice. Nova pozornica je opremljena i za baletne te operne izvedbe pa će ovo vodeće nacionalno kazalište moći iste večeri predstavljati i neku dramu i neku operu ili neki balet, što je svakako dobitak i za kazalištarce i za moguće gledatelje.

Mjesta za dramske programe inače ne manjka jer se u suvremenosti često javljaju skupine glumaca koji ponude neki svoj projekt, znači predstavu. U zamjeni za dramskog pisca sami napišu i tekst, a u priručno skupljenoj glumačkoj družbi, ponekada i s nekim nazivom novog kazališta, upriličuju taj način stvaranja dramskih sadržaja. Mjesto izvedbe može biti zapravo bilo gdje, a ako je o kazalištu za djecu riječ, onda je to obično jednoljudna jednočinka tamo gdje se djeca inače igraju ili na nekom hodniku... Glumaca je školovano i previše za potrebe kazališta, ni tzv. sapunice ni filmovi ne mogu ih sve zaposliti pa je bitka za glumačko preživljavanje vrlo teška i s neizvjesnim završetkom. Sretni mogu biti oni zaposleni u kazalištima uzdržavanim novcem poreznih obveznika, na sigurnoj plaći.

Jedeno od najuglednijih takvih je zagrebačko Dramsko kazalište »Gavella«, svojevremeno također druga pozornica Hrvatskoga narodnog kazališta koje se odmah i osamostalilo, što se lako može dogoditi i u slučaju HNK2(!?). Svoj projekt, nepripádajući nekom kazalištu, ponudile su Anica Tomić, redateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti te njezina stalna dramaturgica Jelena Kovačić.

Tomić je završila studij kroatistike i komparatistike, a zatim se okrenula kazalištu, pokazujući golemu snalažljivost u stjecanju znanja i zvanja. Kovačić je polonistica obrazovanjem, a djeluje skupa s Tomić.

Taj ženski kazališni dvojac već dulje vrijeme prisutan je u hrvatskom kazališnom životu. Ovoga puta projekt ima tekst prema kojemu upriličuju predstavu, ali nije dramski, nego roman brzorafalne romansijerice Marine Vujčić.

Roman nisam čitao, nemam ni namjeru, međutim Jelena Kovačić je taj roman dramatizirala, odnosno prilagodila za kazališnu izvedbu. Sva je prilika reći da se nije strogo držala napomenutoga romana, budući da gotovo da je prvih pola sata na Gavellinoj pozornici prikazivana puka propaganda protiv nasilja nad ženama. Iz teksta Anice Tomić uz ovu izvedbu jasno je da je njoj je predhodilo javno predočavanje osude »nasilja nad ženama« u središtu grada. »Intimno i privatno premjestiti u društveni kontekst«, piše Tomić. To se »premještanje« pokazalo za osudu nasilja beskorisnim, osim zadovoljenja samodopadnosti osuđivača, a za predstavu pogubno: kruške su ipak i uvijek samo kruške, ne i jabuke!

Živimo u dobu kada smo gotovo već s obje noge zagazili u matrijarhat. Povjesnici kažu da je to doba već postojalo i da se danas samo vraća. To je vidno na svakom koraku. Primjerice, na bolničkom odjelu na kojemu sam nedavno bio primoran boraviti, sve su bile liječnice, dakle žene, a medicinskih sestara gotovo da i nije bilo nego samo medicinske braće i medicinskih tehničara. U bilo kojem kafiću ili restoranu susrest ćete puno više mladih konobara nego konobarica, a ne tako davno to je bilo nezamislivo, samo je šef ili voditelj smjene bio muškadin, sve ostalo ženskadija...

Žene preuzimaju i vođenje svijeta te upravljanje njime. Sve više ih je predsjednica vlada i država. Međutim, »borba za ženska prava« ne posustaje, a Sanja Sarnavka, koja svako malo istupa u javnosti, o trošku državnog proračuna (treba znati kako »musti lovu«)!) u bilješci uz Sigurnu kuću piše: »Godinama ih se uvjerava da su nesposobne, ušutkava ih se psovkama i šamarima, izolira i čini ovisnima o volji i raspoloženju zlostavljača. Ne rijetko ih sustav ignorira, pa i zlostavlja jer ih, zapravo, odbija čuti.« (Gdje ta živi?)

O tomu međutim slušamo promičbene poruke u prvom dijelu izvedbe Sigurne kuće, koje zapravo na sceni i nema jasno predočene. Tek nakon toga predstava se usredotočuje na pojedinačni slučaj ljubavi i studentice i znatno starijeg profesora koji pri svršetku predstave doživljava katastrofalan završetak.

Zapravo, taj završetak je suprotan svemu onomu što se promiče protiv nasilja nad ženama. Ovdje, neprimjereno ostalom sadržaju, žena, nakon što je bila premlaćivana, nožem ubije svoga voljenog.

Istina je da je svaki brak ili svako partnerstvo priča za sebe, slična svima ostalima, ali i različita, pa tako može biti i ovdje. Međutim, ako je od početka priredbe sve usmjereno tomu da se osudi »nasilje nad ženama«, onda ovo kvari tu namjeru.

