Nepoželjne i nepodobne hrvatske teme: Uz osamdesetu obljetnicu Bleiburške tragedije

Ove 2025. godine glavna obljetnica u hrvatskom narodu jest obilježavanje 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva. Sve su druge obljetnice, čini se, ipak pale u drugi plan. Pogotovo one kojima su pokrovitelji, sponzori, (su)organizatori državne institucije. Osamdeseta obljetnica Bleiburške tragedije kao da više ne postoji. Ipak su pojedinci iz Hrvatske i inozemstva, te neke institucije, obilježili tu obljetnicu. Jedan slučaj vrijedan spomena jest objavljivanje knjige (zbornika radova) pod naslovom Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata koju su uredili austrijski i hrvatski urednici Franz Jordan, Andreas Mölzer, Heinz-Dieter Pohl, Josip Stjepandić i Snježana Šetka. Franz Jordan je zamjenik predsjednika Koruške domovinske službe (Kärtner Heimatdienst, KHD), Andreas Mölzer, od 2020. predsjednik KHD i kolumnist, autor oko 30 knjiga o politici, povijesti i kulturi, Heinz-Dieter Pohl, jezikoslovac je i sveučilišni professor u Klagenfurtu, Josip Stjepandić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (HAZUDD), a Snježana Šetka predsjednica Ogranka Matice hrvatske Split.

Knjiga na 492 stranice sadrži »Uvodnik« (Snježana Šetka i Josip Stjepandić), »Pogovor« jednog autora (Franjo Pavić) i jednog od urednika (Heinz-Dieter Pohl), osamnaest (18) poglavlje koja su napisali četrnaest (14) autora. Na kraju knjige dodana su tri priloga koji su propovijedi triju hrvatskih biskupa održane u raznim prigodama, i to Slobodana Štambuka, Zdenka Križića i Egidija Živkovića. Zbornik donosi i životopis autora tekstova. Uz teme koje se izravno odnose na Bleiburg i Križni put (poglavlja 2, 7, 8, 9), poslijeratno istraživanje tih tema i komemoracije događaja iz 1945. godine (poglavlja 11, 12, 15, 16, 17), postoje i teme koje se odnose na starija razdoblja hrvatske povijesti (poglavlje 3), teror Srba nad Hrvatima 1918. – 1945. (poglavlja 4, 6), poslijeratne i današnje laži o tumačenju nekih važnih povijesnih događaja, kao npr. sporenja o Jasenovcu (poglavlje 5), poslijeratni zločini nad Hrvatima, Austrijancima i Nijemcima (poglavlja 10, 13), odnos Austrije prema hrvatskoj neovisnosti (poglavlje 14) te suvremeno stanje u Bosni i Hercegovini (poglavlje 18). Zbornik radova je nastao na poticaj Andreasa Mölzera i Franza Jordana koji su se godinama zalagali za Hrvatsku u Austriji i u Europskoj uniji. Prvotno je objavljen na njemačkom jeziku, a onda je preveden na hrvatski i engleski.

S. Šetka u »Uvodniku« (str. 5–7) ističe kako je o Bleiburgu vladala šutnja od 1945. sve do 90-ih godina 20. stoljeća kada se stvaranjem hrvatske države ta zabranjena tema otvorila i kada se puno doznalo o događajima u vezi s Bleiburgom i Križnim putom. Već nekoliko godina opet vlada šutnja, državna izaslanstva ne odlaze u Bleiburg, čak su obilježavanja sjećanja na žrtve Bleiburga u Austriji zabranjene. Podsjetimo da su se Hrvati iz iseljeništva okupljali na polju kod Bleiburga u doba postojanje komunističke Jugoslavije i komemorirali žrtve neposredno nakon rata. Austrijske vlasti to tada nisu zabranjivale. Danas kada postoji samostalna Hrvatska te su zabrane bolna, i za jednu doista pravu narodnu i samostalnu državu, nerazumljiva i teško prihvatljiva činjenica. Zato, S. Šetka ističe: »Ovim zbornikom ustajemo protiv šutnje koja nam se opet nameće. I protiv zaborava. Ta bi šutnja značila novi pucanj u nevine hrvatske žrtve.« Josip Stjepandić ima u zborniku dva autorska i dva suautorska teksta. U prilogu »Pozadina i sadržaj knjige« (str. 8–16) iznosi podatke o stradalima, o izvršiteljima, o posljedicama tih stradanja za hrvatski narod, demografskim gubitcima. Navodi podatak da su za 88,5% svih zločina odgovorne vlasti komunističke Jugoslavije. Tek 0,13% zločina pada u odgovornost ustaša. Ukratko iznosi sadržaj zbornika po poglavljima.

