Na domoljubne teme

Konavoski vez

S pozadinom od suhih gora,
Oslonjena o suhozid –
Crta lica kao u grčke karijatide –
S preslicom o pasu i vretenom u drugoj ruci,
Sjedi i vunu prede,
Konavoka, krušna i rušna;
I ovako iščitava svoju kuđeju:

Vunena je osnova života mojih ljudi
I potka je vunena povijesti ovog kraja
I otprije zlatnog runa pa do konavoskog veza;
Isprva čobani ovce operu i ostrižu,
Pa vunu mi žene očičkamo
Prije no što ćemo je iskartati,
I sve to prije predenja;
A vuna se prela u svakoj obitelji konavoskoj,
I ako koja žena nije imala od vlastitog stada,
Sabirala bi uokolo, s busenja, ostatke otpale vune;
Svako selo imalo je svoj vez,
Svaka tkalja svoje posebno umijeće –
Ali kolovrat su primili samo u Cavtatu –
Kamo se nosilo osnovane natre za tkanje skupljeg ruha,
A ovo se nosilo namastit u Grȃd.
Tkalo se na dvoje i na četvere niti,
A u vuneno tkanje uplitale bi se
(Pa opet izgubile) i druge niti:
I kozje dlake za kostrijet (protiv vlage),
A za na prsa vez i svilene niti;
Putem svile uplela se i crvena boja u naš vez...

Spokoj i radinost, miris mora
I bogatstva dostojno ruho
Za jedan ljudski vijek dosta je;
Tako misli majka dok gleda svoje kćerce,
I nju će da nadari k’o što je i sama primila
Od svoje majke mantenje od sve potrebe.

Stotinu napuštenih otoka

Pristupi, pristupi, stranče,
S morske strane, jer svi su prilazi na kopnu zatvoreni;
Pristupi, pristupi, prijatelju,
Koji prepoznaješ ljepotu zemlje strane;
Pristupi, pristupi, istraživaču,
Blizu smo, prem’ si možda mnio drugačije;
S mora i pored otoka –
Stotinu u nizu, golih stijena
Bačenih u more,
Kuda odzvanja, još gdjegdje, glas koze,
Meket ovce.

Da, ima još uvijek poneki otočanin
Na okorjelim ovim otocima, i poneka maslina,
I žena negdje, prkosna kao maslina.
A sva je ta gola zemlja ispregrađivana.

Nije, dakle, zemlja barbara,
Primitivaca, ljudi iz nekog drugog vremena;
Nego više u ovom vremenu nema ljudi blagih, umnih,
Nasljednika negdašnjih banova i kraljeva,
I pjesnika i težaka:
Spomen, samo da podsjeti: suhozid.

Pristupi, stranče, i pored stotinu otoka
Što predstavljaju još tisuću,
I još mnogo puta toliko čestica
Moje zemlje, Hrvatske.

Sidro dušu ispustilo

Prilazim gradu, odmjereno koracajuć’
Obalama kneževa hrvatskih;
Domagojevom, Trpimirovom, Branimirovom,
Do obale kralja Tomislava i vrata grada;
Prizivajući u pamet stihove Nazorove...
Lijepo li je doći u grad Zadar, a još ljepše ostati,
Pa i dočekati svoj zadnji zadarski suton...

Ah! eno, ono sidro plače,
Ah! krvari:
Staro sidro starog broda, kojeg više ni...

Živom duhu sve otkriva, i u suzama,
Povijest svoju i povijest mjesta:
Divno li je, tužno li je s dušom se o tle rastati,
Bilo ovdje, na rivi, pred morem,
Bilo pred skladom pročelja katedrale;
Stara duša, staro sidro.

Sjetne igre sjećanja

Sjećam se...
Velikih pastrva kako plivaju oko stare vodenice,
Davno, davno...
(Premda, ne sjećam se, ni približno, koliko sam godina imao.)
I još prije...
Cigâna koji je pokazivao atrakciju –
Medvjeda što pleše.
I još prije...
Porušene one vodenice...
Neki kakodemon.
U ratu?
Imao sam sreću ne vidjeti...
Rekoše mi:
Dogodilo se...