I inače prilagodba romana napomenute brzopotezne romanistice Vujčić koja je u kratku vremenu već naslagala sedam romana, nalazi za potrebno i pri svršetku predstave naglasiti kako su jadne žene premlaćivane te izvesti »performans« i na pozornici. Naime, na rampu izlazi devet glumaca (gotovo svi) i svaki gledalištu prikazuje povećane portrete žena s modricom na oku ili podbuhlim licem – ono što Sarnavka i piše o psovkama i šamarima i još gore o pesnicama u lice. Gdje je i kada to snimano, ne znamo.

Znači, ili je roman propagandistički ili u prilagodbi dobiva tu propagandističku sastojnicu.

Jednako tako i redateljstvo ove predstave opterećuje samo sebe izlazeći iz okvira jedne veze koja završava tragično postavljajući na pozornicu više ljudi i više prostora u kojima žive. Konkretno, na kotačima gledamo montirana dva ili tri kata u kojima žive susjedi te i oni sudjeluju u igri. Propagandnoj svrsi služi i neimenovana glumica odjevena u bijelo kao duh koja nam post mortem govori o svojemu životu i smrti.

U svakoj dobroj priredbi najvažnije je prikazati pojedinačnu ljudsku sudbinu, a ne raspršiti se u društvenu kritiku i osudu maltretiranih ženskih osoba. Dakle, i dramaturgija i redateljstvo, kao i scena, prenatrpane su s mnogo toga suvišnog za kazališni čin.

Moja kazališna i životna pratiteljica posve se usredotočila na gledanje. Ja sam, međutim, ostao udaljen i nezainteresiran, prije svega ne vjerujući nekim predočenim prizorima. A i pretrpano je doista svime i svačime. Recimo, lutka koja glumi nesretnicu koju nasilnik rastrga, nakon čega bude uboden nožem. Nož vidimo jer nije kao lutka simboličan. I inače tijekom predstave ta se dva pristupa uprizorenju sukobljavaju. Nošenje portreta s hematomima po licu nije nikakva kazališna radnja nego jedino propagandistički čin.

Nasilje je, i tjelesno i duševno i verbalno, raspoređeno gotovo ravnomjerno i među ženama i među muškarcima. Žensko nasilje je najčešće promišljeno, ali i podmuklo, dvolično, dok je ono muško znatno manje inteligentno i posve emotivno te u načelu doista udara i šakama i nogama.

Neka mi bude dopušteno uz ovu predstavu prisjetiti se dvaju prizora od kojih ni jedan nije u izravnoj vezi sa mnom, ali obadva jasno pamtim kao nasilje.

U prvom, išao sam od Kazališne kavane u kojoj su se nekada skupljali i glumci i drugi kazalištarci, prema Hrvatskom učiteljskom domu nasuprot zgradi HNK-a. Na dvadesetak koraka ispred mene muškarac je odmakao od sebe ženu koju je dva puta odalamio, desnom pa lijevom. Pala je. Zadržala se nekoliko trenutaka na tlu, a zatim ustala i potrčala za njim uhvativši ga s obje ruke oko pojasa, nesuvislo ga grleći i ljubeći. Nastojeći očito da i on nju zagrli.

U drugom slučaju on je bio krupni dvometraš, a ona sitna, metar i frtalj. Mlatila ga je nemilice kad god joj se prohtjelo, a on je samo zaklanjao glavu rukama, nikada joj ne uzvrativši udarce.

Moja pratiteljica ima običaj, posebno ako joj se predstava svidi, ali i zahvale glumcima radi, početi pljeskati što jače može onda kada svi drugi prestaju, nastojeći time da glumci još jednom iziđu na poklon. Iako je gledateljstvo bilo oko osamdeset posto žensko, to joj ovoga puta nije uspjelo. Predstava je primljena mlako. Bilo je to 31. listopada, nekoliko dana nakon premijere 26. listopada.

Ni jedan od glumaca nema samo jednu određenu ulogu, pa oni koji ne poznaju sve glumce, a i ja sam taj, ne znaju što je tko igrao jer su svi igrali sve: Dijana Vidušin (jedina jasno prepoznatljiva kao zaljubljena studentica koja se u braku nije baš primjereno ponašala smucajući se po kafićima s prijateljicama i s prijateljima), Enes Vejzović, Helena Buljan, Ksenija Pajić, Filip Šovagović, Lana Meniga, Barbara Nola, Đorđe Kukuljica (s Pločica?), Siniša Ružić, Ivana Bolanča i Ivan Simon. Razlog mog neprepoznavanja glumaca je što su gotovo svi oni, kao i ja, već ostarjeli.

Sudjeluju još: Nenad Kovačić (glazba, više neugodni zvuci), Lada Petrovski Ternovšek (scenski pokret), Marita Ćopo (odjeća), Matija Blašković (scena), Zdravko Stolnik (svjetlo), Ivan Dragičević (redateljski pomoćnik), Nina Đurđević (fotografije), Ivana Stećuk (oglavlja), Marta Kolega i Dunja Bahtijarević (vokali), Damira Brunac (inspicijentica) i Ana Dulčić (šaptačica).