Andreas Mölzer u tekstu pod naslovom »Hrvatska tragedija dio je i koruške povijesti« (pogl. 2, str. 17–22) ukazuje na povijest prešućivanja i zaborava tih događaja. Ali su neki hrabri pojedinci oteli zaboravu te događaje kao npr. ruski književnik Aleksandr Solženjicin, rusko-britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj koji je pokazao da su Englezi počinili ratni zločin kršeći međunarodno pravo izručenjem Hrvata i Kozaka. Nakon svega moralna je obveza vlada Austrije i Hrvatske omogućiti objektivno istraživanje, predstavljanje istine o tim događajima te njihovo dostojno obilježavanje. Obje vlade »snose punu odgovornost za stvaranje političkog i pravnog okvira za obilježavanje Bleiburške tragedije...« Florian Thomas Rulitz, austrijski povjesničar, u dva svoja priloga »Masakri u Bleiburgu naspram ‘velike završnice u Koruškoj’« (str. 143–169) i »Masakri u Bleiburgu: svjedočenje očevidaca o ubijanju Hrvata u Koruškoj« (str. 170–206) iznosi, na osnovi vlastitih istraživanja, tvrdnju da je cilj masovnog nasilja nad Hrvatima i Slovencima bio osloboditi se pod svaku cijenu političkih i ideoloških protivnika. Pritom je analizirao matične knjige i vodio intervjue s očevidcima partizanskog nasilja. Mnogi zločini počinjeni na Križnom putu bili su nepoznati, neki su tek otkriveni, a najveći broj njih još leži u tami komunističke ideologije i njezinih suvremenih pristaša. Tako Damir Borovčak, u tekstu »Macelj: poprište i mjesto spomena na malo poznati masovni zločin« (str. 207–215), iznosi dosad poznate podatke iskopavanja grobišta i procjene broja još neotkrivenih žrtava. Da taj istraživački posao ide vrlo sporo i s puno problema ima se zahvaliti hrvatskim državnim vlastima. U južnoj Koruškoj nisu stradavali samo Hrvati nego i Slovenci i Austrijanci i Nijemci. O postupanju partizana nad njemačkim ratnim zarobljenicima piše Peter Stockner u radu »Suvremeni prikaz Austrijanca Heinricha Stocknera: Zločini Titovih partizana nad bespomoćnim njemačkim ratnim zarobljenicima« (str. 216–227). Hrvati, pogotovo oni u iseljeništvu, ubijani su čitavo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata što svjedoče slučajevi mnogih ubijenih Hrvata diljem svijeta, a o slučaju Martinovića i njegova tri sina u ovom zborniku govori Florian Thomas Rulitz u radu »Udbino ubojstvo u Klagenfurtu: Nikola Martinović – posljednja žrtva Bleiburga u Austriji« (str. 281–306).

I na razini EU postoji pristranost: ne postoji jednak pristup istraživanjima komunističkih i nacionalsocijalističkih zločina. O tome govori Heinz-Dieter Pohl u članku »Razmišljanja o ravnopravnom istraživanju nacionalsocijalističkih i komunističkih zločina u regiji Alpe-Jadran« (str. 228–245). I obilježavanje žrtava jednog i drugog totalitarizma nije ravnopravno jer se ideološki nastoji opravdati izreka »Povijest pišu pobjednici«. Načelno se može postaviti pitanje: kakva je to onda povijest? Je li to znanost ili ideologija? Neupitno je da su povijesna istraživanja važna i nužna ne samo za jedan narod nego i za znanost općenito. Povijest koju pišu pobjednici uglavnom je laž. Svaka kriva slika o stvarnosti i događajima iz prošlosti utječe na nacionalni identitet. O tome podrobnije govori Ina Vukić u tekstu »Psihološki aspekti važnosti istraživanja povijesti i budućnosti jednog naroda s osvrtom na hrvatski narod« (str. 246–280). Kada mitovi i laži postanu glavna istina onda više nema ni znanosti ni morala ni mira ni napretka. Svako drugo i drugačije mišljenje i istraživanje pa makar bilo na osnovi činjenica, arhivske građe, ako protuslovi »službenom« narativu ideološki se proglašava revizionizmom kojega, navodno, treba odbaciti. Kakva je to znanost koja ne revidira, svoje spoznaje? Ako ne revidira ona i ne zaslužuje da se zove znanost i u njoj nema nikakva napretka u spoznaji.

Kada znanost služi ideologiji kao pokriće za laži, onda je zlosilje zakon djelovanja u društvu. Zato su moguće zabrane utemeljene na neznanju, neodgovornosti pa i na lažima. Takav je slučaj s austrijskom vlati koja državljanima jedne države, članice EU-a zabranjuje komemoraciju na Bleiburgu. Izvješće austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o tom slučaju predmet je rada Josipa Stjepandića i Franza Jordana pod naslovom »O tzv. Eksperton izvješću ‘Bleiburg’ po nalogu austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova« (str. 349–380). Oni navode nevjerojatno nepoznavanje elementarnih činjenica od austrijske strane (službene austrijske politike) o svemu što se godinama događalo prigodom obilježavanja komemoracija u Bleiburgu. Ili se ipak možda radi o namjernom, pristranom, neobjektivnom i ideološki motiviranom pristupu? Vrlo je vjerojatno u pitanju kombinacija i jednoga i drugoga. Autori navode nekoliko nedostataka toga »ekspertnog izvješća« koji su ideološki motivirani i koji se ne obaziru na objektivnost. Tako je npr. stručna skupina za slučaj zabrane obilježavanja spomena na Bleiburg sastavljena bez predstavnika organizatora komemoracije, suorganizatora Katoličke crkve u Hrvatskoj; »stručna« skupina krajnje je nekompetentna jer ne zna odabrati izvore niti poznaje suvremena istraživanja o tom problemu, netočno prikazuje činjenice o komemoracijama i sl. Ono što se čini najčudnijim jest elementarni nedostatak logike i nepoznavanja činjenica. To se prije svega odnosi na tzv. izmišljeni problem hrvatskog grba koji počinje s crvenim ili bijelim poljem. Koji je »pravi« i dopušten, a koji nedopušten i zabranjen? Da austrijske vlasti zanima istina, svakako bi uvažili mnoga povijesna istraživanja i evidentne činjenice o čemu govori npr. rad Maria Jareba »Hrvatski šahirani grb tijekom više od pet stoljeća« (str. 338–348) u kojemu on iznosi povijest i razvitak hrvatskog grba počevši od konca 15. stoljeća. Zanimljivo je, i ujedno paradoksalno, da se hrvatski grb s prvim bijelim polje nalazi u austrijskom gradu Innsbrucku (1495.), a nalazi se također na drugim mjestima u različitim razdobljima sve do danas, kao npr. grb hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. Jagelovića (oko 1510.), grb Kraljevstva SHS, hrvatski grb i zastava Socijalističke Republike Hrvatske u bivšoj Jugoslaviji i sl. Nalazio se i na groblju u Unterloibachu kod Bleiburga, ali su ga austrijske vlasti skinule jer je to navodno fašistički i ustaški grb. Kakav je onda grb u Innsbrucku, na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu i drugdje? Kada bi austrijske vlasti bile dosljedne zabranile bi ulazak hrvatskih građana u Austriju s hrvatskom putovnicom jer i na njoj je grb s prvim bijelim poljem. Taj paradoks nije samo na duši austrijskih vlasti nego i hrvatskih. Bez obzira na sve poteškoće ipak postoji nada koju izriče Franz Jordan u članku »Razmišljanja o zajedničkom obilježavanju tragičnog proljeća 1945. u južnoj Koruškoj« (str. 381–416) jer se ti tragični događaji ne tiču samo Hrvata nego i Austrijanaca i Slovenaca. Da u Austriji postoje pojedinci i udruge koje pokazuju razumijevanje za hrvatske problem svjedoče i autori u ovome zborniku. Ali austrijska »službena« politika više nema razumijevanja za Hrvate, iako je imala vrlo pozitivnu ulogu kada je trebalo priznati Hrvatsku kao samostalnu državu. O tome govori Vedran Petrović u članku »Austrija i hrvatska neovisnost« (str. 307–337).

Zadnje poglavlje zbornika zaključuje Josip Stjepandić člankom »Bosna i Hercegovina na putu u sljedeću krizu: pogled iz hrvatske perspektive« (str. 417–450). I u slučaju BiH austrijska politika (točnije njihovi dužnosnici kao međunarodni predstavnici) više su proizvodili nego rješavali probleme BiH.

U pogovoru s naslovom »Zašto ne smijemo zaboraviti Bleiburšku tragediju 1945.« Franjo Pavić apelira na austrijski i europski tzv. demokratski svijet da poštuje svoje vlastite rezolucije o totalitarnim sustavima 20. stoljeća, a ne da se opredjeljuje za ideologiju komunističkog sustava koju svesrdno tolerira. »Nepravda ostaje nepravda i nijedan zločin se ne može ‘okajati’ ili opravdati drugim« (str. 456–458) poručuje u svom pogovoru Heinz-Dieter Pohl i ističe da još uvijek ne postoji isti kriterij za zločine tzv. pobjednika i tzv. poraženih.

Zbornik se zaključuje s trima biskupskim propovijedima. Tadašnji hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk održao je homiliju u Bleiburgu 17. svibnja 2008. godine u kojoj je, između ostalog, apelirao na vlast Hrvatske da istraži logore, grobnice i da istinu otmu zaboravu. Bivši gospićko-senjski biskup Zdenko Križić (sadašnji splitski nadbiskup) održao je homiliju u povodu 76. obljetnice Bleiburške tragedije 15. svibnja 2021., ali ne u Bleiburgu (jer je već tada zabrana bila na snazi) nego u Udbini. Istaknuo je da žrtve drugih naroda u Hrvatskoj imaju uređena groblja, ali da jedino o poginulim Hrvatima u vlastitoj domovini vlast ne brine. Homiliju je u Vukovaru 18. studenog 2018. održao biskup iz austrijskog Željeznog, Egidije Živković u kojoj je postavio pitanje kada će se otvoriti arhivi kao u ostalim europskim zemljama da bi se omogućilo objektivno znanstveno istraživanje. Do danas (2025.) se u tom smislu ništa nije dogodilo.

Ovaj zbornik pun je detalja koje nije moguće navesti u kratkom prikazu. Zato je potrebno pročitati i proučiti tekstove vrsnih autora koji nas upućuju na dosad nepoznate činjenice i tumačenja kako bismo oteli zaboravu važne događaje iz naše donedavno (a sigurno još i danas) prešućene, a dijelom i zabranjene povijesti.